Narodna predanja o Svetoj kraljici Jeleni Anžujskoj

PRIREDIO: mr Aleksandar Vujović, profesor Cetinjske bogoslovije

Priča se, da je kraljica Jelena živjela neko doba u selu Čukovićima u Donjem Ljubotinju (Riječka nahija), na mjestu, koje se zove Ekse. I danas ima tu zidina od kuće, za koju se vjeruje, da je njena bila.

Dok je kraljica tu živjela brižljivo je gajila pčele. Jednom joj se pokrade ponoći nekoliko ulišta. Kad ona jutrom ustane te vidi, da je poharana, obazre se tamo amo, neće li ugledati kakva traga lupežima.

S mjesta, gdje je ona stanovala, može se lijepo vidjeti Skadarsko jezero do Vranjine i ona kad tamo pogleda vidi jednu lađu, koja se Vranjini približivala. Svetiteljka rekne: „Ah to su Vranjinaši, niko bez njih nije pčele pokrao; ako su to lupeži, da Bog da se sad skamenili! I oni se skamene sa lađom zajedno, te od njih postane Osredak, koji i danas strči iz vode, a pod Učkom ili Trnovskom Gorom.

Kad je jednom Sv. Jelena proklela jezero Velje oko u Gluhom dolu u Crmnici, da se u njemu nikad ribe ne lovi, onda Gluhodoljani i Sotonići pođu za kraljicom, koja bijate otišla put Primorja, da je nagnaju, da skine proklestvo s njihovog ribolova. Kad je kraljica došla kod sela Zubaca, gonioci joj se bjehu primakli, te ona zaklikuje u pomoć Zupčane. U to se iz Zubaca odazove jedna žena i niko više ne izađe.

Sv. Kraljica rekne: „Aj da Bog da se u Zupcima vazda žene odazivale“. I od onda do danas nikada se iz zubačke kuće neće odazvati muška glava, ma koga iz porodice zvali, već svakad izađe žensko i odazove se onome koji u dom dozivlje.

Sv. Jelena razmine put Bara, a kad dođe do grada pozove Barane u pomoć i oni listom ustanu, te otjeraju Sotoniće i Gluhodoljane. Barane kraljica Jelena blagoslovi, da svak kod njih nađe sebi zaštite i pomoći, što je do danas i bivalo.

Na brdu Gracu više Zubaca načini Sv. Jelena gradić po čemu se to brdo i nazvalo Gradac, a tu iskopa i jezerce Ribnjak, u koje je puštala ribu, te se po tome jezero i prozvalo tim imenom. Pod samim gradićem, sa sjeverne strane, sazidala je kraljica Jelena manastir i posvetila ga Sv. Jovanu Krstitelju i u tom je manastiru kako se priča živjela 2-3 godine.

Iz ovog je manastira — kako se priča — kraljica Jelena otišla preko Skadra (gdje se u Crkvi Sv. Nikole pokaluđerila) u Elbasan i tamo se nastani.

Sotonići i Gluhodoljani, kako ostadoše bez ribolova, (svojom krivicom, jer nijesu kraljici davali pravi dohodak koji joj je od jezera pripadao, te ona jezero prokune, da se u njemu ništa ne lovi) kojem su dotle živjeli naume otići kraljici i pokoriti joj se, te je moliti, da skine proklestvo sa Veljeg oka.

Što naume to i učine; otidu pravo u Elbasan i padnu pred kraljicu, priznaju svoju pogrešku i zamole je, da im oprosti i da im ribu u njihovo jezero povrati. Kraljici se ne mogne na ino, nego im dade nečesova tri zrna umotana u rubac i rekne im: „Idite doma i odnesite ovo, te bacite u jezero i u njemu će od sad biti ribe više no do sad“. Oni zahvale kraljici i veselo se povrate.

Morila ih je radoznalost, da doznaju, šta je to kraljica umotala i kad dođu na brijeg Bojane, kod samog Skadra, odmotaju rubac i pri odmotanju padnu dva zrna u Bojanu, a samo im jedno ostane. Tu gdje su ona dva zrna pala jesu današnji Daljani — najčuveniji ribolov na Balkanskom poluostrvu.

Crmničani otidu dalje sa onim zrnom, što im još ostade. Kad dođu na mjesto, gdje je današnji Vir-pazar rekoše među sobom, da nije vajde, što jedno zrno nose, kad nijesu sva tri, koja im je kraljica dala, te bolje da i njega bace. Tako i učine i bace ono treće zrno, u Skadarsko Jezero do samog Vira i na tom se mjestu od onda lovi velika riba, a u Veljem oku ne bi više ribe, do neke sitneži, koja i nije za lov.

Na izvoru rijeke Crkovnice u Komanima (Katunska nahija), a na mjestu koje se zove Kraljičino, nalaze se neke razvaline kuća i jedne crkve, koju je kako narod tamo priča bila podigla Sv. Jelena. Do crkve je, veli se, kraljica imala svoju ćeliju, u kojoj je ona kao kaluđerica živjela. Crkovnica izvire iz krša i oko njenog izvora podignut je u krug tvrdi zid (na kojem se primjećuju prinove), te se voda prije oticanja kupi kao u nekom jezercu, koje narod zove Kraljičino oko, a vjeruje se da je zid načinjela Sv. Jelena, da joj se kupi voda, te da poslije otiče na vodenicu, koju je tu blizu bila podigla.

Priča se da je plodna ravnica između Sađavca (brdo), Lužnice i Veljeg brda bila svojina kraljičina, gdje je ona držala stoku; njena je gora bila u Praskavičkoj šumi; uljanik je držala na vrhu planine Garča, a na mjestu, koje se i danas zove Uljanik. U polju pod Sađavcem nalazi se jedna ogromna stijena, koja se zove Bijeli kam.

Priča se da je jednom kraljica Jelena išetala niz Crkovnicu i naišla na ribare te im potraži od njihova lova. Ribari joj ne dadu od birane ribe, te se ona naljuti i izišavši na Sađavac skotrlja Bijeli kam dolje govoreći: „Kad se ovaj kamen vratio na brdo, onda se oni ribari usrećili!“

Jednom koscima kraljičinim zadocni ručak te joj oni na livadi zakolju i ispeku najbolju bivolicu. Kad je to kraljica vidjela naljuti se te prokune kosce i ode. Pred noć se kosci posvađaju između sebe i jedan drugog isijeku kosama, da ni jedan nije živ pretekao.

Poslije ovoga Sveta kraljica ne htjede više živjeti u ovom mjestu već otide u svoj manastir Jelenak u Bjelopavliće.

Sveta pravedna Jelena Anžujska moli Boga za nas.