Poreklo stanovništva naselja Žanjev Do, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj naselja.
Ovo malo grupisano njeguško selo nalazi se niže Krsca; od puta Njeguši – Kotor udaljeno je oko 0,3 km. Locirano je u jednom blagom zadoljku (zaravanku) na južnoj padini Lovćena. Poviše sela, ka Štirovniku mu je planina (Bižaljevac), a oko i poniže sela su imanja, sva u manjim, podzidanim parcelama.
Atar sela ograničava linija koja, počev sa sjeverozapada, vodi od Potoka za Krstac te stazom prelazi put Kotor–Njeguši i procužuje njome do niže Belkovića guvna, gdje prelazi put Lovćen–Njeguši. Odatle vodi na jug i preko Borovik greda, pocnožja Štirovnika i Žljebova spušta se na Zlataricu (gdje prelazi put Njeguši – Lovćen), a zatim skreće na zapad Radovim dolom i ljesicama pa preko Velje prodoli, prelazeći put Kotor–Njeguši, vodi na sjever i preko Vranjine, Selišta i Praćišta izlazi na Potok za Krstac. Tako uokviren atar je (S–J) dug 3,2 i širok (Z–I) 1,5 km, zahvata 4,8 km2 površine. Naselje je na visini od 900 m.
Istorijat.
Naselje se prvi put pominje „u najstarijim sačuvanim spomenicima kotorskim“ – 1337. godine. „Prvi stanovnici Žanjeva Dola“, kako nalazi Kovijanić „jesu Grupšići, sinovi Grubeše, koji su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom. Pavle Grubešin od Statora, uzeo je 7. oktobra 1326. god., od Mica Više Kotoranina 100 koza, 50 ovaca i 15 krava na pašu po običaju zemlje.“ Prema podacima iz turskih deftera za 1521. i 1523. god., Žanjev Do je kao mahala sela Njeguša imao 22, odnosno 20 kuća. U 16 vijeku u selu je bilo doseljenika iz Njeguša, odnosno iz Veljeg kraja (Heravkovića). To su ljesari i Vulovići po čijem predanju je Erdeljanović ustanovio vrijeme doseljavanja, a Kovijanić to potvrdio nalazima u kotorskim spomenicima. U ranijim korišćenim izvorima podaci o selu dati su u sklopu Njeguša, koje smo naveli. Godine 1865. selo je imalo 9 d., a 1879. 7 sa 39 stanovnika (19 m. i 20 ž.) i 1883. i 1903. 8, odnosno 13 d. Erdeljanović je u njemu evidentirao 12 d., a 1925. bilo ih je 13 sa 70 stanovnika. Do 1948. Broj prvih se povećao za 2 a drugih se smanjio za 5. Zatim je bilo: (13 d.: 54 stanovnika), 1961 (15:61) i 1971 (7:28). Od zadnjeg broja te godine u mjestu je od rođenja živjelo 21, a 7 ih se doselilo, od kojih 3 do 1945, a ostali poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (2 : 1), sa 2 (2:0), sa 3-5 (3: 3) i sa 5-8 (8:3). Ujedno je sastav glavnih starosno–polnih grupa bio: prve 23 : 10 (ž. 11:4), druge 26 : 12 (ž. 15 : 16) i treće 12 :6 (ž. 7:3).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovnim obilježjima mještani su bili: bez škole 22:14 (ž. 18:9), sa četvorogocišnjom 19 :7 (ž. 63:3), sa osmogodišnjom 3 : 1, sa srednjom (0:2) i kvalifikovani radnici (0 : 1), a nepismenih je bilo 16 : 10 (ž. 14:7).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (5:1), do 2ha (3:5), sa 2–5 (6 : 1) i sa 5–8 (1:0), Odnosno poljoprivrednih 6:3, mješovitih 4:2 i nepoljoprivrednih 5:2.
U 1953. g. 25 aktivnih izdržavalo je 26 lica; y poljoprivredi 22:22, a sa ličnim primanjima bila su 3 lica. Taj odnos se u naredna dva popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo 11:10, izdržavanih 14 : 15; u poljoprivredi 7 : 6 i 19:6, a sa ličnim primanjima 6:3.
