Poreklo prezimena Šćekić

O Šćekićima postoje različita predanja, ali se na osnovu tih predanja ne može ništa pouzdano i određeno saznati o njihovom porijeklu i vremenu doseljavanja u dolinu Lima.

Dr Radoslav Vešović piše u knjizi “Pleme Vasojevići” (str. 249.) da Šćekići “dovode svoju starinu” iz Bjelopavlića, kao i brojna jaka bratstva u Gornjim Selima: Pešići, Ojdanići, Raičevići, Nišavići, Radnići, Senići i Kljajići.

Pop Bogdan Lalević i Ivan Protić kažu da su Šćekići porijeklom iz Šaranaca u Hercegovini.

Dr Milisav Lutovac, pak, tvrdi da su Šćekići porijeklom iz Pipera, ali ne navodi ništa detaljnije o njima (B. Dr Milisav Lutovac, Ivangradska [beranska] kotlina, str. 55.).

Dr Jovan Erdeljanović u svom istraživanju o postanku plemena Pipera nigdje ne pominje Šćekiće. Međutim, on pominje Đurkoviće (od kojih potiče i bratstvo Piletići) i kaže da je Đurko (po kome su Đurkovići dobili prezime) imao sina Nikača, a ovaj dva sina: Radula i Nikolu.

Oslanjajući se na kazivanje serdara Jola Piletića da su Šćekići i Piletići “od dva brata”, a koristeći ovo što je pisao Erdeljanović (v. Postanak plemena Pipera, str. 453.), Mirko Raičević je izveo zaključak da Šćekići potiču od starog bratstva Đurkovića iz sela Zavale, iz Gornjih Pipera.

Piperi su pleme u crnogorskim Brdima. Od Kuča i Bratonožića odvaja ih Morača. Na sjeveru od njih su plemena Rovca i Morača, na zapadu Bjelopavlići i Nikšićka župa, a na jugu stari grad Spuž. Središnji dio je karst. Na jugu se zemljište stjenovitim odsjecima stupnjevito spušta prema dolini Zete između kojih su podovi s obradivim parcelama. Najljepši dio Pipera je na jugu između Zete i Morače. Tu ima najviše voća i vinograda. Pored stočarstva i zemljoradnje, stanovništvo se bavi i pčelarstvom. Piperi su vrlo staro pleme srpskoga porijekla. Prvi put se pominju 1426. godine. U piperskoj oblasti bile su tri manje grupe stanovništva: Piperi, Lužani i Mugoši. Mugoši su ostaci posrbljenih starosjedjelaca. Od XVI vijeka ima doseljenih Bratonožića iz sela Lutova. Ovi doseljenici će kasnije igrati glavnu ulogu u plemenu.

Naziv plemena vezuje se za starinsko predanje o nekolicini braće: Pipu (punim imenom Piper), Vasu, Ozru, Otu i sl. Postoji više verzija toga predanja, i ona se ne slažu ni po pitanju broja braće, ni odakle su i kada došli, niti sa kojeg mjesta su se razišli na razne strane. Jedno pipersko predanje kaže da su četiri brata – Pipo, Vaso, Ozro i Oto – bili sinovi Nikole Gojkova iz Pirota koji je ispred Turaka utekao najprije u Kom, pa na Nožicu, i najzad u Zmijanac u Bratonožiće. Tri sina su mu se preselila u druge krajeve, a Pipo se nastanio u selu Lutovu.

Pipo (Piper) imao je sina Mijalja (Mijajla). Mijalj Pipov imao je dva sina: Đurka i Gojislava. Od Đurka su Lutovci u Lutovu i Đurkovići u Piperima; a od Gojislava su Vukotići, Lazarevići i Petrovići u Piperima na Svibu. Koliko je sinova imao Đurko Mijaljev, to se sad ne zna. U Lutovu pominju samo Milicu Đurkova. U Piperima znaju i za Nikača Đurkova, ali misle da je Đurko imao još kojeg sina (v. Erdeljanović, Piperi, str. 453.).

