Subotica i okolna naselja i sela

11. jun 2012.

komentara: 35

Grad Subotica:

Aleksandrovo (do 1904. zasebna opština, sada gradska četvrt), Bajmok, Bački Vinogradi (do 1947. godine Kraljev Breg), Bačko Dušanovo (do 1978. godine Dušanovo), Bikovo, Višnjevac, Gornji Tavankut (do 1978. deo Tavankuta), Donji Tavankut (do 1978. deo Tavankuta), Đurđin, Kelebija, Ljutovo (do 1978. deo Tavankuta), Mala Bosna, Mišićevo (do 1978. deo Bajmoka), Novi Žednik (do 1978. deo Žednika), Palić, Stari Žednik (do 1978. deo Žednika), Subotica, Hajdukovo (do 1978. deo Palića), Čantavir i Šupljak.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (35)

Odgovorite

35 komentara

  1. vojislav ananić

    SUBOTICA
    (SUBOTICA / SUBOTICA / SZABADKA)

    Stari panonski grad, kroz istoriju poznat kao najveće selo Evrope, danas je važan privredni i kulturni centar, raskrsnica iz koje se račvaju pruge u sedam pravaca, a drumski saobraćaj se ukršta iz pet pravaca.U pisanim dokumentima prvi put se pominje 1391. godine pod nazivom Zabatka, a pretpostavlja se da ga je kao utvrđenje podigao ugarski kralj Bela IV početkom XIII veka. Od 1439. godine naselje se nalazilo u posedu Janoša Hunjadija. Od tada je grad promenio više feudalnih gospodara, a poslednji, pre pada pod tursku vlast (1541), bili su iz porodice Terek (Torok).
    Nakon oslobođenja od Turaka (1686), Suboticu naseljavaju Bunjevci i Srbi, a sredinom XVIII veka Mađari, Nemci, Slovaci, Jevreji…Grad je 1743. godine dobio status privilegovane varoši (trgovišta) i naziv Szent Maria, a od 1779. godine status slobodnog kraljevskog grada i novi naziv – Maria Theresiopolis. Od 1845. godine grad ima današnji naziv Subotica (Szabadka).
    Po broju stanovnika Subotica je bila jedan od najvećih gradova u Ugarskoj. Od druge polovine XIX do početka XX veka bila je na trećem mestu u Ugarskoj, odmah posle Budimpešte i Segedina. Pored znatno razvijenog zanatsva, u Subotici se poslednjih decenija XIX veka javljaju i prvi oblici moderne industrije. Bila je to ciglana koju je osnovao Titus Mačković (1879), fabrika špiritusa (1880), livnica, fabrika soda-vode, šešira, fabrika veštačkih đubriva (1906)…U Subotici je od 1869. godine uveden železnički saobraćaj, a 1887. godine izgrađena je moderna železnička stanica. Prvi tramvaj prošao je od grada do Palića 1897. godine.
    Tokom intenzivnog razvoja grada u XIX i početkom XX veka, u Subotici je podignuto nekoliko desetina impozantnih zdanja. Među njima svakako dominira secesijska palata arhitekte Ferenca Rajhla (1904), Gimnazija i Nacionalna kasina (danas: Gradska biblioteka), dela istog arhitekte. Jedna od najstarijih građevina je srpska pravoslavna crkva (1725). Prvi hotel u gradu i zgrada pozorišta nalazili su se u monumentalnom objektu podignutom 1853/1854. godine.
    Naročiti značaj ima rimokatolička katedrala Sv. Terezije Avilske (1797). Od 1902. godine subotički Jevreji imaju svoju sinagogu, građenu u secesijskom stilu.
    U Subotici je radila jedna od najstarijih gimnazija u Vojvodini, koja nastavlja tradiciju srednje škole osnovane 1747. godine. U njoj je osnovana i prva visokoobrazovna ustanova – Pravni fakultet (1920).
    Poseban značaj, kako za privredu, tako i za kulturu grada, oduvek je imalo Palićko jezero, koje se nalazi u neposrednoj blizini grada.

    IZVOR: koliko se poznajemo, iz istorije nacionalnih zajednica u Vojvodini, IX izdanje, Novi Sad, 2014. god.

  2. vojislav ananić

    Subotica

    1687. godine naselio se u Suboticu veći 6poi Srba iz Banata. Najveće doseljavanje našeg elementa u Suboticu desilo se naseljavanjem Bunjevaca. 1702—1703. pripala je Subotica Potiskoj vojnoj granici i imala obavezu da drži 150 graničara. Subotica je oduvek bila jedno od najznatnijih naselja u Bačkoj. 1702. godine imala je 1969 stanovnika; 1720. imala je 264 doma. 1743 godine postala je komorska varoš. Kada je odvojena od Vojne granice, Srbi nisu hteli da se pomire sa novim stanjem, te su se otselili u banatski deo Vojne granice. Na njihovo mesto naselili su se Mađari i Slovaci iz Kečkemeta, zatim iz Moravske, pa Liptovske, Arvaske i Turocke županije. Ovi doseljenici dolazili su prvo privremeno, kao poljski radnici pa su se kasnije ovde stalno nastanili. 1765. godine imala je Subotica 9556 duša. 1769 godine imala je 200, 1773 — 259 srpsknh domova. 1771 godine bpoj stanovnika se bio popeo na 10.252. 1786. godine bilo je u Subotici 326, a 1792. godine 396 domova (sa 2212 srpskih duša). 1766. činili su Mađari osminu celokupnog stanovništva. Te godine Subotica je imala 2380 i više kuća sa preko 24.000 stanovnika, od kojih su Srbi činili četvrtinu. — Kao grad, svojim izgledom, Subotica nije činila naročito lep utisak. Samo u glavnoj ulici bile su kuće sagrađene u lepom redu. Inače, kuće su građene bez ikakva plana, a svako je sebi gradio kuću gde je hteo. Od zgrada su se isticale: franjevački manastir, kasarna i nekoliko plemićkih kurija. Sredinom grada tekao je jedan mali potok, a u blizini grada nalazila su se tri jezera. Zabeleženo je na jednom mestu da „u jednom od ovih žabe nikad ne krekeću.

    IZVOR: Dr Dušan J. Popović – Srbi u Vojvodini, knjiga druga, Novi Sad, 1959.

  3. vojislav ananić

    SUBOTICA

    Grad Subotica se nalazi na severu Republike Srbije, duž glavnih evropskih koridora i između dve reke: Dunava i Tise. Izvanredno kulturno nasleđe, bogato ukrašene građevine, multikulturalni duh i evropski šarm su osobine koje čine ovaj grad drugačijim.
    Subotica je poznata po svojoj opuštenoj atmosferi, dobroj hrani i kvalitetnim vinima. Festivali, događaji, koncerti, živopisan kulturni život tokom cele godine je razlog više da posetite naš grad. Povrh toga, Subotica nudi puno zanimljivih mesta za odmor i razonodu, kao i za mnogobrojne aktivnosti oko jezera, na ergelama, salašima, u šumama i lovištima.
    Palić, jezero i naselje sa istim imenom, nalazi se 8 kilometara istočno od Subotice. On uvek nudi nešto novo i neponovljivo, a svake sezone su sadržaji na njemu sve bogatiji. Izvanredni objekti sa početka 20. veka (Vodotoranj, Velika terasa, Ženski štrand i Muzički paviljon), prelep park, prepoznatljivo jezero kao i mir i tišina, čine Palić idealnim prostorom za odmor i uživanje. Trenutno na Paliću možete odsesti u hotelima visoke kategorije, renoviranim luksuznim vilama izgrađenim u takozvanom “Palićkom stilu” ili mnogim objektima privatnog smeštaja. Odlični restorani i kafići, sportski i rekreativni tereni, tri plaže, termalni bazen, Zoološki vrt, biciklističke i pešačke staze, niz raznovrsnih događaja, dinamičan kulturni život, mogućnosti zabave i dodatni sadržaji čine sveobuhvatnu ponudu turističkog centra Palić.
    Subotica sa okolnim naseljima broji oko 140 hiljada stanovnika. Naseljena mesta u opštini Subotica su Bajmok, Bački Vinogradi, Bačko Dušanovo, Bikovo, Višnjevac, Gornji Tavankut, Donji Tavankut, Đurđin, Kelebija, Ljutovo, Mala Bosna, Mišićevo, Novi Žednik, Stari Žednik, Palić, Subotica, Hajdukovo, Čantavir, Šupljak.
    ISTORIJA
    Subotica se prvi put pominje u pisanim dokumentima pod imenom Zabatka 1391. godine. Od tada je promenila više od 200 imena od kojih su najkarakterističnija bila: Szent-Maria, Maria Theresiopolis, Marija Theresienstadt, Szabadka i Subotica. Ona postaje značajnije naselje tek posle tatarskih pohoda početkom 13. veka, kada se preživelo stanovništvo okupilo na strateški odabranom mestu, platou izdignutom i okruženom vodom, na kojem se danas uzdiže Franjevačka crkva. To je bilo idealno mesto za ljude iz ravnice, sa kog su mogli da se brane od osvajača.
    Dugo vremena je Subotica bila na granici dve moćne imperije, Mađarske i Turske. Ona je počela da se razvija tek nakon što je izgubila svoj vojni značaj. Subotica je 1779. godine dobila status slobodnog kraljevskog grada, koji joj je doneo veću autonomiju i privilegije i tada počinje da privlači preduzetnike: seljake, zanatlije i trgovce iz okruženja i srednje Evrope.
    U drugoj polovini 19. veka, nakon što je železnica stigla u grad (1869. godine), trgovina poljoprivrednim i stočarskim proizvodima je naglo počela da se razvija. Industrijalizacija počinje krajem 19. veka, kada Subotica postaje moderan srednjeevropski grad. Nakon Prvog svetskog rata, Vojvodina se prisajedinjuje Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (Trijanonskim sporazumom iz 1920. godine), a 1929. godine Subotica postaje deo nove države Kraljevine Jugoslavije.
    Od tada Subotica nije menjala ime, ali nazive države jeste – čak pet puta. Tokom Drugog svetskog rata Subotica proživljava strašne dane, kao i ostatak Evrope.

  4. vojislav ananić

    BAJMOK

    ISTORIJA

    Na području koje zahvata teritorija Bajmoka nisu vrsena nikakva arheološka ispitivanja. Ipak, arheolozi smatraju da je na tom prostoru postojalo naselje jos u 10. veku pre naše ere, a možda jos i ranije. Međutim, da je to zaista tako, ne postoje verodostojni dokazi, jedino se moze tvrditi da su na ovom podrucju ziveli Avari i plemena Sarmata. O tome svedoce ostaci groblja otkrivenog na jugoistocnom delu Bajmoka, udaljenom od centra Bajmoka oko jedan kilometar, na delu zvanom Kalvarija. Do otkrica groblja je doslo sasvim slucajno za vreme izgradnje puta prema Subotici, 1927. godine. Arheoloske iskopine nadjene na tome mestu poticu iz perioda od I do IV veka nove ere i nalaze se i danas u Gradskom muzeju u Somboru.Ono sto bi bilo vredno pomena jesu jedna vaza i niska djerdana iz razdoblja velikih seoba naroda. Istorijski je dokazano da na ovom podrucju nisu ziveli Rimljani, ali zato rimski novac iz vremena imperatora Hadrijana, Dioklecijana i Konstantina III, naden prilikom oranja, ukazuje na postojanje je trgovackih veza izmedu plemena Jasiga i Sarmata sa Rimljanima. Prvi pisani dokumenat koji se odnosi na Bajmok potice iz 15. veka i u njemu se naselje prvi put spominje kao selo.

    BAJMOK U DOBA TURAKA
    Posle zauzimanja Beograda 1522. godine Turci nastavljaju svoja osvajanja prema severu i godine 1526. po zavrsetku bitke kod Mohaca, zauzimaju teritoriju Madjarske zajedno sa Budimom. Bajmok ce u sastavu Somborske nahije pripasti Segedinskom sandzaku. Na osnovu ovih i drugih brojnih podataka moze se izvesti zakljucak da Bajmok kao naselje za vreme turske vladavine nikad nije prestajao da postoji, menjao je samo broj stanovnika u pojedinim periodima. Konacnim povlacenjem Turaka sa ovih teritorija krajem 17. veka (posle bitke kod Sente 1697. godine) Bajmok se spominje još dva puta: 1702. i 1743. godine, kad je selo pripojeno Subotici. Politika Marije Terezije ide u prilog ponovnom naseljavanju Bajmoka. Godine 1763. carica salje svog komornog savetnika Kotman Antala (Cothman Antal) u Backu i Banat da izvrsi pripreme naseljavanja Nemaca u ove krajeve. Putujuci u Suboticu preko Bajmoka savetniku je zapao za oko Bajmok sa svojim nacinom zivljenja. Predeli oko salasa predstavljali su idealno skroviste za »becare«, jer »gvozdena« ruka vlasti dovde nije dopirala, pa su se iz dana u dan sve vise razularivali. Krajem 1763. godine (28. decembra) Kotman Antal je podneo zvestaj sa puta i u njemu izneo predlog da se bajmocka i ludoska pustara nasele, kako bi se olaksao transport vojnika. Krajem 1771. godine gradska komisija vrsi premereravanje naselja i odreduje mesto za izgradnju vaznijih zgrada. U centru sela, na mestu gde se doskora nalazila takozvana »Bergerova« skola, sagradena je krcma (Becseli Csarda), a na mestu kapele ciji su zidovi bili od naboja, izgradena je crkva cije je obnavljanje izvrseno 1845. godine.

    BAJMOK POSLE PRVOG SVETSKOG RATA
    Zavrsetkom prvog svetskog rata povucena je i utvrdejna drzavna granica prema Madjarskoj na svega 9 km od centra Bajmoka. Na severnom delu sela, preko pruge Subotica — Sombor, na Rati, vrsi se parcelisanje zemljista i naseljavanje dobrovoljaca iz prvog svetskog rata iz Crne Gore, Srbije i Like, te kolonista iz srezova Kacrnar Gara i Bacalmas koji povlacenjem drzavne granice nisu pripali Jugoslaviji. Proces naseljavanja izvrsen je u razdoblju od 1921. do, uglavnom, 1924. godine. Naselje Rata je sastavni deo Bajmoka, a naziv je dobilo po nacinu otplate dobivenog zemljista (na rate) jos 1906. godine. Na udaljenosti od svega 6 km od centra Bajmoka na istok, prema Subotici, sredinom tridesetih godina (1925) na slican nacin kao i na Rati kolonistima i dobrovoljcima iz prvog svetskog rata dodeljene su parcele obradivog zemljista i placevi za izgradnju kuca. Tako je nastalo naselje koje je dobilo naziv Misicevo po Zivojinu Misicu, komandantu srpske vojske na solunskom frontu.

    DRUGI SVETSKI RAT
    U razdoblju od 1941. — 1944. godine Bajmok je bio pod okupacijom fasisticke Madjarske. Okupatori su uspostavili svoju vlast. Slovensko stanovnistvo je palo u nemilost. Svi naseljenici, dobrovoljci i kolonisti sa Rate i Misiceva deportovani su u logore u Barcu i Sarvaru, u Madjarskoj, u kojima je njihov najveci broj ostao do zavrsetka rata. U domove deportiraca naseljeni su seljaci iz Erdelja i Bukovine, koji su tu ziveli sve do kraja septembra 1944. godine.

    BAJMOK POSLE DRUGOG SVETSKOG RATA
    Jesen godine 1944. bila je veoma burna. Jedinice NOV i Crvene armije pocetkom oktobra 1944. godine pomerale su front prema severu i u tom naletu za nekoliko dana oslobodile celu severnu Backu. Bajmocani su doziveli zeljno ocekivanu slobodu 19. oktobra 1944. godine.

