Poreklo stanovništva naselja Sutorina, opština Herceg Novi. Prema knjizi popa Sava Nakićenovića “Boka” iz 1913. godine.
Položaj.
Uski komad zemlje na sjeveru, iza Konavala i Vitoljine između dubrovačkog i kotorskog kotara, koji pripada Hercegovini. Granice su joj: od sjevero-zapada: Debeli brijeg; Od jugo-zapada: Vidov-vrh i sela općine hercegnovske, Mojdež i Mokrine; od jugo-istoka: Jadransko more; od jugo–zapada: kosa gorska Osoj, koja se proteže od morske obale sve do Debelog brijega, i dijeli suterinsku uvalu od konavosne ravnice.
Sutorina po formi sliči jeziku, koji razdvaja dubrovački kotar od Boke. Ovaj se jezik postepeno spušta od sjevero-zapada prama jugo-istoku, te se izjednačuje sa morskom površinom. Prema sjevero-zapadu je najširi, a prema jugo-istoku sve uži. Sutorina je golim brdima opkoljena, a od jugo-istoka otvorena, gdje se s morem spaja. Ona je prama tomu uvala, u kojoj se nalazi polje sutorinsko. Kuće su pokraj polja i na prisojnim i osojnim stranama. Polje sutorinsko, osobito na granici od Boke, usljed slabo uređene rječice koja se tu ymore slijeva, grozničavo je; zato narod strada. Zimi ova rječica nabuja te polju i štete dosta nanosi.
Naselja.
Sela sutorinska jesu:
Lučići. Ono se prostire na sjevernoj strani, ispod brda. Ostrošca, iznad kog se opet uzdiže Vidov vrh (366 m.) — Ima izvor Tomina, oko kog su kuće.
Šćepuševići. Zapadno Lučićima jedno 300 m. ovo se selo nalazi, pri strani, ispod brda. Pije vodu sa bunara.
Prijevor. Šćepuševićima sjevero-zapadno, pri strani, ovo se selo nalazi kao i kuće. Ima svoj izvor Prijevor.
Ispod Vidova vrha, a iznad svih ovih sela, nalazi se selo Konjevići. Ovo je selo zajedno c Prijevorom.
Sjevero-zapadno Prijevoru nalazi se selo Malta, pri strani, kao i kuće. Ima živi izvor Grabovik.
Sva ova sela leže u prisojnoj strani, a sa lijeve strane rijeke (potoka Sutorine).
Čenić. Proteže se ispod brda Osoja, a sa desne potoka Sutorine. Ima dva izvora: Špulje i Žvinje. Ova dva sela su jedne do drugoga, y razmaku jedva 50 koraka. Oba su jugo-istočno od Čenića, a u strani. Iznad Špulja uzdiže se brdo „Kita Sv. Ilije“ (432 m.). I Špulje i Žvinje, jer nemaju živih izvora, piju vodu mrtvicu sa krovova, koja se kupi u bunarima.
Njivice. Ovo se selo nalazi pri morskoj obali kao u jednoj maloj njivici.
Zemlje.
Podneblje je y Sutorini oštrije nego li u Igalu. Najviše duva zapadnjak, i to ljeti, a jug zimi. Štetu donosi zapadnjak, jer suši. Snijeg vrlo rijetko pada, i malo se održi (1—2 dana).
Sutorinske radne zemlje su u polju (pola sata od kuća daleko) i oko kuća. U polju su oranice i vinogradi, a oko kuća vrtovi. To se zemlje zovu: Solila, Brodovište, Magazini, Sutorinsko polje, Kanap, Grnovo polje, Kuparica, Vinogradina, Žabovina, Rubinjak i Gajina. Pašnjaci i šume nalaze se od kuća jedno tri-četvrt sata udaljene, a zovu se: Ilina Kita, Osoje, Debeli brijeg, Vidov vrh i Ostrožac. Sutorina nije kmetija, nit njen narod kmeti. Oni su svoji u svemu.
Sutorina se dijeli na sela: Lučići, Šćepuševići, Prijevor sa Konjevpćima, Malta, Čenić, Špulje, Žvinje i Njivice. Sva su ona pod Hercegovinom, dok vrlo mali i neznatni dio Sutorine, zvani „Magazin“ potpada pod Austriju, ali pošto tu ne stanuje niko, a i vrlo je mali, o njemu nemam što ni govoriti, al po dužnosti ja ga spominjem. Sela su jedna od drugoga udaljena 5–10 minuta, a sva Sutorina ima oko 272 četvorne milje. Uzrok zbog kog je Sutorina podijeljena na sela, jesu sama plemena, čiji pretci kad se doseliše nastanjivahu se y Sutorini jedan od drugog podalje, kako bi imali što više slobode i zemlje oko sebe. Obično je veći dio ovih sela opet dosta blizu puta. Kuće skoro sve na stranama, a nešto i pokraj polja.
