Poreklo stanovništva sela Kobilji Do, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Prostire se poviše Trešnjeva, sjeverno i sjeveroistočno od njega. Ograničavaju ga katastarske opštine Brestica, Ubala, Prentina Dola i Trešnjeva. Njegova atarska granica na sjeveru počinje Od Malog Lisca i vodi preko Međedova dola i Cerova prisoja pa se, okrećući na jug, nastavlja preko Crnog osoja i Pustih aluga do na Opaljeni ober, a Odatle ka jugozapadu preko Kokotove glave, Gubavice i pored Jastrebova dola izlazi na Tisovac. Dalje preko Guke ide na Bijelo ždrijelo, a zatim prema sjeveru preko Male Krotinje, Kovačeva dola, Kobiljske jame, Bukove prodoli i Pustog Lisca izbija na Mali Lisac. Tako uokviren, taj prostor predstavlja jedan od najvećih seoskih atara u Staroj Crnoj Gori. Ispunjavaju ga brojne vale i još više dolovi, rastureni u ovom topografski složenom planinsko–brdskom pocručju. Sa graničnim selima i Trešnjevom povezan je jedino krčanicima i postopicama. Njegova dužina je (CI-JZ) 10,1 km, a širina (S–J) 3,8 km, te zahvata 35,08 km2 površine. Sredina sela (KOD crkve) je na visini od 900 m.
Istorijat.
I u Kobiljem Dolu ima ostataka starih kućišta, na osnovu kojih je Erdeljanović konstatovao da su „Od nekog nesumnjivo vrlo davnašnjeg stanovništva“. Osobito se, kaže on, „Trešnjevo i Kobilji Do sa okolinom, Gradac Ržiški, Gornji i Donji Izvori i Zovine odlikuju velikim brojem tih ostataka“. Međutim, sadašnje naselje je mlađeg postanka. Pošto su, naime, u južnom, matičnom dijelu oblasti tokom 16. i naročito 17. vijeka Cuce znatno ojačali (što potvrđuje i navedeni Boličin podatak), oni su se počeli širiti na sjever „po predjelima širokog graničnog pojasa (prema Turcima od Hercegovine P. R.) i kad god im se ukazala mogućnost po njima katunovati sa stokom, pa se, makar i privremeno, naseljavati.“ Otuda je tu s početka mogao biti „kakav zaselak susjednog velikog i starog sela Trešnjeva“, koje je ovdje po predanju imalo svoje sjenokose. Glavno naseljavanje pak ovoga kraja izvršeno je u početku 19. vijeka doseljenicima sa Trnjina i Rovina. Oni su prvo naselili ravnicu između Tisovca, Kapavice, Čumojevice, Krotinje i Guke, a zatim se proširili i po ostalim dijelovima Kobiljeg Dola.
Godine 1903. Kobilji Do je imao 46 d. Erdeljanović je ovdje popisao 51 d. Nešto kasnije (1925) selo je imalo 60 d. sa 350 stanovnika, a zatim: 1948 (71:316), 1953 (63:328), 1961 (56 : 280) i 1971 (41:246). Sastav domaćinstava prema broju članova u zadnja dva popisa bio je: sa 1 (8 :3), sa 2 (10:1), sa 3–5 (13 :9) i sa više od 5 (25 :28). Istovremene promjene y glavnim grupama starosno-polne strukture, pokazuju podaci: u prvoj 151:119 (ž. 73:47), u drugoj 94 :96 (ž. 52 :55) i y trećoj 35 :31 (ž. 20 :11).
Struktura stanovništva.
A obrazovna obilježja mještana y istom periodu, bila su: bez škole 118:68 (ž. 81:51), sa četvorogodišnjom 77 : 111 (ž. 27:30), sa osmogodišnjom 3:24 (ž. 1:7), sa srednjom 1:1, sa višom 2:0 i kvalifikovanih radnika 0 : 1, a nepismenih 69:47 (ž. 55:38).
S druge strane, posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava tada je bila: bez zemlje (2:2), do 2 ha (4 :4), sa 2—5 (3:1), sa 5—10 (19 : 8) i preko 10 ha (28:26), odnosno poljoprivrednih 43:22, mješovitih 11:4, i nepoljoprivrednih 2:5.
U 1953. godini 104 aktivna izdržavala su 215 lica; u poljoprivredi 90 : 172, a bilo je 9 lica sa ličnim primanjima. Taj odnos se u naredna dva popisa promjenio tako da je aktivnih bilo 106 :94, izdržavanih 168 :137; u poljoprivredi 97 87 i 130 : 85, a lica sa ličnim primanjima bilo je 6:15. Dnevnih migranata je bilo 4.
