Boškovići su, evidentno, poreklom od različitih grana, te nisu srodni, piše naša saradnica Olivera Dašić Bošković. Njen prilog objavljujemo u celini:
Pošto je prezime Bošković patronimičko, nastalo po imenu nekog muškog pretka, Boška, moguće je da u istom kraju, u raznim mestima, postoje Boškovići nastali nezavisno jedni od drugih. Tako pored Boškovića u Bijelom Polju, postoje u istoj oblasti Boškovići u mestima Ritošići i Kaluđerovići, sa slavom Mratindan, i u Kovačima koji slave Đurđevdan, dok su treći, u Kolašinu i Kričku, primili islam.
Od čuvenijih epskih i istorijskih ličnosti ovog imena da spomenemo, pored Boška Jugovića, i drugog Boška, brata Bijelog Pavla, rodonačelnika plemena Bjelopavlića u okolini Nikšića, a bliže Danilovgradu nekadašnjoj Staroj Hercegovini. Krsna slava Boškovića iz Orje Luke (Bjelopavlići) je sveta Petka.
Bijeli Pavle bio je sin znamenitog Leke Kapetana, iz Dukađina, kod Peći. Pored Boška, imao je još dva brata – Gavrila (Gaša) i Miraša. Od Gavrila ( Gaša) koji su ostali u Metohiji i primili islam, veruje se, vode poreklo Gaši (Albanci) u okolini Peći. Ovo verovanje se očuvalo i u njihovom usmenom predanju. Krajem dvadesetog veka, od starijih Gašija (Albanaca) moglo se čuti da se Boškovići ( i ostali Bjelopavlići) sa Gašima „ne mogu uzimati“ (sklapati brakove), ne samo zbog različite vere, već i zbog istog porekla.
Prof. dr Branko Bošković kaže da su Bjelopavlići naseljeni iz severene Metohije u okolinu (kasnije osnovanog) Danilovgrada u petnaestom veku, povlačeći se pred velikom turskom najezdom. On je u Dečanskim hrisovuljama pronašao pisane spomenike koji govore o tome da je predak Bjelopavlića (Bijeli Pavle) imao vinograde u selu Hrastovici (Rastavica, između Dečana i Đakovice). Kada su Turci zauzeli Prizren i Peć, svi su, s Bijelim Pavlom, prebegli u Boku i Paštroviće, Gašo se vratio u Dukađin, Bijeli Pavle u Bjelopavliće, a Miraš i Boško ostali u Boki, gde i danas imaju potomke.
Po drugoj verziji, Boškovići su potomci nekog kasnijeg Boška, sina Kaluđerova, a unuka Gojaka, direktnog potomka Bijelog Pavla. Od pet Kaluđerovih sinova nastale su grane Boškovića, Radulovića, Vukovića, Vujovića i Sekulića. Do ovog grananja došlo je krajem 16. i početkom 17. veka.
Boškovići su živeli u Orjoj Luci i u Danilovgradu i krsna slava im je sveta Petka. Orju Luku su zasnovali serdar Mijajlo i pop Rade Bošković. Mnogi od Boškovića bili su znameniti ljudi, a dvojica igumani manastira Ostrog – Maksim i Josif. Među Boškovićima sa Orje Luke, po obrazovanju se izdvajao pop Risto, vojvoda i pisac, po junaštvu harambaša Petar, a po karakternim osobinama i vojnoj veštini đeneral Blažo.
Od Boškovića vodi poreklo porodica Garašanin nastanjena u Garašima kod Aranđelovca, do kojih su svoj pečat u novijoj istoriji dali Ilija i Milutin Grašanin,
Neke pojedinosti o istaknutijim Boškovićima
Pop Risto Bošković, vojvoda i pisac, rođen je sredinom 19. Veka na Orjoj Luci. U 18. godini ubio je spuškog Malić agu, zbog čega ga je vladika Petar II Petrović postavio za pograničnog komandira prema Spužu. Istakao se u mnogim bojevima sa Osmanlijama. Posle neuspele pobune protiv knjaza Danila u Bjelopavlićima 1854. emigrirao je u Skadar, a nakon pomilovanja 1858. dobio je zvanje vojvode i 1861. postao senator. Predvodio je Bjelopavliće u crnogosko osmanskim ratovima 1862. i 1876/78. Sukobio se sa knjazom Nikolom 1882. i povukao iz državne službe.
Najznamenitiji po junaštvu je bio harambaša Petar Bošković, a u 20. veku Blažo (Bajo) Bošković, koji je pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo tokom opsade Skadra u Balkanskim ratovima. Rođen je 1860. na Orjoj Luci, bio je vojskovođa i sudija. Učestvovao je kao dobrovoljac u crnogorsko-turskom ratu 1876-1878. godine. Bio je jedan od najistaknutijih boraca u bici na Vučjem dolu 1876. godine. Po završteku rata imenovan je za za potporučnika, a potom je kao ordonans oficira i komandira knjaževe garde boravio na Cetinju. Unapređen je u čin perjaničkog komandira, kasnije imenovan za komandanta Bjelopavlićke brigade ukazom knjaza Nikole Ratni savjet ga je 1912. godine imenovao za komandanta Zetskog odreda, ali je knjaz Nikola poništio ovu odluku i na to mesto postavio svog sina. Obavljao je je i druge dužnosti kao što su upravitelj Nikšićke oblasti, prvi sudija Velikog vojnog suda, član Ratnog savjeta i imenovani poslanik u Skupštini Crne Gore u dva saziva. Ovo je njegova biografija po Vikipediji, gde još stoji da je „pod nedovoljno razjašnjenim okolnostima poginuo prvih dana po objavi rata Turskoj na frontu prema Skadru“. Njegov život i stradanje česta je tema epskih pesnika gde se tvrdi da je, uprkos zvaničnoj verziji, da je izvršio samoubistvo posle smene sa čela vojske, Blaža ubio plaćeni ubica. Radule Brajičič u svojim memoarima (Digitalna biblioteka Crne Gore) piše: „Crna Gora objavljuje rat Turskoj deset dana prije svojih saveznika 25. septembra 1912. godine. Čita se Proklamacija Vrhovnog Komandanta kralja Nikole. Sadržina te Proklamacije je jedno veliko književno i istorijsko djelo! Ona je ulila duh herojstva i u najslabijeg borca. U ovom ratu crnogorska vojska podijeljena je bila u tri odreda: Istočni, kojim je komandovao đeneral Janko Vukotić, Primorski, kojim je komandovao đeneral Mitar Martinović i Zetski, kojim je komandovao knjaz Danilo Petrović, najstariji sin kraljev.
