Poreklo stanovništva naselja Veliki Zalazi, opština Kotor – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Poput Malih Zalaza i paralelno njima – nalaze se iznad Kotorskog zaliva, tj. na visokom rubu Dobrotskih strana. Smješteni su na omanjoj, ljuto karstifikovanoj površi, okruženoj, naročito sa sjeverne strane, strmim i ogolićenim brdima — Lukom, Razdoljem, Brčinjim brdom, Osovjem, Pestingradom, Kraolicom, Stepenima, Vinogracom i Babinom glavom.
Granica atara koji čine goleti, vrtače, manje uvale i brdske strane, počev sa sjevera, vodi od mjesta Luka preko brda Daske doline i Malog ždrijela do najvećeg uzvišenja Veljeg vrha. Odatle se zatim spušta jugoistočno-podnožjem brda Tatinca, pa dalje ide vrhom brda Mravljanika, te podnožjem brda Knež do izlazi na Pestingrad. Odatle granica povija prema sjeveru, prolazi na oko 200t ispred kuća zaseoka Donji Gačevići i završava se y Luku. U tom okviru atar je dug (CI-JZ) 2,9, širok (S–J) 1,8 km i zahvata 5,56 km2 površine. Naselje je (kod crkve) na visini od 790 m.
Istorijat.
Kako smo već naveli, Zalazi se (Mali i Veliki zajedno) pominju u povelji cara Dušana iz 1351. g., kojom ih on daje gradu Kotoru. Prema tome pomenu „jasno je, kako to razložno zaključuje Erdeljanović, da su Zalazi već tada bili staro selo sa svojim pravinama”. To na posredan način potvrđuju i podaci o veličini sela koje nalazimo u turskim defterima iz 1521. i 1523. g. Po prvom je ono kao mahala sela Njeguša imalo 32, a po drugom 24 kuće. S druge, strane, i predanje mještana o njihovim precima koje je Erdeljanović konsultovao i zabilježio potvrđuju Kovijanićevi nalazi u pomenima njihovih potomaka tokom 14, 15. i 16. vijeka u kotorskim spomenicima. Kasnije podatke o naselju prema konsultovanim izvorima saopštili smo u dijelu o Malim Zalazima. Godine 1879. imali su 54 d. sa 253 stanovnika (137 m. i 116 ž.), a 1883. i 1903. 45, odnosno 57 d. Pripadali su njeguškoj kapetaniji. Erdeljanović je u selu evidentirao 44 d., a 1925. Bilo ih je 50 sa 320 stanovnika. Do 1948. broj prvih se smanjio za 42, a drugih za 235. Zatim je bilo: 1953 (14:58), 1961 (9:36) i 1971 (6:18).
U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (1:2), sa 2 (1:0), sa 3–5 (4:2) i sa 5-8 (3:2). Ujedno su glavne starosno–polne grupe izgledale ovako; prva 12 :3 (ž. 6 :2), druga 16:9 (ž. 10:5) i treća 8:6 (ž. 4:3).
Struktura stanovništva.
Obrazovna obilježja mještana bila su: bez škole 16 : 13 (ž. 7 : 9), sa četvorogodišnjom 15:5 (ž. 10 : 1), sa osmogodišnjom 1:0, i kvalifikovani radnici (1:0), a nepismenih je bilo 12:10 (ž. 7:6).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava izgledala ovako: bez zemlje (0 : 0), do 2 ha (8:6) i sa 2-5 (1:0), odnosno poljoprivrednih 3:2, mješovitih 6:3 i nepoljoprivrednih 0 : 1.
U 1953. g. 24 aktivnih izdržavalo je 30 lica; u poljoprivredi 21:27, a sa ličnim primanjima bilo je 4: Isti Odnos u sljedeća dva popisa bio je: aktivnih 19 : 8, izdržavanih 13:7, u poljoprivredi 12 :7 i 9:4, a sa ličnim primanjima 4:3.
Tip sela o rodovi.
Od nekadašnjeg relativno velikog sela Velikih Zalaza (uključujući njegove zaseoke Donje i Gornje Gačeviće) malo je ostalo. Sada je u glavnini sela 5 i y G. Gačevićima 1 kuća u kojima se Može stanovati. U prvom dijelu ima 14 zapuštenih kuća (njihovi vlasnici su y Dobroti), zatim u D. Gačevićima 5 polusrušenih ili srušenih kuća (vlasnici su im – 3 u Dobroti, 1 se iskopao, 1 u Risnu i 1 u Vojvodini) i u Gornjim Gačevićima, sem jedne kuće, u koju povremeno dolazi 1 d. iz Dobrote, ostale su (6) porušene, a njihovi bivši vlasnici žive u Dobroti. Zajedno sa Malim, Veliki Zalazi su primjer najviše opustjelih seoskih naselja Stare Crne Gore.
Šest još očuvanih kuća u selu popisane su kao šest stanova sa 295 m2, od kojih su 4 prizemna i 2 na izbi ; 4 su pokrivena tiglom, a 2 slamom, dok su sa daščanim plafonom 3, sa malterisanim 1 i bez plafona 2 kuće. Prema popisu — 4 stana su iz drugog i 2 iz trećeg perioda. Svi su sa ognjištem i bez električnog osvjetljenja, a tretiraju se kao jednosobni. U njima sada živi 5d. i to:
-Đurovića 2,
-Nikolića 2 i:
-Bratičevića 1.