Tip sela.
Na velikom prostoru Kobiljeg Dola relativno je malo zaselaka i još manje kuća. Uz glavni dio sela sa 14 kuća drugi zaseoci bi se, zbog njihove međusobne razdaljine (od 2 do 4 km) i lokacije, mogli izvjesno tretirati kao zasebna sela. Utoliko više što su njihovi osnovni naseobinski elementi identični, pa mogu, ne zaviseći jedan od drugoga, da egzistiraju. Istina, zajedničke su im tradicionalne odredbe korišćenja planine i komunice i, razumije se, postojeće rodbinske i druge običajne veze i obaveze. Otuda kao dijelovi seoske cjeline od jugoistoka ka sjeverozapadu dalje slijede: Prijeki do (4 kuće), Čumojevica (10), Tojički do (6) i Pod Lisac (5). Od svih kuća prizemnih je 17 i na izbi 22. Pod tiglenim krovom je 19, slamenim 18 i pod „pločicom“ (fabrički rađenom, zvanom ternet) 2; sa daščanim plafonom su 23, sa malterisanim 6 i bez njega 10. Srednja udaljenost između kuća y selu je oko 0,7 km. U međuratnom periodu prepravkom ili dogradnjom 14 kuća napravljeno je 15 soba i 16 kuhinja, a u poratnom na 17 kuća 10 soba, 11 kuhinja i 7 ostava. U stambenom fondu popisana su 33 stana sa 1516 m2, od kojih su 11 iz prvog, 11 iz drugog, 9 iz trećeg i 2 iz četvrtog perioda; sa ognjištem ih je bilo 6. Prema vrsti cy: 28 jednosobnih i garsonjera i 5 posebnih soba; svi su bili nastanjeni.
Vode.
Vode su 3 zajednička ubla – 2 su glavna seoska y glavnini sela, zvana Jezerca i Uba, a treći je manji (Zrnatovica) u Čumojevici. Takođe ima 15 privatnih bistijerni, izgrađenih: 1 do 1918, 10 od 1918. do 1941. i 4 poslije 1945. Ovdje su karakteristični relativno brojni lokanji u kojima se obično na podlozi đera sakuplja voda koja se uglavnom koristi za pojenje stoke.
Stanovništvo.
U selu su avgusta 1973. god. živjeli:
-Roganovići (9 d.),
-Bigovići (16),
-Stevovići (3),
-Đuričići (2) i po 1 domaćinstvo:
-Bulajića, Markovića, Ćetkovića i Đukanovića.
Povremeno dolazi 5 d. Poslije 1945. iselilo se 46 mještana, najviše y Nikšić (23). U Vojvodini je kolonizovano 6 d., a ranije je radi zarade u Ameriku išlo 13 mještana.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Kobilji Do je uvijek bio vezan za Trešnjevo“. U njemu i Bati su glavna teritorijalna središta čitave cucke oblasti. U prvom je, pored mjesnog središta, škole, pošte i prodavnice, ugostiteljskog lokala i saobraćajne stanice, i lokalno tržište, na kome se i danas mogu prodavati stoka, drvo, ćumur i stočni proizvodi. Stoga su na ovo središte svojim potrebama svakodnevno upućena sva okolna naselja. Ono je ujedno i centar društveno—političkog života ovoga kraja. Kao takvo ono je objektivno vršilo i izvjesnu limitirajuću ulogu y pogledu smanjivanja emigracije, toliko inače karakteristične za čitav ovaj kraj.