Na Ratnom savjetu, koji je održan u Dvoru u noći 19-20. septembra, ovaj odred bio je dat đeneralu Blažu Boškoviću što je, po mome mišljenju, bilo pravilno urađeno, ali, sjutradan na intervenciju i sugestiju vojvode Boža Petrovića – kralj učini jednu fatalnu pogrešku. Koriguje ratni plan na svoju ruku i umjesto đenerala Boškovića za komandanta Zetskog odreda postavlja svoga sina Danila. Ova smrtna kraljeva pogreška – po tadašnjem mišljenju cjelokupne naše vojske, poćerala je u smrt đenerala Boškovića i prouzrokovala gubitak Skadra. To mišljenje je postojalo kod starijih Crnogoraca učesnika u tom ratu. A evo i razloga tome mišljenju:
1. Što je Blažo Bošković odavao lik najboljeg komandanta u crnogorskoj vojsci poslije Janka Vukotića;
2. Što je Bošković bio omiljen i cijenjen u crnogorskoj vojsci;
3. Što je on raspolagao najjačim vezama i glasom svoga autoriteta u Sjevernoj Albaniji;
4. Što je bio namjeran da ubrza marš na Skadar jer je imao pri ruci tačne izvještaje da tih dana u Skadru nema više od četiri-pet tabora turske vojske, niti ikakvih utvrđenja za jaku odbranu;
5. Što u tim danima još nije bilo pokrenuto pitanje Albanije kod Velikih sila;
6. Što je ovom promjenom teško povrijeđena čast jednog prvoklasnog Crnogorca.“
Među ostalim Bjelopavlićkim bratstvima, a i drugim plemenima u Crnoj Gori Boškovići sa Orje Luke su, između ostalog, bili poštovani i zbog svoje lojalnosti državi, njenom ustrojstvu i redu, ali i, istovremeno, jako izraženoj crti nepotčinjavanja pojedinčanim autoritetima, posebno onim apsolutističkim. Moguće je da je taj genetski kod glave koštao i đenerala Blaža, a jako izražena crta pravdoljubivosti sudbinski je odredila i put jednog od njegovih potomaka po bočnoj liniji, doktora istorijskih nauka, Branka Boškovića, čiji se deda Spasoje sa tri sina 1922. godine odselio u Metohiju. Dr Branko Bošković je bio profesor istorije na Univerzitetu u Prištini i kako stoji u knjizi Kosovsko-metohijska obeležja („Obeležja“ 2007.) „ Prvi koji se još 1971. godine suprotstavio šiptarskoj majorizaciji i delovanju tadašnjih čelnika sa Kosova i Metohije. „U naučnim radovima se suprotstavljao izostavljanju naziva Metohija, suprotstavio se psihološko-propagandnoj delatnosti separatista i albanskih nacionalista, progonjen, maltretiran hapšen i zatvaran“. Prema sećanjima potomaka, zbog neslaganja sa stavovima SKJ, koji su „posle rata postali antisrpski“ tzv. Barska grupa planira u Boškovićevoj vikendici u Baru održavane Pete sednice SKJ (priznavali su samo one održane pre Drugog svetskog rata). „Kongres je trebalo da bude održan u Baru 6-7. aprila 1974. u vili profesora istorije iz Prištine dr Branka Boškovića. Prisustvovalo je 12 lica i trebalo je da budu izabrani Centralni komitet, Politbiro, Nadzorna i Reviziona komisija, redakcija lista „Iskra“, generalni sekretar, zatim usvojen Program, Statut i izdat Proglas.
Jugoslovenskom režimu zamerena je restauracija kapitalističkih odnosa, uz optužbu da se ne radi o diktaturi proleterijata, već o ličnoj vlasti J. B. Tita i o ideološkom revizionizmu… Sve su pohapsili operativci SDB Crne Gore 6. aprila 1974, najpre njih 36, a kasnije je privedeno više stotina simpatizera i pristalica širom Jugoslavije.
Kažnjeni su višegodišnjom robijom u rasponu od pet do 15 godina zatvora, a u prvom naletu je osuđeno 54 lica. U najbrojnijoj, Pećkoj grupi, 22 lica dobilo je relativno blaže kazne, osim Branka Boškovića kažnjenog sa 13 i Komnena Jovovića, koji je okarakterisan kao glavni predstavnik organizacije za kontakte sa IB-emigrantima i osuđen na 14 godina zatvora.“ (Močilo Jokić u tekstu Skupa odanost Staljinu“ Večernje novosti 2.02. 2012.).
Garašanin od Boškovića
Od Boškovića vodi poreklo porodica Garašanin. Njihov rodonačelnik knez Vukašin Bošković (kraj 17. veka) imao je unuka Savu Boškovića koji je sredinom 18. veka došao u Srbiju u Garaše u jaseničku knežinu kragujevačke nahije. Prema mišljenju Milutina Garašanina moguće je da je Sava “Saviša” Bošković osnivač sela Garaši, koje je moglo da dobije ime po planini Garač, iznad Orje Luke u Bjelopavlićima, gde su Boškovići živeli pre osnivanja Orje Luke. Boškovići su iz Orje Luke, ali su u vreme kneza Vukašina Boškovića, još uvek živeli u bjelopavlićkim brdima, da bi Orju Luku osnovali kasnije krajem 18. veka. Otprilike u isto vreme osnovane su četiri grane Boškovića. Boškovići su porodično bili knezovi, glavari, serdari i senatori Bjelopavlića. Početkom 19. veka glavari su bili iz grane Boškovića Serdarevići (Mihajlovići), a kasnije isključivo od grane Boškovića Kezunovići, koji su u srodstvu sa Petrovićima Njegušima. Od Kezunovića je, između ostalih, poznati brigadir Blažo Bošković, koji je rukovodio zauzimanjem Skadra 1912. Krsna slava svih Bjelopavlića je Sveta Petka. Garašanini su slavili Svetog Nikolu, a knjaz Miloš, koji je takođe slavio Svetog Nikolu, imao je običaj da se Hadži-Milutinu Garašaninu zbog iste slave obraća sa “rođače”.
Hadži-Milutin Savić Garašanin, član državnog saveta, obor-knez jasenički, knez u Garašiima, rođen je u Garašima 1762, jasenička knežina kragujevačke nahije, kao sin Save Boškovića, a praunuk kneza Vukašina Boškovića od Boškovića iz Bjelopavlića. Učestvovao je u frajkoru u Kočinoj krajni u istoj jedinici u kojoj je bio i Karađorđe. Učestvovao je u Prvom i Drugom srpskom ustanku, bio je na hadžiluku u Jerusalinu u Svetoj zemlji. Ranjen u bitki na Dublju 1815. Preselio se iz Garaša u Grocku 1816, gde mu je knjaz Miloš dodelo imanje. Imao je 80 godina kada su ga u Barajevu ubili katani 1842. pošto je krenuo da se pridruži Vučićevoj pobuni protiv kneza Mihaila. Zabeleženo je da se branio od potere, da je imao sedam rana na telu. Tri dana kasnije katani su ubili i njegovog sina Luku Garašanina u Grockoj, kod porodične kuće. Sin Mihailo uspeo je da se izbavi od potere, dok je sin Ilija Garašanin, kao bivši zapovenik vojske Srbije i protivnik kneza Mihaila, bio već od 1840. u izgnanstvu u Carigradu.
Hadži Milutin Savić bio je oženjen Paunom Loma, sestrom vojvode Arsenija Lome iz Dragolja, Rudnička nahija.
Pukovnik Ilija Garašanin predsednik 10. i 18. vlade Srbije, ministar unutrašnjih poslova, pukovnik i komandant vojske koja je bila tada u sastavu MUP, imao je sinove Milutina Garašanina predsednika 34. vlade Srbije, pukovnika vojske Kraljevine Srbije, i Svetozara Garašanina, takokđe oficira, koji je ranjen prilikom atentata na kneza Mihaila.)
3. mart 2018. u 18:40
Branislav Arsa Ristovog Boskovic
Postovani, bliži i dalji rođaci!
Za one koji neznaju, jedno od rijetkih obeležja srpskih porodica je Krsna slava, koja se rijetko u porodica menja.
U priličnom opsirnom predsavljanju Boškovića iz Bjelopavlića koji slave Svetu Petku, vrlo je malo dato o bratstvu Boskovića koji slave Svetog Luku (moja Krsna slava). Istina oni su se prezivali Šćepanovići, pa su unazad desetak pasova po Bošku Šćepanoviću – Perčinašu (nosio je perčin) uzeli njegovo ime kao osnov za prezime.
Detalje u dalju prošlost navodi Petko Đuzin Bošković (preminuo kraje prošle godine u Bijelom Polju) u Rodoslovu Boškovića – Lučinaca. Čuveni Ruđer Bošković vodi poreklo tih Boškovića.
Takođe se u toj obimnoj knjizi ( I-muški potomci i II-muški potomci i odive (šćeri)) navodi da potiču(em) od Vukana, najstarijeg sina Stevana Nemanje.
Petkov sin Zoran živi u Bijelom Polju. Predpostavljam da on možda ima gore pomenute knjige.
Za dodatne informacije stojim na usluzi.
Zdravo i veselo da ste, uz srdacan pozdrav!
Postovani, blizi i dalji rodjaci!
Za one koji neznaju, jedno od rijetkih obelezja srpskih porodica je Krsna slava, koja se rijetko u porodica menja.
U prilicnom opsirnom predsavljanju Boskovica iz Bjelopavlica, koji slave Svetu Petku, vrlo je malo dato o bratstvu Boskovica koji slave Svetog Luku (moja Krsna slava). Istina oni su se prezivali Scepanovici, pa su unazad desetak pasova po Bosku Scepanovicu – Percinasu (nosio je percin) uzeli njegovo ime kao osnov za prezime.