    KAKO JE NASTAO BAJMOK
    Sredinom 18. veka dvorski savetnik Antonije Kotman je vršeci inspekciju puteva i naselja u Backoj konstatovao da izmedju Sombora i Subotice nema ni jednog mesta u kome bi se putnici i vojska, na toj znacajnoj komunikaciji, mogli odmoriti. Zbog toga je u cilju “vojnih i saobracajnih potreba” predložio da se na ondašnjoj pustari zvanoj “Bajmok”, s obe strane puta osnuje naselje. Predlog je prihvacen tako da je 1764. godine od dvorske kancelarije izašao ukaz o osnivanju nove opštine. Gradu Subotici, u cijem se ataru nalazila pustara, naredjeno je da stanovništvo okolnih salaša kolonizuje u naselje. Subotica se tome protivila pa cak i putem zvanicnih delegacija za nekoliko godina odlagala osnivanje nove opštine. Nezadovoljna ovakvim stavom Subotica dvorska kancelarije je 1781. godine bila veoma kategoricna, pa cak i Bajmok, preteci da, ukoliko se i ovaj put produži vreme, onda ce osnivanje preduzeti dvorska kancelarija, ali na teret Subotice.
    Bojeci se neželjenih posledica Subotica je sa podizanjem naselja pocela iste godine. Prvi stanovnici Bajmoku su Bunjevci, koji su morali da napuste salaše. Istovremeno sa izgradnjom prvih domova osnovana je i plebanija, a naselilo se nekoliko jevrejskih porodica; oni su otvorili prve trgovine. Tako oko 1840. godine u Bajmoku su se poceli naseljavati Nemci, dok su se Madjari poceli naseljavati posle Madjarske bune 1848. godine. Prvobitno, sva administracija je vodjena na hrvatskom (bunjevackom) jeziku, a posle nagodbe (1867) u administraciju, školu i crkvu uveden je madjarski jezik. Interesantno je da je Bajmok, iako nastao na subotickom ataru, kada je dobio svoju gruntovnicu i postao samostalan, jedno vreme (od 1786. godine) placao poreske obaveze Somboru. Ime pustare, a kasnije naselja Bajmok, turskog je porekla. Potice od turske reci “bajmak” što znaci utvrdjeni vojni logor (verovatno se u doba Turaka tu nalazio vojni logor). Prvi stanovnici, Bunjevci, svoje mesto su nazvali Bajamok, dok su ga Madjari kasnije nazvali Bajmok, što se održalo i do danas.
    Somborske novine. Br.618. 4. 15. april 1966.
    Tekst pripremio: Aleksandar Joksić

    STANOVNIŠTVO
    Prvi tragovi o naseljenosti podrucja na kome se danas nalazi Bajmok zadiru u veoma daleku prošlost. Pošto ce o tome biti više govora u narednom poglavlju, ovde cemo se osvrnuti samo na podatke o broju stqnovnika i njegovom kretanju do današnjih dana , na nacionalni sastav i druge karakteristike vezane za stanovinštvo Bajmoka. Iako se Bajmok kao naselje spominje još u 15. veku, preciznih podataka o broju stanovnika iz toga vremene nema. Tih podatak nece ni biti ni za narednih 200 godina, jer o tom periodu postoje samo podaci o broju kuca i to, naravno, samo za pojedine godine. Podaci o broju kuca iz poreskih knjiga su istovremeno i jedini izvor na osnovu koga se može približno odrediti broj stanovnika. U 18. veku, u više navrata, vrši se naseljavanje Bajmoka. Brojke koje se spominju odnose se na broj naseljenih porodica, pa se i ovde može samo na osnovu slobodne procene govoriti o ukupnom broju stanovnika. Naseljavanje vecih razmera završena su krajem 18. i pocetkom 19. veka. Prvi precizniji podatak o broju stanovika potice iz 1791. godine kada je Bajmok imao preko 1.000 stanovika. Narednih godina broj stanovika prilicno brzo raste i 1826. godine Bajmok broji 3.715 stanovnika ili 577 porodica i 515 kuca. Dve godine kasnije (1828. godine) broj stanovnika se popeo na 3.975. Pred kraj 19. veka stanovništvo Bajmoka se udvostrucilo i 1890. godine taj broj je iznosio 7.151. Na prelazu iz 19. u 20. vek, tacnije 1900. godine, u Bajmoku živi 7.588 stanovnika. Podaci o broju stanovnika postoje i za 1910. godinu kada je u Bajmoku bilo 8.217 stanovnika, a 1921. godine broj stanovnika se popeo na 8.733. Izmecu 1921. i 1924. godine dolazi do ponovnog naseljavanja Bajmoka i formiranja sva novih naselja: Novog sela ili Rate u Miševiceva. Godine 1913. obljavljen je novi popis stanovništva po kome je u Bajmoku živelo 11.324 stanovnika, a broj kuca je iznosio 2315. Posle drugog svetskog rata izvršena su cetiri popisa stanovništva. Iz tabele u kojoj su dati uporedni podaci o broju stanovnika i domacinstva vidi se kretanje broja stanovnika u posleratnom razdoblju.
    1948. 1953. 1961. 1971.
    Stanovnistvo 11.789 11.411 11.714 10.850
    Domacinstvo 3.512 3.538 3.866 3.708

    Prva tri predratna popisa govore da se broj stanovnika u Bajmoku kretao na nivou predratnog stanja. Medjutim, u razdoblju od 1961. – 1971. godine dolazi do njegovog smanjena za 864 stanovnika. S obzirom na pretežno poljoprivredni karakter mesta i relativno sporiji rast industrije, okolni gradovi, narocito Subotica, bili su privlacni za stanovnike Bajmoka zbog vecih mogucnosti zapošljavanja, pa je to, verovatno, jedan od najvažnijih razloga za opadanje broja stanovnika u Bajmoku. Ustalom, opadanje broja stanovnika karakteristicno je za sva seoska naselja u našoj zemlji koja su po svom položaju bliža vecim gradovima industrijkim centrima. Što se tice nacionalog sastava stanovništva, Bajmok je oduvek bio šarolik. Za najraniji period nema preciznijih podataka o nacionalnoj strukturi, ali se iz pojedinih izvora, koji se odnose na naseljavanje Bajmoka, može zakljuciti da je u njemu uvek živelo više nacionalnosti. Kao prvi stanovnici Bajmoka spominju se Madjari koji su se bavili zemljoradnjom i stocarstvom. Istorijski podaci sa kraja 16. veka govore o Novom Bajmoku koga su naseljavali Srbi. Pouzdaniji podaci o nacionalnoj pripadnosti stanovika Bajmoka odnose se na 1785. godinu kada se doselilo oko 130 madjarskih, a sve godine kasnije (1787) 88 bunjevackih porodica. Oko 1744. godine srpske porodice napuštaju Bajmok i tada vecinu njegovog stanovništva sacinjavaju Madjari i Bunjevci. Nešto kasnije pocinje naseljavanje nemackih (švapskih) porodica. Prvi pouzdani podaci i nacionalnom sastavu stanovništva Bajmoka odnose se na 1900. godinu kazuju da je bilo: Madjara 3.599, Bunjevaca 1.980, Nemaca 1.980, Srba 21, Slovaka 8, ostalih 10. Popis stanovništva obavljen 1931. godine pruža nam donekle izmenjenu sliku nacionalne strukture stanovništva. Te godine u Bajmoku je bilo 4.597 Jugoslovena, 4.276 Madjara, 2.347 Nemaca, 79 Jevreja, 16 Rusa i 9 ostalih. Posle drugog svetskog rata ponovo dolazi do vecih promena u nacionalnoj strukturi. Stanovništvo nemackog porekla napusta Bajmok, a umesto njega oko 2.370 novih kolonista se doseljava. To su, uglavnom, Srbi iz Like, iz okoline Dreznice. Od toga broja se kasnije oko 5% vraca u zavicajni kraj, dok vecina nastavlja da živi u novoj sredini.
    Bajmok monogtafija – Monografija. 12-14. Maj 1979.
    Tekst pripremio: Aleksandar Joksic

    BAJMOK KROZ VEKOVE
    Geografski položaj Bajmoka nije teško odrediti. Naselje se prostire južno od jugoslovnsko-madjarske granice, na oko 9 kilometara, od Subotice je udaljen 23, od Sombora 33 i od Backe Topole na sever 28 kilometara. Na geografskoj karti je još lakše odrediti njegovu lokaciju: leži na 19. stepenu i 25. minutu istocne geografske dužine i na 45. stepenu i 58. minutu severne geografske širine. Nadmorska visina mesta dostiže 117 metara. Teritorija katastarske opštine iznosi 22.597 katastarskih jutara, odnosno 13.005 hektara. Današnjoj Mesnoj zajednici Bajmok pripadaju naselja Rata i Mišicevo, koja se nalaze severno od samog sela, s druge strane železnicke pruge, na 7 kilometara od samog sela prema Subotici. Bajmok ima vrlo dobre saobracajne veze sa bližom i daljom okolinom i udaljenim krajevima zemlje. Na prvom mestu treba spomenuti železnicku prugu Subotica-Rijeka, koja se pored samog sela proteže u severoistocnom i jugozapadnom pravcu, povezujuci ga ne samo sa Suboticom i Somborom nego i sa celom Jugoslavijom. Pored toga, sa vec pomenutim gradovima Bajmok je povezan dobrim putevima, a takodje i sa Backom Topolom, a preko ovog grada s Novim Sadom i Beogradom, glavnim gradom naše domovine. Sa geografskog stanovišta važan cinilac u selu je bio jedini žuboravi potok, u stvari rukavac Krivaje, koji stanovništvo naziva Krivajom. Na obalama ovog potoka nekada su boravili pražitelji Bajmoka, koji su upravo tu sahranjivali svoje mrtve. Njihovim domacim životinjama je dolina potoka pružala bujne pašnjake. Premda sam potok nikad nije narocito obilovao vodom da bi stanovništvu pretio poplavama, ipak je imao toliko vode u koritu da se duž njegovih obala razvio bujni biljni svet. Stanovništvo je vodu potoka koristilo za napajanje stoke. Arheolozi s pravom tvrde da je u bajmockom ataru postojalo naselje još od davnina. U jugoistocnom delu Bajmoka poznati su ostaci jednog sarmatskog naselja sa grobljem, zatim jedna nekropola iz vremena seobe naroda i jedno avarsko groblje. Najviše i najiteresantnijih nalaz potice iz I i IV veka. Plemena koja na ovim prostorima u to vreme žive duže ili krace vreme izabrala su Bajmok za svoje stanište. Na osnovu nalaza može se ustanoviti da su u ovim krajevima živela sarmatska, jaziška, hunska i avarska plemena. O mestu njihovog boravka svedoci okolina kalvarije. Do tog zakljucka navode slucajno otkriveni nalazi. Ovi nalazi se protežu duž obe strane Krivaje (Gata), otprilike u dužini od dva kilometara, južno od puta Subotica-Sombor. Nalazi su ugledali svetlo dana 1927. i 1938. godine prilikom izgradnje vec pomenutog puta: 1927. godine sakupio ih je inžinjer J.Bazler, a 1938. godine umirovljeni bajmocki podbeležnik Karolj Kokai. Kasnije otkriveni predmeti dospevaju u vlastništvo somborskog Gradskog muzeja, gde se i danas nalaze. Na pomenutom terenu, medjutim, do sada nije bilo nikakvih strucnih iskopavanja. Tokom izgradnje pomenutog puta otkopana je jedna vaza iz vremena seobe naroda i jedna biserna niska od jaspisa (opalne boje). Slicna ogrlica postoji samo u Berlinskom muzeju. Na osnovu nje bi se dalo zakljuciti da joj je vlasnik morao biti neki bogat i ugledan covek, koji je za svoje stanište izabrao Bajmok i koji je mogao živeti samo u nekom vecem mestu. Prvi pisani dokumenti koji se odnose na Bajmok poticu iz XV stoleca. Tada se, naime, naselje prvi put zvanicno pominje kao selo, zapravo, kralj Matija darovnicom datiranom 16.februara 1462. godine to potvrdjuje time što Bajmok, kao selo, zajedno sa drugim selima i pustarama u županiji, poklanja svojoj majci, udovi Janoša Hunjadija, rocenoj Eržebet Siladji. Županija je, dakle, vec pripadala Janošu Hunjadiju. Ekonomski položaj sela u to vreme je vrlo znacajan. O tome govori i darovnica. Kralj Matija daruje Bajmok svojoj majci “radi podmirenja toškova oko izdržavanja sjajnijeg dvora”. Matija, koji nije prezirao raskoš, smatra sa su selo i njegova okolina dostojni toga da ih daruje svojoj majci. Ako je u to vreme neko selo (ili pustara) prihvatilo za vlasnika jednog od clanova vladarske kuce, onda se to smatralo nagradom. Bajmok spada medju sela te vrste. Kao posledica osvajacke politike turskog carstva, bajmocka teritorija je od 1541. godine pod turskom vlašcu cije je sedište u Segedinu. Za vladavine Turaka promenio se i sistem upravljanja. Tadašnja županija pripala segedinskom sandžaku, u cijem okviru su bajska, somborska, backa, titelska, suboticka i deo segedinske nahije. Bajmok pripada somborskoj nahiji. Za vreme turske okupacije Bajmok dugo vremena pripada svema poreskim teritorijama, naime, on porez placa turskom spahiji, a i katolickoj nadbiskupiji. Prema poreskom spisku katolicke nadbiskupije iz 1543. godine Bajmok placa 16 forinti poreza. Turski defteri (poreske knjige), medjutim, pored Bajmoka spominju i Novi Bajmok. Naime, Bajmok je staro naselje, nasuprot tome, Novi Bajmok je u stvari Telek, koji porez placa i katolickoj nadbiskupiji. Na starim geografskim kartama Telek je oznacen u okolini današnjeg Mišiceva (Veliki jaraš, okolina Krivaje, kaponjski pašnjak). Tako je Novi Bajmok, oznacen u turskim spiskovima, identican sa nadbiskupskim Telekom. Stanovništvo Novog Bajmoka verovatno su bili potomci vojnika cara Jovana Nenada. Kasnije Novi Bajmok nalazio u subotickoj nahiji. U turskim pjoreskim knjigama iz 1580. i 1582. godine označen je jedan Novi Bajmok sa 21 kućom. Na poreskom spisku iz 1590. godine opet figuriraju jedan Novi Bajmok sa 21 kućom i jedan Bajmok sa 16 kuća. Međutim, prema poreskim knjigama iz 1700. godine, sjpominje se samo Bajmok. Za vreme turske vladavine Bajmok je prestao da postoji, ali se njegovi stanovnici za vreme turskim zulumcarenja skrivaju u tršcarima pored Krivaje. Travnati i mocvaran teren Gata prestrašenom stranovništvu što traži spas osigurava višednevni boravak. Uprkos tome selo ne ostaje bez stanovnika, o cemu svedoce ne samo spiskovi desetka i defteri. Nadbiskup Marijus Ibrašimovic 12. oktobra 1649. godine posecuje selo i vrši crkveni obred. U Bajmoku je 1660. godine rodjen i cobanin Nikola Kopunovic, koji je kasnije preselio u Suboticu. U godinama neposredno uoci ponovnog naseljavanja u ataru sela ima 130 salaša. Popisi vršeni u sandžaku vrlo su pogodni za utvrdjivanje broja stanovnika. U njima su naznaceni harac i obveznici desetka, odnosno imucniji i siromašniji slojevi stanovništva. Broj stanovnika sela možemo dobiti posredstvom matematske formule koju prporucuju cula Kaldi Nadj, Balint Ila i M. Markovic. Njena suština je u sledcem: broj oporezovanih domacinstava koriju se grškom od 30 odsto, a broj glava prodice množi se sa pet. Tako je u Novom Bajmoku 1590. godine oznaceno 21, a u samom Bajmoku 16 kuca koje placaju porez. Prema navedenoj racunici u Novom Bajmoku je tada bilo135, a u samom Bajmoku 100 stanovnika. Godine 1686. zajednickim snagama ponovo je osvojen Segedin pa je postepeno teritorije cele županije skoro neprimetno oslobodjena ispod turske vlasti. Eugen Savojski je 11. septembra 1697. godine kod Sente izvojevao sjajnu pobedu nad Turcima, te je ovaj kraj konacno oslobodjen turskog ugnjetavanja. Prema sacuvanim podacima Bajmok se narednih godina spominje 1702. prilikom spora oko medja i 1743. kada je pripojen Subotici. Habsburška monarhija veliki deo svojih prihoda troši na vojsku. Naime, dvor preduzima mnoge mere radi jacanja svoje vojne sile. To odgovara germanizatorskoj politici carice Marije Terezije, ali istovremeno utice i na povnovnu kolonizaciju Bajmoka. Usled toga dolazi do naseljavanja Bačke i Banata nemacim življem. Nejposredni ciljevi ove kolonizacije bili su u tome da se povecaju prihodi državne blagajne, te da caricina politika usmerena protiv nenemackog plemstva stekne sigurni oslonac. Nadalje, trebalo je da novi kolonisti ubuduce olakšaju vojni prevoz. Radi realizacije pomenutih ciljeva carica 1763. godine u Backu i Banat šalje komorskog savetnika Antala Kotmana da pripremi naseljavanje ovih krajeva nemackim življem. Putujući iz južne Bačke u Suboticu, komorski savetnik prolazi kroz conoplju i Pačir, a uz put i pustarama koje pripadaju gradovima zapaža haotican život. Bajmok je tada razbacano salašarsko naselje, Kraj je naročito odgovarao bećarima za sklonište jer železna ruka oružane sile ovamo nije dotezala. Stoga je razbojnicima omoguceno da iz dana u dan sve više zulumcare. Antal Kotman 28. decembra 1763. godine referiše o svom putu te u vezi sa ovim krajem podnosi konkretan predlog. Radi što lakšeg prevoza vojnika izmedju Conoplje i Segedina, on predlaže da se pustare Bajmok i Ludoš naselje. Carski dvor prihvata njegov predlog i Marija Terezija kraljevskim uakzom naredjuje Subotici da naseli pomenute pustare. Tada Gradsko vece grada Subotice poteže sve argumente da spreci naseljavanja Bajmoka. Čak mu polazi za rukom da stvar kolonizacije odloži za nekoliko godina, sve do 27. marta 1770. godine kada Pal Krušper, upravitelj somborskih komorskih dobara neodložno i ultimativno poziva upravu grada da vec kroz osam dana donese odluku o naseljavanju Bajmoka. Ako Gradsko vece to ne ucini, onda ce Bajmok naseliti županija – ali na teret grada. Kolonizacija cak i ovako vrlo sporo napreduje. Trebalo je da stigne novo ultimativno pismo, ali ovoga puta ne iz županije nego iz Beca, da se poslovi u vezi naseljavanja neodložno pripreme i izvrše. Posle toga je i sam grad morao da preuzme mere. Nakon takvog upozorenja Gradski magistrat novembra meseca 1771. godine šalje komisiju koja premerava pustru i odredjuje najvažnije javne površine. Zatim sledi izgradnja prvog javnog objekta – to da (carda što na ulaza mami). Ona se nalazila na mestu nekadašnje takozvane Bergelove škole, negde tamo gde je sada Snek-bar. Krcma je vec potkraj decembra 1771. predata na korišcenje, a iste godine varošani održavaju dogovor sa salašarima. Polazi im za rukom da ubede sedamdesetak porodica da podignu svoje kuce u centru sela. Stoga se ova godina uzima za godinu pnovnog naseljavanja Bajmoka. Grad 1772. godine jednom nadzorniku poverava kolonizaciju sela. On svoju delatnost prve godine obavlja besplatno, pošto je bio dobrovoljac, medjutim, vec naredne, 1773. godine on dobija platu od 20 forinti. Uprkos takvim merama, do kraja 1774. godine u Bajmoku je nastanjeno samo pedeset porodica. Tada mesto ima oko 250 stanovnika. To vec namece potrebu da se otvori jedna prodavnica kako bi stanovništvo moglo da podmiri svoje potrebe kupovinom. Prvu radnju otvara jedan jevrejski trgovac po imenu Lebl 1774. godine. Kapelica od naboja sagradjena je 1772. godine, a maticne knjige u župi vode se od 1780. godine. Pocev od ponovnog naseljavanja, Subotica je želela da se Bajmok i u administrativnom pogledu prikljuci gradu. U tom smislu grad podnosi svoju molbu. Županija, medjutim, o tome nece ni da cuje. Stoga se ova molba grada, na sednici županijske skupštine održane 15. jula 1778. godine, definitivno odbacuje i donosi odluka da ce se Bajmok posle naseljavanja prikljuciti županiji, s tim da ce se selo odbiti od broja gradskih porti. Atar Bajmoka 1782. godine ponovo premerava gradski inženjer Lipot Kovac. Tada je utvrdjeno da atar sela ima 19.532 jutra zemlje, a od toga je za vlastelinsko zemljište odredjeno 1.000 jutara, a za pašnjake 6.150 jutara. Preostala površina je podeljena na 218 sesija (placeva), od kojih su 213 postale kmetovske sesije. Pet sesija je zadržala opština i podelila ih je na sledeci način:
    1 sesiju dobija mesar
    1 sesiju dobija župnik
    1/2 sesije dobija ucitelj
    1/2 sesije dobija kantor
    2 sesije zadržava opština za vlastite potrebe.
    Prema jednom nacrtu iz 1841. godine tacno se može videti plan centra sela . On najverovatnije vuce svoje korene još iz godine kada je Bajmok premeravan radi ponovnog naseljavanja. Prema ovom crtežu kuća beležnika označena je na sadašnjem mestu stanice milicije, seoski dom na mestu donedavno korišcene opštinske zgrade, odnosno na mestu današnje škole, gostionica na mestu takozvane Bergelove zgrade, a mesara na mestu današnjeg Snek-bara. Naseljavanje Bajmoka su pored nadzornika prihvatili i slobodnjaci. Poznato nam je da se Grdo Bacic sa dva sina, Miškom i Pajom prihvatio da naseli devedeset kmetovskih sesija. O tome on 29. jula 1782. godine sklapa ugovor sa gradom, prema kojem se obavezao da će u roku od tri godine udovoljiti postavljenim zahtevima. Slobodnjak ce za svoje ove usluge od Gradskog veca dobiti jednu sesiju zemlje bez nameta, koju ce posle njegove smrti isto tako uživati i njegovi sinovi. To pravo, medjutim, nece biti preneto i na njihove potomke.

