Poreklo stanovništva naselja Livade, opština Danilovgrad – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Ovo bandićko selo nalazi se na jugoistočnoj strani brda Sađavca. Naziva se tako zato što je veći broj njegovog atara zaravnjen kao „livade“ Kuće su ravmještene na njihovom obodu. Granica atara, počev od Banovo gomile na sjeveru, vodi ka istoku na rječicu Crkovnicu do njenog ušća u Maticu, odakle dalje ide uzvodno Maticom, te zapadno od Kulendrije – do Bijelog kamena pod Sađavcem. Odatle se prema sjeveru nastavlja Sađavcem i preko Selišta i Smokove ploče ide do Bapove gomile. Dug (Z-I) 3,6 i širok (S–J) 1,2 km, atar zahvata 4,20 km2 površine. Naselje je na visini (kod crkve) od 60 m.
Istorijat.
Veoma pogodne prirodne odlike i položaj naselja, s jedne strane prema starini Malonšićima, a s druge prema Lužinama, pouzdano ukauju na to da je ovdašnje naselje vrlo staro. Pored navedenog pomena o Malopššćima napominjemo da je nedaleko selo Lužnica (koje ne pripada Staroj Crnoj Gori) po predanju sjedište bana Lužapina te da je selo sačuvalo ime „starosrpskot plemena Luisova“, nastanjenog tu (i na okolnim naseljima y srednjovjekovnoj Lušioj župi), koja se u „jednom dubrovačkom dokumentu pominje 1318. god.”, a zatim u drugim dokumenčima 1452. i 1455. g, u turskim deforima 1521. i 1523. Lužnica je zavedena u nahiji prve godine je imala 7, a druge 6 kuća. Međutim, prema M. Bolici, Lužnica je 1614, obuhvatajući svakako veće područje, imala 41 domaćinstvo i 90 vojnika.
Erdeljanović je u selu evidentirao 26 d., a 1925. bilo ih je 32 sa 151 stanovnikom. Do 1948. broj prvih povećao se za 4, a drugih za 2, pa je zatim bilo: 1953 (37:168), 1961 (36:152) i 1971 (33:137). Od zadnjeg broja te godine u selu su od rođenja živjela 92 lica, a doselilo se 45, i to 18 do 1945. a ostali poslije. Sastav domaćinstava prema broju članova u zadnja dva popisa bio je: 1 (4 : 2), sa 2 (7 : 8), sa 3–5 (7 :9). sa 5-8 (17 : 12) i sa 8 iviše (1 : 2). Ujedno je struktura glavni: starosno–polna grupa bila: prve 61:58 (ž. 33:35), druge 63:53 (ž. 33:27) i treće 28:26 (ž. 18:14).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 50:41 (ž. 39 : 33), sa četvorogodišnjom 53:46 (ž. 21 : 21), sa osmogodišnjom 4 : 13 (ž. 0 : 5), sa srednjom 4 : 3 (ž. 1:0), sa višom 0 :1 i kvalifikovani radnici 1:4 (ž. 0:1), a nepismenih je bilo 31:21 (ž. 27:18).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstva izgledala ovako: bez zemlje (2:3), do 2 ha (22 :2), sa 2-5 (12:5) i sa 5–10 (0 :3), odnosno poljoprivrednih 11:6, mješovitih 22 :4 i nepoljoprivrednih 3 : 23.
U 1953. g. 60 aktivnih izdržavala je 102 lica; u poljoprivredi 32 : 81, a sa ličnim primanjima bilo je 6. Taj odnos se u naredna dva popisa zamijenio ovako: aktivnih je bilo 44:216, izdržavati: 95:96 ; u poljoprivredi 31:9 i 22 : 17, asa ličnim primanjima 13:15 lica.,
Tip sela.
