Poreklo stanovništva sela Vrela, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalaze se na 9. kilometru puta od Cetinja prema Budvi, od koje je selo udaljeno 25 km. Smješteno je desno od puta, između Vesekovog ždrijela, Koceljske glavice, Velje strane, Rudinice i Grozdijelja do Bijelog Ždrijela. Krakom dugim 1,8 km izgrađenim 1935—39. godine, povezano je sa odnosnim putem. Naselje je razmješteno na pristrancima glavica koje okružuju poveću, razbijenu uvalu. Prisojni položaj u podgorini Lovćena, žive vode i djelimično zaravnjene ziratne površine, raspoređene između Uganja i Obzovice, prirodno su pogodovali osnivanju naselja.
Atar sela ograničava linija koja počev sa sjevera vodi od puta Cetinje – Budva (od poviše Gornjih ponora) pa pored toga puta na jug do Velje gore, a zatim preko Više cera i Popratne vale skreće ka zapadu i, obuhvatajući Padiš, Mali Plećnik i Poljaški do, izlazi na Cimov brijeg. Odatle se nastavlja prema sjeveru, zaobilazi Ševari do i vrh Greda te preko Tiglarice i Baljica izlazi na put Cetinje – Budva. Dug (Z–I) 3 i širok (CI-JZ), 1,7 km, atar zahvata 5,10 km2 površine. Naselje je (kod crkve) na visini od 690 m.
Istorijat.
Vrela se prvi put pominju u povelji Ivana Crnojevića 1485. godine. Prema kazivanju Ugnjana, koje je zabilježio Erdeljanović, „na vrelima je u doba Ivan-begova bilo na 70 kuća, pa kad su tamo dohodile sluge Ivan-begove da uzimaju vodu i da peru na vrelima, potuku ih Vreljani, te su od vojske Ivanbegove morali svi bježati”. Naveli smo da se Ugnji, Vrela, Očinići i Bjeloši uopšteno nazivaju Konak ili Konadžije, i to „zato što su zaista po njima konačili Zećani idući na katune”. „Kao Ugnji i Vrela su”, kaže Kovijanić, „bila na glavnom putu Kotor – Podgorica – Plav – Peć, gdje je bilo srednjevjekovno karavansko pojište i odmaralište, a po svoj prilici i karavansko prenoćište — Konaci”. Prema turskom defteru iz 1521. godine Vrela su imala 7 kuća. Erdeljanović je y selu evidentirao 24 d., a 1925. bilo ih je 30 sa 145 stanovnika. Do 1948. broj prvih i drugih smanjio se za po 4. Zatim je bilo: 1953 (35 d.: 147 stanovnika), 1961 (33:129) i 1971 (21:68). Od zadnjeg broja te godine u mjestu je od rođenja stanovalo 50, a 18 se doselilo, i to 12 do 1945, a ostali poslije. Sastav domaćinstava prema broju članova u zadnja dva popisa bio je: sa 1 (6 : 8), sa 2 (4:2), sa 3-5 (8:4), sa 5-8 (15:6) i sa 8 i više (0 : 1). Istovremeno je struktura glavnih starosno–polnih grupa bila: prve 52:26 (ž. 29 : 16), druge 52:27 (ž. 29 : 15) i treće 25:15 (ž. 14:11).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovnim obilježjima mještani su bili: bez škole 34:21 (ž. 28 : 19), sa četvorogocišnjom 62:29 (ž. 25 : 13), sa osmogodišnjom 2:3 (ž. 0 : 1), sa srednjom 0 : 1 i kvalifikovani radnici 1:4 (ž. 0 : 2), a nepismenih je bilo 16 :15 (ž. 16 : 15).
Na drugoj strani je u istom periodu struktura domaćinstava prema veličini posjeda i izvorima dohotka bila: bez zemlje (3 :3), do 2 ha (6 : 16), sa 2-5 (18:2), sa 5-10 (5:0) i sa 10-15 (1:0), odnosno poljoprivrednih 14 : 8, mješovitih 16:3 i nepoljoprivrednih 3 : 10.
