Kikinda i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 31

Opština Kikinda:

Banatska Topola, Banatsko Veliko Selo (nastalo 1948. godine spajanjem naselja Šarnevil, Soltur i Sveti Hubert), Bašaid (od 1978. obuhvata i nekada samostalno naselje Bikač), Iđoš, Kikinda (do 1947. godine Velika Kikinda), Mokrin, Nakovo, Novi Kozarci (stari nazivi Majstort, do 1948. godine Kozarci; obuhvata i ukinuto naselje Hajfeld), Rusko Selo i Sajan.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (31)

Odgovorite

31 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Banatsko Veliko Selo

    U selu se od 1763. godine doseljavaju Francuzi iz pokrajine Lotaringije i Nemci iz jugozapadne Nemačke i osnovaju tri sela: Soltur (Seul Tour), Šarlovil (Charleville) i Sent Hubert (Saint Hubert).
    Francuzi su se vremenom asimilirali, a Nemci, posle Drugog svetskog rata, napuštaju sela. Od tri sela formirano je jedno, koje su naselili Srbi iz Bosanske Krajine.
    Oko sela se nalazi jezero Laguna.

    Izvor: http://www.srbijanac.rs/gradovi_opstine.php?pismo=cyr

  2. Vojislav Ananić

    Bašaid

    U toku svoje istorije selo će nastajati i nestajati, menjajući mesto i ime: Bošalhid, Pašahid „Baša – hid”, Bašahid, Bašaid.
    Bašaid se spominje u istorijskim spisima još od 1332. godine. Selo je planski građeno 1777. godine.
    U Bašaidu se s ponosom prepričava i legenda koja svedoči o lepoti bašaidskih konja. Naime, Knez Mihailo i grofica Julija Hunjadi , vraćajući se sa bračnog putovanja, zastali su u Bašaidu. Bili su zatečeni lepotom konja, koji su tu gajeni, a knez Mihailo je dobio vranca izuzetne lepote.
    Mnogo godina kasnije, radeći bistu kneza Mihaila na konju, italijanski vajar, za model konja bira prelepog vranca iz Bašaida. Tako je, pričaju Bašaidsi, u ovaj spomenik, danas simbol Beograda i Srbije, urezan i deo Banata i Bašaida…
    Da bi se stariji stanovnici Bašaida podsetili na ovu priču, a mladi sa istom bili upoznati, meštani sela odlučili su da formiraju konjički klub “Vranac” i tako od zaborava sačuvaju sećanje na konja koga su poklonili knezu Mihajlu Obrenoviću.

    Izvor: http://www.srbijanac.rs/gradovi_opstine.php?pismo=cyr

  3. Vojislav Ananić

    Mokrin

    Mokrin je najveće selo u severnom Banatu. Ime Mokrin se pominje od 1725. godine, mada arheološka nalazišta otkrivaju i nalazišta iz praistorije.
    Mokrin je poznat u regiji, ali i šire, po manifestacijama, koje se održavaju više od 50 godina.
    Svetsko prvenstvo u nadmetanju gusana i Svetsko prvenstvo u tucanju farbanim vaskršnjim jajima, odavno je probilo granice lokalnih događaja.
    U Mokrinu se nalazi još i specijalni rezervat prirode, pašnjaci Velike droplje, bogat lovni turizam, otvoreni i zatvoreni teniski tereni, stara Austrougarska parna pumpa, na reci Aranki, muzej, pravoslavna i katolička crkva.
    U Mokrinu je rođen Miroslav Mika Antić.

    Izvor: http://www.srbijanac.rs/gradovi_opstine.php?pismo=cyr

  4. Vojislav Ananić

    Rusko Selo

    Rusko Selo (mađ. Torontáloroszi) je naselje u opštini Kikinda u Severno-banatskom okrugu. Prema popisu iz 2002. godine bilo je 3328 stanovnika, a prema popisu iz 1991. godine bilo je 3510 stanovnika.
    Stanovništvo u ovom naselju veoma je nehomogeno, a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.