  5. vojislav ananić

    2. deo

    Gradsko veće je godinama selo izdavalo pod zakup. Zakupci Bajmoka bili su: Mate Rudić, Volforto, Aleksandar Kligl, Jožef Polinberger. Na celu sela nalazi se poglavarstvo, ciji je mandat trajao dve godine. Poglavarstvo su sacinjavali 8 porotnika, predsednik i blagajnik. Urbarijalno regulisanje Bajmoka usledilo je 1782. godine. Tada je, naime, grad zamolio županiju da pošalje jednu komisiju radi sređivanja odnosa u selu. Još iste godine vrši se popis u selu i urbanijalno uredjenje. Urbarij je u ime Bajmoka potpisao zakupac sela Mate Rudicć. Selo je imalo i svog beležnika, predmete je rešavao on sam, pošto vecinu poglavarstva cine nepismeni ljudi. Pomenute godine predsednik Bajmoka je Grgo Bacic, a beležnik Jožef Njerš. Prema jednom podatku iz 1781. godine, Bajmok ima 915 stanovnika. Vecinu cine vlasnici kuca i kmetovskih sesija. Pomenute godine u selu ima i 23 sluge. Naredne, 1783. godine, u selu su vec evidentirane 134 kuce. Te godine Bajmok dobija i pecat, na kome se nalazi sledeći natpis: “SIG. POSS. BAIMOK ANNO 1783”. Šamuel Pavai 1787. godine sacinjava gruntovnicu sela. Tada ovaj inženjer uvrštava selo, radi dobijanja olakšica, u cetvrti razred. U to vreme jedna sesija ima 61 lanac, a jedan lanac ima 1.200 kvadratnih hvati, dok jedan lanac pašnjaka ima 1.100 kvadratnih hvati. U godini ovog premeravanja u naselju živi 200 vlasnika sesija i 12 želira. Slobodne sesije imaju: mesar, slobodnjak Babić, zatim opština, učitelj i crkvenjak. Prema urbariju sela jedna sesija se sastoji od spoljnog i unutrašnjeg fundusa. Unutrašnji fundus se sastoji od placa za kucu, dvorišta i bašte. Ukoliko sve to nije iznosilo polovinu sesije, razliku je trebalo nadoknaditi iz spoljnog fundusa. On je u Bajmoku imao 30 lanaca i delio se na dva dela: na pašnjak i senokos. Bajmok poštu dobija 1781. godine, a poštanski majstor je Ferenc Ujfaluši. Od 1785. godine se smatra da je Bajmok naseljen, te je selo tek 1793. godine prikljuceno županiji. Sporne predmete stanovništva u to vreme rešava vlastelinski sud. Predsednik ovog suda najcešce je bilo županijski cinovnik visokog ranga, dok ostale clanove sacinjavaju zapisnicar i nekoliko asesora, odnosno zakletih porotnika. Vlastelinski sud u Bajmoku prvi put se sastao 10. avgusta 1785. godine. Tada je predsednik bio Mate Rudic, jednput godišnje i na njih dolaze zainteresovanje stranke, predstavnici zakupnika, predstavnici grada, delegati vojske, stanovnici drugih sela i zainteresovano stanovništvo. Organizovana nastava pocinje 1783. godine. U vremenskom razdoblju neporedno posle ponovnog naseljavanja stanovništvo se pretžno bavi zemljoradnjom i stocarstvom. Prema jednom stratistickom pregledu iz 1780. godine, na jednom lancu ziratne zemlje proizvedeno je 14 požunskih merova žita, a na istoj zemljišnoj površini rodilo je i 25 merova jecma. Kukuruz se u to vreme gaji malo, samo onoliko koliko je bilo potrebno za ishranu stoke. Gajenje stoke je ekstenzivno, pošto selo ima 3.579 lanaca pašnjaka. Ovde stocari napasaju svoju stoku: goveda, svinje i ovce. Radi cuvanja stoke svake godine je biran govedar, svinjar i cobanin, sa kojima je sklapan ugovor. Godine 1791. selo ima 2.167 stanovnika. Iz te godine potice poreska knjiga. U pomenutom dokumentu uveden je 251 poreski obveznik. Jedan podatak o kmetovskim sesijama iz 1800. godine spominje 16 želira. Ne bi se moglo utvrditi da pocev od naseljavanja u selu žive prebogati ljudi. Doduše, naselje ima svoje plemice, ali oni su se nastanili u drugim selima (u privilegovanom položaju, oslobodjeni poreza). Na osnovu poreskih knjiga iz 1813. 1828. godine u selu žive sledci plemići: Pero Vujević, Bono Mandić, Tamaš Lehotkai, Joso Kaić, Mihalj Klinocki, Joso Mandić, Mišo Vujević, Joso Vidaković, Šimun Vidaković, Đuka Ivanović, Ištvan Odri, Đuro Mandić, Šandor Lehotkai, Janoš Kardoš, Antun Bajci, Ivan Kaic, Stipan Mandić, Marton Majci, Đuro Vujević, Janoš Okrucki, Andrija Orešić, Ivan Orešić, Jakov Orešić, Imre Odri, Andraš Šoš, Martin Vidaković, Antun Vidaković i Imre Odri. Parohija je u Bajmoku osnovana 1779. godine. Maticne knjige se vode od 1780. godine. Za vernike je crkva sagradjena 1817. godine. Pocev od ponovnog naseljavanja Bajmoka, nacionalni sastav stanovništva, prema sacuvanim spiskovima imena, cine Hrvati-Bunjevci i Mađari. U godinama naseljavanja Hrvati- Bunjevci dolaze iz okolnih sela, a Mađari pak iz raznih županija u Mađarskoj. Izrazito nemackih kolonizacija nikad nije bilo, Nemci ovamo dolaze iz okolnih sela i gradova, pretežno iz opština Apatin, Gakovo i Bacalmaš. Doseljavanje Jevreja pocinje krajem prošlog veka. U školi je o nastavnom jeziku sacuvan jedan podatak iz 1830. godine. Tada je mesni ucitelj Ištvan Garai, on predaje na tri jezika: madjarskom, dalmatinskom (srpskohrvatskom) i nemackom. U opštinskom budžetu za 1833/4. godinu naznacene su plate svih nameštenika. Beležnikova plata iznosi 580, sveštenikova 246, ranareva 149, uciteljeva 159, policajca (pojedinacno) 100 forinti, krcmareva 69, podvornikova 30 forinti. Klasno raslojavanje stanovništva Bajmoka zapocinje ponovnim naseljavanjem sela, odnosno 1771. godine. Ova podela je vrlo lepo vidljiva i u zvanicnim dokumentima o prvom zemaljskom popisu koji poticu iz vremena od 1828.do 1835. godine. Prema ovom popisu u selu porez placa 27 zanatlija, dva trgovca i 1.403 lica. Poreskih obaveza su bila oslobodjena 24 mala plemica, koji sacinjavaju imucnije žitelje Bajmoka. U popisu se spominju kmetovi, želiri i biroši. Medju njima se razlikuju oni koji nemaju nikakve imovine, sem dve vredne ruke. Oni cine agrarni proleterijat sela. U Bajmoku je u više navrata vladala nestašica životnih namirnica, tako i jedna veca oskudica 1795. Te godine, naime, mesno poglavarstvo od porotnika Županijske table Janoša Mesaroša dobija zajam od 1.500 forinti, koji opština u roku odredjenom ugovorom nije mogla da vrati, pa zajmodavac nastoji da posredstvom Vlastelinskog suda povrati svoj novac. Opština 1831. godine od Gradskog magistrata traži 8.000 forinti za ublažavanje posledica nestašice životnih namirnica. Deo traženog novca Bajmok vraca 1840.godine odnosno uputnicom šalje 1.000 forinti. Radi ublažavanja oskudice 1847. godine Bajmocani traže od Subotice zajam od 2.000 forinti. Grad Bajmocanima odobrava i ovaj zajam. Bajmocane ne zaobilaze ni mnoge epidemije. Godine 1835. u selu se masovno javlja skorbut. Gradski lekar dr Vince Zomborcevic, u izveštaju referiše Gradskom savetu. Prema njegovim recima, epidemija se javlja kod siromašnog stanovništva, pošto se ono loše hrani. On preporucuje potrošnju “piva, vina, sirceta, hrena i djembira”. Od 1810. godine zakupac Bajmoka je Polinberger. On naredjuje da se izvrši popis, pa se utrvdjuje da u selu pored ostalog ima cetiri vetrenjace. Postoje podaci i o tome sa su bajmocke zanatlije organizovane u ceh. Tada stalno raste broj zanatlija. Oni imaju obaveze prema opštini. Zbog toga se majstori iz mesta molbom obradjaju Vlastelinskom sudu da ih oslobodi javnih nameta. Takvi javni nameti bili su: vezivanje sena, održavanje mostova, nasipanje puteva, cuvanje zalutale stoke. Vlastelinski dvor u selu nalazio se u današnjoj Trumbicevoj ulici. Naime, u opštini je odluceno da ce se u centru Bajmoka izgraditi vlastelinski dvor. Njegov plan je izradjen, ali on zbog nedostatka novca nikada nije podignut. Vredno je napomenuti da su “seoski oci” za vlastelinski dvor predvidjali da ce se nalaziti na mestu današnje autobuske stanice, a trebalo je da se izgradi 1841. godine. Bajmocka crkva je obnovljena 1845. U vreme madjarske cetrdesetosmaške revolucija u bajmockom ataru, u stvari, na Kaponjskom ritu, dolazi do oružanog sukoba izmedju madjarske i srpske vojske. To je bilo 5. marta 1849. godine, što se, međutim, na meštane nije narocito odrazilo. Kao što oslobodilacka borba 1848/49. godine Mađarima nije donela nacionalno oslobodjenje, tako ni južnim Slovenima nisu donele oslobođenje “Srpska Vojvodina” i “Tamiška banovima” jer se ugnjetacka politika Bahovog razdoblja, pored apsolutizma i ugnjetavanja nacionalnosti, odrazila i na ekonomski život. Revolucija 1848. godine pokrece životne tokove koji poprimaju oznake sve civilizovanijeg nacina življenja. Menja se pravni položaj kmetova istorijskom odlukom Zemaljskog sabora, prema kojoj su i u našem kraju sa 16. aprilom 1848. godine ukinuti feudalni odnosi. U nacelu je to znacilo da se zakoni podjednako odnose i na gospodina i na seljaka. Ukidaju se i vlastelinski sudovi. Odreceno je zajednicko snošenje javnih nameta, te tako seljaštvo podmiruje samo manji deo državnih i županijskih nameta. Brisan je crkveni bir i sveštenicki desetak. Seljaštvo je oslobodjeno, barem zvanicno, svojih feudalnih obaveza. Zemlju koju je obradjivao seljak preuzima u svoje vlasništvo. Kada je i u Bajmok stigla vest o odluci Zemaljskog sabora, odmah je sazvano mesno predsedništvo te je 16. aprila 1848. godine vlastelinstvu iskazana zahvalnost u ime poglavarstva i u ime stanovništva celog sela zato š to su i u Bajmoku ukinuti feudalni odnosi. U bajmockoj školi sve do 1825. godine radi samo jedan ucitelj. Stoga bajmocko lokalno predstavništvo donosi odluku o angažovanju još dva ucitelja. Broj školskih obaveznika takodje stalno raste i dostiže cifru od oko devet stotina. Medjutim, u školu se upisuje ukupno 510 ucenika, od kojih samo njih 12 redovno ne pohadja nastavu. Popis stanovništva prema nacionalnoj pripadnosti mpžemo pronaci u takozvnom Ormoševom dokumentu. Naime, Ormošev popis izvršen je 1859. godine, a podatke su dali tadašnji beležnik Anton Pulhard i podbeležnik Aleksandar Hung. Pomenute godine u Bajmoku živi 2.206 Dalmatinaca (Hrvata-Bunjevca), 2.150 Madjara, 1.179 Nemaca i 147 Jevreja. Te godine u selu ima još 15 suvaca, 3 mlina za ulje, 2 kudeljare i jedan mlin za jecam. Vecina stanovništva na meljavu žita odlazi na Dunav, do vodenica, u Apatin preko Miletica i u Baju preko Madaraša. Prenos tereta obavljaju prevoznici, koji coporativno odlaze do Dunava. Prilikom popisa u neselju postoje sledece zanatske delatnosti, odnosno zanatlije: stolar, cipelar, krojac, užar, kolar, bacvar, sapunar, tesar, zidar, bravar, tkac, šeširdžija, mesar, kasapin, moler, preradjivac vina i berberin. Bajmok 1871. godine dobija železnicku prugu i železnicku stanicu, a 1873. godine biblioteku. Prvi put je nasut kamenom 1881. godine – bio je to put koji vodi od centra sela do železnicke stanice. Postavljeno je i 48 ulicnih svetiljki. U drugoj polovini prošlog veka pojavljuju se i parni kotlovi. S tim u vezi postoje podaci da su nadležni organi prekontrolisali jedan kotao. Naredne godine ispitan je parni kotao Antala Tota; 1886. godine kao vlasnici kotlova spominju se i Djeno Budanovic i Albin Mandic. Godine 1881. Bajmok ima 6.661 stanovnika i 1.007 stambenih zgrada, deoba pašnjaka u selu završena je 29. marta 1864. iako je komasacija pocela još 1853. godine, a okoncana je tek posle višegodišnjih sporova. Tada je za pašnjak odredjeno 1.837 jutar vlastelinskih pašnjaka Gradsko vece izdvaja još 2.987 jutara na severnoj strani od sela. U ugovoru o komasaciji odredjena su zemljišta koja pripadaju crkvi, sirotištu, uciteljima i beležnicima. Sesije se sastoje od spoljnih i unutrašnjih fundusa, jedna sesija iznosi 61 jutro.
    Radnicki pokret u Bajmoku. 5-13. Suboticke novine, Biblioteka monografije. Knjiga 1. Subotica, 1984.
    Tekst pripremio: Aleksandar Joksic