Kobilji Do je oduvijek bio jedno od istaknutih stočarskih naselja. Sve prirodne okolnosti upućuju ga na takvu ekonomsku funkciju. Bolje rečeno, ta funkcija ga je prirodno učinila naseljem. Njoj je u selu gotovo sve drugo bilo podređeno. Lokalne podobnosti za obezbjeđenje vode i ispaše bile su glavni faktori za prvobitno lociranje glavnine naselja i za kasnije postepeno alociranje zaselaka. Jer prostora za ispašu ovdje je relativno dovoljno, ali su rastojanja od prve naseobine i množenje stanovništva uticali na osnivanje drugih zaselaka, i to tamo gdje su topografski i ostali činioci mogli najbolje da zadovolje preseljenike za podizanje nastambi. U ovakvim uslovima ništa drugo toliko ne može biti stimulativno za širenje naselja, koliko mogućnosti za uvećavanje stočnog blaga, i to u paralelnoj srazmjeri sa umnožavanjem stanovništva. U ratarskim krajevima, međutim, ta srazmjera je neuporedivo tvrđe ograničena. Zato su i naselja u njima više grupisana ili zbijena. A ovdje su uslovi takvi da je bilo domaćinstava koja su držala i do 300 brava. Neka od takvih su stada posebno davala i na napolicu. Uslovi za vlasnika su bili da dobije polovinu mlađi (jagnjadi i jaradi) i polovinu vune. Napoličari su najčešće bili iz istog, a katkada i iz okolnih sela (Rokoča, Brestica i dr.). Napolicom su se koristili siromašniji seljaci.
U isto vrijeme domaćinstva su imala: 3 samo ognjište, 36 ognjište i šporet, 12 tranzistor, 15 gusle, 15 stari pribor za pečenje, 37 verige, 35 starije vrste kreveta, sva stolovače, 23 skrinje, 22 novije postelje, 18 žrvnje itd. Zbog udaljenosti i prirodnih činilaca nema izgleda da će se električno osvjetljenje skoro uvesti.
Kuće u Kobiljem Dolu nijesu tjeskobno smještene. Oko njih ima prostora, makar i ne bio svuda uravnjen. Jer ovdje se ipak vodilo računa o mogućem prostoru oko kuće; na njemu je, bilo u pojatama ili oborima, trebalo smjestiti velika stada. Stoga se o ograđivanju obora ili torova više vodilo računa nego o pravljenju ograda oko dvorišta, koja su ovdje inače prostranija i ne baš dovoljno određena. Tačnije rečeno, određena su u onoj mjeri u kojoj se u njima mogu držati kabaste stvari, sadjeveno sijeno, mliječnjaci, drva za ogrijev, ili ulišta pored kuće. Oko svih kuća su pojate; ranije ih je bilo više, a sada ih je 40, od kojih su 24 u suvomeđi i pokrivene slamom. Mliječnjaci su neophodna ljetnja spremišta bijelog mrsa. Skorup, sir i razliveno mlijeko u posudama radi skidanja skorupa s njega drže se u tim kućicama napravljenim od letava i izdignutim od zemlje. Ponegdje su napravljene i manje kućarice za živinu i psa i u novije vrijeme, naporedno sa opadanjem stočnog fonda, i svinjarnici.
Okućnice i oranice uopšte, najvećim dijelom su bliže kućama, dok su pasišta, brsnici i šume obično udaljeniji. Planina Kobiljeg Dola i drugih cuckih sela je u Pustim alugama, Crnom osoju i Liscu. Bila je zajednička. Ljetnja ispaša na njoj bila je od Spasova dne pa čak do Aranđelova dne. Ovdašnji mještani su se na njoj zadržavali duže, jer im je bila bliže. A stoke je bilo toliko da nijesu bili prinuđeni da na čuvanje uzimaju stada iz drugih krajeva. Katkada „nije” bilo dovoljno ispaše, pa ni brsta za njihovu stoku.
Prirodni uslovi ovog kraja za uzgoj krompira i raži su veoma povoljni. Osobito dobro rodi krompir; pojedincima je rađalo i po 30—50 kvintala vrsnog krompira. Do prvog svjetskog rata, a nešto manje i do drugog, bila je veoma razvijena domaća radinost. Obuća se pravila od ovčije i goveđe kože. Tkalje su pravile sukno. Na valjanje se nosilo y Zaslap (udaljen 5 sati hoda) i u Gornje Polje kod Nikšića (6—7 sati hoda). Vuna se manje prodavala, a više koristila za domaće potrebe. Rublje i posteljina su se pleli. Kozja dlaka se uglavnom prodavala, najviše trgovcima od Grahova, Trebinja i Nikšića.
I ovdje je, kao i y drugim cuckim selima, veoma bogata paša za pčele. Ulišta su bila značajan dio imovine. Med i vosak su se malo prodavali. Msdom se u ishrani nadoknađivao šećer, a voštanice su, pored luča, ranije služile za osvjetljenje i vjerske obrede. I odavde se radi trgovine išlo do Risna (oko 6 sati hoda) i Kotora (8 sati hoda). Bilo je i ortačenja sa tamošnjim trgovcima. Prodavala se stoka, suvo meso, bijeli mrs, čumur i dr.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)