    Izvor: http://www.srbijanac.rs/gradovi_opstine.php?pismo=cyr

  5. Vojislav Ananić

    KIKINDA

    Grad Kikinda nalazi se u severnom delu Banata, u AP Vojvodini i administrativni je centar Severnobanatskog okruga. U neposrednoj blizini srpsko-rumunske granice, na nadmorskoj visini od 73m, grad Kikinda je središte društvenog i ekonomskog života ovog dela Vojvodine. Zauzima površinu od 782 kvadratna kilometra, od čega je 62.000 ha ili 79,3% poljoprivredno zemljište.
    Pored grada Kikinde, Opština obuhvata i 9 naseljenih mesta: Banatska Topola, Bašaid, Banatsko Veliko Selo, Iđoš, Mokrin, Nakovo, Novi Kozarci, Rusko Selo i Sajan. Ovde, prema popisu iz 2011. godine, živi 59.453 stanovnika, od kojih je 75,4% srpske nacionalnosti, a zatim po broju slede stanovnici mađarske sa 12,2%, pa romske nacionalnosti sa udelom od 3,3%. Poput većine drugih mesta u Vojvodini i Kikinda je multietnička sredina.
    Opšti podaci o poljoprivredi u Kikindi
    Kada je reč o poljoprivredi na ovoj teritoriji, ona je organizovana u u dvadesestak preduzeća i zemljoradničkih zadruga. Plodno zemljište je prirodni resurs i prostire se na oko 62.000 hektara. Vremenskih uslovi, koji imaju karakter elementarne nepogode, već nekoliko godina predstavljaju veliki problem poljoprivrednicima. Proizvodnja u plastenicima povećana je u poslednje vreme, a karakterišu je rad na malom prostoru, intenzivna primena agrotehničkih i naučnih mera, kao i visoki prinosi.
    Teritorija kikindske opštine bogata je nalazištima nafte i gasa i glinom visokog kvaliteta, a izuzetno razvijena industrija ima važno mesto u privrednom razvoju, ne samo Vojvodine, već i Republike Srbije. Najznačajnije privredne grane su: metalska industrija- Livnica “Kikinda”, naftna i hemijska industrija- NIS Pogon „Severni Banat“, industrija građevinskog materijala- “Toza Marković”, prehrambena industrija – “Banini”, “Prima Produkt”, „Kikindski mlin” i prerađivačka industrija – “Agroseme” i fabrika stočne hrane “Standard”.
    Istorija Kikinde
    Mnoga arheološka nalazišta, nekropole i humke svedoče nam da su ljudi na ovom prostoru živeli i pet hiljada godina pre nove ere, pa tako ovde nalazimo tragove kultura mlađeg kamenog i bronzanog doba, Sarmata, Kelta, Dačana… Na ovu teritoriju u VI veku doseljavaju se Sloveni, a u IX Mađari.
    Kökényd je naziv za Kikindu koji se, u pisanim dokumentima, prvi put pominje početkom XV veka. Pretpostavlja se da je označavao više manjih dobara-naselja, najpre ugarskih, a potom i srpskih despota. 1718. godine pojavljuje se sadašnji naziv grada i to kao Gross Kikinda- Velika Kikinda, međutim, odnosi se na pustaru, a ne naselje.
    Današnje područje Grada naseljeno je pre 250 godina i od tada se savremena istorija Kikinde može kontinuirano pratiti. Ovu teritoriju, nakon Požarevačkog mira, prvi naseljavaju Srbi, do tada austrijski graničari, koji su sada ostali bez svog poziva. Nekadašnji graničari navikli su se na ratarski način života, a nekoliko decenija kasnije naseljavaju se ovde i Mađari, Nemci Jevreji…
    Posebnom privilegijom, 12. novembra 1774. godine, austrijska carica Marija Terezija formira Velikokikindski privilegovani dištrikt (okrug). Bila je to feudalna upravna jedinica sa sedištem u Kikindi, a u njenom sastavu nalazilo se još devet naselja u severnom i srednjem Banatu. U okviru austrijske monarhije stanovnici okruga imali su ekonomske, pa i političke povlastice, a dištrikt je postojao i funkcionisao do 1876. godine. Nakon njegovog ukidanja, Kikinda se našla u sastavu Torontalske županije, sa sedištem u Bečkereku (Zrenjaninu).
    Period od kraja XIX veka do početka Prvog svetskog rata bio je miran i tada Kikinda doživljava ekonomski, kulturni, društveni i privredni razvoj. Naselje se gradilo po urbanističkim planovima i formira se gradsko jezgro Kikinde koje ni danas, posle 250 godina, nije bitnije promenjeno. 1857. godine izgrađena je pruga Segedin-Kikinda-Temišvar, a u drugoj polovini XIX veka osniva se livnica, podiže prva fabrika cigle i crepa i grade se parni mlinovi. Tada je Kikinda brojala oko 22.000 stanovnika.
    Grad se nakon Prvog svetskog rata našao na periferiji novonastale države, te na ekonomskom planu stagnira i zaostaje. Kikindski, Mokrinski i Dragutinovački partizanski odredi, u Drugom svetskom ratu, na ovoj teritoriji organizuju oružani otpor, a Grad je oslobođen 6. oktobra 1944. godine. U SFRJ, 70-ih i 80-ih godina Kikinda ponovo doživljava veliki privredni, ekonomski, kulturni i društveni napredak.
    Samo neke od znamenitih ličnosti koje su rođene ili živele na teritoriji grada Kikinde su: pesnik Mika Antić, glumac Branimir Brstina, novinar Raša Popov, Glumac Milan Erak, košarkaški trener Ranko Žeravica, teatrolog i književnik Jovan Ćirilov i mnogi drugi.