U selu Lučićima stanuju Lučići (27 kuća, a duša 148). Selo je zbijenog tipa oko vode i saborne crkve. Kuće u skupu,
bez reda, sa nepravilnim ulicama. Ispod ovog sela, a uz samu cestu, nalazi se osnovna škola, a na južnoj strani, prama školi je željeznička stanica Gabela — Zelenika.
Selo Šćepušević ima 20 domova, a duša 126;
Prijevor 27 domova, a duša 232;
Selo Malta domova 15 a duša 88. Sva se ova sela nalaze pri osojnim stranama s desne strane sutorskog potoka.
Sela su razbijenog tipa, bez reda i ulica, ali ipak plemenske kuće, jer svako je pleme i zasebno selo, jesu zbijenije (y rastojanju- 1—900 m.).
Selo Čenić, ispod brda Osoja, s desne strane sutorskog potoka. Kuće zbijenog tipa sa nepravilnim ulicama. Malo niže ispod sela provedena je željeznička stanica.
Sela Špulje i Žvinje jugoistočno Čeniću. Kuće njihove u dva skupa, sa nepravilnim ulicama. Jedan od drugog udaljeni 50 koraka.
Čenić ima 8 domova, a duša 53; Špulje 9 domova, a duša 66; Žvinje 25 domova, a duša 133.
Selo Njivice nalazi se uz samu morsku obalu; njegove kuće zbijene u jednoj njivici. Ima 7 kuća, a 47 duša.
U Šćepuševićima stanuju Katići, imaju zasebnu crkvu sv. Stefana; U Prijevoru – Mravčevići i Konjevići; u Malti — Derići; u Čeniću — Radanovići; u Špuljama, Njivicama i Žvinjama Čeprnići, Gavrilovići i Jančići.
Svega je domova 131, a duša 846. Svi su Srbi, pravoslavne vjere. Imaju zajedničku školu, parohiju i sabornu crkvu sv. Nikole, a svako selo ima svoju zasebnu crkvu. Bila je Sutorina u XVIII vijeku u svim svojim uredbama neovisna, samo je morala imati dozvolu ako bi se koja crkva gradila. Danas je ispostava trebinjskog kotara.
U polju sutorinskom ima nekoliko kućeraka, gdje poljari ljeti noće i čuvaju grožđe. Ti su kućerci prosti, od grana
ograđeni i ševarom pokriveni. Veliki su koliko čovjek y njima da stane.
Ime naselja.
Sutorina dobila je ime po tomu što Rimljani po okolnim stranama bijahu tvrđave i tornje ogradila, pomoću kojih branjahu karavane i trgovinu od napadaja neprijateljskih; a kraj, koji je bio pod rečenim tvrđavama, nazvao se “subtorre”, “subturrem”, po čemu se nazva Sutorina. Lučići, po plemenu Lučićima; Njivice, jer je u jednoj njivici; Šćepuševići, jer istoimeno bratstvo nekad tu stalo; Prijevor, jer se prelazi tuda preko, za druga sela; Malta, jer tu nekad bila carina (malta); Konjevići, po istoimenom bratstvu, koje nekad tustanovalo; Špulje, jer špuljavali (robili), a Žvinje ne zna se zašto dobili to ime.
Starine.
Saborna crkva sv. Nikole y Lučićima, koja je 1889. 0bnovljena, a ograđena u XVI v., kad Lučići ovamo dođoše. U Lučićima je mala crkva Roždestva sv. Jovana, koja je 1842. obnovljena, a biće da je ograđena 300 god. Još se u Lučićima nalazi od starina jedna razvala, koju narod zove „manastirina“. Tu Vele za Nemanjića bila crkva sv. Srđa. U Lučićima, poviše željezničke stanice, nalazi se „medvjeđa pećina“, koja Luki Vukaloviću bila magazin za ratnu ospremu. U Šćepuševićima je crkva sv. Stefana, koja je 1904. obnovljena, a ograđena ima 200 godina. U Prijevoru je sv. Gospođa, obnovljena 1875, a ograđena ima 190 god. Prema ovoj crkvi, a malo na uzvisitu mjestu, vide se razvale turske karaule (stražarnice), koja je služila turskoj straži da može s nje motriti svu Sutorinu, Kruševice, pa i boko-kotorski zaljev (ulaz). Ova je kula kasnije bila Vukaloviću motrilja. Nju je zapalio austrijski general Rodić.