Nikač Đurkov imao je dva sina: Radula i Nikolu. Radule Nikačev se iz Lutova doselio u Pipere i od njega se narodilo veliko bratstvo Đurkovića koje je zahvatilo sela Zavalu i Potpeće. Kad su dovoljno ojačali, po svom pretku Pipu Nikolinu, prisvojili su i samo plemensko ime.

Mirko Raičević, u svojoj knjizi “Gornja Sela”, piše Da je Nikač Đurkov, pored Radula i Nikole, imao i trećeg sina, Šćeka, kojeg su Đurkovići zaboravili “i zato što od njega nije niko ostao na Zavali, osim mutnih uspomena kod starijih Piletića”.
Zašto M. Raičević kaže da “od njega nije niko ostao na Zavali, osim mutnih uspomena kod starijih Piletića”? Odgovor je više nego jasan. Zato što on nema nikakvih dokaza za svoju tvrdnju. Takve dokaze ne nalazi ni u narodnim predanjima niti u istorijskim izvorima, pa se sve na kraju svodi samo na pretpostavku. Iz te svoje pretpostavke on izvlači konstataciju da je Šćek rođen “u Lutovu i Đurkov je bliži potomak; Šćek je živio u selu Mrke, a potom se preselio na Zavalu, bio je glavar i vojvoda i predvodio Pipere u ratovima”. Ovakvom konstatacijom Raičević je doveo u sumnju ono što je prethodno izrekao. Naime, poslije svega što je napisao ne zna se je li Šćek unuk Đurkov ili njegov “bliži potomak”. Ako je “bliži potomak”, to ne znači i da mu je unuk. Na taj način se potire pretpostavka o postojanju trećeg Nikačevog sina Šćeka.

Ovdje još jedna činjenica iziskuje da se o njoj progovori. Naime, ukoliko je Šćek zaista bio “glavar i vojvoda i predvodio Pipere u ratovima”, kako se moglo desiti da baš niko u Piperima ne pamti svoga vojvodu? Ovo tim prije kada se zna da su u to vrijeme i najbeznačajniji događaji pamćeni, opjevavani u pjesmama ili prepričavani u vidu anegdota, a u svijesti naroda ostajali urezani likovi običnih bojovnika koji su se istakli u sukobima sa Turcima. A 0 vojvodama da i ne govorimo. Njih je narod veličao do hvalisavosti.

O vremenu svoga doseljavanja u dolinu Lima Šćekići govore da je to bilo “negdje davno”. Dr Vešović piše da “mjesna predanja kazuju njihove pretke od prije 250 – 300 godina”. To bi značilo da su se oni doselili u drugoj polovini XVII vijeka. Po Vešoviću, prva doseljena crnogorska i brdska bratstva poslije 1651. godine bili su Šćekići i Obradovići u Gornjim Selima.

Dr Milisav Lutovac o doseljavanju stanovništva u dolinu Lima kaže: “Kao prvi doseljenici posle 1651. godine pominju se Ceklinjani u Lušcu, Ramusovići (Grude) u Ržanici, Bukumire iz Bratonožića, Šćekići i Obradovići u Gornjim Selima, Kuči na Zagrađu i drugi razni rodovi brdskih plemena”.

Vrijeme doseljavanja Šćekića u Gornja Sela Mirko Raičević “približno određuje” na osnovu Šćekinog rođenja, a to je po njemu prva polovina XVII vijeka. On piše da je Šćek rođen oko 1565. godine, ali ne kaže na osnovu čega izvodi takav zaključak. Pođe li se od onoga što su pisali Vešović i Lutovac, a uzimajući godinu rođenja prema M. Raičeviću, ispada da je Šćek imao blizu 90 godina kad se doselio u Gornja Sela, da je kratko vrijeme živio na Zalokvici a onda prešao u Zagrad, nakon čega je učestvovao u sukobima sa Turcima. A svako iole razuman zna koliki su izgledi da neko u tim godinama učestvuje u borbama sa bilo kim.