U 1953. godini 58 aktivnih izdržavalo je 84 lica, u poljoprivredi 51:63, a lica sa ličnim primanjima bilo je 5. Taj odnos se tokom dva naredna međupopisna perioda izmijenio tako da je aktivnih bilo 39:23, izdržavanih 79:49; u poljoprivredi 21 : 13 i 22 : 14, a sa ličnim primanjima 11:5.
Tip sela.
Vrela se sastoje iz glavnog dijela sela sa 17 kuća i drugih manjih, izvjesno podvojenih dijelova, kao što su Mokri do sa 1, Baljici sa 4, Gradina sa 1, Jagnjilo sa 4 i Rođenova skala sa 2 kuće. Vlasnici dviju kuća y Rođenovoj skali žive – jedan u Vojvodini, drugi u Cetinju.
Kuće i imanja ovdje daju y zakup. Prizemnih kuća ima 7, a na izbi 22; sve su pokrivene tiglom, daščani plafon je u 22, malterisani u 6 i u jednoj ga uopšte nema. Srednja udaljenost kuća od središta naselja je oko 0,4 km. U periodu 1918—41. god. samo su 3 kuće bile zahvaćene prepravkama i dogradnjom, a poslije 1945. gotovo sve. Od popisanih 29 stanova sa 1160 m2 15 je iz prvog, 6 iz drugog, 3 iz trećeg i 5 iz četvrtog perioda; 8 ih je tada imalo otvoreno ognjište, a 27 električno osvjetljenje. Prema vrsti su: 23 jednosobna i garsonjere, 3 dvosobna i 3 posebne sobe; stalno nastanjenih je 21, a napuštenih na duže vrijeme 8.
Stanovništvo.
U selu su juna 1974. Živjeli:
-Lagatori (10 d.),
-Kape i Belade (po 3),
-Mirovići (2) i:
-Zuberi (1 d.).
Poslije 1945. god. iselilo se 35 osoba; sada povremeno dolazi 21 d, u Vojvodinu je kolonizovano 5 d. sa 17 osoba. Ranije je y Ameriku išlo 13 mještana. Sada ima 12 dnevnih migranata (do Cetinja) i 22 stanovnika starija od 55 god.
Vode.
Zbog obilja vode selo je dobilo ime Vrela. Umjesto neposrednog uzimanja vode na izvorištima, kako je bilo ranije, sada se više koriste česme (ukupno ih je 10), napravljene na vodovodu kojim je kaptirana voda za snabdijevanja Cetinja. Sa izvora, naime, zvanog Plavičica provedene su cijevi na glavni vodovod; spajaju se u zaseoku Mokri do. Taj krak je dug 1 km, a izgrađen je 1967. god. Sa tog izvora je 1917. god. Austrija bila sprovela vodovod na Obzovicu (radio je pomoću pumpe), odakle se Cetinje snabdijevalo vodom. Istim pravcem je, kako smo naveli, kasnije izgrađen vodovod od Crmnice. Od izvora se sada koristi još Gradina, dok je na samom izvoru Glavičici napravljena jedna česma.
Posebni značaj za selo ima potok koji (dug 1 km) protiče kroz njega. Izvire iz pećine koja se nalazi iznad sela u podnožju Velje strane, a ponire u jedan školj (rupčagu) na livadi kod crkve, niže ceste. Na potoku su bila 4 mlina — 2 privatna i 2 bratstvenička (Kapa i Belada). U njima se radilo u smjenama. Analogno mlinovima u Godinju, ovdašnji su takođe imali „staje“ po 24 časa. Uvođenjem vodovoda jedan dio vode je kaptiran, pa su mlinovi smanjeno i sa prekidima radili do prije 10 godina. Ovdje se donosilo mlivo iz Cuca, Ćeklića, Cetinja, dijela Ljubotinja i drugih krajeva. Dva bratstvenička mlina poklonio je 1786. god. vladika Petar 1; jedan Kapama, a drugi Beladama. Prije toga, bili su u posjedu Cetinjskog manastira. Njemu su do drugog svjetskog rata davali rentu y naturi. Pored toga potok se koristi za navodnjavanje.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Poslije uvođenja električnog osvjetljenja 1959. god. te ujedno obnove i prepravke kuća, veći dio domaćinstava pribavio je nove stvari za pokućstvo; sada 11 njih ima frižider, 3 televizir, 17 radio–prijemnik, 5 električni šporet i dr. U velikoj mjeri je potisnut stari namještaj, tako da sem malih ručno rađenih niskih stolica i skrinja za ostavu, od starih stvari gotovo da ništa nije ostalo. Sam razmještaj stvari u kućama znatno je poprimio obrise gradskog komfora.