Detalje u dalju proslost navodi Petko Djuzin Boskovic (preminuo kraje prosle godine u Bijelom Polju) u Rodoslovu Boskovica – Lucinaca. Cuveni Rudjer Boskovic vodi poreklo tih Boskovica.
Takodje se u toj obimnoj knjizi ( I muski potomci i II muski potomci i odive (sceri)) navodi da poticu(em) od Vukana, najstarijeg sina Stevana Nemanje.
Petkov sin Zoran zivi u Bijelom Polju. Predpostavljam da on mozda ima gore pomenute knjige.
Za dodatne informacije stojim na usluzi.
Zdravo i veselo da ste, uz srdacan pozdrav!
22. mart 2018. u 19:41
Vojislav Ananić
BOŠKOVIĆI
Boškovići (Srbi) u Hodbini doselili su zbog siromaštva iz Slipćića, a misli se da su iz Crne Gore. U spisku važnijih vlaških plemena Mulić nalazi Boškoviće kao pripadnike plemena Bratonožići, međutim, isti izvor bilježi Boškoviće i kao pripadnike arbanaškog plemena Bjelopavlići.
Najpoznatiji Član obitelji Bošković je svakako Ruđer Bošković, koji je rođen u Dubrovniku kao šesti sin u porodici Nikole Boškovića. Nikola je u Dubrovnik doselio iz Orahova Dola 1688. Nakon završene osnovne škole Ruđer stupa u Isusovački Kolegium Romanum. Tamo je 1732. godine završio filozofiju, a potom teologiju. Bio je svećenik i profesor matematike. Bio je poznat kao inženjer, pjesnik, diplomat i naučnik koji je ostavio dubok trag u nauci. Za Ruđera Đoškovića se danas otimaju tri države, Italija, Srbija i Hrvatska, a on je porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
Prema Sivriću prezime Bošković se spominje u maticama župe Dubrovnik veoma često u 18. stoljeću. ,,Iz testamentarne oporuke 1796. godine svećenika Nikole, sina Natala Boškovića saznajemo da je Natal, Nikolin otac, rodom iz Orahova Dola, u Popovu, a spominje se u maticama umrlih 1787., kada je umro kao 80-godišnjak (Natalis Boscovich vulgo Barbora).” Isti izvor navodi da je rečeni Nikola tada u Orahovu Dolu imao dvojicu braće, Matu i Ivana. „Kao svog roditelja, rođenog u Orahovom Dolu u Popovu, Nikolu spominje i Anica Bošković, sestra Ruđerova u svom testamentu 1803/4. godine.“
Prema istom izvoru „u maticama župe Trebimlja Boškovići se spominju u više naselja u Popovu tokom 18. Stoljeća. Prvi put se spominju u Cicrini, Veljoj Međi i Orahovu Dolu 1710, Ravnom 1722. i Češljarima oko 1730.“
Veliki broj Boškovića se školovao u drugoj polovini dvadesetog stoljeća i zapošljavao se u velikim gradovima Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Anđelko Bošković Gabelica bio je dugo godina uspješni rukovodilac Ekonomije, poljoprivrednog dobra, sa najpoznatijim vinogradima u Dubravama. Sve nove sorte loze i bresaka došle su iz Anđelkove Ekonomije. Mirko Bošković bio je dugogodišnji sudija Republičkog suda u Sarajevu. Marko Bošković je bio sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća politički aktivist u stolačkoj općini obavljajući razne dmštvene fuiikcije. Stojan Bošković Hadžibeg bio je dugo godina poljar u Crnićkom polju. On je jedno vrijeme boravio i radio u Americi. Đure Bošković Hedić boravio je također u Americi.
Boškovića ima u Ljutom Docu, općina Široki Brijeg, Jarama i Uzarićama a nekada su se zvali Lepan. “U maticama župe Grad u Dubrovniku spominju se tridesetak puta, a izgleda da su bili najbrojniji među hercegovačkim doseljenicima u drugoj polovini 17. stoljeća. Sivrić također prati upise, s početka 18. stoljeća, potomaka Nikole Boškovića, oca Ruđerovog, doseljenika u Dubrovniku posljednjoj deceniji 17. stoljeća. Nikola se spominje kao ,,kum sinu Mije Matijaševića, iz Diklića 1701. a Nikolina žena Paula, 1703. godine…“
Prezime (patronim) dolazi od rodonačelnika Božidara, odnosno hipokoristika Boško, što je tipično za hercegovačko reduciranje imena. Etimologijska osnova jeste pridjev bogat “zemaljsko dobro, sreća”. U antroponimiji, koja je nastala u vrijeme kršćanstva nalazimo Bdžidar za Theodoros; odatle hipokoristici od mila: Boža, Božo, Bože, Boško. Boškovi potomci postali su Boškovići, dakle, prezime Bošković je patronim od hipokoristika Boško.
Istraživanje porodične hronike i porodičnog predanja izvršio je Mirko Bošković, profesor iz Crnića i ovdje donosim, uz dužnu žahvalnost, njegov tekst, uz nužne jezičke i stilske ispravke.
Još je živo sjećanje kod Boškovića u Stocu, u staroj župi Prenj-Dubrave, da je don Vidoje Putica (1859-1942) u vrijeme svoga župnikovanja u Prenju želio nekoga od Boškovića iz svoje župe poslati na školovanje za svećenika kako bi “nastavio djelo Ruđera Boškovića”. U sjećanjima su ostala i imena tadašnjih domaćina sa kojima je razgovarao don Putica, a ispričali su ih suvremenici pokojnog Putice koji su to slušali “iz prve ruke”. Don Putica je birao one obitelji koje su imali brojnu djecu, te one za koje je prosudio da bi mogao uspjeti tijekom školovanja. Ovo ima svoje utemeljenje i u činjenici da je kao župnik u ta vremena sigumo bio jako zainteresiran za nova svećenička zvanja. Važnost ovoga sjećanja je i zbog toga što je don Putica htio školovati svećenika koji bi “nastavio” djelo Ruđera Boškovića, a da je u rodbinskoj vezi sa Boškovićima od kojih potiče Ruđer. Starije generacije, koje su često o ovome govorile, nisu puno znale o Ruđeru, ali je vidljivo da su o tome s nekim razgovarali tko je njima na jednostavan način objašnjavao da je Ruđer Bošković bio svećenik i veliki znanstvenik, da je mjerio „morske dubine i nebeske visine i tome slično. Značajno je i to da je don Putica tvrdio da su Boškovići u Hercegovini, i oni koji su odselili u druge krajeve, rodbinski u vezi sa Boškovićima iz Orahova Dola, otkud vuče korijene i sam Ruđer.
Iako je urađeno više istraživanja o rodu Boškovića u Dubrovačkom zaleđu i okolici veze između pojedinih obitelji nisu do kgaja jasne zbog nedostatka pisanih podataka. Kako se radi o prezimenu koje je nastalo kao patronimik, zasigumo je nastalo neovisno u više mjesta. Sačuvani podaci govore da se spominju u dokumentima na prostorima današnjeg Ravnog još u 15. stoljeću. U dubrovačkim maticama 1642. godine bilježi se smrt 60-godišnjeg Marka Boškovića iz Orahova Dola (r. 1582), a u Maticama župe Lisac 1665. godine imamo Boškoviće sa Trebinje. Godine 1732. g. u Maticama župe Popovo u Cicrini je zapisano prezime Bošković sa nadimkom “Kovačević“, a u dubrovačkim maticama se susreću Boškovići sa nadimkom “Brbora“. U Orahovu Dolu sada žive Boškovići koji su uzeli prezimena Kristići i Tomićići.
