Poreklo stanovništva naselja Brežine, opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Ovo veliko selo takođe se nalazi na bregovito–dolovitoj donjo–lješanskoj površi, zahvatajući prostor između Goljemada, Briđa, Bigora, Paraca, Graca i Staniseljića. Razmješteno je u grupama oko manjih plodnih depresija sa jedne i druge strane puta Titograd—Cetinje. Za njega su vezani krakovi do pojedinih dijelova sela, i to: prvi (0,8 km) za glavninu sela, izgrađen 1917–18. g., i drugi za Grubane (0,8, km), završen 1975. Od puta Krnjička kamenica –Gradac izgrađena su 3 kraka: prvi za Crni brijeg (0,5 km), završen 1970, drugi do Jeline rupe (tu su u grupi 4 kuće koje pripadaju Crnom brijegu), dug 0,4 km, završen 1968, a treći za Kažijin brijeg (0,3 km), završen 1971. g. Selo je od Titograda udaljeno 16, Od Cetinja 30 i od mjesnog središta u Barutani 3 km. Atar sela, pored znatnog dijela pomenute površi, zahvata i okolne, pretežno ogolićene brdske strane. Njegova granica, počev od Hanova (na putu Titograd–Cetinje), vodi prema istoku pored puta koji od Hanova ide za Briđe do Hotskog ždrijela, odakle povija prema zapadu te grebenom Treštenika izlazi na Ramovine. Tu skreće južno do Careva laza, a zatim sjeverozapadno, grebenom Leperića, silazi na cestu Titograd—Cetinje, koju prelazi pod Damenicom, pa odatle izlazi na kotu 422 m i dalje sjeveroistočno, potorinom Leperića, dolazi do pod selo Parce, gdje izlazi na put Kamenica—Gradac, prelazeći ga iznad kuće M. Bojanića (koju obuhvata). Odatle izlazi na Selačku stranu, pa povija istočno od Vujovog cera, a zatim ide Dragićevom ulicom do Hanova. U tom okviru atar je dug (S-J) 3,4 širok (Z–I) 1,7 km i zahvata 5,74 km2 površine. Sredina sela nalazi se na visini od 210 m.
Istorijat.
Brežine su, poput Sinjca, Goljemada i drugih okolnih naselja, o kojima ćemo dalje govoriti, starije naselje. Selo je zavedeno y Typskim defterima 1521. i 1523. g. sa 18, odnosno 17 kuća. Novije stanovništvo, međutim, počelo se ovdje naseljavati unatrag nešto više od 200 godina. Početak tog doseljavanja vezan je za kupovinu crkovine, o čemu smo govorili y dijelu o Begovoj Glavici. Prvi kupci su bili Bojanići, koji su se, prema njihovom kazivanju, iz Krivošija doselili u Ćepetiće, odatle na Gradac i najzad u Župu Gradačku, tj. u Brežine. Njih su zatim slijedili (iz Graca) Kažići, Brnovići i Kovačevići. Godine 1865. Brežine su imale 43 d., a 1925. 59 sa 386 stanovnika. Do 1948. broj prvih se povećao za 6, a drugih smanjio za 97. Zatim je biti: 1953 (63:277), 1961 (62:264) i 1971 (61:246). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja živjelo 176, a 67 se doselilo (12 iz gradskih naselja), i to 35 prije 1945, a ostali poslije. Prema broju članova domaćinstva su u zadnja dva popisa bila: sa 1 (6:11), sa 2 (4:7), sa 3–5 (24:14), sa 5-8 (24:26) i sa 8 i više (4:3). Ujedno je sastav glavnih starosno–polnih grupa bio: prve 100:94 (ž. 43:49), druge 121:108 (ž. 77) i treće 43 :44 (ž. 18:24).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 77 : 57 (ž. 59 : 47), sa četvorogodišnjom 106:112 (ž. 54:51), sa osmogodišnjom 10 : 32 (ž. 0:11), sa srednjom 4 : 7 (ž. 0 : 1) i kvalifikovani radnici 6 : 8 (ž. 0 : 3) a nepismenih je bilo 39:35 (ž. 36:33).
Tada je struktura domaćinstava prema veličini posjeda i izvorima dohotka izgledala ovako: bez zemlje (1:3), do 2 ha (26:46), sa 2-5 (18:9), sa 5-10 (13:2) i sa 10-15 (4:0), odnosno poljoprivrednih (27:21), mješovidih (34:31) i nepoljoprivrednih (1:9).
U 1953. g. 128 aktivnih izdržavalo je 130 lica; y poljoprivredi 110:113, a sa ličnim primanjima bilo je 19. U naredna dva popisa taj odnos se izmijenio ovako: aktivnih je bilo 90 : 125, izdržavanih 96:108, u poljoprivredi 67:92 i 89:39; a sa ličnim primanjima 23 :30.
Tip sela.
