Ovaj članak se objavljuje kao prvi u nizu članaka iz nove rubrike Stari članci i tekstovi u kojoj ćemo u narednom periodu prenositi vredne i zanimljive članke i tekstove iz stare knjižne i periodične građe kojih do sada nije bilo na internetu.
PIŠE: Hadži Sava Kosanović, mitropolit dabrobosanski, 1889. godine
Osim turskih spahija u Bosni, o kojima se i suviše dosta znade, mi gotovo kroz svu epohu turske vladavine nalazimo imena srpskih „spahija“, zapisatih u domaćim bilješkama; kao i njihove slike po manastirima, udostojenih toga mjesta bilo kao osnivači, ponovitelji, ili priložnici sv. hramova.
U Bosni pak (a od česti i u Hercegovini) nalazimo tijeh spahija sve do prve četvrti ovog stoleća; a njihove potomke još i danas.
Neće biti suvišno, ako o tome iznesemo neke podatke na vidik, upletene sa narodnim predanjima i pričama.
Pored spahija (ovde je sve riječ o pravoslavnima spahijama), koji imadoše pravo na svoje posjede (kao Miloradovići u Hercegovini), ističu se i drugi, bez svojih posjeda, koji imadoše privilegije: pobirati za sebe desetinu u izvjesnim mjestima kao god i turske spahije, s čime da kako bijaše skopčano neko blagorodstvo, uz počasnu na to sablju ii sultanski „Berat.“ Takovi „beratlija“, pa ma i seljak bio, mogao je nositi samur-kalpak i postavljen ćurak, dok u vrijeme „Janjičara“ i Dahija najbogatiji trgovci sarajevski nosiše duge gunjeve neke nakaradene visoke kape, koje poslje zamjeniše pravim „čitačkama“, kakve nosi mirsko sveštenstvo u Srbiji; a od vremena Omer-paše, te „čitačke“ naglim korakom zamijeniše crveni fesovi. Ove bruke u promjeni nošnje ne bijaše mislim niđe u Hercegovini, a valjda ni u Bosni osim jedinoga Sarajeva.
Po što je većim dijelom bosansko-hercegovačka aristokracija primila vjeru muhamedansku radi sačuvanja života, imanja i plemstva, o čemu tvrde svi koji pisaše o propasti Bosne, meni se čini, da ti spahiluci, o kojima je ovdje govor, nijesu dijeljeni pravoslavnima iz priznanja njihovoga starog plemena, nego za neke osobite zasluge, učinjene sultanima i njihovim vojskama u vrijeme ratova, ili u drugim nekim prilikama, a takovijeh je zgoda i suviše moglo biti u vrijeme Mehmeda II, bjegstva dvojice Arsenija, ratova između Tur ske i Austrije i t.d. — Po što je Bosna pala pod Turke, ko god se nije hteo poturčiti, taj je postao unižena „raja“, pa ma on bio plemić ili prosti seljak, te se djeca neisturčenih boljih porodica laćaše pomogućstvu trgovine i zanata. Kod bosanskih kraljeva nalazimo u otmenoj službi Desisalića, a možda od iste porodice u 15 i 16 vijeku nalazimo u Sarajevu zlatare Desisaliće, po čijoj se zapovijesti i u njihovoj kući pisa „ѠTЬѰINK“ od đaka Dimitrije, o čemu je donesena jedna bilješka u „Javoru“.