U nemirna vremena krajem 17. stoljeća katolici Popova priželjkuju pomoć Austrije, a jedan od potpisanih u zahtjevu je bio i Nikola Matijašev Bošković iz Orahova Dola. Kako je pomoć izostala velikibroj stanovništva je raseljen, a Orahov Do je posebno nastradao od Turaka pošto se stavio na stranu Mlečana. Tom prilikom u Dubrovnik je preselilo značajan broj stanovništva među kojima je sačuvano sjećanje na njihove veze sa Ogahovim Dolom. Seobe prema Dubrovniku nisu vezane samo za taj period, već su zabilježene kako u ranijem tako i u kasnijem periodu. Seobe su bile i prema drugim prostorima, pa je u Hutovo doselila jedna obitelj Boškovića sa nadimkom “Kadijić“, i to Petar Bošković sa ženom i četiri sina: Boškom, Đurom, Ivanom i Jozom, a prema podacima došli su “od Ravnog”. Iz Hutova je nastavljena seoba prema Dubravama (Ivanovi sinovi), Metkoviću, Čapljini, Dubrovniku, Konjicu i drugim mjestima. Prema popisu iz 1856. godine u Hutovu su bila dva domaćinstva: Đure i Luke Boškovića sinovi Franjini Mijina Jozina Petrova koji je doselio u Hutovo. Nešto kasnije, 1856. godine njihovi sinovi su odselili u Sjekose i Derane. Na starom Hutovskom groblju je sačuvan spomenik na kojem je zapisano:
OVDJE POČIVA JOZO MIŠKO FRANO ĐURE PERO BOŠKOVIĆ SPOMEN DIŽE PERO SVIMA 1912.
Pored Hutova Boškovići su živjeli i u mjestima Mramor i Tuhinje ali nije dovoljno jasno kada su doselili u ta mjesta. Boškovići za koje se znade da su živjeli u Tuhinju su rođeni u Crnićima, a zatim se dijelovi obitelji nastanile u Tuhinje na svojim imanjima. Obzirom da je više nadimaka iz obitelji Bošković iz Crnića stanovalo u Tuhinju (nadimci: Pure, Grgurevci i Belenzići), zasigumo je imanje Boškovića u Tuhinju od “starine”. Za Boškoviće u Mramoru se smatra da su tu doselili iz Hutova, što bi se dalo zaključiti i iz sačuvanih hutovskih crkvenih knjiga (prepisane knjige). Nasljednici Boškovića iz Mramora su odselili u različita mjesta i sada nitko od njih ne živi u Mramoru niti u susjednom Tuhinju.
Boškovići u Crnićima
Boškovići u Crnićima su doŠli od Ravnog u Hutovo, a zatim u Crniće i druga mjesta u Hercegovini i Dalmaciji. O njihovom doseljenju u Hutovo jasno svjedoče pisani crkveni izvori. “U Crniće je došao Ivan Petrov sa obitelji iz Hutova, sa ženom Anicorn, rođenom Maslać i sinovima: Matom rodenim 1726. godine, Grgom rođenim 1733. godine i Nikolom rođenim 1735. godine. Preselio je 1750. godine (ili koju godinu kasnije) iz Hutova u Crniće, u Dubravama.”
Prilikom don Matuškva popisa 1792. godine u Crnićima je bila jedna obitelj Boškovića sa domaćinom Matom, sinom Ivanovim i ženom Marom (vjenčan u Hutovu 1750.), a imao je dva sina: Petra (oženjen Marom, djeca: Mato, Cvija i Matea) i Andriju (oženjen Mandom, djeca: Martin, Jozo, Ivan). Drugi brat Matin, Grgo, bio je oženjen Janjom i imao djecu: Luku, Antuna, Adama, Vidoja, Andru, Vidu, Ružu, Mandu, Stanu i Katu. Treći brat, Nikola imao je sa ženom Mandom djecu: Anu, Andrijanu, Ivanu, Agatu, Stanu i Đožicu – šest kćeri.
Iako u orginalnom popisu nije do kraja jasno o kakvim se odnosima radi između nekih popisanih osoba, prema godini rođenja i nekim podacima sa pronađenih spomenika u groblju Crnići moglo bi biti kako je gore navedeno. Najstariji pronađeni spomenik Boškovića sa natpisom u Crnićima je Mate Boškovića, na kome piše: OVDE POČIVA POKOJNI MATO BOŠKOVIĆ ŽIVIJO 93 GODIN(E) UMRO 1866 OVDE POČIVA POKOJNA NICOVA(=NJIHOVA) MA(J)KA I (L)UCIJ(A) ZIVI(LA) 101 GO 1899.
Prema ovome natpisu Mato je rođen 1773. godine i on je Petrov sin (popis iz 1792. godine). Spomen je podignut i njegovoj majci (Mandi), dok bi Lucija mogla biti njegova kćer koja je, prema podacima sa spomenika, rođena 1798. godine.
U samoj blizini ovoga spomenika su spomenici llije Boškovlća koji je rođen 1789. godine i njegove žene Lucije koja je umrla 1890. godine, te Marka Boškovića koji je živio 78 godina, a umro 1876. godine (g. 1798. godine). Ilija je očito naknadno došao živjeti u Crniće, jer ga nije bilo na popisu 1792. godine iako je tada imao tri godine. Slično je i sa Filipom Boškovićem koji ima spomenik na kojem piše da je rođen 1790. godine i skupa s njime je zakopana njegova žena Dana. Ni njega neina i Crnićima prilikom popisa iz 1792. godine. Nije isključena mogućnost da su te obitelji prilikom popisa živjele na drugim imanjima (Derani, Tuhinje i dr.). Za njegovu obitelj koji su imali nadimak “Filipovci” ili “Markovci” ostao je pisani trag da je Filipov sin Marko r. 1836. godine i da je rođen u Hutovu, što ukazuje da je i Filip rođen u Hutovu i to 1790. godine, kako je zapisano na spomeniku. Zasigumo nisu sve obitelji Boškovića došle u Crniće istovremeno, već znatno kasnije i dobivali imanja na različitim mjestima u Crnićima. U sjećanjima o rodbinskoj bliskosti pojedinih obitelji Boškovića u Crnićima govori se o daljoj i bližoj rodbinskoj vezi, ali se ta sjećanja ne mogu uzeti kao mjerodavna. Također, u korištenju podataka sa spomenika treba imati na umu da su upisane godine ponekad sa manjim greškama.
Boškovići u drugim naseljima u Stocu
Na Pješivcu je živio Pero Bošković sin Joze (Jozo g, 1855. godine) i on je unuk Nikole, koji bi mogao biti rođen oko 1825. godine. Oni su imali nadimak “Banovići” koji su vjerojatno dobili po Perinu ocu. Obzirom da nije bilo diobe zemlje sa drugim Boškovićiina, te na sjećanja da nisu u “velikoj rodbinskoj vezi” sa drugim Boškovićima iz Pješivca, moguće je da su se nakon dolaska odmah naselili u Pješivac.
Obitelj Boškovića po nadimku “Čale” sn odjeljenici od nadimka “Crnkovića” iz Crnića. U Pješivac je otišao živjeti Nikola (r. 1850. godine) sin Ivana koji je rođen oko 1820. godine. Nikola je imao brata Matu (Crni) koji je ostao živjeti u Crnićima i po kome se dobio nadimak “Crnković”. Ova dva nadimka dijele neka imanja u Crnićkom polju. Boškovići po nadimku “Lumbići” su odselili u Pješivac tako što je Luka, r. 1846. godine, sa svojom obitelji odselio u Pješivac. Luka je ukopan u groblju u Crnićima i jasno je navedeno da je rođen u Crnićima, a umro u Pješivcu. U Crnićima je ostao živjeti Lukin brat Đure (g.1850).
U Aladiniće je odselio Đure Bošković, g. 1844, sin Miška po nadimku “Fudžić”, sa svojom obitelji, a ostala njegova braća Antun, Baldo, Marko i Nikola su ostali živjeti u Crnićima. Nikola Bošković, r. 1831, sin Šćepana sa nadimkom “Šćepanovići”, odselio je u Aladiniće i imao brojnu obitelj. Nikola je ukopan u groblju u Crnićima i također je jasno navedeno da je Šćepanov sin i da je rođen u Crnićima, a umro u Aladinićima.
Boškovići u Jasoču vode podrijetlo od Joze za koga nije ostalo sjećanja kada je došao u Jasoč, a imao je sinove: Boška, g. 1866, i Đuru, r. 1867. Ova obitelj je vjerojatno došla direktno iz Hutova ili iz Hutova u Čapljinu, pa zatim u Jasoč. Svakako pripada istoj obitelji Boškovića koja je živjela u Hutovu.
