Poreklo stanovništva naselja Đuričkovići, opština Danilovgrad – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalaze se u podgorini Garča i zahvataju jugoistočni dio teritorije Gornjeg Zagarča, tj. od Maloga Garča na sjeveroistoku pa do zagaračko–komanske međe na jugozapadu. Na tom djelimično ugnutom potezu, po pristrancima podgorine razvilo se naselje. Tuda je ujedno od davnina vodio put od primorja preko Njeguškog i Cetinjskog polja, Ćeklića i Čeva ka Bjelopavlićkoj ravnici. I pomenuti put od Cetinja prema Danilovgradu izgrađen je tuda. On je y zadnjih sedam decenija vršio značajan uticaj na životi razvoj naselja. Granica atara, počev od vrha Malog Garča (kota 852 m), vodi seoskim putem i silazi na cestu Danilovgrad—Čevo, na preko nje ide u pravcu juga i silazi na Velju glavicu (kota 687 m); Odatle skreće na istok i, praveći polukrug, prolazi južno od kuća Lakićevića (koje ne obuhvata) na dalje u pravcu jugozapada silazi na vedu zvanu Bjelicu, a zatim preko Bjelicke glavice izlazi u Lazarev do i Tvrdoš; dalje se nastavlja y istom pravcu i prolazi sjeverno od Osevskog vrha do na vrh Ostosa (kota 666 m), a zatim na sjever preko Šćepanovića voda silazi na Visoku (kota 663 m) i dalje na put danilovgrad – Čevo, od koga, povijajući prisojnom stranom Garčića, izlazi na pomenutu kotu. Tako ograničen prostor dug (SZ-JI) 4,1 i širok (Z–I) 1,7 km – zahvata 6,9- km2 površine. Selo je na visini od 560 m.
Istorijat.
Stari Malonšići zahvatali su i teritoriju Gornjeg Zagarča (Miogost, Musteroviće i Đuričkoviće). Otuda smatramo da su prvobitni zameci ovdašnjih naselja takođe stari. Prvi pomen Gornjeg Zagarča, međutim, potiče iz 1492. g. U cetinjskom zapisu iz doba Đurđa Crnojevića kaže se „ot gornega sela Zagarač”. U kotorskim spomenicima „pominje se 1496. Plemensko ime docnijeg je postanja. Pripadalo je starom plemenu Malonšića, koje se javlja u kotorskim spomenicima sredinom XV vijeka, a za koje se znalo i ranije iz mletačkih i dubrovačkih izvora.
Đuričkovići — bratstvo po kome je selo dobilo ime – od svog pretka Đurička, koji se ovdje doselio, odnosno od njegovog oca Đura („bio je porijeklom od Orlovića Pavla i zajedno sa precima Bajkovića i Martinovića doselio se iz Čarađa, tj. iz Hercegovine u Cuce”), nabrajaju „po 10–11 punih nacova“. Računajući po tom kazivanju, Đuričkovići su se naselili ovdje početkom ili sredinom 16. vijeka. Napomenimo, međutim, da se y turskim defterima iz 1521. i 1523. godine, kao ni kod Bolice, Zagarač i ovo selo ne pominju. Godine 1899. Đuričkovići su imali 37 d. sa 196 stanovnika (99 m. i 97 ž.; pismena 23 m.). U popisnoj knjizi za 1879. kapetanija zagaračka zavedena je kao selo Zagarače sa 261 d. i 1257 stanovnika (649 m. i 608 ž.), a za 1899. kao Donje Zagarače sa tri opštine: Đurića (120 d.: 706 stanovnika; 368 M.: 338 ž.; pismenih 106 m.: 4 ž.), Dubravska (51 d.: 275 stanovnika; 132 m.: 143 Ž.; pismena 34 m. i 1 ž.) i Đuričkovića koja je sa navedenim pocacima kapetanija ukupno imala 208 d.: 1177 stanovnika; 599 m. i 578 ž.; pismenih 166 m. i 5 ž. Međutim, u protokolu dacija za 1865. god. Zagarač je zaveden dva puta; prvi put vjerovatno kao Gornji sa 102 d., a drugi kao Donji sa 123 d. Zatim su 1903. Đuričkovići imali 35 d., Musterovići 86, Donje Zagarače 98 i Gornje Zagarače (Đurići) 122.
Erdeljanović je u predjelu Đuričkovića (dakle ne samo na teritoriji današnjeg sela nego i u dijelu Donjeg Zagarča) evidentirao preko 60 kuća. Međutim, prema podacima iz 1925. g., taj „predio“ je imao 43 d. sa 320 stanovnika, odnosno Gornji Đuričkovići (selo o kome je ovdje riječ) 25 d. sa 190 stanovnika i Donji Đuričkovići 18 d. sa 130 stanovnika. Do 1948. broj domaćinstava se povećao sa 3, a broj stanovnika se smanjio za 93; bilo je dakle 28 d.: 97 stanovnika, a zatim: 1953 (23 : 112), 1961 (23:95) i 1971 (20 : 82). Od zadnjeg broja te godine y mjestu je od rođenja živjelo 63, a 19 se doselilo, od kojih 8 do 1945. a ostali poslije. Sastav domaćinstava prema broju članova u zadnja dva popisa bio je: sa 1 (2 :2), sa 2 (8 :6), sa. 3–5 (6 :5), sa 5–8 (3 :4) i sa 8 i više (4 :3). Ujedno je sastav glavnih starosno–polnih grupa bio: prve 37 :25 (ž. 21 :12), druge 38:33 (ž. 22:24) i treće 20:24 (ž. 11:3) .
