Školski izveštaji, koji su se redovno objavljivali u formi pregledne knjižice sa svim važnim podacima o radu škole u jednoj školskoj godini, jedan su od zanimljivijih izvora za rodoslovna istraživanja. Sadrže obilje podataka o ličnostima, nastavnicima i učenicima, o njihovom uspehu ali i neuspehu u školi. Objavljivani su naročito u periodu između dva rata, a taj lepi običaj nastavljen je i posle Drugog svetskog rata, da bi poslednjih decenija gotovo sasvim iščezao.
Prelistavanjem ovih knjižica često se dođe i do nenadanih podataka, naročito o poznatim ličnostima koje prvobitno nisu bile predmet istraživanja. Kako to izgleda najbolje svedoči sledeći primer. U izveštaju Druge muške gimnazije u Beogradu za školsku 1945/1946. godinu u jednom odeljenju pronašli smo imena četvorice đaka koji će docnije, svako u svojoj oblasti rada, napraviti više nego zapažene karijere. Moguće je da je u ovom razredu bilo još onih koji su se profesionalno ostvarili, ali imena su bila isuviše česta pa nismo hteli da spekulišemo.
Na spisku učenika prvog odeljenja trećeg razreda Druge muške gimnazije, za koje se navodi da su svršili razred, najpre smo uočili ime Dragiše B. Kašikovića. Reč je o čoveku koji će docnije biti na udaru komunističkog režima, zbog čega će napustiti zemlju i otići u Ameriku. Tamo je ostvario zapaženu karijeru u emigrantskim listovima, što ga je koštalo i života (ubijen je pod nerazjašnjenim okolnostima, a sumnja se da je to bilo delo UDBE). Dragiša Kašiković je rođen 9. avgusta 1932. u Hadžićima kod Sarajeva u porodici koja je dala još znamenitih ličnosti. Njegov otac Branko bio je sin Nikole Kašikovića, urednika lista “Bosanska vila”, jednog od najznačajnijih srpskih listova s prelaza dva veka (izlazio od 1885. do 1914. u Sarajevu). Majka Dragiše Kašikovića zvala se Nevenka, dev. Rakić. Dragiša Kašiković je u emigraciji krenuo stopama svog dede – u Čikagu je uređivao list “Sloboda”, a pokrenuo je još nekoliko listova. Ubijen je u noći između 18. i 19. juna 1977. u redakciji lista “Sloboda”. Zajedno sa njim je brutalno ubijena i njegova devetogodišnja pastorka Ivanka Milošević. Više o životnom putu Dragiše Kašikovića pročitajte OVDE, a samo još da navedemo da je 1994. godine u Beogradu ustanovljena “Nagrada Dragiša Kašiković”, koja se dodeljuje za doprinose u novinarstvu, publicistici, satiri i dramskoj umetnosti.
Da je 3/1 odeljenje Druge muške gimnazije u Beogradu te školske 1945/1946. nešto na šta bi trebalo obratiti pomniju pažnju pokazalo je sledeće zanimljivo otkriće. U istim klupama sa Kašikovićem sedeo je i poznati srpski književnik Slobodan S. Selenić, autor čuvenih dela “Memoari Pere Bogalja”, “Pismo glava”, “Prijatelji”, “Očevi i oci”, “Timor mortis”, “Ubistvo s predumišljajem”. Selenić je rođen 7. juna 1933. u Pakracu. Njegov otac Sava je bio profesor, a majka Vera (dev. Podunavac) je poticala iz svešteničke porodice. Otac mu je bio i politički aktivan (u Samostalnoj demokratskoj stranci Svetozara Pribićevića), a pre rata u Beogradu je, zajedno sa suprugom Verom, osnovao i privatnu gimnaziju. Slobodan Selenić je preminuo u Beogradu 27. oktobra 1995. godine, a više o njegovoj karijeri pročitajte OVDE.
Sledeće ime koje nam je upalo u oko na spisku učenika je bilo istaknuto (sa još trojicom učenika) podebljanim slovima, što je upućivalo da su u razredu postigli najbolji uspeh. Reč je o Vojinu B. Dimitrijeviću, koji će kasnije postati profesorom Pravnog fakulteta u Beogradu. Dimitrijević je rođen 9. jula 1932. godine u Rijeci. Njegov otac Branislav radio je u konzularnoj službi, a majka Zagorka (dev. Živanović) je bila profesorka. Vojin Dimitrijević je napravio više nego zapaženu akademsku karijeru, kako na domaćem tako i na međunarodnom planu. Preminuo je u Beogradu 5. oktobra 2012. godine. Više o njegovoj karijeri pročitajte OVDE.
Taman kad smo pomislili da je i ovo neverovatno da iz jednog školskog odeljenja u svet krenu tri docnije nacionalno poznate ličnosti, pojavila se i četvrta! Reč je o Aleksandru LJ. Ruvarcu, docnijem istaknutom naučniku u Institutu za nuklearne nauke u Vinči. Rođen je 1932. u Skoplju od oca Ljubomira i majke Jelene (dev. Trajković). Ruvarac je ostvario zapaženu karijeru i na internacionalnom planu o čemu više pročitajte OVDE.
Na kraju ovog kratkog osvrta nekoliko reči o Drugoj muškoj gimnaziji u Beogradu. Do Drugog svetskog rata ona je bila u jednom od najlepših školskih zdanja u Poenkareovoj ulici (današnjoj Makedonskoj, kod zgrade Politika, a u vreme 1945/1946 ulica se nazivala Staljingradska). U bombardovanju Beograda zgrada gimnazije je oštećena pa su posle rata učenici Druge muške pohađali nastavu u drugim objektima. Kako se u izveštaju za školsku 1945/1946. može videti, Druga muška (zajedno sa Prvom muškom) posle rata su otpočele rad sa Realkom, smeštenoj u maloj zgradi u Uzun Mirkovoj 14. Septembra 1945. Druga muška gimnazija je premeštena u zgradu Prve ženske gimnazije (Bitoljska 24), da bi decembra iste godine prešli u zgradu Treće muške gimnazije (Njegoševa 15). Iz školskog letopisa prenosimo još jedan zanimljiv podatak – 26. januara 1946. održano je predavanje o Sv. Savi, da bi sutradan bila održana i proslava Savindana.
Komentari (0)