Spahije Miloradovići, od kojeh su današnji grofovi u Rusiji, imaju i sad u manastiru Žitomišljiću svoj ferman, u kome neki sultan (mislim Sulejman) veli: „davamo ovaj naš previsoki Ferman Milošu (Milisavu) spahiji za usluge nama učinjene“, i koji će ferman mislim skoro ugledati svijeta u prevodu. Ne znajući mi ništa dalje o tijem „uslugama“, kakve su i kolike bile. Miloradovića porodica bila je, i ostaje uzor blagočastija i osobite pobožnosti, što svjedoče i njihove zadužbine i dugovremene potpore istima, kao i pripoznato njihovo junaštvo i blagorodstvo na dalekom sjeveru. U ostalom, njihov Ferman svjedoči: da Turci nijesu branili imućnim Srbima od bogodanog imanja podizati sv. hramove, te takovi manastiri i njihove zemlje bijahu oslobođeni od svakijeh dacija, što svjedoči još i politički korak Mehmeda II, podarivši franjevcima ferman u Sutjeskoj pokraj Bobovca. Takovijeh fermana sultanskih nalazimo doklen su god Turci dopirali u Primorju, i to kako u pravoslavnim tako i u latinskim manastirima, što sam od očevidaca slušao koji su ih viđali (Arhiman. Nikolajevići i Fra Grgo Martić) . Sama Krupa u Dalmaciji ima ih s beratima preko 15.
U manastiru Trojici (u Plevljima) ima u preprati sa potpisom Voin Spahija Podblaćanin (selo je Podblaće između Pljevlja i Čajniča), kao ponovitelj iste bogomolje.
Godine 1711 Boško spahija sa Glasinca (iz Sokolovića) pokloni sarajevskoj crkvi „Postnыn Trіodъ.“ U zapisniku iste crkve: „Miloš Patrijarhov, brat spahije“, i to će biti onaj isti, koji se spominje i u 42 „ Glasniku “, u spomenicima od g. Novakovića. Ovijeh spahija bilo je najviše duž rijeke Drine, počevši od Foče, Ustukoline, Goražda, Višegrada, Mokre Gore, pa onda kod Lijevna i Glomača daklen sve na tačkama strategičnim i planinskim.
Početkom ovog vijeka bješe u selu Brankovićima (rogatič. kot.) Ivan spahija Blažujević i njegova tri bratića: Stojan i pop Ostoja od jednoga brata, a Kosta od drugoga. Ivan je imao spahiluk u istome selu, đe je mnogobrojna porodica isturčenih Brankovića, te su i od ovih Blažujevići pobirali za sebe desetinu (!?). – (Posle okupacije iseljavaju se Brankovići u Tursku).
Ivanu spahiji izumrije sve što je muško i nakom njega ostade šćer Jelka, udata posle u Sarajevu, i bješe punica današnjega Jove Šindića, zlatara. Kad Mustaj-paša postade zapovjednikom u Sarajevu, počne pregledati spahinske „berate“, pak dođe red i na Jelku. Kao ženskoj glavi oduzme berat i sablju, a pruži joj u naknadu 5 turskih „igr’miluka“ (do 12 for. u sve vrijednosti) i svilene još materije da skroji jednu dugačku „anteriju“.
Primjetiti mi je ovdje, da pravo spahiluka na pobiranje desetine važilo je u muškoj lozi sa oca na sina – do devetog koljena; a u pobočnoj liniji na braću, do trećeg pasa.
Treći bratić Ivanov, Kosta, imao je spahiluk kod Novog-Pazara, ali vrlo mršav, pak je s velikom mukom pobirao i ono što mu je pripadalo. Za to vraćajući se jednom s vojske ispod „Sazije“ (išli su valjda protiv Rusa), on sam svojevoljno predade Turcima svoj berat i sablju.
Ovaj postupak svjedoči jasno, da su i srpske spahije morale ići na vojsku, i o svojoj brašenici, kao god i turske.
Od gornjega popa Ostoje Blažujevića ima i danas jedan unuk, Kosta, skoro oženjen u Derventi; a sin je pokojnoga popa Riste Sekilarije, bivšeg efimera u sarajevskom polju.
Druge opet spahije ovog imena (spahići), možda i rod gornjijeh po što jedni i drugi slaviše Vasiljev-dan (1 januara), bili su najprije kod Goražda i tamo imali spahiluk. Od te porodice bijahu pokojni spahići: Nikola i Risto; prvi kao učitelj u Sarajevu, a drugi kao trgovac u Banjojluci, đe im još živi sestra Mara i Ristina djeca.