    NOVI KONOLOISTI, NOVA NASELJA
    Završetkom prvog svetskog rata izmenjena je geografska karta Evrope. Austro- Ugarska Monarhija se raspala, na Balkanskom poluostrvu je formirana nova država: Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno stara Jugoslavija. Tada se, pocetkom dvadesetih godina, na teritoriji katastarske opštine Bajmok formiraju naselja Rata i Mišicevo, kao i Madaraški salaši. Granicni deo Madaraških salaša nastaje povlacenjem jugoslovensko-madjarske granice, dok su dva pomenuta naselja nastala posredstvom agrarne reforme na takozvanom vlastelinskom zemljištu koje je eksproprisano od grada Subotice. Prema tome, dotle je to zemljište, od ponovnog naseljavanja Bajmoka, bio u svojini grada. Na osnovu zakona koji je usvojen 15. februara 1919. godine, u Kraljevini SHS zemljišni posedi od preko 500 jutara su eksproprisani uz nadoknadu. U kraljevima gde je vlada oskudica u obradivoj zemlji, eksproprisani su posedi preko 200 jutara. U skladu sa agrarnom reformom u Bajmoku je eksproprisano vlastelinsko zemljište. I sama Rata je svoje ime dobila na osnovu toga što je poštanska banka 1906. godine vlastelinsko zemljište, parcelišuci ga, davala na dvadesetpetgodišnji zakup, na otplatu, odnosno, kako je to jezikom ovdašnjeg naroda bio receno, na rate. Svaka parcela je iznosila po 25 katastarskih jutara. Zakupci su na zakupljenoj zemlji gradili salaše. Tako se na rati poceo formirati salašarsko naselje. Zakupci su uglavnom bili Bajmocani. Posle prvog svetskog Rata je kolonizovana. Prvi kolonisti na ovo naselje stižu avgusta meseca 1921. godine. Ovi kolonisti, u stvari, dolaze iz takozvanog Bajskog trokuta, odnosno kacmarske, garske i bacalmaške opštine. Bile su to uglavnom hrvatsko-bunjevacke optantske porodice, koje su želele da žive u zajedništvu sa svojim sunarodnicima. Drugi deo Rate naseljen je dobrovoljcima. Oni su na novom naselju kolonizovani 1924. godine. Na Ratu dolaze i kolonisti iz Tavankuta. Prema zapisima nekadašnjeg bajmockog podbeležnika Karolja Kokaija, na Ratu je kolonizovano 170 porodica. Prema tim zapisima, iz Madjarske, to jest iz Bajskog trokuta je došlo 30, iz Tavankuta 44, Bosne 6, Srbije 8, Crne Gore 76, i iz Like i Krbave 6 kolonistickih porodica. Organizovana nastava na ovom naselju pocinje 1924. godine, ali škola na Rati se gradi tek 1930. godine. I Mišicevo je formirano na slican nacin kao Rata. Svoj naziv je dobilo po Živojinu Mišicu, legendarnom vojskovođi iz prvog svetskog rata, vrhovnom komandantu srpskih jedinica na solunskom frontu. Pošto je među kolonistima bilo i ucesnika proboja solunskog fronta, onu su u znak zahvalnosti prema komandantu naselju dali naziv Mišićevo. Prvi kolonisti takodje dolaze iz Bajskog trokuta. Optanti su, u stvari bile srpske i bunjevacke porodice koje posle trijanonskog mirovnog ugovora nisu želele da ostanu u Madjarskoj. Nasuprot tome, dobrovoljacke porodice iz Mišićeva prethodno su 1921. godine, kolonizovani u Banatskom Arandjelovu. Medjutim, pošto je tamo ziratna zemlje bila lošeg kvaliteta te ju je tanošnje stanovništvo teškom mukom obradjivao, dobrovoljci od Opštinskog predstavništva u Banatskom Arandjelovu dobijali dozvolu za kolonizaciju u blizu Bajmoka. U Mišicevo tako stiže 75 porodica, od toga 22 iz Madjarske, a 53 porodice iz Srbije, Hercegovine, Bosne i Like. Lokacija naselja je odredjena novembra meseca 1925. godine. U Mišicevo su stigla ukupno 332 lica, kojima su podeljena 982 katastarska jutra zemlje. Nakon kolonizacije za školsku decu se ubrzo pocinje organizovati nastava, koja se održava u zakupljenim kucama. Tek u novoj Jugoslaviji deca iz Mišićeva dobijaju dve ucionice u zgradi Doma kulture. Ekonomska situacija u Kraljevini Jugoslaviji, formiranoj posle prvog svetskog rata, veoma teška. Narocito je težak položaj boraca koji su se tek posle cetvorogodišnje borbe i ratovanja vratili u svoje domove. Novoformirana vlada nastoji da barem delimicno pomogne položaj dobrovoljaca time što donosi Zakon o agrarnoj reformi. Prema ovom zakonu je svaki dobrovoljac koje se upisao kao kolonista dobijao pet hektara zemlje i zemljište za kucu. Kolonisticke dobrovoljacke porodice koje dolaze u Bajmok dobijaju 8.75 katastarskih jutara zemlje, a pored toga i po jedno katastarsko jutro po svakom clanu domacinstva. Ostali kolonisti i bezemljaši po clanu domacinstva dobijaju samo tri cetvrtine ili jedno jutro zemlje. Jedan manji deo proleterijata takodje posle agrarne reforme dobija 2-3 jura zemlje. Tada je i jedan deo Hrvata-Bunjevaca na Rati dobio zemljište za kuce. Sprovodjenje agrarne reforme povereno je velikosrpskoj buržoaziji. Ona bezemljaše neslovenskog porekla iskljucuje iz agrarne reforme. Starosedeoci, koji su vekovima vodili borbu protiv veleposrednika, sada prilikom deobe zemlje ili ne dobijaju zemlju ili pak od režima dobijaju samo simbolicne površine. Bez zmlje ostaju sluge i biroši. Stoga ova deoba zemlje nije mogla biti pravdena. Agrarnom reformom su i drugi nezadovoljni. Pored tog nezadovoljstva tadašnje politicke stranke i na drugi nacin cine pokušaje za zaoštravanje nacionalnog pitanja. Vladajuce partije se ne plaše raznovrsnih ekstremnih nastupa, kao što na primer, 1926. godine ometanje zborova i izazivanje tuca. Tako se zbilo i to da je na jednoj tržnici posle održanog zbora došlo do ukrštanja toljaga. Posle krvavih sukoba slabija strana se povukla u obližnju krcmu. Uprkos svemu, izmedju kolonista i mesnog stanovništva razvijaju se korisne veze. Gradjani razlicitih nacionalnosti vremenom su se medjusobno sprijateljili. Tako klasno svesno stanovništvo zajedno sa kolonistima i lokalnim stanovništvom inicira formiranje jedinstvenog fronta, medjutim, da bi za to sazreli uslovi trebalo je još dosta istrajno raditi, imati strpljenje i vremena. Tome je u krajnjoj liniji doprinela ideologija KPJ.

    TAKO JE TO BILO NA RATI
    Rata je naselje koje se nalazi severno od Bajmoka, s desne strane železnicke pruke Subotica-Sombor. Naziv Rata je dobilo po nacinu izdavanja u zakupa i kupovine zemlje – na rate. Kao ušoreno naselje nastaje posle prvog svetskog rata. Prvi njeni stanovnici bili su Hrvati-Bunjevci, optanti potom dobrovoljci kolonisti iz prvog svetskog rata: Crnogorci, Srbi, Bosanci, Hercegovci i Licani. U medjuvremenu doselilo se i nekoliko porodica iz Tavankuta. Pored toga, na Rati je sagradilo svoje kucice i nekoliko porodica agrarne sirotinje iz sela: Hrvati-Bunjevci i Madjari.Posle prvog svetskog rata agrarni poleterijat u Bajmoku, kao i širom Vojvodine, znao je da je prevaren najavljenom, ali ne sprovedenom agrarnom reformom u bivšoj Jugoslaviji. Uslovi pod kojima je vršeno naseljavanje dobrovoljaca iz prvog svetskog rata i kolonista bili su takodje neravnopravni. U boljem su položaju bile one male porodice koje su na svojim “parcelama” zatekle stambene i ekomonske zgrade, od onih bojnih velikoh porodica koje su došle na “golu” zemlju. Ekonomska diferencijacija medju stanovnicima je takode bila prisutna. Mnogi Rajani nisu gledali na zemlju i njene mršave prihode kao na dobru i sigurnu perspektivu za svoju decu. Radi toga su se mnogi kolonisti, pa i oni najsiromašniji, orjentisali na školovanje dece, uglavnom u Subotici. Tridesetih godine oživljava i jaca organizovana aktivnost Komunisticke partije Jugoslavije i Saveza komunisticke omladine Jugoslavije u subotickim srednjim školama. Na subotickom Pravnom fakulteru još od ranije primetno raste uticaj KPJ. Racanska omladina na ovim institucijama dolazi u dodir sa naprednim idejama. Vec sredinom tridesetih godina nekoliko djaka postaju clanovu SKOJ-a. Vezu izmedju Suboticana i racanskih skojevaca održava Ilija Lubarda, koji je tada vec bio clan KPJ. 1936.godine racanski skojevci izvode uspešnu akciju, a agrarni proleterijat priprema se za štrajk. Sada medju skojevcima sazreva misao i traži se najpogodniji nacin da se od individualnog idejno-politickog uzdizanja predje na masovne oblike aktivnosti. Iako malobrojna, skojevska grupa preduzima akciju: sada uz saradnju ucitelja i demokratski nastojenih kolonista 1936. godine formiraju Narodnu knjižicu i citaonicu “Njegoš“. Za sekretara Knjižnice izabran je Vukan Djukic, skojevac. Za razvoj aktivnosti Knjižnice iznajmljivana je kucica u blizini škole. Ona postaje središte okupljanja. 1937. godine na Rati je vec bilo pet skojevaca. U okviru Knjižnice ilegalno je delovao aktiva SKOJ-a. Te godine su pored knjižnicarskih delatnosti oformljuju i dve sekcije: dramska i sportska. Od sredstava zaracenih na ulaznicama i od dobrovoljnih priloga kupuju se knjige, šah garniture i rekvizite za stoni tenis. U jesen 1937. godine održana je skupština Knjižnice. Na njoj se pored postojecih sekcija formira i Odbor za omaldinu koji se angažuje u radu na omladinskim pitanjima. Istom prilikom pokrenuto je i pitanje izgradnje doma kulture na Rati, pa je izabran i Odbror za podizanje doma. Nosioci rada u Knjižnici bili su skojevci. Svaki od njih bio je direktno ukljucen u kulturni rad. Pocelo je omasovljavanje i ocigledno se video uticaj mladih skojevaca na kreiranje kulture na Rati. Saradnja izmedju Knjižnice i citaonice “Njegoš” na Rati i “Preporoda” u Žedniku postaje sve tešnja. Neko odblici dobro uhodane prakse sa Žednika prenose se na Ratu. Tako je donešen iz Novog Žednika i uzorni primerak zidnih novina pa omladinci prihvataju i nastavljaju uredjivanje svojih zidnih novina. Kasnije se vrši razmena dobrih i aktuelnih clanaka, pesama i crteža. Zidne novine su uredjivali i izdavali redakcijski i umetnicki odbor. Kasno u jesen 1939. godine, kada se broj clanova SKOJ-a, i simpatizera povecao, formira se Povereništvo SKOJ-a. Za sekretara povereništva je izabran Vukan Djukic. Od sada društveno-politicka, kulturno-zabavna i sportska aktivnost u okviru Knjižnice postaje obuhvatnija. Kupljen je i filipsov radio-prijemnik. Radio je uneo nov oblik zabave u rad Knjižnice i citaonice. Cetvrtkom su slušane “humoristicke veceri” Radio Beograda, pa je tim prigodama prostorija citaonice bila prepuna slušalaca. Ponekad je taj broj prelazio stotinu ljudi. Stariji su obicno sedeli na klupama kao u bioskopu, a mladi stajali unaokolo.