Brežine su razbijeno naselje. Sačinjavaju ga istoimena glavnina sa 17 kuća i zaseoci: Grubani (9 kuća), Crni brijeg (14), Kažijin brijeg (11), Pribojevići (7) i Pod krše (5). Srednje rastojanje između zaselaka je 0,7 km. Među kućama su 23 prizemne, a ostale na izbi. Sve su pokrivene tiglom, daščani plafon je y 39, a malterisani u 24.
Izvjesne prepravke y međuratnom periodu vršene su na 2, a poslije 1945. na 17 i; dogradnja na 3 kuće. U selu je popisano 70 stanova sa 3063 m2, od kojih su 24 iz prvog, 20 iz drugog, 17 iz trećeg, 9 iz četvrtog perioda. Ognjište je imalo 39, zemljani pod 3 i električno osvjetljenje 65 stanova. Prema vrsti cy: 33 jednosobna i garsonjere, 18 posebnih soba, 17 dvosobnih, 1 trosobni i 1 četvorosobni. Stalno nastanjena su bila 62, a povremeno 4 i 4 napuštena na duže vrijeme.
Rodovi.
Maja 1974. u selu su živjeli:
-Bojanići (25 d.),
-Kažići (19),
-Kovačevići (7) i:
-Brnovići (8).
Poslije 1945. iselilo se 45 mještana (39 y Titograd), od kojih veći dio povremeno dolazi. U međuratnom periocu iselilo se 14 stanovnika (6 y Titograd, 7 y Peć i 2 u Baranju).
Dnevnih migranata (za Titograd) 1971. bilo je 30, a 1974. g. 26. Ranije je na rad y druge zemlje išlo 51 lice, i to: y Carigrad 8, Australiju 7, Austriju 2, Francusku 3 i ostali y Ameriku.
Vode.
Selo ima 34 bistijerne, od kojih je 6 zajedničkih, i TO: u Grubanima 3, zvane Čeline; četvrta je ukraj puta za Gradac, zvana Potok, peta je na Krnjičkoj kamenici i šesta za Rupom. Četvrta i peta pripadaju Crnom brijegu, a šesta glavnini sela. Prve četiri su najstarije, a ova za Rupom izgrađena je 1946/47. Izgradili su je Bojanići kao bratstveničku, ali je svi koriste. Ostale su privatne; od njih je 6 izgrađeno poslije 1945. godine.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1967/68. g. Od tada do septembra 1972. mještani su pribavili 13 električnih šporeta, 10 frižidera, 7 televizora, 4 radio–prijemnika i 10 gramofona. Samo ognjištem služilo se 17 d., njime i običnim šporetom 19, njime i električnim šporetom 13 i običnim šporetom 13. U drugom i trećem slučaju korišćenje ognjišta je povremeno, tačnije rijetko i sve rjeđe; obično za sušenje mrsa i katkad za pečenje hljeba i mesa. Ono se u novije vrijeme, prvenstveno iz renoviranih kuća, premješta u dograđene ili stare pomoćne prostorije. Inače, u pokućstvu i opštoj opremi kuća prisutne su krupne promjene, osobito u novim sobama i nešto manje u kuhinjama.
I ovdje su, kao gotovo y svim lještanskim selima. za podjednake potrebe zemljoradnje, u prvom redu vinogradarstva (a naročito ranije i za gajenje duvana) i stočarstva bili neophodni pomoćni objekti, dvorišta i obori. Prirodno, prvi su manje podizani pored kuća na podrumu ili konobi, koje su ovdje znatno veće nego recimo u Cucama, Bjelicama i Ćeklićima. Kod njih se obično veće tarase (balkoni) i prostori ispred njih takođe koriste za ostavu. A dvorišta i obori su zbog povoljnijih topografskih činilaca takođe veći i najčešće ograđeni suvomeđom.
Kuće su inače locirane na domaku imanja, tako da su okućnice, sem manjih izuzetaka, y sastavu njihovih glavnih dijelova. Stoga su okućnice relativno nešto veće. Dobrim dijelom su na podzidanim manjim parcelama ili y ravnima manjih depresija. Srednja udaljenost imanja od kuće je 0,3 do 0,6 km.
Ranije je bilo neuporedivo više sitne stoke. Prije balkanskih ratova, na primjer, bilo je 15 d. koja su imala po oko 100 grla, a uoči zadnjeg rata selo je imalo oko 1200 grla. Sada ih, međutim, ima svega oko 60. Pošto je selo bez planine, stoka je davana na čuvanje y Komovima i Morači. Uoči zadnjeg rata davalo ju je 20 d., a danas 8. S jeseni, pak, dakle na jesenovište, vođena je u Orahe i Tomiće; volovi obično y Tomiće. Ranije su je uzimali radi đubrenja, zatim je za nadoknadu tražen duvan, a danas novac.
Seoska komunica stere se na Zloj gori (Trnovi do). Korišćenje ispaše i brsta na njoj je neograničeno. Međutim, šuma se sjekla samo za zajedničke potrebe, najviše kad se gore klasične, kao na primjer, kada je građena crkva 1910—13. godine. Sada komunicu praktično niko ne koristi
IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)