Boškovići iz Hutova su selili i na prostore Čapljine i to u mjesta Sjekose, Višiće, Dračevo i Čeljevo. U Bjelimiće, općina Konjic, je odselila obitelj Jakova Tome Boškovića r. 1870. godine u Hutovu. U Dobranje je, prema istaživanjima, doselila obitelj Bošković-Tomičić iz Orahova Dola i u krvnom je srodstvu s obitelji Ruđera Boškovića, čiji je otac ondje rođen i spominju se u župnim maticama 1769. godine. Pored Boškovića koji žive ili su živjeli na prostoru Hercegovine, spominju se Boškovići u Metkovićima, Slanom, Slivnom i drugim mjestima u Dalmaciji, koji su se odselili u te krajeve u 17. i 18. stoljeću iz hercegovačkih naselja.
Sjećanje na pokušaj don Vide Putice da školuje ,,nasljednika“ Ruđera Boškovića od Boškovića iz njegove župe zasigurno je bila utemeljena na njegovim dobrim poznavanju roda Bošković u Hercegovini. Iako je veoma teško preciznije utvrditi sve rodbinske veze pojedinih Boškovića u Hercegovini, Dubrovniku i u drugim krajevima, može se reći da postoje brojne obitelji Boškovića u Hercegovini i drugim mjestima koje su u rodbinskim vezama sa Boškovićima iz Orahova Dola. Vrijeme njihovog odlaska iz Orahova Dola u druga mjesta je različito, ali su brojne seobe bile krajem 17. stoljeća zbog traženja sigumijih životnih prostora. Seobe su bile prema Dalmaciji, ali i prema unutrašnjosti Osmanskog carstva koje je bilo mirnije od pograničnih prostora.
Neke iskonstruirane priče o dolasku Boškovića u Crniče
Kroz povijest su neki srpski povjesničari mnoge obitelji u jugoistočnoj Hercegovini nastojale dovesti u vezu sa srpskim podrijetlom. Tako su se plasirale skoro iste priče za mnoge obitelji, bez obzira na vjeru, a najčešće se razlog dolaska navode neki nesporazumi sa Turcima u Crnoj Gori i prelasku u Hercegovinu.
Prema jednoj takvoj predaji, koja je zabilježena kod nekih pravoslavnih obitelji iz Stoca, Boškovići i Šakote su bliska rodbina, podrijetlom iz Crne Gore, te da su napustili Crnu Goru zbog nekog ubistva Turčina. Uputila se ta obitelj, prema priči, u ove krajeve i to dva brata, preko Ljubinja i došli su do Žegulje. Tu su se dogovorili da će jedan ići u Crniće, a drugi sjevernije, u Hodovo. Ovaj u Crnićima se trebao baviti zemljoradnjom, a drugi brat u Hodovu stočarstvom i tako se pomagati. Prezime Šakota su poprimili, prema ovoj priči, tako što je jedan od današnjih Šakota ubio vola šakom, pa su vremenom stekli prezime Šakota. Ova predaja se ne može dovesti u vezu ni sa Boškovićima niti sa Šakotama, osim što su vjerojatno jedno vrijeme bili susjedi, obzirom da su Šakote imali imanje na Crnićkom brdu.
Na Crnićkom brdu je živjela i muslimanska obitelj Pirić koji su, kako tvrdi predaja iz istih izvora, kasno prešli na islam. Pirići su, prema toj predaji, nastali od obitelji Šakota (otpirili od Šakota, kako se sada tvrdi i to u obje obitelji). Međutim, u Sidžiju mostarskog kadije iz 1632. godine se spominje hamamdžija Pirizade Husein, koji daje iskaz kadiji u svezi vrbovanja neke robinje, koju je doveo Ibrahim-agi u Dubrave. Na strani 272. istog dokumenta prevoditelj prevodi Pirizade: “To je Pirić, odnosno Pirija.” Dakle, ne bi se moglo reći da su kasno prešli na islam. I samo nastajanje prezimena je upitno, jeg prezime Pirić je prilično rašireno.
Jedan zaselak u Crnićima u kojem žive Boškovići naziva se Nikšić mahala, pa se to nastoji dovesti u vezu sa mogućim doseljenjem iz okoline Nikšića. Naime, radi se o zaseoku koji se nalazi na granici sa Pješivcem gdje se u blizini naselja, u polju, nalaze kamena obilježja koje narod naziva nišani, a predstavljaju granicu polja između Crnića i Pješivca. Taj zaselak je upravo granični prema Pješivcu i zbog toga je nazvan Nikšić mahala. Sličnih primjera iskonstruiranih priča ima mnogo.
Neka sjećanja kod Boškovića o dolasku u Dubrave
Riječ Dubrave dolazi od staroslavenske riječi dubrava što znači šuma. Na prostoru Dubrava se nalazilo naseljeno mjesto Dubrava koje se spominje u više dokumenata i ono je vjerojatno bilo na prostoru Crnićkog brda. Prostori Dubrava su u prošlom stoljeću bili obrasli gustom šumom, posebno prostori Crnićkog brda. Sjećanja kod starijeg naroda su ostala da se sa “drveta na drvo moglo prijeći iz Crnića u Hodovo”. Prostori Crnićkog polja su većinom bili obrasli niskim raslinjem i tmovinom i većina tih prostora je služila za ispašu stoke.
Jedna od priča koja se prepričavala je vezana za traženje odobrenja od bega Opijača da ostanu živjeti u Crnićima. Priča govori da je taj prvi Bošković, kojem u narodu nije zapamćeno ime, zanoćio na prostoru Dubrava sa svojom obitelji i stokom. Kako mu se taj kgaj svidio, odlučio je otići kod bega i zamoliti ga da mu dodijeli jedan dio zemlje. Odlučio je begu darovati jedan mijeh sira i jedan mijeh masla, prije nego će tražiti dopuštenje od bega. Sačekao je da ga beg upita zašto ga dariva. Nakon predaje darova beg ga je upitao: “Što tražiš od mene, pasiji sine,” što je bio uobičajan odnos begova prema raji. Na to mu je on odgovorio: ”Ako bi mogao dobiti mjesto za kuću, i malo zemlje, ostao bi živjeti ovdje.” Beg mu je nakon toga dopustio da ostane živjeti u Crnićima na mjestu za koje je rekao da mu se svidjelo.
Prema drugoj priči koja se sačuvala, govori se o brzom širenju obitelji Bošković na prostoru Dubrava. Naime, ova priča govori o prolasku pravoslavnog svećenika kroz Dubrave, koji je bio na proputovanju. U to vrijeme je u blizini kuće Boškovića u Crnićima, prema priči, stanovao jedan pravoslavac po prezimenu Pudar. Pravoslavni svećenik je tražio prenoćište kod Pudara, što mu domaćin nije dopustio, pa je svećenik otišao kod Boškovića, obzirom da je bilo kasno za putovati. Kada mu je zatražio prenoćište, domaćin mu je odgovorio da može kod njega prenoćiti, ali nema puno prostora pa neka skupa s njima prenoći, ako hoće. Ujutro je svećenik nastavio put, a prije polaska je blagoslovio obitelj Boškovića rekavši da će ubrzo od njih nastati velika obitelj, a za Pudare je rekao da će “ubrzo nestati odavde”.
Na Crničkom brdu postoji mjesto sa grobovima koje se i danas naziva Pudarevo groblje. U blizini se nalazi više ostataka stambenih objekata koja upućuju na period turske vladavine. Pojedini toponimi upućuju na nastambe kao što su Kućišta, Čardačine, Garište (možda od Zgarište) i sl. Pored tih bližih objekata vidljivi su tragovi nastambi u Krakića ogradi, blizu doline Miletuša, Radića torina i u Njivama. Za Njive je poznato da su tu živjeli Pirići. Na vrhu ograde Vukšuša vidljivi su ostaci nastambi i drugih sadržaja i poznato je da je tu živio Andrija Vukšan koji je imao dvije kćeri od kojih je jedna udata za Pažina u Hodovo, a druga za Raiča u Rotimlju. Ogradu je Andrija Vukšan prodao Iliji Proleti, domaćinu obitelji Proleta u Crnićima. Na Crnićkom brdu su stanovali i Stankovići (Ivan) koji su prešli živjeti u Poratak na mjestu gdje su živjeli Matići – Keči, koje je beg preselio u Rečice kod Domanovića. Jedini trag koji je ostao o stanovanju Stankovića na Crnićkom brdu je Stankovića groblje.
