Poreklo stanovništva sela Trnjine, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalaze se između Planinika, cucko–čevske granice, Šesteline grede i Vukovog brijega. To je južni dio malocuckog područja, gdje su nastala najstarija središta ovog dijela Cuca, iz kojeg su se od kraja 18. vijeka počeli širiti ka sjeveru, zahvatajući prostor do planina Tisovca, Guke i Krotinje na zapadu i dalje zapadno od Vitog jasena i od vrha Pustog lisca, a na sjeveru do granice cucke prema Rudinama. Današnje isdručje Trnjina katastarski se razgraničava sa Batom, Grabom, Čevom i Ublima, i to linijom koja počev od sjeveroistoka voli od Lakovića pa se spušta na jug i preko Krajkova krša, gdje prelazi stazu za Uble, izlazi na kotu 1021 i Družački brijeg. Odatle se nastavlja preko Suve lake, obuhvata Beretin do, Suvi pod i Ljeskovac i ide do na Golu glavicu, odakle skreće na istok, te obuhvatajući Kućiški do nastavlja preko Ivanovih rupa, Velje strane i Ostojina brijega i izbija na Lipovi do, pa zatim preko Presjeke i Kašića Melaca dolazi na Lakoviće. U tako ograničenom ataru nalaze se brojne erodirane kraške tvorevine dolovi, sudolice, vrljugavi manji platoi, glavice, brdske strane i škrapari. Čitav pejzaž atara je krševit i pretežno ogolićen. Dug (SZ–JI) oko 6 i širok (Z–I) oko 2 km, atar zahvata površinu od 12 km2. Selo je (kod crkve )na visini od 708 m.
Istorijat.
Istim metodama ispitivanja (gomila, kućišta, crkvina i toponima) primijenjenim na druga cucka sela, Erdeljanović je ustanovio veliku starost prvobitnih zametaka naselja u Trnjinama. Oni su vezani za plodno zemljište y uvalama i dolovima i ondašnje relativno povoljne klimatske činioce. On navodi da su ovdje „vrlo pouzdana predanja o izdizanju starih Srba Zećana na katune”. To, pored ostalog, potvrđuje činjenicom da je ovdje „vpdu dubenicu” zvanu Stapac (u zaseoku Krug) napravio rod Mijanovića iz Zete (ravnice), koji je na katun kod te vode izlazio sve do 17. vijeka, kada se jedan njegov dio tu deselio i osnovao selo Krug, u kome i danas žive njegovi potomci. Ovaj i drugi podaci, kao i slični primjeri iz drugih krajeva Stare Crne Gore, pokazuju „da su stari Zećani koji su se izdizali na katune u Crnoj Gori, imali već svoje određene planine i zemlje, koje su držali kao svojinu i na kojima su se mogli potpuno slobodno naseljavati“ (podvučeno je kurziv Erdeljanovića –– PR). Nadalje je i ovdje početkom 17. vijeka bio pomor od kuge, zbog koje su se iselile mnoge porodice i „nijesu se više vratile”, a zatim se analogno Trešnjevu ponovno naseljavanje pojačalo drugom polovinom 18. vijeka i potom širilo prema sjeveru.
To što se Trnjine posebno ne pominju y pomenutim defterima i kod Bolice, Diprea i Somijera, ne može biti indikacija da y njima nije bilo kuća. I one su k0d njih svakako obuhvaćene opštim podacima za Cuce, ili možda (u defterima) podacima za susjedne Ozriniće (Čevo). Vrijedno je, međutim, napomenuti to da se u pomenutom popisu iz 1592. godine navode i Cuce sa 35 i druge Cuce sa 48 kuća. Erdeljanović je u selu evidentirao 40 kuća, a 1925. popisano je u sklopu Malih Cuca – 120 d. sa 700 stanovnika. Prema novijim popisima, pak, Trnjine su imale: 1948. 29 domaćinstava 125 stanovnika, 1953 (48:201), 1961 (44:134) i 1971 (22:66). U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (13:7), sa 2 (11:4), sa 3–5 (10:6), sa 5–8 (10:4) i sa 8 i više (0 : 1). Podaci iz 1971. Pokazuju da je od rođenja u selu živjelo 48, a da se doselilo 18 lica, i to: 11 iz iste i 7 iz drugih opština C. Gore; do 1945. doselilo se 13, a 5 poslije te godine. Promjene y sastavu glavnih starosno–polnih grupa tokom zadnjeg msđupopisnog perioda vide se iz narednih podataka: u prvoj je bilo 31:17 (ž. 25:10), u drugoj 61:28 (ž. 32 : 16) i u trećoj 42 :21 (ž. 30 : 16) lica.