U Staroj Gori (rogatič. kot.) imaju tri brata Balčaci na svojoj zemlji, kojijeh predci takođe bijahu spahije. Njihova sablja, ili bolje reći starinski neki vezeni mač, oduzet im je pri pobiranju oružja posle okupacije.
U selu Ligatima kod Ustukoline (Fočan. kot.) do skoro življaše Tomo spahija, Kujundžić, inače Ligat po selu odaklen je, koga otac ili najkašnje đed imađaše spahiluk u Cvilin mjestu prema Ligatima. Od Tome ima i sad dosta porodice, a sin mu Petar drži mehanu pod Vitez planinom idući u Praču.
U narodu se priča, da je neki prašukunđed Tomin dobio to gospodstvo od samoga sultana Mehmeda II, za to, što mu je pokazao gaz i preveo vojsku preko Zelenke (kažu da se prije rijeka Drina tako zvala), i da je Mehmed najprije ušao u Bosnu kod Ustukoline, đe je bio gradić Hercega Stjepana, te se u stjenama toga grada i sad vidi neki obilat natpis sa ćirilicom. Pa po što je sultan Mehmed na vjeru prevario i posjekao vojvodu toga grada, koji mu je iz onu stranu izišao bio na susret, drugi vojvoda Ivaniš kad to dočuje, počme na brzu ruku spremati narod na otpor, da se „ustukne“ neprijatelj. Međutim je sultan Mehmed poslao nekolika konjanika kao izvidnicu, koji preplivaju rijeku prema sadašnjoj Foči i tu nađu mnogo kaca i bureta, koja se po turski zovu „ Fuči “ ; pa kad se vrate sultanu, kažu mu, da nijesu viđeli nikakve vojske nego samo „ fučija“ i nekolika radnika, te se zbog toga to mjesto prozvalo Foča. U tome neki Ligat pregazi đe je znao najpliće pred turskom vojskom, koja odmah počne osvajati zemljui gradove. Vojvoda Ivaniš iziđe joj na susret (jedva li ?) te se zapođene kavga, u kojoj mnogi poginu a među njima Ivaniš i jedan turski paša, koga Ivaniš svojom rukom udari mačem po glavi, te i danas pokazuju njihovo mramorje, koje se zove : „Ivanišev kamen“ i „Vezirev kamen.“ Može biti da ima što i istine u ovom pričanju, te da je Ivaniš sreo jedno odjelenje turskih konjanika, koji su pošli u pravcu k Foči, i koji je predjel u to doba spadao pod Hercega Stjepana.
Pri „Topal“ Osman-paši, koga još pamtimo, kad se u Sarajevu dijeljaše neka novčana nagrada u ime zaostavšihspahiluka od vremena Omer-paše, dolazio je i pomenuti naprijed Tomo Ligat ili Kujundžić, da po svome pravu potraži koju mraku; ali se uzaludno trudio i praznijeh šaka kući povratio; dok među tim neke golje i „hamali“ turski dobiše u naknadu po 100 kesa (50.000 groša). Razumje se po sebi, da su sarafi mojseovci dali rabata 21% dok su pripadajuće sume podigli iz kase, a saraf opet tu dobit podijelio sa Osman-pašom i teferdarom…
Sa okupacijom izumrlo je i pravo na pobiranje desetine (imaju ga još neki vakufi turski !?), te ostade samo jedno spominjanje od toga: „Vsя sveta“ ovoga svijeta dođe i prođe kao sjenka, a dobro ime živi dovijeka.
Izvor: Kosanović, Sava (1889). Glasnik srpskog učenog društva: Crte iz Bosne od mitropolit hadži-Save Kosanovića, O srpskim spahijama pod turskom vladom. Beograd: Štamparija Kraljevine Srbije, str. 243-248.
Komentari (0)