Brojne legende vezane za Boškoviće se odnose na pojedince u turskom vremenu. Sjećanje je ostalo na navodnu hrabrost Ivana Boškovića zv. Peksin. Kako u tom vremenu svećenici nisu stalno bili u Dubravama, već su povremeno obilazili katolički puk, bio je problem gdje održati sv. misu. Prema sjećanju, sv. misa je održavana na raznim mjestima na otvorenom, a jedno od tih mjesta je bila i sadašnja “Krakića ograda” iznad Crnića. Prema toj priči, misa se nije smjela održati dok ne bi došao Ivan, “Peksin”, jer su turski askeri ometali održavanje mise. Ivan je zaista postojao i ukopan je u Đurića groblje, gdje su se ukopavali Boškovići (prema nekim podacima g. 1823. godine).
Priča veli i da je jedanput pozvan od bega u Nevesinje da dođe kod njega, sa namjerom da ga ubije. Kada je došao kod njega upitao ga je zašto ga je pozvao, a beg mu je odgovorio: “Samo da te vidim.” Beg je bio postavio svoje sluge okolo kule, ali ga je Ivan, znajući da mu beg nešto sprema, stalno držao na oku. Kasnije je beg priznao svojim slugama da se nije usudio ubiti ga zbog straha.
Pored Krakića ograde, gdje je prema sjećanju održavana misa, spominje se i mjesto Ozren u Jasoču i Borak u Crnićkom polju. Kao osoba koju su uvažavale turske vlasti, spominje se i Đurina Stanković, koji je također osiguravao mjesto gdje bi se održavala misa. Govori se da su živjeli u istome vremenu.
Zanimljiva priča o Martinu Boškoviću-Hediću se odnosi na njegovo uhićenje i odvođenje u Travnik gdje je bio osuđen na smrt. Kada je bio u zatvoru uspio je, prema priči, poslati poruku rgeko jednog ciganskog djeteta begu u Stolac da se nalazi u nevolji. Zbog nekih odnosa ili dugova, stolački beg ga je spasio tako što je platio veziru veliki iznos. Prilikom povratka iz Travnika, susreo je turske vojnike koji su držali njegov džeferdar. Kada ih je upitao čiji je džeferdar i uzeo ga da pogleda, oni su mu odgovorili daje to “nekog zlikovca Martina Boškovića koji je nedavno ubijen u Travniku“. Nakon toga je Martin stavio džeferdar za silah i gekao: “ Ja Martin, a moj džeferdar – došlo krilo gdje i prije bilo, otišao od njih i nije se htio niti okrenuti. Kasnije su ti vojnici govorili da im je najkrivlje bilo što se nije htio niti okrenuti kada im je uzeo džeferdar.
Sjećanje postoji i na Tomu Boškovlća Krakića (1855.), koji je bio pripadnik Musićeve vojske u Hercegovačkom ustanku, a stalno je živio u Deranima.
Zapamćene su i druge slične priče koje nešto govore o tadašnjim vremenima, ali zasigurno nisu lišene preuveličavanja.
Groblja Boškovića
Natpisi na nadgrobnim spomenicima donekle pomažu da se rekonstruiraju datumi rođenja i veze kod starije generacije. Na starom Hutovskom groblju je sačuvan spomenik koji je podigao Rego Bošković, posljednji član obitelji Bošković u Hutovu. Sačuvano je sjećanje da su dva spomenika pukla prilikom izrade i da je treći pokušaj uspio.
Prvo groblje u kojem su se ukopavali Boškovići nakon dolaska u Dubrave je Đurića groblje, koje je jedno od najstarijih groblja na prostoru Stoca. Prije formiranja ovoga groblja postoje svjedočenja da je tu postojalo groblje i ranije. Naime, na istom mjestu sa južne strane groblja, odmah uz ogradu groblja postoje spomenici koji podsjećaju na stećke. Prema mišljenju muslimanske obitelji Opijača “to su spomenici Miloradovića od kojih oni vuku korijene.
Masovnije postavljanje spomenika sa urađenim nadgrobnim natpisima počinje u vremenu dolaska Austrougarske na ove prostore, a najstarija godišta se spominju oko 1770. godine. Najstariji pronađeni spomenik Boškovića sa natpisom u Đurića groblju je Mate Boškovića.
Odjeljenici koji su otišli živjeti u druga sela (Pješivac i Aladiniće), su se jedno vrijeme ukopavali u Đurića groblju, a zatim bi mijenjali groblja. Tako su se Šćepanovići i Fudžići iz Aladinića ukopavali u Trgovištu u Prenju, a zatim u groblju na Aladinjskom brdu, dok su se Boškovići iz Pješivca ukopavali na Trgovištu, a zatim u Pješivcu. Samo oni koji su ostajali u Crnićima su se ukopavali u Đurića groblju, kao i oni koji su rođeni u Crnićima. Oni koji su stali živjeti u Nikšić mahali su izradili novo groblje na Crnićkom brdu, dok su ostali u Crnićima i Jasoču napravili novo groblje u mjestu Todoruše iznad Jasoča, skupa sa ostalim obiteljima iz Crnića.
Diobe
U navedenom don Matuškovom popisu je rečeno da je od 33 člana obitelji bilo 20 za sv. pričest, dakle bilo je 13 članova mlađe dobi. Mlađi članovi obitelji su zasigurno većina Matinih unuka, tj. djece Andrije i Petra i neki od djece Grge i Marka. Diobe ćemo vezati za pojedine nadimke, iako se to ne može u svim slučajevima poistovjetiti. Također ćemo, radi boljeg razumijevanja, jedan broj imena izostaviti, a neke više puta ponoviti, kako bi se razumjele diobe i nastanak pojedinih nadimaka.
Petar, sa popisa, je imao sina Matu (g. 1773. prema spomeniku). Godine 1800. je rođen Rego Bošković, a 1803. Đure Bošković (podaci sa spomenika), što bi mogli biti Matini sinovi. Na to upućuju podignuti spomenici koji su veoma slični i vjerojatno podignuti od jedne obitelji. Ti spomenici sliče kasnijim spomenicima iz obitelji “Perija“ od kojih je jedan broj ostao živjeti u Crnićima (Đure, r. 1850.), drugi brat Vidoje, g. 1871. godine, odselio u Slavoniju, a Luka, g. 1846. godine, odselio u Pješivac koji su nazvani “Lumbići”. .
Za Andrine sinove Vidu, Ivana i Jozu, nisu pronađeni spomenici sa natpisima. Zna se da je Vide imao sina Martina (r. oko 1775.) od kojega su nastali “Hedići“. Navedeni Martin je imao dva sina, Vidoja i Andriju (r. oko 1809.) od kojih nastaje loza “Pura“ čiji su nasljednici živjeli u Crnićima i Tuhinju. Jozo (g. oko 1836.), Vidin sin, se odijelio od obitelji i nastao je nadimak “Topini“
Za Jozu i Ivana (Vidinu braću) se može samo pretpostavljati koga su imali, ali nema preciznih podataka za njihove prve nasljednike.
Grgo (rođen 1733.), Matin brat, je imao pet sinova: Luka, Antun, Adam, Vido i Andro. Niti jedan od sinova oko 1792. godine nije bio oženjen. Ova loza vremenski kasni iza loze Matine, koji je sedam godina mlađi od svog brata Grge. Za navedene sinove Grgine nema preciznih podataka o nasljednicima, pa će biti navedeni podaci o mogućim nasljednicima iz naredne generacije. Za Šćepanoviće (Šćepan g. 1813.) se tvrdi da su od nekog Adama. Dakle, Adam bi, prema tome, mogao biti jedan od Grginih sinova. Šćepanovići su prilikom preseljenja na novo imanje u Crniće dijelili zemlju sa Grgurevcima, što je vidljivo iz rasporeda zemlje, iako vlada mišljenje kod te dvije obitelji da nisu u velikom srodstvu.