Tip sela.
Selo ima 18 kuća, od kojih je 14 prizemnih, a 4 na izbi; tiglom je pokriveno 13, a slamom 5; daščani plafon je u 16, a bez plafona su 2 kuće. U selu je popisano 18 stanova sa 742 m2 ; iz prvog perioda je 16, a iz drugog 2. Otvorenim ognjištima služi se 7 stanova, a elektrificiranih je 11. Prema vrsti cy: 9 jednosobnih i garsonjera, 6 posebnih soba i 3 dvosobna, stalno je nastanjeno 6, privremeno 1, dok je 11 napuštenih na duže vrijeme.
Stanovništvo.
Avgusta 1973. g. u selu je živjelo:
-5 d. Vulovića,
-1 d. Ljesara i:
-3 d. Perovića.
Povremeno dolazi 12 d. (Vulovića 6, Ljesara 4 i Perovića 2); dolaze: iz Kotora (8), Vojvodine (3) i iz Cetinja (1). Poslije 1945. iselilo se 62 lica, i to 26 u Kotor (Škaljare), 15 y Tivat, 15 y Vojvodinu, 4 y Bijelu i 2 y Cetinje. Ranije je na rad u Ameriku išlo 10 mještana.
Vode.
Vode u selu su: 1 ubao, koji datira otkada i samo naselje, i 6 bistijerni; jedna je seoska, izgradila je država 1937. god. Do njene izgradnje katkada je u vrijeme suše bila oskudica y vodi. Tada se koristio izvor, zvani Nozdrc. Nalazi se ispod sela, niže za oko 200 m, a udaljen je oko 2 km.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Naselje je dobilo električno osvjetljenje 1966. g. Ubrzo zatim (1968) došlo je do većeg kvara na instalacijama tako da se otada ne koristi. Time su presječene mogućnosti uvođenja električnih aparata, dok je s druge strane naglo i zamašno iseljavanje kočilo renoviranje opreme stanova. Selo je zahvaćeno jačim stepenom stagnacije koja je y savremenim uslovima, u ovom i ovakvim siromašinm selima posljedina objektivnih činilaca. Ona iz siromaštine jedini izlaz nalaze y emigraciji mještana. Jer ovdje uoči zadnjeg rata, kada je selo bilo najbrojnije, u užem obradivom dijelu atara gotovo da niko nije imao cijelo ralo zemlje.
Živjelo se uglavnom od planine (u Bižaljevcu), dakle od stočarstva i manje od trgovine. U planini su pored privatnih posjeda (1-3 rala) koristili i seosku komunicu. Koristili su je na isti način kao Rajičevići. Zimi su, poput Zalažana, sjavljivali stoku na pašu niz kotorske strane! Trgovali su kastradinom, sirom, krompirom i sušenom ribom koju su dobavljali sa R. Crnojevića. U Kotor su snosili i snijeg za prodaju (za rashlađivanje u lokalima), a vadili su ga iz jama. To je bio vrlo naporan i riskantan posao. Isto su, upućeni na Cetinje, radili Rajičevići. Bili su i bremenoše. Snosili su drugima teret u Kotor. Bavili su se švercom i uz određenu nadoknadu pomagali švercerima pri krijumčarenju preko granice.
Kuće, dvorišta i okućnice pa i pomoćni objekti ovdje su, naročito u odnosu na iste u selima Njeguškog polja, mali. To je posljedica topografskih činilaca, kao i manje ekonomske moći ovdašnjih žitelja. Dvorišta su ranije, kad je stoke bilo neuporedivo više, služila ujedno i kao obori, a pojate (suvomeđe i pod slamom) ne samo za svraćanje stoke nego i za ostavu stočne hrane. Okućnice kao i susjedna imanja su usljed nagnutosti terena djelimično isterasirane i podzidane. Prisojno položene, veoma su eksponirane osunčavanju, ali i eroziji, od koje je zemljište znatno zaštićeno podzidama.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)