U tom pogledu, Vrela su, poput ostalih sela Konaka i drugih, Cetinju bližih sela, umnogome stekla obilježja prigradskih naselja. Glavni činioci koji ih čine takvima jesu postojeći putevi, elektrifikacija, autobuske veze, dnevna migracija i višestruka zavisnost od Cetinja.
Raspored kuća y selu je uglavnom takav da njihove lokacije obuhvataju relativno dovoljno okolnog prostora na kome su dvorišta, Hajčešće ograđena, i dodatni objekti za stoku, ranije mnogo više za ovce, a sada poglavito za goveda, živinu, svinje i ostavu. Oni su ovdje obično pokriveni tiglom ili limom i manje ih je sa suvim nego sa krečnim zidovima. Oko kuća su i manje površine, odnosno „zgrade“ koje se koriste kao okućnice ili kao njihovi dijelovi, Druga imanja su još uvijek znatnim dijelom y bratstveničkim potesima, razmještena kako y ravnom tako i okolnom brdskom dijelu atara, Srednja udaljenost oranica i livada od kuća je oko 0,8, a pasišta, šuma i branjevina od 2 do 3 km.
Što se tiče ambijenta, selo odaje vrlo prijatan utisak.. Njegovi dijelovi i kuće povezani su kolskim putevima i stazama, tako da su i time naglašeni kao mikroruralne cjeline. Topografski su eksponirani tako da im je ·prilaz relativno povoljan. Insolirani su u onoj mjeri koja „zahtijeva“ da kuće imaju i svoj vanjski — otvoreni prostor u vidu, u ovom slučaju ne malih taraca. Novija renoviranja su i u tom pogledu bila vidno usredsređena. Ona se ogledaju u širenju starih i otvaranju novih prozora i tu i tamo vrata i stepeništa. Opšti izgled sela prijatno upotpunjavaju i neposredni blagi obrisi pejzaža i žive vode, te i okomite konture dotične podgorine Lovćena.
Najstarijim dijelom sela smatra se mjesto gdje se nalaze zidine mlina koji je Petar I poklonio Beladama. Drži se takođe da su se ovdje iz Uganja prvi doselili (prije oko 300 god.) Lagatori. Po svoj prilici Vrela su prvobitno bila uganjska pasišta, pa su ih Ugnjani kasnije počeli naseljavati, i to prvo Lagatori. Oni su zauzimali i najbolje dijelove sela.
Krupan uticaj na napredak sela dolazio je od onih mještana koji su radi zarade išli u druge zemlje. Vraćajući se sa relativno dobrim zaradama, kupovali su imanja i stoku i dograđivali kuće. Tako je, recimo Luka Lagator, vrativši se iz Amerike 1931. god., kupio 5 rala zemlje (na to se gledalo kao na nešto nedostižno), tako da je imovinu uvećao na 18 rala, a imao je takođe 2 vola, 2 krave i oko 50 brava.
U isto vrijeme u selu je bilo i siromašnih ljudi, koji su nadničili ili uzimali zemlju pod arendu. Mnogi mještani su uveliko prodavali drva za ogrev ili pravili krečane, bilo za podizanje kuća u selu ili radi prodaje.
Seoska planina se prostire jugoistočno i istočno od sela, a graniči se – prema istoku ljubotinjskom, prema jugu brajićkom i prema jugozapadu uganjskom planinom. Taj prostor zahvata sjeveroistočne obronke Lovćena, Odnosno dijelove na Koceljskoj glavici, Padežu, Zanovetnom brijegu, Koritu i Romoj strani. Sva je ta „planina” u privatnim posjedima, tj. isparcelisana, uključiv tu i šume i ispaše. Ovi posjedi, ranije smatrani nezamjenjivim, bili su vrlo unosni i predstavljali su osnovu za držanje sitne stoke, a takođe i za sječu i prodaju drveta. Danas se oni, međutim, veoma malo koriste.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)