Subotica i okolna naselja i sela

11. jun 2012.

komentara: 35

Grad Subotica:

Aleksandrovo (do 1904. zasebna opština, sada gradska četvrt), Bajmok, Bački Vinogradi (do 1947. godine Kraljev Breg), Bačko Dušanovo (do 1978. godine Dušanovo), Bikovo, Višnjevac, Gornji Tavankut (do 1978. deo Tavankuta), Donji Tavankut (do 1978. deo Tavankuta), Đurđin, Kelebija, Ljutovo (do 1978. deo Tavankuta), Mala Bosna, Mišićevo (do 1978. deo Bajmoka), Novi Žednik (do 1978. deo Žednika), Palić, Stari Žednik (do 1978. deo Žednika), Subotica, Hajdukovo (do 1978. deo Palića), Čantavir i Šupljak.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (35)

Odgovorite

35 komentara

  1. vojislav ananić

    SUBOTICA (100.386 st.), polifunkcionalno pogranično (ka Mađarskoj) gradsko naselje panonskog tipa, u severnom delu Bačke (8.956 km2), predeone celine (regije) Vojvodine (21.506 km2), centar istoimene opštine (1.007 km2, 19 naselja i 150.534 st.) i Severnobačkog okruga (1.784 km2, 45 naselja i 205.401 st.), na (110-126 m) obodu Subotičke peščare, pored magistralnih međunarodnih saobraćajnica – železničke pruge (Beograd-Novi Sad-Subotica-Budimpešta) i druma (Beograd-Novi Sad-Horgoš), 92 km severno od Novog Sada i 168 km SZ od Beograda. Geografske koordinate su 46°6’ s.g.š. i 20°40’ i.g.d. Površina urbane teritorije, po aktuelnom GUP-u, iznosi 3.904 ha, a katastarska teritorija 29.365 ha (K.O. Donji Grad 15.499 ha, K.O. Stari Grad 8.071 ha i K.O. Novi Grad 5.795 ha). Sadašnji naziv dobija 1845. (mađarski Szabatka). Nepravilnog je okruglastog oblika. Urbanom kompozicijom povezuje četiri glavne celine: Stari grad, Donji grad, Novi grad i Aleksandrovo, sa više manjih fizionomskih delova (Centar, Zapadni vinogradi, Zapadne Ugarnice, Čavolj, Istočni vinogradi, Radanovac, Tuk Ugarnice, Aleksandrovi salaši i dr.). Gradsko jezgro (80 ha), prostorna i građevinska celina, proglašeno je kulturnim dobrom 1986. god. Ubrzano ekonomsko napredovanje i morfourbano širenje praćeno je razvojem komunalnih sistema (službi). Prva kanalizaciona mreža, izgrađena sredinom XIX v., više puta je modernizovana, čime je uglavnom regulisano pitanje odvođenja atmosferskih i otpadnih (fekalnih i industrijskih) voda. Početna elektrifikacija grada izvršena je 19. decembra 1896, izgradnjom manje TE, čime je obezbeđeno gradsko osvetljenje i uvođenje električnog tramvaja (Subotica-Palić) 7. septembra 1897, koji je pre 20-ak god. ukinut. Početkom 70-ih god. XX v. TE je rekonstruisana i pretvorena u gradsku toplanu, a snabdevanje električnom energijom rešeno izgradnjom mreže dalekovoda. Sistem centralnog (kolektivnog) vodosnabdevanja novijeg je datuma. Njegovom izgradnjom, započetom 1960, postepeno se napušta korišćenje kopanih i bušenih (arteških) bunara. Današnje vodosnabdevanje je centralno (80% domaćinstava) i individualno (sopstveni vodovodi – 15%, bušeni bunari – 2,4%, kopani bunari – 2% i dr.). U gradu, nedaleko od zaobilaznice ka jezeru Palić, postoji izvor, po predanju, lekovite vode, koji pravoslavci nazivaju Vodica, a katolici Bunarić, pored koga su podignute dve kapele: stara 1883. posvećena Presvetoj Bogorodici i nova neposredno pre II svetskog rata. S. se ubraja u stara naselja. Osnovana je u XII ili počet- kom XIII v. Prvi put u pisanom dokumentu pominje se 1391. pod nazivom Libera villa regia, kada ima karakter zemljanog utvrđenja između mnogobrojnih bara. Nešto docnije, izgrađen je kastrum Szabatka, po kome dobija sadašnji geografski naziv. Od pada pod tursku vlast (1542) centar je jedne od nahija u sastavu Segedinskog sandžaka. Nakon povlačenja Turaka, pominje se pod imenom Sent Maria u sklopu Vojne krajine. Tada ima vojno-odbrambenu funkciju (vojničko naselje). God. 1779. dobija status slobodnog kraljevskog grada – Maria Tereziopolis, i tada ulazi u fazu intenzivnog privrednog razvoja. U to vreme, kada pored privredne, jačaju i druge urbane funkcije, uz dinamično teritorijalno širenje i demografski porast, postepeno postaje moderno oblikovan i urbanistički strukturiran evropski grad. Kontinuirani razvojni