U D. Gačevićima živjeli su:
-Đurovići i:
-Dančulovići, a u Gornjim:
-Kapetanovići i:
-Popovići.
U glavninu sela povremeno dolaze 2 d. (iz Dobrote).
Vode.
Na području V. Zalazi ima 7 ublova. Svi su seoski i smatraju se vrlo starim. Napravljeni su u đeru i ozidani suvomeđom. To cy: Velja lokva, Ubao, Prijevor, Komarnica, Ćurin do, Velji ubao i Dubravica.
U samom selu su 2, a ostali su oko njega. Osim njih u selu ima 8 bistijerni, od kojih su 2 izgrađene poslije 1945. g., a ostale y periodu 1918–41. Sem jedne veće seoske, izgrađene uz pomoć države 1937. g., druge su privatne i pomanje. No i vode su ovdje, kao i kuće i imanja, najvećma zapuštene.a
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Zbog teških uslova života, znatnije napuštanje sela započelo je pet decenija unatrag. Do 1945. g. iseljavanje se odvijalo postupno i, ako se tako može reći, „jedva“ primjetno, za razliku od novijeg, koje je nastupilo naglo i masovno. Najprije je poslije 1945. g. kolonizovano 10 d., a zatim se do 1972. g. iselilo još 68 mještana (svi u Boky; 62 u Dobrotu). Nakon iseljenja dobar dio njih je radi održavanja imanja s početka povremeno dolazio u selo, a zatim vremenom sve manje i manje. Istovremeno, među onima što su se duže zadržavali u selu bilo je najviše starijih osoba, koje su tu ostajale do kraja života ili su se, ukoliko su fizički bine jače, i one kasnije kod svojih preselile.
Za Zalažane je inače odranije bilo karakteristično da se pored trgovine bave i drugim poslovima (uglavnom po Boki) ili da idu u druge zemlje na zaradu. U Ameriku je išlo 20 mještana.
Mršavi prirodni uslovi za zemljoradnju davali su prioritet stočarstvu. Najviše su se gajili krompir, kupus, raž i manje pšenica i kukuruz, a y novije vrijeme naročito šargarepa (neka domaćinstva su ubirala po 4—6 kvintala), namijenjena kotorskoj pijaci. Ali ovdje se u osnovi živjelo od stoke. Selo je držalo i po 600 brava. Ko je imao 30 ili manje grla, zvao se „pokrdica” (siromah), jer su poglavito imali po 80—120 grla, više koza nego ovaca, jer je za ovcu bilo manje paše. Nazivali su je „divlja koza“ – davala je tokom 5-6 mjeseci po 2 litra mlijeka, a zatim bi zapregnula. U brčuv je bilo dosta mlijeka (od sitne brdske ovce po 1 litar dnevno), a za jesen, zimu i proljeće spremao se sir, manje skorup i kastradina. Seoska „planina“ zahvata podnožje Kovača, podgorinu Polica i Rtove, odnosno Podrtove, Sitni do, Potpolicu i Potkovač. Tamo su male njive i livade u privatnom posjedu, a ostale brdske površine izvan njih — komunice. Isto tako, sve ogoljele strane pomenutih brda iznad sela su kao komun korišćene za popašu. Niže sela, na stranama ka Dobroti, takođe su ispaše y kamenjaru, na kojima se preko zime stoka čuvala. Dok bi selo bilo pod snijegom (katkada napada i više od 1 m), tamo se stoka držala y pećinama, među kojima je najveća Kobioštica (kažu da se u njoj smještalo do 3000 grla). Početkom maja (na Markovdan) ispaša se zabranjivala dok u nju ne „uđe srp“, a zatim se puštala stoka. To se činilo u Pogruđu, dok je u Daskim dolinama i y Zajeviku stoka mogla da se pusti 28. avgusta (tj. na Gospođindan). Dobrotske strane, međutim, čuvale su se za zimsku ispašu. Ljeti se dakle stoka držala y „planini“ – više sela, a zimi na stranama niže njega. U prvom dijelu, udaljenom od sela 1 sat hoda, bile su staje (suvomeđe) i torovi. Voda za Podgruđe i Sitni do uzimana je iz Ćurin -dola i Ubla, a za Potkovač sa Prijevora.
Kao i druga njeguška sela, V. Zalazi su najviše trgovali sa Kotorom. Najviše su predavali sir, suvo meso, krompir, kupus i šargarepu. Sve, i najmanje i najudaljenije parcele ovdje su bile ne samo obrađene nego i „uzrađene“ što će reći i, koliko je to bilo moguće, krčenjem kamena proširivane i oziđane radi zaštite od erozije i pohare.
Prenaseljenost je tome bila glavni razlog. I sve što je ovdje nemjerljivim naporima generacija stvoreno, stvoreno iz kamena i na njemu, ponovo je najvećim dijelom prepušteno ili se prepušta „skamenjivanju” i praiskonskoj pustoši. Mukotrpna istorijska sudbina naselja objektivirala je najzad i svoju negaciju.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)