U Malti je crkva sv. Jovana, za koju predanje veli da je sagrađena u prvim vjekovima hrišćanstva. U Čenićima je crkva sv. Georgija, ograđena ima 200 god. U ovom selu nalazi se i jedna turska zapuštena kula, koja je u stara vremena služila kao stan jasakdžija, koji porez pobirali. U Špuljama i Žvinju je sv. Georgije, koji je 1875. obnovljen, a ograđen ima jedno 250 god. Na jednom vrhu zvanom „Ilina kita“ je crkva sv. Ilije, koja je ograđena ima 400 god. Odatle je veličanstven pogled, tako da ostaneš uprav začuđen gledajući na desno Sutorinu sa njezinim poljem i rijekom, a na lijevo Vitaljinu sve do Molunta i Grude Konavoske. U Njivicama je sv. Petka, a u polju sutorinskom Preobraženje, koja je 1857. obnovljena, a da je ograđena biće 220 god. Kod svih ovih crkava su groblja. Još je bila crkvica Prenos mošti sv. Nikole, koji je 1818 god. razrušena, za vrijeme kuge. Mjesto, gdje je bila crkvica, zove se i danas Nikolj–do.
Iz rimskog vremena su mozaične kaldrme, odlomci pepelnica, komadi kipa Dijane Lovkinje, rake, mjesto od kamena, od opeka ograđene i istim pokrivene, koje nose „Repzjopa“ ime tvornice, pa i mjedeni novac, na kom je s jedne strane slika jednog rimskog vladaoca, a s drugo mitološko božanstvo Merkur. Mjesto, gdje je rimsko brodovlje vimevale, zove se i danas „brolovište“. Rimljani su ovdje imali svoja “solila”. Poslije i Tvrtko;
Sutorina je postala prije Hrista. Tad u njoj stanovahu Rimljani. God. 1451. i Toma Hranić dade Dubrovniku Dračevicu sa Sutorinom, Morinj, gradove Novi i Risan. Sutorinu osobito su Dubrovčani htjeli zadobiti, jer bijaše važno mjesto, osobito jer tu bijahu solila, koja ih ometahu mnogo u prodaji njihove soli, a koja Tvrtko ogradio bijaše. I danas ima mjesto pri bokeškom zaljevu u Sutorini, koje se zove „Solila“. I Stevan Tomašević 1454. potvrdio je Sutorinu Dubrovniku.
U XV v. Mlečići namjeravahu kroz Sutorinu provesti jedan kanal, ali narod i tehničke neprilike ne dozvoliše im tu namjeru izvesti. Pod republikom i pod Turčinom bijaše skore nezavisna; imala je svoju opštinsku slobodu i samoupravu. Narod je birao glavare, koji bi upravljali selom, pobirali harač i prodavali Turcima. Ti se harači čovječki otsijecali; to je bilo otkad su Sutorinu Mlečići Carigradu 1718. predali do 1852. Za francuske revolucije Sutorina je bila poprište vojsci austrijskoj, francuskoj 1806., i tad pripade Francuzu. Crnogorci je s Rusima osvojiše godine 1807.
Do 1852. Sutorina imaše svoju samoupravu, i bijaše sa Zupcima združena. Turčin ih nije uzimao u vojništvo, vrlo mali danak su plaćali, a i njihove proste uredbe donašahu im sreće i koristi, a posrednici između njih i vlasti, bijahu glavari, koje je birao narodni skup – zbor. Seoska i administrativna uprava bila je u rukama glavara i naroda. Glavara je samo narod zbacao, što je bivalo vrlo rijetko, jer su oni bili čovječni ljudi – koljenovići. Osvete i raspre rješavao je sud dobrih ljudi, koji su bili iz naroda, pošteni ljudi, kojih se riječima moralo vjerovati. Oni su bili nezakleti.
God. 1852. Turci počeše smišljati nove reforme, nove danke, mjesto slobode – ropstvo, sve protiv naroda, tako da narod padaše u sve veće nevolje. To je dovelo do bune, do četovanja Luke Vukanovića, popa Bogdana Zimonića i dr. I tad je dobro poznata Sutorina. Tu je Luka Vukalović sa Petkovićem i ostalom družinom zametnuo boj 1857. sa Arnautima, koji su tu čuvali turske kule, i tad je Sutorina pod Lukinom upravom bila čista od Turaka. Opet se vremenom Turci u Sutorini nastaniše i ogradiše kule. Luka čuvši za to, skupi nekoliko momčadi, i sta turske kule trešnjevim, a poslije i gvozdenim topovima tući, al u to dođe Derviš-paša na Zupce sa 6000 vojnika; zato morade Luka poslati Zupce da brane kuće i imanja. U isti čas pojavi se pod Njivice prama Sutorini Dželadi-paša sa turskim ratnim brodom, te poče iz topova gađati Luku i njegovu vojsku, ali mu ništa ne naudi. U to mu dođe glas, da mu kreće na Sutorinu i Mehmed-paša preko Konavala, a i vojska ga poče izdavati, jer Kruševčani ne htjedoše poći Zupcima u pomoć. Luka Petković uze Nikolu Derića i Špira Lučića, sutorinske glavare, te pođe s njima na Debeli Brijeg, i javi Mehmed paši kako se Sutorina sva razbjegla, pak da ga u ime Sutorine moli da ne ulaze u nju prije no se Sutorinjani povrate iz austrijske granice. U to se pojavi Luka Vukalović sa 600 Bokeza, a Mehmed, vidjev ih, pobježe glavom bez obzira. Kad to vidje Luka, povrati vojsku na kulu u Sutorini, osvoji je, potjera Turke iz nje, a kulu zapali. Poslije pođe da pomože Zupcima, a međutim general austrijski Gavril Rodić ode s vojskom da udara Luki u Sutorini. Tu dođe Rodić, razvali Lukine stražare, na kojima se srpska zastava vijaše, i osvoji Lukinu tvrđavu, pa je svu sa zemljom sravni, i s nje odnese dva gvozdena topa, kojima je Luka Sutorinu branio. Čuvši Luka za ovo, pohita da se osveti Rodiću, ali on već odatle bijaše otišao. Protestovao je i kod velesila radi tog nepoštenog Rodićeva djela, ali vrana vrani očiju ne vadi. Sutorinu je Luka odredio bio za mjesto dogovora između njega i Omer-paše.