Ove i slične nedoumice iznjedrile su shvatanje da Šćekići ne spadaju u bratstva doseljena iz drugih krajeva, već da su oni starinci. Ovakvu sumnju iznosi i dr Vešović (v. Pleme Vasojevići, str. 250.), I, zbilja, niti su istraživači utvrdili njihovo pravo porijeklo ma koliko se trudili da dokažu ovo ili ono, niti su predanja Šćekića sigurna, te kao takva ne pružaju ni približnu sliku. A nama ostaje da vjerujemo u jedno ili drugo: da su doseljenici ili starinci.

Osvrćući se na ime rodonačelnika Šćekića, Mirko Raičević piše: “Ime Šćek je zagonetno, kao i ličnost koja ga je nosila. Jer, u brojnom i jednom od najstarijih bratstava u gornjem Polimlju – Šćekića, koliko se zna, nikada se više nije pojavilo ime Šćek, poslije tog najstarijeg pretka. Nije ga bilo ni kod drugih bratstava u ovom kraju. Čak ga nema ni kod starih Pipera, odakle ovo ime potiče. Dr Erdeljanović nigdje ne pominje takvo ime, iako su imena posebno istaknutih predaka, kod naših bratstava nasljedna”. Navedena opaska M. Raičevića svakako zaslužuje pažnju, posebno iz razloga da se ispravi pogreška kako se ubuduće ne bi ponavljala i kao takva dalje interpretirala i prenosila. O čemu se zapravo radi?

Ne samo u Gornjem Polimlju, kako je primijetio M. Raičević, već i na prostoru cijelog Balkana, pa i šire, ne postoji ime Šćek.
Prilikom svojih istraživanja datog problema jedino sam pronašao u Nestorovom ljetopisu (Povijest o proteklim vremenima, Rusija, HP vijek) da se u jednoj legendi o osnivanju grada Kijeva, kao jedan od osnivača, pominje Šček (čitaj: Šćek). Po njemu se i danas jedno brdo u toj oblasti zove Ščekovica. Niti prije ni poslije ovoga ne pojavljuje se ime Šćek u slovenskim narodima.
U ruskom jeziku postoji riječ щeka (čitaj: šćeka) koja znači “obraz”. Nije isključena mogućnost da je ta riječ dospjela i u naš jezik iz ruskoslovenskog jezika koji je bio u upotrebi kod nas u XVIII vijeku. Na tom jeziku su bile štampane i crkvene i necrkvene knjige, a širili su ga ruski učitelji koji su ovaj jezik predavali u školama, posebno u Vojvodini. Njime su bile pisane i knjige namijenjene narodu. Od ove riječi “šćeka” (obraz) moglo je nastati prezime Šćekić.

No, ako ne postoji ime Šćek (kako smo već utvrdili), postoje nadimci Šćeka i Šćele, a odnose se na ime Šćepan. Takvi nadimci nijesu rijetki u Polimlju, a imalo ih je i u Gornjem Zaostru. Kao primjer navešću samo neke: Aleksa – Leko, Dobrivoje – Dika, Mihailo – Mika, Radisav – Laka, Đukan – Đuka, Đorđije – Đoka, pa shodno tome i Šćepan – Šćeka. Nadimci, ma čiji bili, nijesu nasljedni i ne ponavljaju se, pa je to jedino objašnjenje zašto se u bratstvu Šćekića nije nikad više pojavilo ime Šćek(a). A to nije slučaj i sa imenom Šćepan. Naravno, ovo ime se više puta ponavlja u nekoliko bratstava u Piperima, kao i u nekoliko ogranaka bratstva Šćekića.