    MLADI OSNOVALI “Mladost”
    Subotom su omladinci na Rati uspešno organizovali igranke. Od prikupljenih sredstava od ulaznica placen je harmonikaš. Odbor za omladinu na igrankama je uveo stalno dežurstvo, kao meru predostrožnosti da ne bi na provokativan nacin dolazilo do tuca i time se krnjio ugled reda citaonice. Uvodjenjem usmenih novina, subotom, pre pocetka igranke, osvežen je rad na informisanju mladeži o aktuelnim pitanjima. Usmene novine su pocinjale “Vrapcem” u kome je alegoricno ali kriticki opevana spoljna i unutrašnja politika. Zatim zacinjen humorom, sledioje osvrt na lokalne probleme koje režim nije rešavao ili ih je zapostavljao. I na ovaj nacin su politicki uticali na široke narodne mase. Dramska sekcija svoje pozorišne predstave, skeceve, humoristicke veceri izvodila je u školskoj zgradi na Rati, a povremeno i u kafani. Samo 1940. godine izvedeni su Cankarev: “Sluga Jevrej i njegovo pravo”, “Seljak i june” i druge. Ovakav rad dramske sekcije je proširen i izvocenjem priredbi u Bajmoku, Mišicevu, Aleksi Šanticu, Bilicu kod Sombora i na drugim mestima. Odbor za izgradnju doma, pod uticajem skojevaca, zapoceo je dobar posao. Prikupljeni su dobrovoljni prilozi za izgradnju doma u vidu “ciglice”. One su sam na Rati i Bajmoku prodavane i u okolnim selima i kolonijama. Nakon ove akcije kupljena je cigla za ostvarivanje ove zamisli ali do izgradnje doma nije došao zbog izbijanja drugog svetskog rata i okupacije zemlje. U medjuvremenu SKOJ-evska organizacija je omasovljena. Vec pocetkom 1940. godine u Povereništvu SKOJ-a bilo je 14 clanova, a od toga broja cetiri omladinca i omladinke su iz redova hrvatske nacionalnosti. Time su stvoreni preduslovi da povereništvo svoj rad proširi na hrvatski i bunjevacki živalj regrutovan uglavnom medju poljoprivrednim nadnicarima i zanatskim radnicima. Na inicijativu skojevaca, u skucenom stanu mladog berberskog radnika, tek primljenog u SKOJ, u jesen 1939. godine, održan je skup na kome je osnovano Kulturno-prosvetno društvo “Mladost”. Ono je imalo slucan zadatak kao što je Knjižnica i citaonica “ Njegoš“. Poseban znacaj i uloga “Mladosti” su u tome što su KPJ i SKOJ u to vreme proširili svoj uticaj na agrarnu sirotinju, koja je do tada, uglavnom, bila pod uticajem drugih legalnih politickih stranaka. U društvu se brzo i mnogo radilo na omasovljenju clanstva. Oformljena su dva kružoka: jedan za omladinu, a kojom je radila Katica Pleša, clan SKOJ-a, i drugi za odrasle kojima je radio izmedju ostalih i Marko Bacic-Šantavi. Bacic je bio vec iskusan radnik. Njega su još 1933. godine zbog ucestvovanja u štrajku prognali iz Beograda. Clanovi Kulturno-prosvetnog društva “Mladost” su svoje predstave, vesele veceri i druge priredbe izvodili u školi na Rati i u Bajmoku u Varginoj gostioni. Repertoar su cinili skecevi, šale, doskocice i ozbiljna dramska dela kao “Gospodja ministarka”, “Vlast”, i drugo. Pored ovih oblika rada, štampa je redovno kupovana i citana, a knjižni fond je neprestano bogacen. Zidne novine su takodje postle vid kulturno-prosvetne aktivnosti i bile su tribina i za samostalne radove, mahom omladine. Iako su Knjižnica i citaonica “Njegoš” i Kulturno-prosvetno društvo “Mladost” bile dve posebne kulturne institucije, medjusobna saradnja nije izostajala, jer su obe radile pod istim idejama i predvodjeni skojevcima na Rati. Saradnja je neprimetno ucvršcivna i proširena. Dokaz za to pruža nam zajednicki nastup na godišnjici pogubljenja Matije Gupca, vode seljackog ustanka. Stambene prostorije berberskog radnike bile su pretesne da bi mogle da prime sve prisutne, mahom racansku sirotinju, koji su na ovu svecanu priredbu došli. Isti program je izveden i u prostorijama Knjižnice i citaonice “Njegoš”. Zahvaljujuci svestranoj angažovanosti SKOJ-a i njenog clanstva, tom prilikom su se prvi put na istom svecanom nastupu našli okupljeni Crnogorci, Srbi, Hrvati-Bunjevci i Madjari. Rad i uticaj Partije je kroz ove oblike bio ocevidan. Delatnost mladih se ogledalo i u rasturanju i širenju progresivne štampe: “Žena danas”, “Narodni glas” na srpskohrvatskom jeziku, a medju madjarskim življenjem propagirani su listovi: ”Nepszava” i casopis ”Hid”. Rad i prostorije Knjižnice “Njegoš” i Kulturno-prosvetnog društva “Mladost” stalno su bili pod prosmatranjem bajmocke žandarmerijske stanice. U kulturnim institucijama vršeni su i pretresi. U znak secanja na predratnu delatnost skojevaca na Rati, stanovnici Bajmoka su 1969. godine na zgradi Zadružnog doma otkrili spomen plocu. Tradicije ovog revolucionarnog rada neguje Zavicajna sekcija Osnovne škole “Vuk Karadžic” u Bajmoku uz tesnu saradnju društveno-politickih organizacija na Rati.

    BAJMOK U LEKSIKONIMA
    Bajmok, naseljeno mesto i opština na teritoriji grada Subotice, AP Vojvodina. U sastavu njegove opštine su Novo Selo, Mišićevo i druga okolna naselja ranijih subotičkih salaša. Leži na višoj desnoj zaravni severne Bačke, u plitkoj dolini (117 m), izvornog kraka Krivaje. Stanica je na pruzi Subotica-Sombor i raskrsnica na strom putu istoga pravca. Bajmok se prvi put pominje 1462. Za vreme Turaka (1542-1686) pripadao je Somborskoj nahiji. Kada su 1598, na turskim vojnim pohodima, krimski Tatari prezimili u Somboru, srpsko stnovništvo iz Bajmoka i ostale severne Backe iseljavalo se u krajeve oko Ostrogona. Na njihova mesta u Bajmoku se od 1622 doseljavaju Bunjevci. Posle ukidanja Potiske vojne granice,1746, pocelo je naseljavanja Mađara, docnije i Nemaca. Bajmok je 1910. godine imao 1789 kuca sa 8271 st., a 1921. godine je imao 8848 st. Stvorene naseobine Srba iz Like, Bosne, Hercegovine i Crne Gore uništene su za vreme madjarske okupacije 1941-1944, ali su posle Oslobodjanja obnovljene doseljenicima iz istih krajeva i iz Makedonije i Srbije (Novo Selo i dr.). Godine 1953. Bajmok je s okolnim naseljima imao 3010 kuca za stanovanje, 15 javnih i 5 privrednih zgrada, 3542 domacinstva sa 11.431 st. Poljoprivredno naselje sa razvijenim zadrugarstvom, Bajmok je i lokalni zanatski i trgovinski centar. U njemu se razvila i industrija na bazi lokalnih sirovina (mlin, kudeljara, 2 ciglane i dr.). Ima nižu gimnaziju i školu ucenika u privredi.
    Tekst pripremio: Aleksandar Joksić

  6. vojislav ananić

    SUBOTICA

    Od prvog naziva, pa do današnjeg, promenjeno je oko dve stotine imena ovoga mesta, što je apsolutni rekord u našoj zemlji. Naime, grad je kroz istoriju ugostio mnogo ljudi različitih nacionalnosti koji su ga nazivali na svojim jezicima. Postoje dve teorije o nastanku prvog imena. Prema jednoj, prvi, a danas mađarski naziv grada, Szabadka, sastoji se od prideva szabad, koji znači „slobodan“, i sufiksa -ka koji je ekvivalent domaćem sufiksu -ica. Prema drugoj, prvi naziv grada bio Sopotnica (Sopot je mesto gde ima mnogo vode, izvorište), što je prema mađarskom izgovoru postalo Szabadka. Samozvani car Jovan Nenad Crni je 1526. godine na teritoriji današnje Bačke formirao kratkotrajnu nezavisnu srpsku državu i kao prestonicu je uzeo ovaj grad te ga dao na upravljanje svom glavnom vojskovođi Suboti Vrliću po kome mesto po prvi put dobija srpsko ime stotinak godina kasnije, a koje se zadržalo do danas. Prilikom izgradnje Gradske kuće u samom centru grada, podignuti su spomenici i Jovanu Nenadu i Suboti Vrliću koji se ponovo nalaze na starim mestima od početka devedesetih.

  7. vojislav ananić

    SUBOTICA

    Od pijaca na glasu, do moderne industrije

    Pravi panonski grad. Prostire se u ravnici nastaloj od diluvijalnih nanosa, gde je još pre stotinak godina bujala stepa. I dubine i nizi- ne ove stepe ispunjene su vodom. Ona izbija između gornjih dilu- vijalnih slojeva i donjih peščanih naslaga i tako stvara u subotičkoj okolini mnoga jezera i bare, kao što su Ludoško (jedna od najinteresantnijih ornitoloških stanica u Evropi) i Palićko jezero. Smatra se da je nakon tatarske najezde ovaj grad osnovao ugarski kralj Bela 4. (1235-1276) i da je ovde naselio slobodne kraljevske jobađe (kmetove), što nema potvrde u izvorima.
    Ovo područje naseljavano je, međutim, još u praistoriji, počev od starijeg neolita; iz ovog dela Bačke su i nekropole kulture grobnih humki, kulture koja je u Srednjoj Evropi tokom srednjeg bronzanog doba bila rasprostranjena od Rajne do Karpata, a u našoj zemlji otkrivena je u Velebitu kod Sente i Hajdukovu kod Subotice. Na nalazištu Biserna obala (mesto kod Nose na obali Ludoškog jezera) otkriveni su ostaci naselja iz starijeg neo- lita i ranog bakarnog doba (kuće i silosi sa ostacima prosa i žira, i grobovi).
    Iz perioda seobe naroda registrovano je više nekropola. Ovde su (kao i na više mesta u zemlji) nađene i veštački deformisane lobanje, koje su, kako se zna, vezane za vremena velike seobe naroda. Germanski Gepidi i Goti preuzeli su taj običaj od Huna, s tim, što je bio privilegija najvišeg socijalnog staleža.
    U istorijskim izvorima ime ovog grada prvi put se pominje 1391. godine (Zabothka). Grad se nazivao i Libera villa regia (slobodno kraljevsko naselje). Od ovog prvog, promenjeno je više od 200 naziva, ali su najkarakterističnija imena Szent Maria, Maria Theresiopolis, Maria Theresiastadt, Szabadka i Subotica.
    Sve do 1439, Subotica je u posedu mađarskih kraljeva, a tada ju je vladar založio poznatom vojskovođi Janošu Hunjadiju. Zna se da je erdeljski vojvoda Janoš Pongrac od Dengelega, 1470. godine ovde podigao tvrđavu (castrum Sabatka) od koje su sve do sada ostali tragovi na zidu samostana Franjevačke crkve. Neko vreme držao ju je i “car” Jovan Nenad.
    Subotica je pala pod tursku vlast tek posle pada Budima (1541). Od šezdesetih godina je sedište nahije (pripada Segedinskom sandžaku) i ima stalnu vojnu posadu.
    U turskom zvaničnom popisu iz 1578. godine u naselju (Su(o)botka) zabeleženo je 48 hrišćanskih (srpskih) kuća, odnosno između 200 i 400 duša. Posadnika je bilo 52 (među kojima je 29 odsto islamiziranih). U gradu se držao nedeljni pazar petkom i imao je tri vašara (panađura) godišnje; padali su na “Stepandan”, “Kr(i)stovdan” i “Lazarevdan”. Uzgajane su žitarice (pšenica i suražica), povrće (beli i crni luk, kupus, repa, sočivo, grah – neka vrsta divljeg graška, naut i bob), kao i industrijske biljke lan i konoplja. Bilo je razvijeno i stočarstvo; oporezivanju je podlegala samo sitna stoka (ovce i koze), svinje, a bilo je razvijeno i pčelarstvo.
    U svim turskim popisima Subotica (Su(o)botka) se naziva tvrđavom (kale), a poznati svetski putnik Evlija Čelebija svrstava je u kategoriju palanki. Shodno njegovom svedočenju citadela ovog grada nalazila se na obali jezera (poticala je iz predturskog perioda), bila je veoma čvrsta i u njoj je bilo oko četrdeset vojničkih kuća, uz jednu džamiju. Sama tvrđava nalazila se, opet po kratkom Evlijinom saopštenju, u sredini prostranog polja. Naziv palanka se možda može dovesti u vezu sa zidom (podzidom) kojim je bila okružena spoljna varoš. Posadu Subotice sačinjavali su, u to vreme (1665), dizdar (kastelan) i 150 janjičara, a u spoljnoj varoši (civilnom delu naselja) bilo je 140 dobrih kuća pokrivenih trskom i rogozom. “Na zapadnoj strani grada nalazi se malo jezero u kome se love raznorazne ukusne ribe”, dodaje na kraju Evlija.
    Posle odlaska Turaka (1686), Subotica se brzo naseljava, pre svega Srbima koji su se do tada u njenoj okolini bavili stočarstvom i Bunjevcima, u ove krajeve treba da su se doselili iz Dalmacije pod vođstvom franjevačkih kaluđera.
    Međutim, tek nakon konačnog turskog poraza kod Sente (1697), Subotičani su mogli da pomišljaju na mirnije dane.
    Naselje je pripalo Potiskoj vojnoj granici i kao vojnički šanac imalo je obavezu da drži 150 graničara.
    Naglim širenjem grada prvobitna teritorija je ubrzo postala skučena. Tvrđava je uskoro pretvorena u crkvu, jedna kula joj je srušena, a druga dograđena. Tako je nastao crkveni toranj koji još uvek postoji, drugi toranj dograđen je 1904. godine, kad je crkva renovirana.
    Pozivajući se na svoje zasluge u šleskom pohodu (poslali su dva konjička i jedan pešački odred) Bunjevci iz Subotice su, u januaru 1743. godine, podneli molbu carici Mariji Tereziji da ih stavi pod građansku vlast. Već u martu iste godine Subotica je proglašena slobodnom komorskom varoši i dobila naziv Sancta (Szent) Maria i svoj grb. Zajamčeno joj je i pravo da se može koristiti okolnim pustarama (bilo ih je 12), pa je tada i Palićko jezero dospelo pod imovinsku vlast grada. Za uzvrat, Subotičani su darovali carici 150 konja.
    Mnogi Srbi, nezadovoljni razvojačenjem (Potiske granice) odselili su se u Šajkašku, a na njihova mesta došli su Mađari, Slovaci i Nemci.
    Za slobodni kraljevski grad Subotica je proglašena 1779. godine, što je predstavljalo značajnu tekovinu postignutu velikim naporima (Subotičani su sada poklonili carici 5000 zlatnika i platili otkup u visini od 166.666 forinti). Novi status doneo je Subotici veću autonomiju i novo ime – Maria Theresiopolis. Grad se oslobodio nadležnosti komore i dobio je pravo na ubiranje carina, što je znatno povećalo gradske prihode. Od te godine počinje planski i ubrzaniji razvoj Subotice.
    U vreme Josifa 2. (1780) ukinute su povlastice slobodnih gradova, a nemački je (umesto latinskog) proglašen za službeni jezik (kasnije će ga zameniti mađarski). Tada je izvršen popis stanovništva i premeravanje i procena zemljišnih parcela.
    Za ovaj grad 19. vek predstavlja eru brzog razvitka. Na izrastanje Subotice u veliko naselje uticala je i okolnost što je ležala na sredini puta koji vezuje Potisje sa Podunavljem. Otuda su na glasu subotičke pijace (a to će biti, u našem vremenu, i subotički buvljak). Prerastanjem – krajem 19. veka – kolskih puteva u železničke, Subotica postaje najvažniji saobraćajni centar u Bačkoj. U to vreme padaju i začeci sadašnje moderne industrije; preduzeće za izvoz mesa Hartman i Konen ima prvu hladnjaču u zemlji, prva subotička fabrika sumporne kiseline i veštačkog đubriva Klotild osnovana je 1904, a braća Ruf su 1917, započeli proizvodnju bonbona, sledi (1923) industrija električnih motora Sever.
    Prve srpske jedinice stigle su u grad 13. novembra 1918. godine. Na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu (25. novembra 1918) proglašeno je ujedinjenje Banata, Bačke i Baranje sa Kraljevinom Srbijom, dok je konačna granica nove države utvrđena u Trijanonu (4. jun 1920). Jedna od centralnih ličnosti ovog značajnog događaja bio je Blaško Rajić, župnik iz Subotice.
    Između dva svetska rata Subotica – budući granični grad – i po broju stanovnika, i ekonomski, stagnira. Tokom Drugog svetskog rata imala je značajne ljudske žrtve i teška razaranja od bombardovanja.
    Nakon 1945, grad se razvio u veliki industrijski centar (26 fabrika). Reprezentativno jezgro grada (svoje-vremeno “najveće selo Evrope”) nalazi se, delimično u nekadašnjoj močvari, dok periferija ima ruralnu fizionomiju i razvučena je. Kroz Suboticu vodi međunarodni put Beograd – Novi Sad – Subotica – Budimpešta – Moskva i stecište je pruga iz pet pravaca.
    Grad ima prostrane zelene površine, više trgova, velelepnu staru Gradsku kuću izgrađenu (1908/1910) u stilu mađarske varijante secesije (u njoj su sada gradska uprava, muzej i istorijski arhiv), Gradsku biblioteku, crkve (Franjevačka, katolička katedrala i srpska pravoslavna crkva), sinagogu, mnogobrojne srednje i stručne škole (obavezno pohađanje osnovne škole uvedeno je početkom 18. veka, a Subotica je danas opština sa najmanjim brojem nepismenih u Srbiji), Ekonomski fakultet, srpsko i mađarsko pozorište, Letnju pozornicu i atraktivnu okolinu (Palićko jezero). Ovaj multietnički i multireligozni grad i opština sa više od 20 različitih nacionalnosti, od kojih su najmnogobrojniji Mađari i Bunjevci, je najznačajniji administrativni, industrijski, trgovački, saobraćajni i kulturni centar u severnoj Bačkoj. Subotica je takođe kulturno, prosvetno i političko središte Mađara i Bunjevaca u Vojvodini. I sportovi imaju ovde dugu tradiciju; postoji oko 120 registrovanih sportskih klubova.