uspon u izvesnoj meri prekinut je krajem 1918, kada postaje pogranični grad sa gravitacionom sferom podeljenom državnom granicom na dva dela, od kojih je veći pripao Mađarskoj. Posle II svetskog rata tempo ekonomskog razvoja je intenziviran, što je doprinelo dinamičnom morfo-urbanom širenju i neprestanom pomeranju administrativnih i formalnih granica grada u svim geografskim pravcima. U procesu fizionomskog širenja neka prigradska i ranije samostalna naselja (Aleksandrovo, Radanovac i dr.) postala su integralni deo urbanog tkiva. Etnička kompozicija grada je mešovita (Mađari 39,6%, Srbi 15,7%, Bunjevci 10,8%, Hrvati 10,6%, Crnogorci 1,4% i dr.), a formirana je kroz složene procese naseljavanja. Posle oslobođenja od Turaka i njihovog povlačenja, naseljena je Srbima i Bunjevcima. Sredinom XVIII v., u vreme planske kolonizacije, naseljena je Nemcima, Mađarima i Slovacima. Značajne promene u urbanom etničko-demografskom kompleksu prisutne su i posle I i II svetskog rata, kada se većinom naseljavaju Srbi i Crnogorci. Indeks demografskog starenja (c) kreće se u rasponu od 0,5 (1961) do 0,7 (1991). U S. je 1935. rođen Danilo Kiš, književnik. Kulturno-spomeničko nasleđe je bogato: arheološki lokaliteti iz neolita, bronzanog i gvozdenog doba (zemunice, grobovi i dr.), keltska nekropola i sl.; pravoslavna crkva Vaznesenja Gospodnjeg podignuta u periodu 1723 – 1726. (obnavljana 1910. i 1960), ukrašena vitražima i ikonama Paje Jovanovića; rimokatolička katedrala Sv. Tereze Avilske (1779-1799); pravoslavna crkva Sv. velikomučenika Dimitrija iz 1815—1818. (obnovljena 1989); zgrada pozorišta iz 1835; katolička kapela Sv. Roke (1884); sinagoga (1902); gradska kuća (građena od 1908. do 1910; visoka 76 m sa vidikovcem od 45 m; zauzima skoro 6 hilj. m2), ukrašena mozaicima, keramikom i drvorezbarijama; železnička stanica Naumovićevo (1910); zgrada gradske biblioteke; spomenik caru Dušanu (postavljen 21. maja 2001) i dr. U raznovrsnom arhitektonsko-graditeljskom nasleđu posebnu vrednost imaju: ”kuća kapetana Sučića”, građevina iz prve polovine XVIII v., franjevački samostan (1730-1767), Gabrić ćuprija iz prve polovine XVIII v., zgrada jevrejske crkvene opštine (1904) i dr. Od vanprivrednih urbanih funkcija značajne su: prosvetna (13 osmorazrednih i dve četvororazredne OŠ, osam SŠ, dve više škole, dva fakulteta i dr.), kulturna (Gradski muzej Subotice, Subotička narodna biblioteka – fond 275 hilj. knjiga, četiri pozorišta, tri bioskopa, Galerija ”Likovni susreti” smeštena u Rajhlovoj palati, sedam radio i TV stanica, Subotička filharmonija, mnogobrojna KUD-a i dr.) i zdravstvena (medicinski centar sa više ambulanti, dispanzera, laboratorija, stanica i apoteka). Nosilac i inicijator preobražaja grada je razvijena industrija sa dugom tradicijom: elektroindustrija (”Sever” i ”Sigma”), metalna industrija (“Bratstvo” i ”Partizan”), hemijska industrija (”Zorka”), prehrambena industrija (”Pionir” i ”29. novembar”), industrija kože i obuće (”Solid” i ”Panonija”), tekstilna, drvna, grafička, IGM i dr. Saobraćajna funkcija, spoljna i unutrašnja, ima višestruki značaj (glavna i još četiri železničke stanice, 17 pošti, autobuska stanica, prigradski i unutargradski saobraćaj i dr.). U mnoštvu ekonomskih regionalnih funkcija istaknutu ulogu ima i trgovinska funkcija (više trgovinskih preduzeća – državnih i privatnih; stočni vašari – ponedeljak i petak; šest robno-stočnih vašara koji se priređuju u dane katoličkih praznika: 1. poslednja nedelja u februaru – Sv. Mateja, 2. treća nedelja u maju -Duhovi, 3. poslednja nedelja u junu – Petrovački vašar, 4. prva nedelja u septembru – Mala Gospa, 5. zeleni vašar poslednje nedelje u oktobru, koji označava kraj ratarske sezone, i 6. prva nedelja u decembru – Sv. Nikola; poznata ”buvlja pijaca”, koja funkcioniše svakodnevno, a najposećenija je u dane vikenda i sl.). Poljoprivredna proizvodnja (povrće, voće, grožđe i stočarski proizvodi), kojom se bavi 3,8% gradske populacije, u funkciji je snabdevanja urbane populacije potrebnim životnim namirnicama.