Struktura stanovništva.
U istom periodu obrazovna obilježja mještana bila su: bez škole 65:27 (ž. 56:26), sa četvorogodišnjom 47 :24 (ž. 21 : 12), sa osmogodišnjom 4 : 6 (ž. 0 : 2) i sa višom 0 : 1, a nepismenih 55 : 24 (ž. 49 : 23).
Na drugoj strani, tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (12 : 0), do 2 ha (3 : 0), sa 2-5 (3 : 2), sa 5-10 (7 : 2), sa 10—15 (7 :5) i sa 15 i više ha (12 : 13), odnosno poljoprivrednih 22 : 8, mješovitih 10 : 7 i nepoljoprivrednih 12 : 7.
U 1953. godini 78 aktivnih izdržavalo je 109 lica; u poljoprivredi 64:83, a sa ličnim primanjima bilo je 14 lica. U dva naredna popisa taj odnos se izmijenio ovako: aktivnih je bilo 54 : 21, izdržavanih 63:33; u poljoprivredi 48:18 i 47 : 18, a sa ličnim primanjima 17 : 12.
Tip sela.
Selo je sastavljeno iz 4 zaseoka i glavnine naselja u kojima su kuće uglavnom grupisane. To su — Krug sa 8, Rovine (4), Viti Jasen (3), Prokov do (4) i Trnjine (glavnina sela) sa 7 kuća. Srednja udaljenost njihova od središta naselja je oko 1 km. Naselje je pretežno razmješteno po prisojnim stranama krševitih glavica i brdskih strana, na domaku obradivih uvala i dolova. Među kućama su samo 3 na izbi, a ostale su prizemne; tiglom je pokriveno 11, slamom 13 i pločom 2; daščani plafon je u 10, malterisani u 4, a bez plafona je 12 kuća.
U međuratnom periodu prepravkama i dogradnjom bila je zahvaćena 1 kuća, a poslije 1945. god. 8. U selu je popisano 28 stanova sa 1023 m2 od kojih su 18 iz prvog, 5 iz drugog, 2 iz trećeg i 1 iz četvrtog perioda; zemljani pod je u 15, a ognjište u 16 stanova. Prema vrsti su: 14 jednosobnih i garsonjera, 13 posebnih soba i 1 trosobni: svi su bili nastanjeni.
Stanovništvo.
Avgusta 1972. y selu su živjeli:
-Markovići (7 d.),
-Roganovići (5),
-Mijanovići (4),
-Popovići i Đuričići (po 3) i:
-Čosovići (2) i Stevovići (1 d.).
Poslije 1945. iselilo se 90 mještana, najviše y Boku, zatim u Cetinje, Nikšić i Titograd. U Vojvodini su kolonizovana 3 d., Od kojih su se 2 vratila. Sada povremeno dolazi oko 45 iseljenika. U selu je 28 lica starijih od 55 godina, a penzionera —- 13. Ranije je na rad u Ameriku išlo 23 mještana.
Vode.