    Izvor: OLGA ZIROJEVIĆ, Panonska urbana kultura, Beograd, 2015.

  8. Vojislav Ananić

    Branko Ćupurdija, PORODICA KOLONISTA U BAJMOKU 1945-1948,

    Srpski geneološki centar, Beograd 2005, str. 232

    Branko Ćupurduja (profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu) je etnolog i antropolog kojem je, možemo slobodno reći, eto već punih trideset godina, predmet interesovanja porodica, društvo, društveni odnosi, i to porodica Srba iz Like (danas Republika Hrvatska), preciznije Gorskokotarskih (Drežnice, Dubrava, Vrbovskog i okoline, Jasenka, Gomirja i okoline Ogulina) porodica naseljenih u Bajmoku, naselju na krajnjem severozapadu Bačke, odnosno Vojvodine kao severne pokrajine u Republici Srbiji. I sam rođen kao dete kolonista, čije poreklo je vezano za dualizam u osećanju (što je uostalom odlika Srba još od pokosovskog vremena) pripadnosti „starom i novom kraju“, i majka i otac potiču iz nekadašnje Vojne krajine, odnosno geografski Like, preturivši i preživevši sve uspone i padove srpskog naciona na vetrovitom Balkanu gde su se od iskona susretali narodi, kulture, vere i civilizacije. Otuda, kod B. Ćupurdije, ne samo potreba da se zabeleži i opiše i na taj način spase od zaborava, već da se (u poplavi amaterskih i površnih tumačenja) pronikne mnogo dublje i kompleksnije u problematiku materije, te da se svakoj pojavi i događaju objasne uzroci i posledice. Stoga delo B. Ćupurdije predstavlja lep primer predanog angažovanja i posvećenosti temi, (temi seoba i sudbina kolonističkih porodica kod Srba) koja je sama po sebi specifična, a kako je to već neizbežno i sa određenom emotivnom komponentom. U tom kontekstu možemo videti navođenja citata na početku odabranih poglavlja: Andrića, Njegoša, Crnjanskog te narodnu pesmu iz Drežnice.
    Sam proces nastajanja ove knjige tekao je postupno. Sistematično i temeljno, korak po korak prikupljani su i obrađivani izvori, pronalaženi sagovornici, beležene situacije. Sve to uz konstantan kritički pristup materiji (iznoseći uočene nedostatke i nepreciznosti u njima), bez brzanja, i na taj način je uspeo da se odupre izazovu i „zamci subjektivnog“, s obzirom da je i njegova porodica, brastvenici, komšije i poznanici koji su još uvek živi, bili i sami učesnici i kreatori u tim događajima. Zbog tog cilja korišćeni su mnogi izvori (pisani i usmeni): od knjiga i periodičnih publikacija, do raznih zapisa i objavljene i neobjavljene arhivske građe, te konstantno živa reč, odnosno usmena tradicija brojnih ličnosti koji su poimenice navedeni (str. 208-209). Na osnovu navedenih izvora najpre su obrađivani mikro potezi, situacije, porodice, a zatim se zaokružavale celine. Na taj način objavljeni su radovi koji su prethodili ovoj knjizi i koji upravo svedoče o temeljnosti i kontinuitetu pristupa temi: Povodom 35. godišnjice kolonizacije na tlo Subotice, Rukovet, 6, Subotica, 1980, 652-657; Kolonizacija Drvžničana u Bajmok poslije Drugog svjetskog rata: u Partizanska Drežnica, Zbornik 12, Karlovac, 1982, 654-668; Subotica i okolina, Novi Sad, 1987; Subotica i okolina, Drugo i dopunjeno izdanje, Novi Sad 1993; Izvori za proučavanje porodica kolonista naseljenih u Bajmoku od 1945. do 1948. godine, Zbornik Matice srpske za društvene nauke, 104-105, Novi Sad, 1998, 255-266; i Izveštaj o stanju kolonizacije Bajmoka 1946. godine, Zbornik Matice srpske za istoriju, 58, Novi Sad, 1998, 225-231.
    Na samom početku dela autor je u Predgovoru u najkraćem iskazao tvrdnju da je kroz stotinu godina etnologija, kao samostalna univerzitetska disciplina, najvećim delom se bavila proučavanjem regija, s tim da utrt put etnolozi granaju na staze svojih makro i mikro regija i na kraju gradova i naselja. Tako i Subotica sa svojih 19 samostalnih naselja u opštini, na osnovu svojih istorijskih društvenih i kulturnih specifičnosti treba da bude i jeste predmet posebnih etnoloških istraživanja, međutim do današnjih dana većina naselja i teme su ostale neproučene. Celovito obrađene ili zaokružene teme su prava retkost. Stoga ova knjiga predstavlja značajan korak ka prevazilaženju takvog stanja i razmagljivanju nepoznanica onoga što bi već odavno trebalo da bude java, a napori B. Ćupurdije primer za potonje istraživače.
    Uvodni deo upućuje čitaoca u postojeću naučnu literaturu o naselju Bajmok posle Drugog svetkog rata, međutim kako istraživanja nisu zaokružena (dakle, istraživalo se i pisalo samo o pojedinim epizodama i mikro temama bez većih ambicija u naučnom pogledu i pokušaja sinteze) ukazala se potreba da se uradi nešto više. Zbog toga postavljena su i tri cilja: prvi, da se prikaže proces naseljavanja Bajmoka i pokuša ustanoviti tačan broj ljudi i porodica koji su naselili Bajmok; drugi, u vezi s tim da se prikažu najvažniji izvori za proučavanje porodica kolonista, prouči njenu privrednu, nacionalnu, versku i ideološku osnovu, podvojenost i deobu i tip porodice; i treći, da se prikažu najvažniji zbirni dokumenti o porodicama kolonista i učini njihov etnografski komentar, te ukaže na mogućnosti i domete etnografskog čitanja arhivske građe. Već iz navedenog proizilazi koncepcija knjige koja sadrži studiju, komentar i građu.
    Studija je podeljena na naslove: II Uslovi sprovođenja kolonizacije (13-15). Ovaj deo dela tretira vreme i zakonske okvire kolonizacije; III Kolonizacija Bajmoka (17-27) započinje pesmom iz Drežnice „Omladino, selimo Bačku/ostavljamo Drežnicu junačku“, zakonskim okvirom za formiranje Komisije za naseljavanje boraca u Vojvodini, te njene članove. Takođe i sve personalne promene u Komisiji. Potom slede opisi transporta kolonista, relacije na kojima su putovali, dolazak, doček i smeštaj (najpre kolektivni) u Bajmok. Po autoru, pronađeni su i navedeni tačni podaci o broju porodica i članova kolonista i na taj način razvejane su nedoumice i netačni podaci koji su bili prisutni u literaturi. Takođe, opisan je povratak onih porodica koje nisu mogle da se prilagode novom kraju i novim uslovima života, a s druge strane raspodela i dodela kuća sa okućnicom (baštom), zemlje, vinograda, hrane, odeće, pokućstva i druge potrebštine. Tako je od „fonda napuštene fašističke zemlje“ u katastarskoj opštini Bajmok i Subotica 1 (Gornji Tavankut) kolonistima podeljeno 3790 k. j. i 426 hv (dok je agrarnom fondu ustupljeno 455 k. j. i 1419 hv). Najveći broj kolonista je dobio od 7 do 9 k. j. zemljišne površine računajući tu i vinograd koji je iznosio oko 222 hvata. Autor nije hteo niti je bežao ni od tzv. spornih pitanja, a to su bila ideološka i politička (ko je imao pravo na kolonizaciju) materijalna (ko je imao pravo na dodelu kuća i zemlje) i socijalna, odnosno porodične prirode (na spajanje i deobu porodice), na iznosi pokušaj boraca invalida da reše svoj problem pišući pismo predsedniku Vlade FNR Jugoslavije – Josipu Brozu Titu; IV Izvori za proučavpnje porodicv kolonisŠa (30-35). Ovo poglavlje sadrži tri vrste neobjavlje- nih arhivskih izvora: 1. molbe i rešenja za kolonizaciju; 2. razni spiskovi kolonista i 3. pojedinačna dokumenta koja se odnose na ovu temu. Kroz njih B. Ćupurdija, osim što ih detaljno navodi i opisuje daje okvir za njihovo proučavanje, ali opet uz upozorenje na kritički pristup i određene nedostatke (npr. pomenuti izvori ne govore o nacionalnoj i verskoj pripadnosti kolonista); V Osnovna obglgžja porodicv kolonista (37) sa podglavama: A) Privredna osnova porodice (37-46), B) Nacionalna osnova porodice (46-50), V) Verska osnova porodice (50-56), G) Ideološka osnova porodice (56-62), D) Predvojena porodica (62-65), \) Deoba porodice (65-69), E) Osobenosti u životu porodice (70-79) Ž) Tip porodice (79-86). U ovom, inače najobimnijem poglavlju, autor se sa posebnom pažnjom odnosi, odmereno iznoseći podatke i zapažanja, pazeći da ne odluta u neodmerene zaključke, drugu krajnost, ili ono što se najčešće događa piscima ovakvih štiva – patetiku. Najpre, iznosi zbirni broj doseljenih porodica u Bajmok (359 sa 2040 članova), a zatim navodi do detalja njihovo poreklo iz starog kraja kao i opis starog kraja. Potom sledi izlaganje o nastanaku, razlozima i posledicama (zloupotrebama) stvaranja seljačkih radnih zadruga u Bajmoku („Napred“, „Proleter“, „Bratstvo-jedinstvo“, „Petoljetka“, „Petefi Šandor“, „Doža Đerđ“, i „Ivo Lola Ribar“). Prva je osnovana 10. marta 1946. godine (poslednja je ukinuta 1960) da bi nakon prvih stečenih uslova da se iz njih izađe, kolonisti masovno iz njih izlazili već od 1953. godine.
    Kao i u ranijim poglavljima, autor ne „zatvara oči“ pred škakljivim slučajevima poput onih o „levim skretanjima“ i zloupotrebama partijskih pojedinaca. Iako napominje da se o „obaveznom otkupu poljoprivrednih proizvoda u Bajmoku malo zna“ ipak navodi da je u pojedinim slučajevima u periodu razračunavanja sa kulacima i sprovođenju akcije otkupa poljoprivrednih proizvoda došlo čak i do primene terora i fizičkog maltretiranja (zastrašivanja, šamaranja, tuča) koji je rezultirao samoubistvima onih koji nisu mogli podneti teret nameta. Možda na prvi pogled deluje groteskno, ali u suštini je tragična epizoda prikupljanja kozijeg mesa, iako se znalo da oni od kojih se tražio otkup nisu gajili koze. Upravo zbog rasvetljavanja ovih događaja u potpunosti potrebena su dodatna terenska istraživanja da bi se evidentirali i sakupili svi raspoloživi podaci, jer sačuvanih pisanih izvora gotovo da i nema.
    Nakon „neslavne epizode“ sa seljačkim zadrugama deo kolonističkog stanovištva krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina zapošljava se po preduzećima koja se upravo osnivaju tih godina. Drugi deo, kao i njihovi potomci nakon završetka osnovne škole u Bajmoku i srednjih u Subotici, i fakulteta u Subotici, Novom Sadu, Beogradu, zapošljava se najpre u Bajmoku i Subotici, a zatim i u drugim većim gradovima. Kako su u početku putovali, docnije se stalno naseljavaju stvarajući nove kolonije svojih zemljaka u tim gradovima (samo u Beogradu trenutno živi 518 porodica koje su poreklom iz Drežnice, a 110 koje se poreklom iz Jasenka).
    Baveći se pitanjem nacionalnih osnova porodica, B. Ćupurdija iznosi, s obzirom na već izrečenu činjenicu da ovaj podatak u sačuvanim popisima kolonista nije nigde naveden, popise stanovništva od 31. marta 1931. godine u starom kraju, te na osnovu toga zaključuje da se u Bajmok naselilo 350 srpskih porodica (ili 97,49%) koje su imale veliki broj istih prezimena (pa i lična imena), 7 hrvatskih porodica (ili 1,95%) 1 bunjevačka porodica (ili 028%) i 1 romska porodica (ili 028%). Iako je KP Srbije svojim članovima zabranjivala slavljenje Božića, krsne slave, venčavanje i krštavanje dece u crkvi, ona je istovremeno nastojala da se to primeni na svo stanovništvo. Kako u Bajmoku nije bilo pravoslavne crkve, većina kolonista je odlazila u obližnje naselje Pačir, gde su parohijski pripadali, i gde su u mesnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi (hram Sv. Petra i Pavla) obavljali svoje verske potrebe sve do stupanja na scenu otvorenog ili prikrivenog terora države nad crkvom, koji je bio najintezivniji u periodu 1944-55, (kada je pačirski prota, ali i jedan broj bajmočkih kolonista iz čisto ideoloških i političkih razloga bio i zatvoren u Bačkoj Topoli i Rankovićevu). Pa, iako su proređene ili potpuno prestale posete pačirskoj crkvi (koja je bila pod stalnim nadzorom komunističkih aktivista), sveštenik je povremeno, ali sve re|e i pod stalnim prismotrom, dolazio u Bajmok i u kući jedne žene krštavao decu, ili na groblju vršio sahrane i parastose. Tako je to sve trajalo do popuštanja komunističkih stega pred sam kraj osamdesetih godina, posle čega je počelo zidanje bajmočkog pravoslavnog hrama Sv. Georgija Velikomučenika.
    Što se tiče ideološkog osnova kolonističkih porodica, već po samom odabiru, odnosno zakonskom okviru za kolonizaciju potpuno je jasno stavljeno do znanja da su nosioci ili oni sa pravom prvenstva u dodeljivanju zemlje imali zemljoradnici bez ili sa nedovoljno zemlje a koji su bili borci partizanskih odreda NOV i POJ i Jugoslovenske armije, invalidi NOR-a i prošlih ratova (1912-1918, april 1941), porodice i siročad izginulih boraca narodnooslobodilačkog rata i žrtve i porodice žrtava fašističkog terora. Takođe pravo na zemlju dobili su i borci koji se ranije nisu bavili zemljoradnjom, ali pod uslovom da dobijenu zemlju nasele sa porodicom i obrađuju. Bilo je ukupno šest uslova za dobijanje prava na kolonizaciju: ukoliko je neko iz porodice narodni heroj, oficir, borac oslobodilačkog rata, borac zanatlija, žrtva fašističkog terora ili stari naseljenik iz Makedonije (Stare Srbije). Četničkim porodicama i njihovim srodnicma, iako je bilo prijavljenih, kolonizacija nije odobrena.
    Sa seobom iz starog u novi kraj odvijao se i proces predvajanja (dolazak sa istim brojem prijavljenih, sa manjim i sa većim brojem prijavljenih članova porodice, što je svedočilo o stradanju, rasulu ili održivosti pojedinih porodica) ili pak deoba porodica koje su se odigravale u prošlosti kao prirodni proces, ali sada vrlo dozirano od strane državne administracije u odnosu na odobrenja za dodelu posebnih parcela. Na taj način sama kolonizacija je bila administrativno kontrolisana, dozirana i kanalisana, što zavisi od broja mesta za seobu koja su bila ograničena. No, bilo je i mišljenja Komisije za naseljavanje, da je u nekom slučajevima bilo špekulacije pojedinih porodica kolonista, naročito oko prijavljivanja broja članova domaćinstva a sve vezano za dodelu kuća i zemljišnih parcela.
    Zahvaćene ratnim vihorom sve porodice koje su kolonizovane u Bajmok doživele su određene promene. One se ogledaju u pogledu ponovnog okupljanja, rasipanja, deoba – odnosno podela. Najbrojnije su bile porodice sa šesnaest čalanova a najmanje sa jednim, ipak najviše je porodica sa pet članova. Najveću snagu domaćinstvu daju potpune inokosne i proširene potpune inokosne porodice (50,27%), plus nepotpune inokosne porodice (20,89%) što dovodi do zaključka da ona (inokosna porodica) čini osnovni oblik zajedništva među kolonistima (pa iz toga sledi da je ona još uvek na pragu zadružnog načina života). U novim uslovima između njih će nastati i određeni sporovi (oko kuća, međa…). U svakom slučaju sačuvana je živa uspomena na težak život (uz dobru ulogu državnih organa i njihovih predstavnika – već pomenuti obavezni otkup, kolektivizacija poljoprivredne proizvodnje, Rezolucija IB-a) prvih petnaestak godina koji je za mnoge (što se tiče najneophodnijih sredstava za život – hrane i ogreva) bio teži od života u starom kraju. Ipak, od svih pro- blema, najveći problem je bio ogrev.
    Sledeće poglavlje nosi naziv VI Etnografsko čitanje arhivskih dokumenata govori o trećem cilju ove knjige i sadrži sledeće poglavlje sa potpoglavljima. Suočavajući teoretičare o istoriji, etnologiji, socijalnoj i kulturnoj antropologiji B. Ćupurdija je istrajao u stavu da je etnologiji i antropologiji kao nauci veoma važno temeljno poznavanje istoriografije i njenih pomoćnih disciplina (u prvom redu arhivistike) radi ovladavanja arhivskim izvorima a sve u cilju rešavanja svojih problema. Stoga, iako je nužna saradnja i preplitanje, pa i donekle stapanje istoriografije i etnologije, nauci je potrebno njihovo razlikovanje i posebno postojanje. Iz ovog stava proizilaze i potpoglavlja: A) Komentari arhivskih dokumenata o kolonistima 1. O broju kolonista i nji- hovim domaćinstvima, 2. O prezimenima, imenima i špic nametima, 3. O terminologiji srodstva, 4. O nazivima ulica Bajmoka. Spisak kolonista i njihovih domaćinstava (dat je izvorno sa objašnjenjima gde je potrebno napraviti ispravku). U spisku kolonista i njihovih domaćinstava dati su sledeći podaci: broj domaćinstva (svih 359), broj članova, prezime i ime i ime oca ili supruga, nosilac prava, nosilac molbe i starešina domaćinstva, srodstvo, osnova za kolonizaciju, mesto iz kojeg su naseljeni, i poslednja rubrika – adresa u Bajmoku.
    U sedmom poglavlju autor iznosi zaključak svojih istraživanja, dok u osmom poglavlju Izvori i lišeratura predočava čitaocu sve raspoložive izvore i relevantnu literaturu, te brojne sagovornike koji su autoru bili na raspolaganju, a koji su korišteni kao podloga za izloženo delo. Osnovna istraživanja su obavljena na samom terenu (u starom i novom kraju), i u Arhivu Vojvodine (Karlovci- Novi Sad) i Arhivu Jugoslavije (Beograd) gde se nalazi najviše sačuvane arhivske građe o kolonizaciji Vojvodine.
    Na samom kraju su rezimei na engleskom i mađarskom jeziku (Summary i Osszefoglalo). I to nije sve, jer autor, iako eksplicitno nije naveo, posredno nas preko navedenih svojih intelektualnih napora upućuje na to da će istraživanja na ovoj temi biti nastavljena i da se može očekivati naredna knjiga koja će tretirati ovu temu.
    Tridesetogodišnji intelektualni i terenski napor B. Ćupurdije, strpljivo građen pa sublimiran i krunisan knjigom Porodica kolonista u Bajmoku 1945-1948, označava nesumnjivo značajan doprinos u savremenoj srpskoj etnologiji, antropologiji ali i istoriji. Sposobnost da istrajno i sistematično prikupi, te zaokružen materijal kritički tumači i sve to pretoči u štivo potkrepljeno uzornom naučno-metodološkom potporom, svrstava dr Branka Ćupurdiju u one pisce koji mogu postati uzor za dalja istraživanja na temama kolonista i kolonističkih naselja u Bačkoj ili Vojvodini uopšte (računajući prvu i drugu agrarnu reformu i kolonizaciju), koja će nažalost, još dugo u našoj nauci biti u domenu „belih mrlja“ jer je od 170 kolonističkih naselja u Vojvodini koliko-toliko naučno obrađeno svega pedesetak.