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 34 : 32 (ž. 24 : 22), sa četvorogodišnjom 35:29 (ž. 29 :15), sa osmogodišnjom 1 :5 (ž. 0:3) i ktalifikovani radnici (1:0), a nepismenih je bilo 29:10 (ž. 21:9).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (1:0), do 2 ha (8 :9), sa 2-5 (9 :9), sa 5-10 (4:2) i sa 10-15 (1 :0), odnosno poljoprivrednih 17 ; 18, mješovitih 6: 0 i nepoljoprivrednih 0:2.
U 1953. g. 43 aktivna izdržavala su 67 lica; u poljoprivredi (39 : 44), a sa ličnim primanjima bilo je 2. Isti odnos je y dva naredna popisa izgledao ovako: aktivnih je bilo 37 : 34, izdržavanih 54:45; u poljoprivredi 34:34 i 35 :45, a sa ličnim primanjima. 4 :3.
Tip sela.
Izuzev 2 kuće y zaseoku Njegule, koje su od glavnine sela podvojene za oko 1 km, ostalih 12 su međusobno dosta blizu, tako da selo pripada zbijenom tipu naselja. Prizemnih kuća ima 10, a na izbi 4; pod tiglom je 12, daščani plafon je y 5, malterisani u 6 i bez plafona su 3. I ovdje je- veće renoviranje i podizanje kuća namjesto starih uzelo maha tek poslije 1945. g., naročito y zadnje dvije decenije.
U stambenom fondu sela popisano je 20 stanova sa 855 m2, od kojih su 9 iz prvog, 5 iz drugog, 4 iz trećeg i 2 iz četvrtog perioda. Ognjište je bilo u 8, zemljani pod y 5 i električno osvjetljenje u 13 stanova. Prema vrsti su: 11 jednosobnih i garsonjera, 8 posebnih soba i 1 dvosobni.
Stanovništvo.
Juna 1973. g. u selu su živjeli:
-Đuričkovići (11 d.) i:
-Filipovići (1).
Povremeno je (iz Titograda, Danilovgrada i Nikšića) dolazilo 10 d. Poslije 1945. iselilo se 6 d. sa. 23 člana; 3 u Titograd i Danilovgrad, a 3 su kolonizovana y Vojvodinu. Ranije su na rad y Ameriku išla 4 mještana. Sada je y selu 15 lica sa preko 60 god. starosti.
Vode.
Selo se vodom opskrbljuje iz jedne zajedničke bistijerne, zvane Bešinuba, i 12 omanjih privatnih, izgrađenih pored kuća, od kojih je 1 podignuta poslije 1945. g.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Poslije 1966, kada je selo dobilo električno osvjetljenje mještani su pribavili 5 električnih šporeta, 1 frižnder i 4 radio–prijemnika. Ipak i pored vidnih inovacija u opremi kuća, u upotrebi su i mnoge starije stvari. To su obično, pored predmeta za ognjište, uprstnjak i stolice, kabasti kašuni, skrinje, police ili skancijere, veće posude za kuvanje i spremanje bijelog mrsa i sl.
Pomoćni objekti su, kao i u drugim selima, y sastavu dvorišta i obora. Obično su izdvojeni ispred kuća, a rjeđe pozadi ili u njihovom produžetku; Budući da je stočarstvo bilo vodeće zanimanje, pojate su bile brojne, a i sada su se najvećim dijelom zadržale. Deduše, nijesu tako optimalno iskorišćene kao ranije. Prilaz im, kao uostalom i kućama u najčešće neuobličenim i krševitim dvorištima, nije pogodan. Uglavnom su niske i sa omanjim ulazima, u suvomeđi i pod slamom. Okućnice su poglavito sastavni dijelbvi imanja keja su, prvenstveno ona bliža, ograđena ili po pristrancima terasirana i podzidana. Vinograda i voćnjaka u kompleksima nema, već skoro svako domaćinstvo ima određen broj loza, krušaka, oraha, višanja trešanja itd., koji su razbacani po imanju. Oranice i livade su u prosjeku udaljene 0,2 – 0,4 km, a pasišta, šume i branjevine do 0,8 km.
Seoska planina je Lukavica. Ona je svojina svih Zagarčana. Darivao im je krajem. prošlog vijeka knjaz Nikola; Na njoj je sve ukomuanjeno. Za izdig na planinu određen je 15. jun, a povratak zavisi od vremenskih prilika; najkasnije je obično početkom oktobra. Na: planini su dvije grupe koliba, tj. gornji i donji katun -Đuričkovići su tamo prije 1941. g. imali 10 koliba, a. danas 9. Broj domaćinstava koja katune stoku ili je daju drugima na čuvanje (i u međuratnom i poratnom periodu) kreće se od 10 do 18. Stada su, međutim, ranije brojala po 50—60 grla, a danas po 15–20.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)