Da se predak Šćekića zvao Šćepan, a imao nadimak Šćeka (a ne ime Šćek, kako tvrdi M. Raičević) dokazuje i samo njihovo prezime. Naime, prezimena na “ić” dobijena su od posesivnog pridjeva i pomenutog sufiksa. Tako od imena kao što su: Vuk, Isak, Radak, Novak i sl. koja se završavaju na “k”, posesivni pridjevi glase: Vukov, Isakov, Radakov, Novakov (a ne: Vukin, Isakin, Radakin, Novakin), a prezimena nastala od istih – Vukov(ić), Isaković, Radaković, Novaković. Analogno ovome, i od imena Šćek posesivni pridjev bi glasio “Šćekov”, a prezime od njega “Šćeković”, a ne “Šćekić”. Od nadimka Šćeka prisvojni pridjev glasi Šćekin i od njega se moglo izvesti pomenuto prezime na sljedeći način: Šćeka > Šćekin + ić > Šćeki/nić > Šćekić (isto kao od nadimka Đuka > Đukin + ić > Đukić; od imenica ženskog roda: Jana > Janin + ić > Jani/nić > Janić; Stana > Stanin + ić > Stani/nić > Stanić; ili od imenica muškog roda koje se završavaju na “a”, na primjer: Nikola > Nikolin + ić > Nikolić, a ne Nikolinić). U svim ovim primjerima javlja se haplologija. Kad se u riječima nađu jedan do drugoga dva ista sloga, onda zbog težine izgovora jedan mora da ispadne (Šćekin + ić > Šćeki/nić > Šćekić). Ovo nedvosmisleno potvrđuje da se predak Šćekića nije zvao Šćek, nego Šćepan, i da je imao nadimak Šćeka.

Prema nepotpunim predanjima Šćeka je imao šest sinova. U plemenskim zađevicama i sporenjima izgubio je tri sina i morao je zbog “krvi” napustiti ranije prebivalište. Sa tri sina, tri snahe udovice i brojnim unučadima doselio se na Zalokvicu (današnji zaselak Glavaca). S njim su došli sinovi: Rade, Pop i Stanko (ovaj posljednji nije se ženio i poznat je u narodu kao protuka Starac Stanj s Police). Došle su, takođe, i tri njegove snahe udovice: Stana, Jana i Vesna. Šćeka se nije dugo zadržao na Zalokvici, već je prešao u Zagrad, a Zalokvicu je ostavio snahama. Zagrad je vremenom postao bratstvenička matica.

Od tri Šćekine snahe udovice razvili su se posebni ogranci Šćekića: od Stane – Stanići (Markovići, Kokovići i Josovići u Štitarima i Pavlovići u Kršu Femića); od Jane – Janići na Babinu (Polica); a od Vesne – Vesnići na Zalokvici i u Beranama.

Šćekići su doživjeli “dvije velike razure”. Poslije “druge razure” 1737/ 38. godine i teške turske pohare porodice su se, tražeći spas, razbježale i rasule po selima Bihora i Police, i po Starome Vlahu. Od tada za cijeli jedan vijek nije bilo Šćekića u Zagradu. Vratile su se neke porodice tek polovinom XIX vijeka.

Odseljeni Šćekići u Starome Vlahu prezivaju se Stanjevići, a u Beogradu se neki prezivaju Abramovići (po svome pretku doseljeniku Avramu). Od Šćekića preseljenih u selo Zabojnicu u Gruži kod Kragujevca su Kojići i Karanovići. U Poreču kod Donjeg Milanovca su se takođe bile naselile neke porodice Šćekića. Od njih je bio Avram Petronijević – Šćekić, državnik u vrijeme Miloša Obrenovića i poznati ustavobranitelj. Šćekića ima naseljenih u okolini Ivanjice i u Ibarskoj dolini. Od njih vode porijeklo Anastasijevići, Milosavljevići i još neki manji rodovi po Srbiji i Metohiji, zatim Njutići u Vojnom Selu kod Plava, Jovkovići u Gusinju, Ojdanići i Raičevići u okolini Berana, muslimani Vesnići u Novom Pazaru i dr.

Šćekići slave Petkovdan.

IZVOR: Branislav M. Vuković, Zaostro u prostoru i vremenu, izdanje autora, Berane, 2020, str. 225-227.

***

Genetičko praporeklo: Šćekići pripadaju haplogrupi R1b>FT49714.

O genetičkom poreklu Šćekića videti sledeći članak:

https://www.poreklo.rs/2017/11/19/rodovi-starobalkanskog-porekla-u-crnoj-gori/