Šćepanov najstariji sin Nikola, g. 1831. godine, je odselio u Aladiniće i imao veliku obitelj. Kod Grgurevaca se pouzdano može reći jedino da je na novo imanje, također u Crniće, došao Toma (g. 1823.) koji je imao sinove Grgu i Andriju.
Dudakovići, Šabanovići, Golubovići, Fudžići i Krakići su, prema sjećanjima, od jednog oca i dvije majke, dok se ime njihovog pretka (sinova Grginih) ne zna. Marko vjerojatno nije imao muškog nasljednika. Najstarija sjećanja govore da su kod Krakića bila dva brata, Vidoje i Nikola (zvani Trbo i Krako) koji su bili braća, a rođeni su oko 1830. Nikola je, vjerojatno, nešto stariji, i sve ukazuje da su unuci Grgini. Kod Dudakovića sjećanje seže, također, do dvojice braće, i to, Nikole i Đure, koji bi također mogli biti unuci Grgini, dakle prvi rođaci sa Krakićima. Za ime oca nije ostalo sjećanje. Kod Fudžića je poznato da potiču od Miška koji je imao najstarijeg sina Đuru, koji je rođen 1844, pa je njigov otac mogao biti rođen od 1810-1820, dakle, očito je Miško sin jednog od Grginih sinova. Đure je odselio u Aladiniće sa svojom obitelji, a ostala njegova braća, Antun, Bando, Marko i Nikola, su ostali živjeti u Crnićima. Šabanovići potiču od Đure, čiji je najstariji sin Andrija rođen 1858, dakle, Đure bi mogao biti rođen oko 1830. Za Goluboviće se znade da su od Uije, koji je roden 1843. godine, sina Ilijina, koji bi mogao biti rođen oko 1815.
Za nadimak Belenzića se znade da potječu od Mate (vjerojatno g. oko 1795.) za čijeg se sina Marijana znade da je rođen 1824. godine, a imao je starijeg brata Petra i Vidoja, te mlađeg Đuru (umro 1913.). Sačuvana sjećanja kod Belenzića govore da su bliski sa Hedićima i Boškovićima sa Pješivca (Banovićima i Čalama), za što nema pouzdanih dokaza. Živjeli su u Crnićima i Tuhinju.
Zna se da je od Đanovića na Pješivcu živio Pero, sin Joze (Jozo r. 1855. godine) i on je unuk Nikole koji bi mogao biti rođen oko 1825. godine. S obzirom na to da je Jozo, pored Pere, imao sinove Matu i Iliju, da se zaključiti da su davana imena stričeva i djedova, ali je teško reći kako je bilo ime Nikolinu ocu.
Čale su odjeljenici od Crnkovića tako što je u Pješivac otišao Nikola r. 1850. godine, sin Ivana,’” koji je rođen oko 1820. godine. Nikola je imao brata Matu (Crni), koji je ostao živjeti u Crnićima i po kome se dobio nadimak ,,Crnkoviću. Mato je imao sinove Jozu, Andriju (Andreško) i Boška, koji su imali nadimak Crnkovići. Iz ove obitelji veliki broj živi u Slavoniji i na dmgim mjestima.
Boškovići u Jasoču vode podrijetlo od Joze za koga nije ostalo sjećanja kada je došao u Jasoč, a imao je sinove BoŠka (r. 1866) i Đuru (g. 1867). Na njih je prešla kupljena zemlja od begova Soldina. Ova obitelj je vjerojatno došla direktno iz Hutova ili iz Hutova u Čapljinu pa zatim u Jasoč. Svakako, pripada istoj obitelji Boškovića koja je živjela u Hutovu.
Vidi se daje nejasna generacija od 1792, godine do oko 1820 godine. Razlog tome je nepostojanje pisanih tragova, a sjećanja nisu sačuvana.
Zaključak
Boškovići su značajno obilježili prostore Dubrava svojom prisutnošću od oko 1750. godine do danas. Naselili su se u skoro sve prostore Hercegovine, Slavonije, Dalmacije i po mnogim zemljama svijeta. Prvo naseljavanje je počelo negdje oko 1910. godine odlaskom u Ameriku što se nastavilo do danas. Međutim, najveći val odlaska iz Dubrava je bilo prije i nakon Drugog svjetskog rata i to u Slavoniju. Najvećim dijelom je raseljavanje iz Crnića uzrokovalo i značajno smanjenje u samim Crnićima. Tome je doprinijelo i stradanje u prošlim ratovima. Tokom Prvog svjetskog rata poginula su tri Boškovića iz Dubrava, dok je u Drugom svjetskom ratu poginulo ili nestalo 65 osoba uglavnom mlađe dobi.
Podaci koji su do sada objavljivani o Boškovićima kao i drugim obiteljima istočne Hercegovine iz starijeg perioda, često su bili isprovocirani navodnim istraživanjima pojedinih srpskih povjesničara o rodu Ruđera Boškovića. Takva istraživanja, kao i neki odgovori na ta istraživanja, ne odgovaraju stanju iz tih i ranijih vremena, ona su daleko složenija od onih koje nude razmišljanja sa pozicija trenutnih odnosa i poimanja. Novija povijest Boškovića je lakše dokučiva, ali zbog brojnosti i velike raseljenosti zahtijeva velik rad na prikupljanju podataka.
Izvor: Alija Pirić, Dubravski leksikon, Stolac, 2013.
24. mart 2018. u 11:30
Branislav Arsa Ristovog Boskovic
Poštovani gospodine Ananiću!
U moje lično ime, a verovatno i mnogih koji prate ovaj sajt o poreklu prezime Bošković, zahvaljujem vam se o veoma iscrpnim podacima prezimena Bošković.
Žao mi je što u priloženom materijalu nema osnovnog obeležja srpskih porodica, a to je Krsna slava, koja je samo obiležje pravoslavnih Srba, koja se rijetko u porodica menja.
Ukoliko imate podatke o navedenim Boškovićima a da slave krsnu slavu Svetog Luku, ako nije problem da mi pošaljete na mejl – unapred hvala, ili mi pošaljite mejl adresu gospodina Purića ako je posedujete.
Ako niste čitali moj mejl, koji je ispred vašeg, kada ga pročitate shvatiće te moju molbu.
Ovaj moje mejl, kao i moj prikaz poreklu Bošković, ako vam je lakše, prosledite gospodinu Aliji Piriću.
Za dodatne informacije stojim na usluzi.
Zdravo i veselo da ste, uz srdačan pozdrav,
Branislav, Arsa Ristovog Bošković!
24. mart 2018. u 14:10
Vojislav Ananić
Dragi Branislave, postavio sam tekst na koji sam naišao u knjizi “Dubravski leksikon”. Najviše zbog Ruđera Boškovića. O Krsnim slavama kod Boškovića nisam naišao. A nemam ni Vašu mejl adresu da Vam pošaljem knjigu, kao ni od gospodina Alije Pirića. Znači, Pošaljite Vašu mejl adresu i knjigu šaljem.
S poštovanjem.
V. Ananić
25. mart 2018. u 16:16
Branislav Arsa Ristovog Boskovic
Gospodine Aniniću,
veliko hvala na brzom odgovoru!
Nisam znao da na ovom portalu ne ostaje mejl, pa Vam ga sad dostavljam:
[email protected].
Unapred hvala, zdravlje i sreću porodici i vama želi.
potomak Boškovića-Lučinaca.
PS
Bože zdravlja možda bude prilike i da uz kaficu popričamo.