    Dr Jovan Dinić, Dragica Gatarić

    Izvor: GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA

  2. vojislav ananić

    BAJMOK (8.620 st.), agroindustrijsko (17% agrarnog st.) naselje zbijenog (panonskog) tipa, u plitkoj Bajmočkoj dolini, izvorišnom kraku Krivaje, leve pritoke Velikog bačkog kanala, dela hidrosistema Dunav-Tisa-Dunav, na (116 m) raskrsnici puteva ka Subotici, Bačkoj Topoli, Somboru i Mađarskoj, 25 km JZ od Subotice, sa kojom je povezano železničkom prugom i drumom Subotica-Sombor. Površina atara iznosi 13.005 ha. Povezuje dve osnovne celine: Bajmok i ”Preko pruge” – Ratu ili Novo selo (naseljeno st. iz Like i Crne Gore), sa sedam odvojenih delova u njihovom okruženju (Čistač, Madaraš, Pećine, Plaga, Šašovi salaši, Veliki pašnjak i Zubočište). Spada u stara naselja. Prvi put se pominje sredinom XV v. Tokom turske vladavine (1542-1686) pripada Somborskoj nahiji. Dinamičan razvoj ima od vremena ulaska u sastav Vojne krajine, posebno u periodu 1770-1785, kada postaje jak zanatski centar u kome su se godišnje održavala tri vašara. Početkom XX v. u etničkom sastavu dominiraju Mađari (47,5%), Bunjevci (26,1%) i Nemci (26,1%). God. 1921. broji 2.100 domova i 9.500 žitelja. Po završetku II svetskog rata većina Nemaca se povukla sa okupatorskom vojskom. Sadašnje st. je nacionalno mešovito – Mađari (34,1%), Srbi (22,6%), Bunjevci (17,3%), Hrvati (9%) i dr. Indeks demografskog starenja (đ) kreće se u rasponu od 0,5 (1961) do 1 (1991). U centru naselja nalazi se katolička crkva. Električno osvetljenje dobija 1925, kada je osnovana “Električna centrala Bajmok”, a vodosnabdevanje je centralno (94% domaćinstava) i individualno (kopani bunari – 2,7%, sopstveni vodovodi – 2,3% i dr.). Ima dve OŠ ”Vuk Karacić” – osmorazrednu (šk. 2000/01. – 751 učenik) i četvororazrednu (43 učenika), zdravstvenu stanicu, pogon konfekcije ”Onežana” (Subotica), RJ industrije obuće ”Solid” iz Subotice, industriju nameštaja, ciglarsku i mlinarsku industriju i druga zanatska i TP, poštu, železničku i autobusku stanicu, lokalnu pijacu (pazarni dani – četvrtak i nedelja) i dr. U intenzivnoj i tržišno orijentisanoj poljoprivredi vodeći značaj ima ratarstvo (žitarice i industrijsko bilje) i stajsko stočarstvo.