    3oran Veljanović

    IZVOR: ZBORNIK MATICE SRPSKE ZA ISTORIJU, 74, Novi Sad, 2006.

  9. Vojislav Ananić

    KOLEKTIVNI 3AXTEB 3A KOLONIZACIJU IZ SELA PONIKVE 1945. GODINE

    SAŽETAK: 24. jula 1945. godine 117 žitelja sela Ponikve iz Dubrava u Gorskom kotaru podnelo je molbu za kolonizaciju u Vojvodinu. Formalno- pravno posmatrano, zahtev je odbijen u skladu sa čanom 16 Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, koji je prvenstvo u naseljavanju davao učesnicima partizanskih odreda, a oni koji su rukovodili pomenutim zahtevom pripadali su, po mišljenju nadležnih, drugoj, četničkoj strani. Na ovaj zahtev može se gledati, u izvesnom smislu, kao na jedan neostvareni projekat kolonizacije Bajmoka, jer bi ovi ljudi, da im je odobreno preseljavanje, verovatno bili naseljeni u Bajmok zajedno sa 33 porodice iz Dubrava, od kojih je 9 iz sela Ponikve, kojima je kolonizacija omogućena. Ratna razaranja i iseljavanje stanovništva Dubrava u gradove označili su početak demografskog sloma u ovom kraju, koji se kasnije nastavio.

    KLJUČNE REČI: zakon, agrarna reforma, kolonizacija, molba, rešenje, ideologija, Rade Pribićević, Sreten Vukosavljević, Sava Kosanović, Branko Vukelić, Miloš Dimić.