Kroz naselje prolazi put koji se kod Stsloglava odvaja od puta Titograd–Danilovorad i vodi prema Petrovaču. Selo je povezano i putem preko Daljma i Mareze sa Titotradom ; završen je 1969. g. Od Danilovgrada je udaljeno 11, od Titograda 9 i od Petrovača 6 km. Zbog te povezanosti i relativno povoljne topografske lokacije, naselje ima vrlo povoljan položaj. Kuće u njemu su mjestimčno grupisane, ali i izdvojene, mada su uglavnom međusobno dobro povezane. Zaseoci cy: Boladžina livada (7), Mitroške njive (3), Selišta (5), Ponivalo (10), Crni Ober (5), Trnova rupa (2), Prisoje (10) i Magriva (1 kuća). Srednja udaljenost od sredine sela je oko 0,6 km. U središtu sela (Počivalo) su crkva, groblje i velika seoska bistijerna, izgrađena uz pomoć države 1935. pod. Među kućama su 35 prizemne i 8 na izbi. Tiglom je pokršeno 38, a slamom 5 kuća. Daščani plafon je u 24, a malterisani u 19 kuća. U periodu 1918—.41. prepravljeno je 5, a poslije 1945. 15 kuća. Stambeni fond sela (1971) sačinjavaju 33 stana sa 136 m2, od kojih (su 7 iz prvog, 7 iz drugog, 9 iz trećeg i 10 iz četvrtak perioda; u 6 sganova je bilo ognjište, u 4 zemljani pod, a samo 1 je bez električnog osvjetljesnja. Prema vrsti su: 19 jednosobnih i garsonjera: 9 dvosobnih, 4 posebne sebe i 1 trosobni; svi su bili nastanjeni.
Rodovi.
Septembra 1974. g. u selu su živjeli:
-Sekulići (12. d.),
-Barovići (5),
-Dragutinovići (4),
-Pavićevići, Begovići, Kekovići i Radonjići (po 2) i:
-Radovići, Banovići i Vukadinovići (po 1 d.).
Poslije 1945. g. iselilo se 50 mještana (samo u Titograd 35), a y međuratnom periodu 11. U Vojvodinu je kolonizirano 1 d. sa 7 članova; ranije je u Ameriku išlo 16 mještana dnevnih migranata je bilo 16.
Vode.
U selu su dva izvora i sedam bistijerni. Prvi izvor zvani Freško vrelo, nalazi se pri Sađavcu; uglavnom ga koriste mještani Prisoja. Drupi, zvani Crno oko, je kad. Poiivala. Sem pomenute seoske, ostale bistijerne ou privatne; 4 su izgrađene prije, a 3 poslije 1945. godine.
Ostali podaci o selu.
Poslije uvođenja električnog osvjetljenja 1964. god. mještani su pribavili 5 električnih šporeta. 4 frižidera, 5 televizora, 8 radio-prijemiika, 5 gramofona. Pretežni broj domaćinstava pored običnog šporeta koristi ognjište, koje se sve više premješta u druge, obično dograđene prostorije. Novi dijelovi opreme stanova, međutim, u pretežnoj mjeri su potisli stare stvari u namještaju i pokućstvu; sada gotovo sve to imaju postelje i ormane za ostavu.
Kuće smještene na pristrancima imaju u svojoj okolini pomoćne objekte i manja dvorišta, koja su obično ograđena suvomeđom. Okućnice su relativno male; većim dijelom su u sastavu najbližih potesa imovine, koji se pružaju poniže sela ka obradivim i sjenokosnim „livadama“. Posjedi su inače nedaleko od kuća; prosječna ili je udaljenost od 200 do 400 m.
Stoka se ljeti izjavljivala, na Latično i to do 1941. oko 15 d., a poslije 1945. (svega 3–4 d). Na domaku sela nalazi se pomenuta komansko–zagaračka komunica zvana Bataljonoki komun. Oduzeta je od Turaka (na njenom uzdužnom potezu bila je prigranična crnogorsko–turska zona i postala je bataljonska komunica (zagaračkog i komanskog plemena, uključujući i Bandiće) poslije oslobođenja Spuža i Podgorice od Turaka.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)