    Dr Jovan Dinić, Dragica Gatarić

    Izvor: GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA

  3. vojislav ananić

    BAČKI VINOGRADI (2.242 st.), pogranično (ka Mađarskoj) seosko naselje (41,3% agrarnog st.) razbijenog (panonskog) tipa, na (100 m) pesku Subotičke peščare, 15 km istočno od Subotice. Površina atara iznosi 2.048 ha. Ime je fitogeografskog porekla – po znatnim vinogradarskim površinama. Povezuju više odvojenih delova (Novo selo, Katinin salaš, Sečijev salaš i dr.) razmeštenih neposredno pored, severno (do državne granice) i južno od magistralnog puta i železničke pruge Subotica-Horgoš. Nastali su sašoravanjem salaša duž puta Subotica- Segedin početkom XIX v. St. je mađarsko (93,8%), a ima Srba, Hrvata, Bunjevaca i dr. Indeke demografskog starenja (j5) kreće se u rasponu od 0,3 (1961) do 0,9 (1991). Vodom se snabdevaju preko sopstvenih vodovoda (47,4% domaćinstava), javnog vodovoda (30,6%), iz kopanih bunara (12,9%) i dr. Imaju osmorazrednu (šk. 2000/01. – 166 učenika) i četvororazrednu OŠ (25 učenika), zdravstvenu stanicu, poštu, autobusku i železničku stanicu, oko koje se postepeno formira poslovni centar, lokalnu pijacu (pazarni dani – sreda i subota) i dr. Agrarna proizvodnja je intenzivna i tržišna, prvenstveno orijentisana ka vinogradarstvu i voćarstvu (jabuke, breskve i dr.).

    Dr Jovan Dinić, Dragica Gatarić

    Izvor: GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA

  4. vojislav ananić

    BAČKO DUŠANOVO (785 st.), ratarsko-stočarsko (34,9% agrarnog st.) seosko naselje zbijenog (panonskog) tipa, na (105 m) levoj obali Čika, desne pritoke Tise, u produžetku naselja Čantavir, 22 km JI od Subotice. Pripada K.O. Čantavir (9.233 ha). Do 1978, kada dobija sadašnji, nosi naziv Dušanovo. Obuhvata dva fizionomska dela: Dušanovo i Dušanovo salaše (u okruženju glavnog dela naselja). Na severu je fizionomski spojeno sa Čantavirom. Spada u mlada planski izgrađena naselja. Osnovano je posle I svetskog rata. Tada se naseljavaju Srbi iz Dalmacije, Like i Hercegovine, koji su tokom II svetskog rata proterani u logore. Nakon završetka rata manji deo njih se ponovo vratio u selo. Sadašnje st. je etnički mešovito – Mađari (67,4%), Srbi (27,1%), Hrvati, Crnogorci i dr. Indeks demografskog starenja (J5) kreće se u rasponu od 0,4 (1961) do 1,2 (1991). Vodosnabdevanje je raznovrsno: javni vodovod (86,2% domaćinstava), kopani bunari (8,7%), sopstveni vodovodi (4,8%) i dr. Ima četvororazrednu OŠ (šk. 2000/01. – 21 učenik), štalu (1901-1913) – objekat privredne arhitekture (kulturno dobro od 1984), i dr.