25. mart 2018. u 12:32
Vojislav Ananić
BOŠKOVIĆI su jedno od najrasprostranjenijih crnogorskih prezimena i s njima se ne dovode u vezu i velički Boškovići.Oni drže da su porijekom sa Ceklina (od Kaluđerovića) i da su im, osim nekih drugih bratstava koji nemaju to prezime, bliski Paunovući, Radevići, Steševići i poturčeni Adrovići, u Bihoru. Boškovićima je rodonačelnik Boško, njegov je Aleksa, a od Alekse su Boško, Dragoje i Radonja. Dragoje je imao: Todora, Milića, Milenka i Dula. Todorovi nasljednici su: Mileta, Savo i Radovan; Mileta (Todorov) je imao: Radomira (od koga su Ranko, Branko, Radenko i Milenko), Dragomira (čiji su Boro i Vujadin) i Miomira (od koga su Vlasto, Radisav i Radovan) Od Milića (Todorovoga) su: Milovan i Miljan, pa onda Miljanov Milić, a Milićevi: Sava, Savoljub, Dragoslav Beco. Dula (Dragojevoga) je Ilija, a njegovi su: Milorad, Miodrag i Milan. Radonja (Aleksin) je imao sinove: Milivoja, Mirka, Milisava i Novicu. Milivoje (Radonjin) je imao: Simona, a on Aleksu, čiji su: Mirko, Marinko i Milovan. Milisav (Radonjin) je imao i sinove: Miloša, Milička, Mitra, Milutina i Ratomira; potom, Miloš: Milana; Miličko: Žarka, Mitar: Mila, Mirka, Mihaila, Mikosava, Miomira i Borislava; Milutin: Božidara. Boško (Aleksin) je imao: Vukolu i Čkanja. Vukola je imao Velja, Veljo Kolju, a Kolja Čeda i Vlada; drugi sin Veljov je Radosav, od koga su: Radojko (od njega Živko i Žarko, Ranko i Vidoje), Boško, Dragutin, Radoje i Milonja. Od Radonje (Aleksinoga) su: Rade, Mića, Pavić i Stefan; od Rada su Josip i Ivan (do njega Vuko, Veliša i Miladin); od Miće Leka i Vukašin; Leka je imao Maksima (ovaj Velimira i Sloba) a Vukašin: Branka. Radonjin je i Milivoje, a njegovi: Mirko, Milisav, Novica i Raca (koji je imao 5–6 sinova). Mirkovi su: Jevto, Monćo (Simon) i Bogdan. Simonov je Aleksa, a njegovi: Mirko, Marinko i Milovan. Radič je imao Andra, a on Dušana. Čkanjovi su: Rade, Mića, Pavić, Stefan i Josif (imao dva sina?). Ivan (Vano) imao je: Vuka (njegov je Radoslav), Velišu (čiji su Milovan i Milorad) i Milisava (a njegovi su: Boško, Borislav i Ivan). Pavić (Čkanjov) imao je Mihaila, a on Milička. Stefanov sin je Radomir.
Izvor: Velička prezimena i osnovni rodoslovi
11. maj 2018. u 15:02
Gordana K.
Dragi moji Boškovići, bilo gde da ste, i bilo gde da živite, svi mi srećni i zdravi bili. Po rođenju sam Bošković iz sela Bistrica na Limu, opština Nova Varoš. Deda mi je pričao da smo od Bjelopavlića, da su se tri brata doselila u Srbiju, da je jedan ostao u Bistrici, drugi otišao u Radoinju a treći u Užice, Krsna slava Sveti Nikola. Ako neko nešto bliže zna o našem poreklu, neka piše. Veliki pozdrav za sve bliže i dalje rođake.
25. jun 2018. u 11:57
Branislav Arsa Ristovog Boskovic
Poštovana gospođo Gordana,
dao sam slobodu sebi da pokušam da dam odgovor na vaše pitanje.
Poznato mi je da u Crnoj Gori postoje dva velika bratstva Boškovića, koji nisu u krvnom srodstvu. A to su bratstvo u Bjelopavlićima koji slave Svetu Petku i bratstvo u Rovcima koji slave Svetog Luku ( to je poreklo mojih, znači i moje).
Poznato je da su se tokom istorije u našem narodu često silom prilika menjala prezimena (krvna osveta, bežanje od porobljivača koji su tražili primanje druge vjere, itd), ali se Krsna slava rijetko mijenjala (možda odlaskom u tazbinu i slično).
Pošto navodite kao krsnu slavu Svetog Nikolu vaših Boškovića nemogu ništa pouzdanije reći od gore navedenog.
Naš narod – Srbi, je silom prilika razastrt širom zemaljske kugle, pa i mi Boškovići kao njihov dio takođe.
Pozdrav uz želje dobrog zdravlja i uspeha u životu, vašima i vama,
Branislav, Arsa Ristovog Bošković.
PS: korisno je pročitati sve dato u gornjim prikazima.
15. avgust 2021. u 19:44
Zlatko Boskovic
Draga rodjaka Goco ja sam iz okoline Valjeva.Potomak sam jednog od ta tri brata.Moji dedovi su pricali ,ali ne zna se mnogo nazalost.Mi smo poreklom sa Orje Luke(Danilovgrad)bratstvo Bjelopavlica.Mislim da se zvao Nicifor taj nas predak,imao je tri sina
ubili su nekog turcina(agu ili kadiju).Zato su morali da beze za Srbiju.Neki su menjali prezime pa vracali,a neki od njih zadrzali zauvek.Neki od mojih predaka su bili hajduci u 1.srbskom ustanku.Sto znaci da smo u Srbiji od 18.veka.Svi Boskovici su visoki,koscati jaki ljudi plave ili svetlosmedje kose,led plavih,sivih,celik boje ociju.To je prava genetika Boskovica sa Orje Luke.
Inace slava je Nikoljdan.To je prenoseno s kolena na koleno i na osnovu toga pouzdan podatak.Puno pozdrava za vas i sve rodjake
od srca zelim vas Boskovic.
19. januar 2023. u 19:08
Aleksandar Bošković
Pozdrav,
I ja sam poreklom iz okoline Valjeva (selo Pričević) krsna slava nam je sv. Alimpije, i pojma nemam kuda idu koreni, a voleo bih da saznam
13. septembar 2018. u 11:07
Vojislav Ananić
BOŠKOVIĆ (p,k), stare porodice u južnoj Hercegovini. Boškovići (p) su nastanjeni u Kremenom Dolu (Površ, Trebinje) i Mrkonjićima u Popovu. U Kremenom Dolu su „najstariji u selu”. Živjeli su u selištu Prevraće, jugozapadno od Kremenog Dola, odakle su se za vrijeme tursko-mletačkog rata uklonili od straha” u Kremeni Do na aginsku zemlju. Slave Jovanjdan (75; 1235). U Mrkonjiće su doselili iz Krivodola u Crnoj Gori. Slave Nikoljdan (84:171). Ima ih i u Hodbini (Mostar). Smatraju da su porijeklom iz Crne Gore. Slave Đurđevdan. Nekada ih je bilo i u Jasenici (Lug, Trebinje). Promijenili su prezime i odavna se zovu Milakovići (59:269.317). Živjeli su i u Orahovom Dolu (Popovo), ali su prešli u katolike i promijenili prezime. Sada se zovu Kristići. I Nikola Bošković, otac Ruđera Boškovića, otišao je u Dubrovnik kao pravoslavni”. Boškovići iz Orahova Dola su “davnašnji doseljenici iz Bosne“ (84:63,80). Boškovići (k) su rod u Hutovu (Neum). Doselili su iz stolačkih Dubrava (84:190). Boškovića ima i u Ljutom Docu (Široki Brijeg). Nekada su se zvali Lepan i pod ovim prezimenom spominju se u Jarama i Uzarićima 1743. godine (189:29). Prezime je veoma rašireno u Hereegovini. U maticama župe Grad u Dubrovniku “spominju se tridesetak puta, a izgleda da su bili najbrojniji među hercegovačkim doseljenicima u drugoj polovini 17. stoljeća” (213:152).
Izvor: RISTO MILIĆEVIĆ – HERCEGOVAČKA PREZIMENA, Beograd, 2005.
12. oktobar 2018. u 00:55
Vladimir
Jel postoji mogućnost da se naruči neka knjiga? Boškovići(sv.Luka)
15. oktobar 2018. u 08:27
Branislav Arsa Ristovog Boskovic
Poštovani Vladimire,
ako misliš na knjigu Rodoslov Boškovića Lučinaca, možda je najbolje da se obratiš sinu autora knjige Zoranu, Petka Đuzinog, Bošković, Bijelo Polje, Živka Žižića 9, telefon 00 382 50 431 391.
Pozdrav.
15. oktobar 2018. u 22:54
Vladimir
Poštovani,zahvalan sam vam na odgovoru. Pokušaću da stupim u kontakt. Pozdrav!