    UVOD
    Poznato je da je Privremena narodna skupština Demokratske Federativne Jugoslavije donela Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji 23. avgusta 1945. godine. Ovaj zakon je bio temelj koji je omogućio promenu predratne vlasničke strukture u poljoprivredi. On je ukidao eksploataciju tuđeg rada na osnovu svojine na zemlju, jer u načelu vlasnik zemlje nije mogao da bude onaj koji je i ne obrađuje. Polazeći od ovog stanovišta zakonodavac je svim vrstama poseda, koji su predviđeni za eksproprijaciju, prilazio s namerom da ustanovi kakav je radni odnos vlasnika prema zemlji. Ovim zakonom je, pored ostalog, omogućeno uklanjanje krupnih zemljišnih poseda i polufeudalnih ostataka u poljoprivredi nekih jugoslovenskih zemalja i stvaranje slobodnog seljačkog poseda. Istovremeno zakon je omogućio kolonizaciju velikih grupa ljudi, uglavnom siromašnog seljaštva, pre svega iz oblasti dinarskog planinskog sistema, na bivša nemačka imanja u severnim i severoistočnim krajevima Jugoslavije. Kolonisti su pre svega poticali iz Like, Korduna, Banije i Dalmacije u Hrvatskoj i raznih krajeva Crne Gore, Bosne i Hercegovine, uže Srbije, Kosmeta, Makedonije i Slovenije, a naseljavani su uglavnom u Vojvodinu, a manjim delom i u Slavoniju. „Taj kolosalni ekonomsko-socijalni, demografsko-migracioni, politički i civilizacijski zahvat sproveden je u izuzetno teškim uslovima ratom razorene i opustošene zemlje za relativno kratko vreme od oko dve godine. Do sredine jula 1947. u Vojvodinu je ukupno naseljeno 44.116 porodica od kojih su većinu (37.616) činile porodice spoljnih kolonista sa 225.969 svojih članova. Agrarna reforma i kolonizacija temeljno su izmenile ekonomsku, socijalnu i nacionalnu strukturu čitavog vojvođanskog prostora, ali one u agrarnoj politici KPJ nisu bile same sebi cilj, već samo priprema u pravcu socijalističkog preobražaja sela, prema zamišljenom ideološkom modelu marksizma-lenjinizma i privredno-političkoj praksi Boljševičke partije i Staljinovog režima u SSSR-u”.
    ZAHTEV ZA KOLONIZACIJU IZ SELA PONIKVE
    U periodu od 1945. do 1948. godine 170 vojvođanskih naselja je dobilo novo stanovništvo. Pri tom je u Bajmok naseljeno stanovništvom uglavnom iz Gorskog kotara u Hrvatskoj, 400 porodica sa 2.224 člana. U stari kraj su se vratile 43 porodice sa 190 članova, a trajno je naseljeno 358 porodica sa 2.034 člana. U celini posmatrano, iz Gorskog kotara je preseljeno: iz Drežnice 301 (83,84%), Dubrava 33 (9,19%), Vrbovskog i okoline 8 (2,23%), Jasenka 5 (1,39%), Gomirja 4 (1,11%), i okoline Ogulina 3 (0,83%) porodice, Bosne i Hercegovine 2 (0,56%) i Makedonije 2 (0,56%) porodice, a 1 (0,28%) porodica, koja je učestvovala u procesu agrarne reforme (i kolonizacije) je iz Bajmoka, što čini 359 porodica. Preseljavanje stanovništva iz starog u novi kraj je bio veliki napor za ljude koji su u njemu učestvovali i za državu koja je taj proces organizovala i vodila. Ovaj odgovoran, naporan i složen posao je, posmatran u opštim crtama, uspešno obavljen. U toku njegovog provođenja se javljalo više spornih pitanja, koja su na kraju razrešena. Obično su se sporovi javljali u vezi ca pitanjem ko ima pravo na kolonizaciju i pitanjima u vezi deobe kuća, zemlje i inventara i deobe porodičnih zadruga.
    Jedno od pitanja o kome se diskutovalo u nadležnim državnim institucijama u toku provođenja agrarne reforme i kolonizacije, je zahtev 117 ljudi iz sela Ponikve u Dubravama, čiji žitelji su se jednim delom preselili u Bajmok. Ova grupa ljudi je Glavnom narodno-oslobodilačkom odboru Vojvodine u Novom Sadu uputila dopis pod naslovom: „Selo Ponikve moli naselenje na teritoriji Vojvodine”. Sadržaj dopisa glasi:
    „Ovlašćujemo našeg seljaka i sina našeg srpskog sela Ponikava u srezu Ogulinskom Pavlovića Petra, a sada advokata iz Novog Sada da kod Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine i svih ostalih vlasti u Jugoslaviji radi na tome da se bar preostali živi stanovnici našega sela presele tamo gdje Srbi u većini žive, da bi siromašni, a vredni i radni naš narod bar u budućnosti imao lepše dane.
    Naše selo Ponikve brojalo je 1941. god. oko 1.500 duša sa 253 kuće, a danas u celom selu ne postoji ni jedna jedina kuća, od stanovnika živi samo ono što zločinačka ruka vlasti N.D.H. nije mogla dohvatiti.
    Samo u mesecu februaru ove godine poklano je u našem selu od strane oružanih snaga N.D.H. 53 žene i dece. Mi koji smo preživeli te grobove naših nemoćnih i nevinih ne možemo da gledamo. Mi od vlasti ne tražimo bogatstvo, tražimo, samo snošljivu sredinu i to parče zemlje gdje ćemo raditi i znojem moći privrediti neophodne potrebe za život.
    Mi ovde nećemo i ne možemo da ostanemo. Nadamo se da će na području Vojvodine i Srbije za izmučen i izmrcvaren ostatak nas Srba biti mesta. Molimo da nam to mesto date.
    Ne pretpostavljamo da bi bilo moguće da nam se to uskrati ali ako bi nedaj Bože i to moglo biti mi se odavde moramo iseliti makar i na drugi kontinent. U tome slučaju molimo da se cela stvar uzme u rešavanje sa te strane od naših vlasti.
    Napominjemo da je za vreme celog trajanja N. D. H. naše selo bilo centar partizanske akcije u celom kraju i kao takovo prozvano Mala Moskva.”
    Oni su svoj zahtev napisali u Ponikvama 24. jula 1945. godine i uputili ga Glavnom narodnooslobodilačkom odboru Vojvodine u Novom Sa- du. On je prepisan i overen u Predsjedništvu Narodne vlade Federalne Države Hrvatske 2. listopada 1945. godine, a u Ministarstvo kolonizacije Demokratske Federativne Jugoslavije u Beogradu je dospeo 23. oktobra 1945. godine. Po tom pitanju je usledila prepiska izme|u ministra za kolonizaciju DFJ, Sretena Vukosavljevića i potpredsednika Narodne vlade Hrvatske, Radeta Pribićevića.
    U pismu od 27. septembra 1945. godine Sreten Vukosavljević iz Beograda dostavlja Radetu Pribićeviću u Zagreb predstavku stanovnika sela Ponikve i moli ra da o woj iznese svoje mišljenje. On tom prilikom iznosi i svoj stav. Smatra „da je politički nezgodno da se u ovom i sličnim zahtevima izlazi u susret”. Osim toga, iz komentara koji je dat uz ovo kratko pismo se vidi da je predstavku podneo Miloš Dimić, narodni poslanik.
    Rade Pribićević je u svom odgovoru od 1. oktobra 1945. godine, u kratkim crtama pružio svoje vi|enje situacije u ovom selu. „Selo Ponikve broji oko 200 kuća. Imalo je oko 800-900 duša. U selu je poginulo 92 duše za cijelo vrijeme rata, i to u posljednje vrijeme upadom ustaša u selo 43 duše. / Selo je bilo skroz naskroz pasivno prema borbi. Poginulo 5 partizana, a 6 partizana je živo. Nisu ni kuće sve uništene. Uslovi života prilični, na svaki način bolji nego u drugim mjestima u Gorskom Kotaru gdje Srbi žive. / Drug Branko Vukelić zaslužni prvoborac iz tog kraja me uvjerava, da su rukovodioci tog šovinističko-četničkog stava inspirisani od druga Miloša, koji je rodom iz tog mjesta i koji se za vrijeme okupacije dopisivao s njima, i to vrlo negativno. Drug Vukelić je ta pisma uhvatio više puta i čitao.” Posle toga, u sledećem pasusu, Rade Pribićević preporučuje Sretenu Vukosavljeviću da sa ovim upozna Savicu i da njih dvojica upitaju druga Miloša Dimića „da li će ovakav stav koristiti srpskom narodu u Hrvatskoj”. Zatim, na kraju pisma, iznosi stav da treba videti kakav je to advokat Pavlović iz Novog Sada, „koji je sigurno sa drugom Milošem inicijator ovog pisma, tim pre što ga je i Milošev brat potpisao”.
    Sreten Vukosavljević je bio istog mišljenja kao i Rade Pribićević. Svoj konačan stav je izrazio u pismu od 19. oktobra 1945. godine, u kome piše: „Slažući se potpuno sa tvojim gledištem u ovoj stvari ja sam odbio molbu sela Ponikve, o čemu Te izveštavam”. Ostalo je na kraju još samo da Ministarstvo kolonizacije DFJ o tome obavesti potpisnike zahteva, što je 24. oktobra 1945. godine i urađeno, preko šefa Odseka za Hrvatsku i preko Mesnog narodnog odbora sela Ponikve. U tom dopisu se kaže: „Povodom Vaše molbe u ime 117 potpisnika sela Ponikve, u kojoj je stavljen zahtev za preseljenje u Vojvodinu na osnovu datog ovlašćenja Pavlović Petru iz Ponikava, sada advokatu u Novom Sadu da kod Glavnog narodnog odbora Vojvodine i svih ostalih vlasti u Jugoslaviji poradi na preseljenju sela Ponikava, izveštavate se, da Ministar kolonizacije DfJ nije odobrio tu molbu odnosno da se ista ne može uvažiti”.
    KOMEHTAPI
    Iz pisma žitelja sela Ponikve ce vidi da ce oni, nakon ratnih pazaranja i strahota koje su u njima doživeli, nalaze ne samo u teškoj nego i tragičnoj situaciji. Stiče se utisak da bi oni pristali da se presele u Vojvodinu ili Srbiju, bez obzira na uslove koji im se ponude, samo da im se ponude. Njihovu situaciju su, više od ostalih, otežavala dva momenta: činjenica da je jedan deo stanovništva bio na strani koja je izgubila rat i činjenica da su u toku rata stradali od terora koji su nad njima provodile ustaške oružane snage. Posledice rata su sveže. Bol je takav da se teško može trpeti. Nadaju se da bi sa iseljavanjem uminuo. Stalo im je da se presele u sredinu u kojoj je srpsko stanovništvo u većini. Verovatno pretpostavljaju da bi se tako, makar u budućnosti, izbegli međunacionalna trvenja, sukobi i stradanja.
    Izgleda da nije bilo grupnog iseljavanja, što je najavljivano u slučaju da molba za preseljenjem u Vojvodinu ili Srbiju ne uspe, ali je počeo proces iseljavanja mla|ih generacija u gradove, kako iz Ponikava, tako i iz drugih delova Dubrava. U celini posmatrano, Dubrave su u aprilu 1941. godine, prema nekim izvorima, imale oko 3900 duša, a 15. marta 1948. go- dine 2748 duša, što znači da je njihovo stanovništvo smanjeno za 1152 lica. Ovaj trend smanjivanja stanovništva se nastavio i kasnije. Bio je to, kao i u drugim krajevima zemlje, samo početak demografskog sloma jugoslovenskog sela, koji se nastavio u narednim godinama i decenijama.
    U svojoj molbi za preseljenje žitelji ovog sela ističu da je njihovo selo u toku rata bilo centar partizanske akcije i da je kao takvo prozvano Mala Moskva. Istovremeno, oni koji su odlučivali o njihovoj molbi za kolonizaciju, su izneli drugačije podatke o njihovom učešću u partizanskim jedinicama. To drugačije viđenje ove situacije je, uostalom, i bio povod da se odbije molba stanovnika sela Ponikve za kolonizaciju. Ali, to u ovom trenutku nije najvažnije. Bitnija je činjenica da su i neka druga mesta u toku rata nazivana Malom Moskvom. Takav je slučaj sa Drežnicom. Ona je ovaj naziv dobila po tome što je u toku rata njeno stanovništvo masovno učestvovalo u NOB-i i što je CK KPH i Glavni štab NOV Hrvatske jedno vreme, u toku 1942. godine, rukovodio ustankom iz Drežnice. Moguće je da su i neka druga ustanička mesta ovako nazivana. To može biti predmet posebnih istraživanja.
    Rade Pribićević u svom pismu Sretenu Vukosavljeviću pominje Branka Vukelića, prvoborca iz tog kraja. Poznato je da je Vukelić Sime Branko – Keljo rođen 1914. godine u Vukelićima u Drežnici. Uoči Drugog svetskog rata u Drežnici je bilo 10 članova KPJ. Branko Vukelić je bio jedan od njih. U toku rata se uglavnom bavio političkim radom. Iz malo pre pomenute prepiske vidimo da se bavio i obaveštajnim radom i da je bio jedan od trojice ljudi koji su posredno ili direktno učestvovali u rešavanju molbe za kolonizaciju stanovnika sela Ponikve.
    U istom pismu Rade Pribićević pominje i izvesnog Savicu. Po svemu sudeći radi se o Savi Kosanoviću – Savici, rođenom u Plaškom 29. maja 1894. godine, od oca Nikole i majke Marice, nećaku Nikole Tesle, pravniku, političaru i publicisti. Sava Kosanović je, u vreme kada ga pomenuti izvor navodi, već iza sebe imao bogato političko iskustvo. Tako je, kao sledbenik politike koju je vodio Svetozar Pribićević, 1926. godine postao generalni sekretar Samostalne demokratske stranke, a 1927. godine je prvi put izabran za narodnog poslanika. U vladi generala Dušana Simovića, koja je formirana 27. marta 1941. godine, postao je ministar snabdevanja. U julu 1944. godine je postao ministar u vladi Ivana Subašića. Posle toga, 7. marta 1945. godine je postao ministar informacija u vladi maršala Tita. Iste godine je postao i član Predsedništva Narodnog fronta i član Prezidijuma Narodne skupštine.
    Očigledno, radi se o čoveku koji je, u trenutku kada se rešavala sudbina kolektivnog zahteva za kolonizaciju stanovnika sela Ponikve, bio na visokim državnim funkcijama. Kao dobro obavešten čovek, poznavalac društvenih prilika u zemlji, pa i srpskog pitanja u Hrvatskoj, i sam poreklom iz toga kraja, mogao je mnogo šta da kaže o tome. Njegova reč je mogla imati posebnu težinu. Zato Rade Pribićević i preporučuje Sretenu Vukosavljeviću da on i Sava Kosanović popričaju sa Milošem Dimićem o slučaju sela Ponikve. Ali, nije poznato da li je do tog razgovora došlo.
    Ministar kolonizacije DFJ Sreten Vukosavljević se, pri donošenju odluke o zahtevu za kolonizaciju stanovnika sela Ponikve, držao postojećih zakonskih akata. Ovu materiju je, u dva stava, regulisao član 16 Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, u kome stoji: „1. Pravo prvenstva u dodeljivanju zemlje imaju zemljoradnici bez zemlje ili sa nedovoljno zemlje koji su bili borci partizanskih odreda, HOB i POJ i Jugoslovenske armije, invalidi oslobodilačkog rata kao i invalidi iz prošlih ratova (1912-18. i april 1941. godine), porodice i siročad izginulih boraca oslobodilačkog rata i žrtve i porodice žrtava fašističkog terora. Među borcima prvenstvo će uživati stari borci i dobrovoljci. / 2. Pravo na dodeljivanje zemlje uživaće i oni borci iz prednjeg stava koji se ranije nisu bavili zemljoradnjom, ako se obavežu da se na dodeljenu im zemlju nasele i da je obrađuju sa svojom porodicom”.
    Ovi zakonski propisi su poslužili kao osnova za odbijanje kolektivnog zahteva stanovnika sela Ponikve za kolonizaciju. Ipak, posmatrano iz današnje perspektive, stiče se utisak da je ovo pitanje naglo i radikalno rešeno. Imajući uvid u činjenicu, koja se pominje u jednom od pisama, da su pojedinci koji su se rukovodili ovim zahtevom, imali četnički stav. Ostaje mogućnost da nisu svi potpisnici zahteva bili takvih ideoloških opredeljenja. Možda je rešavanju ovog pitanja trebalo pristupiti postepeno, naravno u skladu sa postojećim zakonskim propisima, ali sagledavajući ideološki profil svakog učesnika ponaosob i njihove mogućnosti da ostvari pravo na dobijanje kolonizacije. U svakom slučaju, dogodilo se da je zahtev ove grupe ljudi za kolonizaciju odbijen. U izvesnom smislu, na njihov zahtev se može gledati kao na jedan neostvaren projekat naseljavanja Bajmoka. Oni bi verovatno, da su stekli pravo na kolonizaciju, bili naseljeni u Bajmok. Na to ukazuje činjenica da su, sudeći prema nekim najvažnijim zbirnim dokumentima o kolonistima, iz Dubrava naseljene u Bajmok 33 porodice, od kojih je iz Ponikava 9 koje su, svaka za sebe. podnele zahtev za kolonizaciju. Osim toga, na to ukazuje i činjenica da su kolonisti iz Gorskog kotara uglavnom naseljeni u Bajmok.
    ZAKLJUČAK
    24. jula 1945. godine 117 žitelja sela Ponikve iz Dubrava je podnelo molbu za kolonizaciju Glavnom narodnooslobodilačkom odboru Vojvodine. Ali, ondašnje opšte istorijske, društvene, državne i zakonske prilike nisu omogućavale da ce ovo pitanje reši pozitivno no njih. Pazlike u mišljenjima izme|u onih koji su tražili seobu, i onih koji su o tome odlučivali su bile nepremostive. Ideološke razlike su bile jako sveže, znatne i presudne. Tako je, posle prepiske između potpredsednika Narodne vlade Hrvatske, Radeta Pribićevića, i ministra kolonizacije DFJ, Sretena Vkosavljevića, odbijen kolektivni zahtev za kolonizaciju iz Ponikava, o čemu su njegovi žitelji, preko nadležnih državnih tela, obavešteni 3 meseca nakon podnošenja zahteva. U formalno-pravnom smislu posmatrano, zahtev je odbijen u skladu sa članom 16 Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji, koji je prvenstvo u naseljavanju davao, pre svega učesnicima partizanskih odreda, a oni koji su rukovodili pomenutim zahtevom pripadali su, po mišljenju nadležnih ljudi, drugoj, četničkoj strani. U izvesnom smislu se na ovaj zahtev može gledati kao na jedan neostvareni projekat kolonizacije Bajmoka. U Bajmok su, sa pojedinačnim porodičnim molbama i rešenjima naseljene 33 porodice iz Dubrava, od čega su 9 iz sela Ponikve. Ratna razaranja i iseljavanje stanovništva Dubrava u gradove su označili početak demografskog sloma u ovom kraju, koji se kasnije nastavio.

    UDK 325.11(497.5 Ponikve) „1945“ 332.2.021.8:63(497.11) „1945“

    Branko Ćupurduja

    IZVOR: ZBORNIK MATICE SRPSKE ZA ISTORIJU, 74, Novi Sad, 2006.

  10. Vojislav Ananić

    SUBOTICA, varoš u Bačkoj, najsevernija varoš u našoj državi. Ima 90.961 stanovnika (31/1. 1921), od kojih: Srbo-Hrvata 60.699, Mađara 26.749, Nemaca 2.475, Jevreja 3.905; pravoslavnih 6.746, katolika 78.494, evangelika 1.378. S. se prvi put spominje 1391. »Car« Jovan vodio je borbu oko S. Posle pada pod Turke postala je S. sedište subotičke nahije. 1570. imala je S. 49, a 1590. 63 popisana poreska doma. Po oslobođenju od Turaka postala je S. vojnički šanac. Posle razvojačenja potiske i pomoriške granice najveći deo Srba iz S. odselio se, a na njihovo mesto počeli su u masama naseljavati Mađari. 1779. postala je S. kraljevska slobodna varoš. 13/11. 1918. ušla je srpska vojska u S.
    Stanovništvo S. se bavi naročito ratarstvom. Isto tako znatno je zanimanje stanovništva i gajenje stoke, svinja a osobnto konja, za koje je S. glavno tržište, ali ne u onoj meri kao u ranije doba, kada je stočarstvo bilo glavno zanimalje stanovništva. Znatno je i živinarstvo, vinogradarstvo i voćarstvo. Od zanata su znatni naročito krojački i obućarski. S. je vrlo znatno trgovačko i industrisko mesto. Industrija je vrlo znatna i raznovrsna. Naročito je znatna mlinska industrija, a znatne su i industrija cigle, cementa, nameštaja, šećera, špiritusa, zatim hemiska industrija, štamparska, drvena, gvozdena, kožna, poljoprivrednih sprava, seruma i dr. Kod našeg naroda, i pravoslavnih i katolika, vrlo je razvijena kućna industrija kao vez, izrada lana, vune a naročnto ćilimarstvo. S. ima električno osvetlenje i tramvaj. S. je jedna od najznatnijih železničkih raskrsnica.
    Od oslobođenja je S. znatno kulturno napredovala. Ima pravni fakultet, gimnaziju, učiteljsku školu, trgovačku akademiju, mušku i žensku građansku školu. Od zgrada se ističe opštinska kuća. S. je sedište apostolskog administratora katoličke crkve kao i brojnnh vlasti. U ataru S. nalazi se jezero i vrlo lepo uređena banja Palić. -D. Lopović.

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, IV KNJIGA, S—Š, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D.D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR ERIK MOŠE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1929.