    Dr Jovan Dinić, Dragica Gatarić

    Izvor: GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA

  5. vojislav ananić

    BIKOVO (1.942 st.), ratarsko-stočarsko (44,4% agrarnog st.), ranije stočarsko, seosko naselje zbijenog (panonskog) tipa, na (109 m) lesnoj zaravni, s obe strane lokalnog puta Subotica-Orom (Senta), pored železničke pruge Subotica-Senta, 11 km JI od Subotice. Površina atara iznosi 7.928 ha. Obuhvata više fizionomskih delova (Bikovo, glavni deo naselja, Koloniju i dr.) i okružavajućih salaša (Milodanovićev salaš, Ivkovićev salaš, Gabrićev salaš i dr.). Pripada salašarskim naseljima. Osnovano je u istoimenoj pustari, ranije poznatoj po pašnjacima i razvijenom stočarstvu. Kada se kasnije pristupilo preoravanju pašnjaka dobija sadašnji funkcionalni karakter. St. je nacionalno mešovito – Hrvati (29,3%), Bunjevci (21,4%), Srbi (18%), Mađari (16,7%) i dr. Indeks demografskog starenja (j5) kreće se u rasponu od 0,2 (1961) do 0,8 ( 1991). Rimokatolička crkva posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije na Nebo izgrađena je u periodu 1919-1921. god. Vodosnabdevanje je individualno (sopstveni vodovodi – 70,9% domaćinstava, kopani i bušeni bunari – 16% i dr.) i centralno (11,7%). Ima četvororazrednu OŠ (šk. 2000/01. – 61 učenik), zdravstvenu stanicu, poštu, železničku i autobusku stanicu, lokalnu pijacu (pazarni dan – četvrtak) i dr.

    Dr Jovan Dinić, Dragica Gatarić

    Izvor: GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA

  6. vojislav ananić

    VIŠNJEVAC (634 st.), ratarsko (21,5% agrarnog st.) seosko naselje zbijenog (panonskog) tipa, na (103 m) levoj strani doline Čikera (Čika), desne pritoke Tise, 3,5 km severno od puta Subotica-Čantavir, 24 km JI od Subotice. Pripada K.O. Čantavir (9.233 ha). Objedinjuje dva dela: Višnjevac i Višnjevac salaše (Vojnićev salaš, Tankovićevi salaši i dr.). Ubraja se u mlada naselja. Formiran je 3,5 km SZ od Čantavira u periodu od 1921. do 1923, kada se doseljavaju Srbi iz okoline Nevesinja, Nikšića, Žabljaka i Donjeg Lapca. Za vreme II svetskog rata žitelji su deportovani u mađarske logore, iz kojih su se jednim delom vratili posle rata. Sadašnje st. je etnički heterogeno – Srbi (37,7%), Mađari (37,7%), Crnogorci, Bunjevci, Hrvati i dr. Indeks demografskog starenja (|5) kreće se u rasponu od 0,4 (1961) do 1,1 (1991). Vodom se snabdeva preko javnog vodovoda (98,2% domaćinstava) i iz kopanih i bušenih bunara. Ima četvororazrednu OŠ (šk. 2000/01. – 32 učenika), zdravstvenu stanicu, poštu i dr. Znatan broj meštana (dnevni migranti) zaposlen je u Subotici.