    Izvor: https://www.agromedia.rs/opstine

  6. Vojislav Ananić

    NAKOVO
    Istorija Nakova Istorija Nakova Geografski položaj 7 km od Kikinde Veličina atara 5x4km, nadmorska visina 82 m Delovi atara: teremija Nakovačke livade vizežda Čarda rit pesak gaj Čelo groblja Prva Naselja Prvo naselje je najverovatnije postojalo u bronzanom dobu(pronađen je vrh bronzanog koplja,delovi bakarne keramike),ali nema pouzdanog dokaza da je bilo stalno naselje IV vek-dolazak Huna( verovalo se da se prestonica huskog vođe Atile nalazila negde između današnjeg Segedina i Nakova) dokaz 1799 u Senmikulašu ( Sen Nikolau Mare) u današnjoj Rumuniji pronađeno je tzv. Atilino blago (12 kg) u vinogradu grofa Kristifora Nake VI vek-ovde su boravili Gepidi,Avari( kagan Bojan),Bugari,a u toku Velike seobe naroda dolaze Sloveni( Severini ili Sklavi) Sloven Avari Bugari Novac Gepida X vek- dolazak Mađara – osnivaju selo Fazekaš (selo imalo i crkvu),koje ubrzo nestaje 901 910 920 930 950 960 970 980 990 1000 940 Na mestu današnjeg Nakova nalazilo se selo mađarskih jobađa ( kmetova,tj. zavisnih seljaka) koje nosi naziv Szőllős( Seleš ili Seluš) O poreklu imena sela postoje tri verzije: 1. po tome što je oko sela bilo puno vinograda 2. po vetrovima koji duvaju s proleća ( szél) 3. po slovenskoj reči selište Prvi vlasnik imanja bio je podban Mačve Harači Laslo,a kasnije posed prelazi u ruke porodice Čako Početkom XVI veka mađarski kmetovi napuštaju selo zbog dolaska Turaka,nakon čega je selo opustelo 1501 1510 1520 1530 1540 1550 1570 1580 1590 1600 1560 Zabeleženo je da je polovinom XVI veka kroz selo dva puta prolazila vojska Mehmed-paše Sokolovića, a takođe je zabeleženo da je kroz selo prolazio Carski drum od Budima do Temišvara XVI VEK 1501 1510 1520 1530 1540 1550 1570 1580 1590 1600 1560 1582 1582 god. srpski kaluđeri su zabeležili da u Selešu živi 6 srpskih porodica koji se bave stočarstvom ( kasnije su svi napustili selo) XVII vek 1610 1620 1630 1640 1650 1670 1680 1690 1660 1601 1700 Vodi se rat između Turske i Austrije ( od 1697 – 1699) Posle sklapanja Karlovačkog mira 1699 godine, selo je pripalo Turskoj( Temišvarski pašaluk) 1697 1699 XVIlI VEK 1701 1710 1720 1730 1740 1750 1760 1770 1780 1790 1800 1716 1718 1739 Vođen rat između Turske i Austrije Sklopljen mir između Turske i Austrije Od 1739 god. granica između Turske i Austrije je na Savi i Dunavu( osniva se Tamiška banovina ,od koje je nastaje reč Banat za ovu pokrajinu) Austrijski car Karlo VI upravu nad Banatom daje konjičkom generalu grofu Klaudiju Mersiju,koji je isušivao močvare,gradio puteve i napravio plan da Banat kolonizuje stanovništvom iz Nemačke. U tu svrhu je napravio i mapu Banata,ali na njoj nema mesta Seluš,što ukazuje da ono ne postoji u to vreme. Klaudije Mersije 1743 god. pustaru Seluš sa okolinom kupuje Hec Jakob. Nakon njega selo često menja vlasnike,sve dok ovaj posed najpre zakupljuju,a 1782 godine i otkupljuju od vlade u Beču za 125 000 zlatnika, braća Kristifor(Hristifor) i Kiril ( Ćiril) Nako. Posed ima 625 000 jutara i mesto Senmikulaš( San Nikolau Mare) u kojem su braća Nako (poreklom Grci) i živeli. 