Od 1875—1878. poznata je Sutorina kao mjesto ustaša, i tad se je vijala zastava crnogorska na zidinama razvaljene kule turske. Tu su bili hercegovački glavari: Šimunović, Sočica, Peko Pavlović, dum Ivan Musić i serdar Tomo Tomašević. Zatim dolazi okupacija, koja se 1908. pretvara u aneksiju.
Iz ovih kratkih, letimičnih povjesnih crtica možemo zaključiti, da u ovoj velikoj mješavini teško je bilo stanovništvu u Sutorini. Sva stara naselja nestaše da im se ni za trag ne zna. Od srpskih starih porodica zna se da su bili Rađenkovići, Pavlovići, Markovići i Golubinovi, svi starosjedioci, a istračali se 1818. od kuge.
O današnjim bratstvima zna se:
– Lučići, došli iz Drobnjaka u XVII v. Slave Nikoljdan. Iz ovog su plemena bili do danas uvijek sveštenici i glavari sutorinski.
– Katići, iz Popova u XVII v. Slave sv. Stefana. Iz ovog je plemena Joko Katić, koga Francezi ubiše.
– Derići, iz Orahovca (Hercegovina) u XVIII v. Slave sv. Petra.
– Mravčevići, iz Bosne u XVIII v. Slave Petrov-dan.
– Radanovići, iz Zubaca u XVII v. Slave Jovanj-dan.
– Konjevići, iz Morače u XVII v. Slave Nikolj-dan.
– Jančići iz Bjelica 1687. Slave Ilin-dan.
– Čeprnići, s Graova y XVIII v. Slave Ilin-dan.
– Gavrilovići iz Dibre (Stara Srbija) u XVIII v. Slave sv. Dimitrija.
Sutorinjani su zdravi, prosti, viđeni i junačni. Odijelo im je: kapa sa sarukom, bjelača od domaćeg sukna, gaće široke, dokoljenice, čarape i opanke. Ženske nose: na glavi bijelu maramu, mrčinu, zubun, opregljaču, čarape i opanke, a djevojke na glavi nose kapu, a poviše nje bijelu maramu.
Hrana im je obična: krtola, kupus, skorup, mlijeko, sir, a meso jedu o blagdanima i mesojeđama.
Sutorina je nekad bila pravi perivoj poljodelstva, vinogradarstva, vrtarstva, voćarstva, osobito jabuka, šipaka i smokava, između kojih su poznate one do početka novembra pod imenom ozimice. Nekad je Sutorina bila mjesto znamenitog duhana, ali vremena mutna i različite revolucije, osobito kuga 1818. dali teški i smrtni udarac blagostanju. U selu Njivicama tako je blago podneblje, da rastu gorostasne naranče, ukusno voće, i pristanište tako je romantično, da su ga Rimljani izabrali kao zimsko pristanište za njihovu vojsku i brodovlje.
Nekad je narod ovog kraja radio drvene lule, koje su bile u običaju kod svih slovenskih naroda, i što je bila, uz nožić, mač i jatagan potrebiti dio narodnog odijela. Ovo su se lule gradile od žila od vrozovine, koje obično tuda rastu. Narod se danas zanima manje zemljoradnjom i stočarstvom a najviše zidarstvom i odlaženjem y Ameriku.
IZVOR: Sava Nakićenović, Boka, objavljeno u Srpskom etnografskom zborniku, knjiga 20, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1913, reizdanje iz 2012. godine (u izdanju CID, Podgorica i Gradske biblioteke i čitaonice Herceg Novi), str. 447-454
Komentari (0)