Selo se vodom opskrbljuje iz 3 stara zajednička ubla i 12 bistijerni. Ublovi su Stapac (u Krugu), Skala (u Vitom jasenu) i Bačva (na granici između Trnjina i Prentina Dola, najbliži Lipovom dolu). Prva dva, sem ranije, kada je stoke bilo mnogo više, ne presušuju, a treći preko ljeta presušuje. Prije se stoka za sušnih ljeta morala goniti na Peterig (ubao u Bjelicama), udaljen 2 sata hoda, ili na Vojvodinu jamu (živa voda u Lipi) oko 1 sat hoda, a ponekad čak i na Grkavac (bistijerne, koje su napravili Austrijanci pored puta Grahovo —– Risan) udaljen oko 26 km, odnosno oko 6 sati hoda. Ovo se dešavalo naročito u slučajevima kada su Bjelice branile uzimanje vode iz Peteriga.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Budući bez električnog osvjetljenja i doskoro bez spojenog kraka puta sa glavnom cestom Cetinje – Nikšić i nadasve zbog iseljavanja, Trnjine su u pogledu korišćenja novijih elemenata standarda neznatno uznapredovale. Prije svega uslovi stanovanja u postojećim kućama su, sem manjih izuzetaka, više nego skromni. Naročito u onima gdje su se zadržali zemljani pod, roviti plafoni i slameni krovovi, u takvima su ostala ognjišta i stara oprema i pokućstvo. Praktično, gotovo je samo, kod inače manjeg broja renoviranih ili novih kuća, došlo do promjene u njihovoj opremi. Stari pribori za pečenje i kuvanje, za vodu, za smještaj bijelog i drugog mrsa, zatim žrvnji, kašuni i kovčezi za ostavu, preovlađuju i danas. Manje je samo starih „tvrdi„ kreveta, niskih sjedišta i posteljine u domaćoj radinosti.
S druge strane selo je znatno izgubilo od svog nekadašnjeg izrazitog stočarskog habitusa. Gotovo da više nema punih stočnih obora, a i nekada brojne pojate sada su samo djelimično iskorišćene, a mnoge sasvim zapuštene. U pričama starijih mještana o ranijem „velikom stočarenju“, kada su pojedini domaćini držali do 150 pa i 200 brava (više koza), ima prizvuka nostalgije za punijim seoskim životom, zajedničkim ispomaganjem, mobama, skupovima i trgovini „u veliko” Malo je, kažu, bilo zemlje, iako su je „svu” obrađivali, a i suše su bile „zle i varopečne”, te im je stoka bila zaloga; od nje i za nju moglo se dobiti to što im je uglavnom bilo potrebno za život. Ctočno blago je bilo glavna mjera za bogatstvo a umješni stočari su bili na dobrom glasu. Ni „njihov“ čuveni junak Nikac od Rovina (Tomanović), kažu, ne bi mogao toliko puta „stići, glava turskih posjeći, pa uteći”, da kao vješti i, „lakonogi” čobanin nije dobro poznavao brdska bespuća, zamke i zaklone. „Dosta“ je bilo bijelog mrsa, mesa, vune, kože, dakle onoga što je kući potrebno, a za prodatu stoku i stočne proizvode dobijali su drugo. Istina, sići (poći) do primorja (Risna, Orahovca i Kotora), Cetinja, a kasnije Nikšića nije bilo lako, ali se nije išlo prečesto. Ortačenje sa primorskim trgovcima bilo im je sigurnija garancija za prodaju stoke i drugih proizvoca. Kao i ostali Cuci, prodavali su i rujevinu, ćumur, pa i viš, koji su najviše žnjeli y Vrljerogu, tj. pomeđu Čevskih Ubala i Prentina Dola, ka Pustom Liscu. Najčešće su ga žnjeli umobama, ažetva je trajala po 10–15 dana. Mobama se sjekla i gora za krečane i pomagalo dok one izgore.
Isto tako su se zajednički pripomagali pri striži brava ili gradnji kuće; ujedno su vodili brigu o vodama i ukomunjenom prostoru oko njih. Imućniji domaćini davali su ljeti ovce na čuvanje y Drobnjake, dok su koze i goveda zadržavali u selu. Takvih je uoči zadnjeg rata bilo 10-ak, a sada ih nema. U nadoknadu su dobijali po 2 kg skorupa i 1 kg sira po grlu. Danas je selo svojim svakodnevnim potrebama upućeno na Batu i Čevo. Tu, pored mogućnosti da koristi postojeće društvene objekte (Bata), takođe može da trguje stokom (Čevo). Zakupci obično dolaze iz Cetinja, Kotora i Nikšića.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)