1784 godine braća su dobila i plemićku titulu- grof. U kasnijem sporu između braće selo Seluš pripalo je Kristiforu Nakou. Kristofor Nako menja ime sela . Selo dobija novi naziv NAKOFALVA (u orginalnom prevodu znači NAKOSELO) Selo je dobilo naziv po prezimenu veleposednika grofa Nako. On je da bi obezbedio radnu snagu za svoje imanje 1784 god. doveo i naselio Mađare u selo ( sagradio je 50 kuća),a naredne 1785 godine menja ime selu u Nakofalva ( Nakoselo) Neke od obaveza koje su naseljenici imali: plaćanje poreza u naturi ili novcu u dve rate,na Đurđevdan iAranđelovdan; zabranjeno je bilo iseljavanje stanovnika u drugo naselje,ako nisu obezbedili odgovarajućeg drugog podanika. Grof Nako oko sela podiže vinograde XVIlI VEK 1701 1710 1720 1730 1740 1750 1760 1770 1780 1790 1800 1799 Otvorena je škola- prvi učirelj Mihailo Viterberg XIX VEK 1801 1810 1820 1830 1840 1850 1860 1870 1880 1890 1900 u selo dolazi prvi lekar- dr. Flis 1897 1898 podignuta je pruga Velika Kikinda – Nakofalva XX VEK 1901 1910 1920 1930 1940 1950 1960 1970 1980 1990 2000 19071907- 1902 Mileva Nako, ćerka Jovana Naka podiže ženski manastir sa šstorazrednom ženskom osnovnom školom Struja je u selo ( i okolinu) uvedena 1906. mnogo ranije nego u drugim mestima – selo tada ima i uličnu rasvetu na raskrsnicama. Prema popisu iz 1911 godine selo ima 538 kuća i 2834 stanovnika,sve nemačke nacionalnosti) U prvom svetskom ratu stanovnici sela su se uglavnom borili na Istočnom frontu,protiv carske Rusije. Stvorena Kraljevina Srba , Hrvata i Slovenaca nastojili su da se imena nemačkih mesta promene u srpska pa je 1922 godine ( 20.vek ) NAKOFAL dobio ime NAKOVO. 1924. selo je pripalo novoformiranom srezu Velika Kikinda Zgrada Osnovne škole je sagrađena 1936 Dolaskom Hitlera na vlast u Nemačkoj u selu se osniva Hitlerjugend ( Hitlerova omladina),kao i druge fašističke organizacije Nakon napada Nemačke na Jugoslaviju,Nakovčani 14 aprila 1941. svečano dočekuju nemačku vojsku. Oni koji su bili sposobni za vojnu službu,služili su vojsku na Istočnom frontu ili u diviziji PRINC EUGEN koja se borila protiv partizana u Jugoslaviji. Oni koji su ostali u selu proizvode hranu za nemačku vojsku( Srbi su bili radna snaga) 1943 godine Nemci zvanično menjaju ime sela u Nakodorf( Nakodorf) Oni koji su ostali u selu proizvode hranu za nemačku vojsku( Srbi su bili radna snaga) 1943 godine Nemci zvanično menjaju ime sela u Nakodorf( Nakodorf) U leto 1944. veliki broj stanovnika beži iz sela zajedno sa nemačkom vojskom bojeći se osvete Selo je zvanično oslobođeno 5 oktobra 1944 ( u njemu je ostalo oko 1000 stanovnika). Ostalo je i nekoliko nemačkih porodica koji nisu sarađivali sa okupatorom Početkom 1945 godine formirana je komisija za doček boraca kolonista 27. septembra 1945 godine u Nakovo stiže prva grupa od 450 kolonista,većinom iz Bosanskog Grahova 15. oktobra 1945. stiže druga grupa kolonista( 30 domaćinstava) iz Bosanskog Petrovca, Banja Luke, Ključa, Prijedora, Mrkonjić grada…… Poslednja grupa kolonista stiže 5 januara 1946. ( 50 porodica) većinom iz Bihaća i Drvara
    Izvor: Internet