    Dr Jovan Dinić, Dragica Gatarić

    Izvor: GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA

  7. vojislav ananić

    GORNJI TAVANKUT (1.526 st.), pogranično (ka Mađarskoj) seosko naselje (48,6% agrarnog st.) razbijenog (panonskog) tipa, u izvorištu potoka Dolac, izvorišnog kraka Krtaje, leve pritoke Velikog bačkog kanala, dela hidrosistema Dunav-Tisa-Dunav, na (125 m) peskovitom terenu njegove desne obale, severno od železničke pruge Subotica-Sombor, 17 km zapadno od Subotice. Površina atara iznosi 9.346 ha (K.O. Tavankut). Obuhvata više ”krajeva”: Kecelin kraj, Hajnagin kraj, Šor Svete Ane, Crnkovićev kraj, Lebovićev kraj, Budanov kraj, Matacov kraj i dr. Spada u salašarska sela. Pod nazivom Tavankut pominje se 1439, kada ima status grada, kao posed Janoša Hunjadija (Sibinjanin Janko). Ostaci ovog grada postoje i danas na lokalitetu Crveni breg. Do 1978. god. čini jedno naselje – Tavankut (1921. – 4.514 žitelja), sa sada posebnim selima Donji Tavankut i Ljutovo. St. je nacionalno mešovito – Bunjevci (51,8%), Hrvati (23,5%), Srbi (2,4%), Mađari (1,2%) i dr. Indeks demografskog starenja (c) kreće se u rasponu od 0,3 (1961) do 0,9 (1991). Vodom se snabdeva preko sopstvenih vodovoda (55,2% domaćinstava), iz kopanih i bušenih bunara (43,4%) i dr. Ima četvororazrednu OŠ (šk. 2000/01. – 60 učenika) i dr. Vodeće poljoprivredne grane tržišnog karaktera su voćarstvo, vinogradarstvo i povrtarstvo.

    Dr Jovan Dinić, Dragica Gatarić

    Izvor: GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA

  8. vojislav ananić

    DONJI TAVANKUT (2.710 st.), pogranično (ka Mađarskoj) seosko naselje (31,4% agrarnog st.) razbijenog (panonskog) tipa, u izvorššu potoka Dolac, izvorišnog kraka Krivaje, leve pritoke Velikog bačkog kanala, dela hidrosistema Dunav-Tisa-Dunav, na (128m) peskovitom terenu pustare Tavankut, s obe strane železničke pruge Subotica-Sombor, 15 km zapadno od Subotice. Površina atara iznosi 9.346 ha (K.O. Tavankut). Pravougaonog je oblika (SZ-JI). Podeljen je na četiri ”kraja”: Zlatan, Golićev, Rakićev i Čikeriju. Salašarsko poreklo se ogleda u znatnim oraničnim, voćarskim i vinogradarskim površinama između stambenih zgrada i objekata ruralne ekonomije. Nastao je sašoravanjem salaša. Pod nazivom Tavankut pominje se 1439, kada ima status grada, kao posed Janoša Hunjadija (Sibinjanin Janko). Ostaci ovog grada postoje i danas na mestu Crveni breg. Do 1978. god. predstavlja jedno naselje- Tavankut (1921. -4.514 žitelja), sa sada samostalnim naseljima Gornji Tavankut i Ljutovo. St. je nacionalno mešovito – Bunjevci (36,5%), Hrvati (32,3%), Mađari (3,6%), Srbi (2,6%) i dr. Indeks (c) demografskog starenja 1991. iznosi 0,8. U središnjem delu sela nalazi se katolička crkva. Vodom se snabdeva preko sopstvenih vodovoda (66,1% domaćinstava), iz kopanih i buše- nih bunara (29,8%) i dr. Ima osmorazrednu OŠ ”Matija Gubec” (šk. 2000/01. – 355 učenika), zdravstvenu stanicu, apoteku, poštu, železničku stanicu, hladnjaču, lokalnu pijacu (pazarni dan – subota) i dr. Glavne privredne i tržišno orijentisane grane su, pre svega, voćarstvo i vinogradarstvo.