  7. zadnji sneg

    Dok ovo čitam sećam se većine terminologije iz teksta da je spominjala moja mati. Galad, Bikač…
    .. Topolje ne znam da li je Banatska Topola. Baba mi je bila iz Bašaida od Avramovih nisam je nikad uzpoznala jer je umrla mlada. Postoje li neke matične knjige u crkvi u Bašaidu sa pocetka 20. veka ?Nači preci su ostavili svoj trag na mestima na kojima su boravili a i poneli ih sa sobom u genima koje su nama preneli pa pomalo zadrhtimo kad stignemo tako blizu nekih mesta kad je “vruće, vruće” od blizine.Hvala na podacima. Kolikogod da ih je nisu na odmet.

  8. Vojislav Ananić

    Spasoje Grahovac, rođen 1936. u Ruskom Selu kod Kikinde. Bio je profesor i direktor Pedagoške akademije u Kikindi i redovni profesor Učiteljskog fakulteta u Somboru. Završio je Filološki fakultet u Beogradu, gde je stekao zvanje magistra, a zatim i doktora književnih nauka. Piše poeziju, eseje, kritiku, studije. Knjige pesama: Smrznute petlje, 1994; Bašta oca moga, 1994; Bele pletenice, 1996; Nemir, 2000; Iz oktobarskog sivila, 2001; Opsade nesna, 2003. Knjige eseja, kritika, prikaza i studija: Pesma i njena interpretacija, 1979; Ravnica u pukotini neba, 1985; Tišini tonovi izliveni, 1989; Razmeđa i utoke Pedagoške akademije „Zora Krdžalić Zaga” (1948—1988), 1989; Šum u hodu vremena, 1990; Kikinda, Attendite — priručnik o istoriji Kikinde, 1991; Panorama puna brašna (koautor Vladimir Milankov), 1992; Srpska periodika u H1H veku na tlu današnje Rumunije, 1993; Zvezda belog zvonika, 1995; Nepristajanje na samoću, 1998; Mirisni odsjaji prošlosti, 2002; Kikindski internat (1932—2002), 2002; Bogatstvo književne reči, 2003; Razmeđa i utoke Više škole za obrazovanje vaspišača „3opa Krdžalić Zaga”, KNJ. 2, 2004; Božidar Sandić Covpa ili Viteštvo i i umetnost (koautor Dušan Dejanac), 2007.