    Dr Jovan Dinić, Dragica Gatarić

    Izvor: GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA

  9. vojislav ananić

    KELEBIJA (1.975 st.), pogranično (ka Mađarskoj) seosko naselje (33,9% agrarnog st.) zbijenog tipa, istoimeni međudržavni granični prelaz, na (125 m) peskovitom terenu Subotičke peščare, s obe strane međunarodnog puta Subotica-Kiškunhalaš, 12 km SZ od Subotice. Pripada K.O. Stari Grad (8.071 ha). Drumskog je oblika. Povezuje dva uporedna salaška šora razmeštena duž glavnog (više salaša) i sporednog puta (Srpski šor). Međudržavnom granicom odvojena je od istoimenog sela – Ke1ebia, u Mađarskoj. U okruženju naselja nalaze se kelebijske močvare i Kelebijsko jezero, na JZ, i Kelebijska šuma, na zapadu. Pouzdano se zna da su na mestu današnjeg naselja u srednjovekovno doba postojali stočarski salaši Kuna, koje kasnije zamenjuju posedi feudalnih gospodara. Poslednji od njih, baron Redl, izgradio je 1905. lep dvorac i katoličku crkvu u gotskom stilu. God. 1921, kada se navodi kao pustara, broji 2.118 žitelja. St. je nacionalno mešovito – Mađari (64,6%), Srbi (11,3%), Hrvati i dr. Indeks demografskog starenja (j8) kreće se u rasponu od 0,3 (1961) do 0,8 (1991). Vodom se uglavnom snabdeva preko sopstvenih vodovoda (72,4% domaćinstava), iz bušenih (15,7%) i kopanih bunara (10,6%). Ima četvororazrednu OŠ (šk. 2000/01. – 71 učenik), zdravstvenu stanicu, lovački dom i dr. U agrarnoj proizvodnji dominira intenzivno povrtarstvo, predodređeno pogodnim prirodnim uslovima i blizinom subotičkog tržišta.

    Dr Jovan Dinić, Dragica Gatarić

    Izvor: GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA

  10. vojislav ananić

    LJUTOVO (1.182 st.), ratarsko-stočarsko i voćarsko- vinogradarsko (39,1% agrarnog st.) seosko naselje zbijenog (panonskog) tipa, na (120 m) peskovitom terenu Subotičke peščare, pored železničke pruge Subotica-Sombor, 11 km zapadno od Subotice. Pripada K.O. Tavankut (9.346 ha). Podeljeno je na tri fizionomske celine: Ljutovo, glavni deo naselja, Čikerijski šor (dug 6 kt), s obe strane druma ka Čikeriji, fizionomskom delu Donjeg Tavankuta, i Kobino selo (Kobin kraj), stvoreno sašoravanjem salaša. Osnovano je objedinjavanjem okolnih salaša i kuća naseljenika posle I svetskog rata. Nukleus razvoja današnjeg naselja predstavlja teritorija oko škole. Do 1978. je fizionomski deo sela Tavankut, od koga su tada konstituisana tri samostalna naselja – LJ., Gornji i Donji Tavankut. St. je nacionalno mešovito – bunjevačko (41%), hrvatsko (15,7%), mađarsko (13,1%) i dr. Indeks (đ) demografskog starenja 1991. iznosi 1. Vodosnabdevanje je individualno (sopstveni vodovodi – 55,5% domaćinstava, bušeni bunari – 25,6%, kopani bunari – 16,7% i dr.). Ima četvororazrednu OŠ (šk. 2000/01. – 54 učenika), železničku stanicu, nekoliko trgovinskih radnji i dr.

    Dr Jovan Dinić, Dragica Gatarić

    Izvor: GEOGRAFSKA ENCIKLOPEDIJA naselja SRBIJE POD RUKOVODSTVOM PROF. DR SRBOLJUBA Đ. STAMENKOVIĆA