    • Vojislav Ananić

      Slogom podigli Banatsko Veliko Selo

      Prije tačno 75 godina, ili tačnije od 1945. do tekuće 2020. godine nastalo je Banatsko Veliko Selo. Geografski, selo je smješteno na sjeveru Srbije uz samu granicu sa Rumunijom. Poslije odlaska Turaka ovi krajevi su opustošeni i naseobina u današnjem smislu nije bilo. Prema naredbi carice Marije Terezije od 25. novembra 1763. godine pravo naseljavanja u ovim krajevima imaju samo katolici. Godine 1770/71. doseljavaju se Francuzi iz francuske pokrajine Lorene i Nijemci iz jugozapadne Njemačke. Tako je 3.300 doseljenika osnovalo tri „sestrinska” sela, koji se pominju kao Soltur, Šarlevil i Sent Hubert. Austrijski carski revizor Erler je 1774. godine konstatovao da svako od ta tri mjesta tada ima rimokatoličku crkvu i njemačko stanovništvo. Tokom 18. vijeka ove naseobine su promijenile nekoliko vlasnika. Francuzi su se vremenom asimilovali u Nijemce. Poslije Drugog svjetskog rata, Nijemci su uglavnom otišli u Njemačku. Nekoliko porodica je ostalo i oni su sa doseljenim kolonistima iz Bosne i Krajine do kraja života dijelili dobro i zlo sa kolonistima. Najveći broj došljaka stigao je sa prostora Bosanske Krajine i to uglavnom iz Bosanskog Petrovca i Drvara. Sa novim stanovništvom selo dobija nove sadržaje i počinje njegovo širenje i izgradnja koja traje do danas. Puno je anegdota i priča iz vremena kolonizacije. Kolonistima nije bilo lako da se nakon života u brdskim i planinskim predjelima naviknu na vojvođansku ravnicu. Često su bili osuđeni da se snalaze u okolnostima u kojima nisu imali osnovne stvari. Ono što im nije nedostajalo su rad, volja i ljubav. Selo se razvijalo, a gotovo da nije bilo kuće bez troje djece. Tridesetak godina nakon kolonizacije, sve se brzo razvijalo. Selo je dobilo jednu, a poslije i drugu novu školu. Tu je bila zemljoradnička zadruga, zabavište, ambulanta, pošta, prodavnice, biblioteka, bioskop… i mnogo toga još. Sve se orilo od pjesme i igre. Poseban vid druženja i okupljanja mještana, svakako su bili KUD Marija Bursać, FK Kozara i Lovačko udruženje Velebit. Gotovo da ne postoji mještanin koji se u nečemu od ovoga nije pronašao. Osim toga postojala su udruženja žena, kuglaški klub, izviđači, omladinski pokret, udruženje penzionera, rok i folk bendovi, pjevačke grupe. Selo je doseglo svoj zenit osamdesetih godina. Pored već izgrađenog motela, fudbalskog stadiona, zadruge, farme, silosa, sagrađen je i prelijepi bazen što nisu imali svi gradovi u bivšoj SFRJ. Jedna od najvećih vrijednosti sela je ribnjak Laguna. Izgrađen je i novi put koji selo direktno povezuje da Kikindom. Sve je djelovalo bajno do devedesetih kada se dešavanja u cijeloj zajedničkoj zemlji osjećaju svuda, pa i u našem selu. Dolazi do novog masovnog dolaska našeg naroda iz krajeva odakle su dolazili naši preci. Ovaj put ne kolonizacijom, nego progonom sa svog ognjišta sa prostora Bosanske i Srpske Krajine. Nema kuće u Banatskom Velikom Selu u kojoj se nije brinulo za nekog svog. U jednom trenutku seoski vatrogasni dom bio je pun izbjeglica i prognanih. Kao i u cijeloj našoj zemlji preživljavale su se inflacije, ekonomske krize, i NATO bombe. Uništava se mnogo toga što su generacije stvarale i gradile. Prođoše i te godine, a život kao život ide dalje. Poslije tog sumornog vremena osjeća se postepen odlazak ljudi iz našeg mjesta i pad nataliteta. U ljetnjem periodu, kad bazen radi, u vrijeme školskog raspusta i godišnjih odmora selo je puno života. Ta slika se sa jeseni promijeni i teško je u večernjim satima ikoga i sresti po seoskim ulicama. Ostala su još samo dva ugostiteljska lokala i to u Šarlovinu kafana Lovac i Solturu Kod Ćose. Današnja omladina u selu i ne zna kakav je život sa kafićima, bioskopom, diskotekom. Zbog malog broja ljudi djeluje da je korona u selu počela i prije zvanične pandemije koja nam oduzima i ono malo što smo imali. Povremeno se u kolonama i šetaju neke nove izbjeglice i ljudi druge nacije i vjere. Svjesni smo i njihove muke i tuge kada moraš otići ili pobjeći iz svoga zavičaja. Zagledani u budućnost nadu nam bude krstovi koji će obilježiti naš prelijepi Hram Svetog Vasilija Ostroškog i Tvrdoškog koji godinama gradimo. Inicijativa za gradnju hrama pokrenuta je 1992. godine. Tri godine kasnije određeno je mjesto na kome će se graditi, da bi 2007. godine bili izliveni temelji. Episkop banatski Nikanor i episkop budimski Lukijan 2009, godine osveštali su temelje. Zidanje hrama završeno je 2012. godine. Uređenje još traje, a nedavno je, zahvaljujući Gradu Kikindi završeno parkiralište pokraj Hrama. Ponosimo se i našom Rajskom rakijom iz čuvene destilerije Hubert. Uz Krajiški višeboj čuvamo tradiciju i običaje našeg naroda i ponosni smo na Milana Vašalića, jednog od najboljih gajdaša na svijetu. Selo je prepoznatljivo i po Likovnoj koloniji Dušan Kerkez Džev. Ova kulturna manifestacija, koja je iz godine u godinu masovnija posvećena je slikaru iz našeg sela koga su bolest i rana smrt spriječili da ostavi još veći trag u srpskoj umjetnosti. Selo je poznato i po medu koje proizvode pčelari okupljeni u esnafskom Udruženju Matica. Tu je i željeznička pruga. Ona ista koja nas je dovela ovdje. Neka ostane vječna spojnica sa zavičajem sa svim usputnim stanicama koja će spojiti i pretke i potomke!

      BORISLAV STOJISAVLJEVIĆ

      Izvor: SRPSKO KOLO, oktobar-novembar 2020, str. 25