Poreklo prezimena, selo Kruševica (Bar)

Poreklo stanovništva sela Kruševica (po knjizi Kruševice), opština Bar – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela i stanovništvo.

Naselje se pod ovim nazivom vodi u poratnim statističkim popisima. Uobičajeno se inače naziva:

-Dabovići, po istoimenom bratstvu, koje ga jedino naseljava.

Nalazi se na šestom kilometru puta od Virpazara prema Rijeci Crnojevića. Sa sjevera, sjeveroistoka i istoka graniči se brdom Krušeštakom i Veljim lazom, sa jugoistoka i juga Veljim Stražanikom i sa jugozapada i zapada brdom Vrhom ljetnje vode. Selo je uglavnom grupisano i zbijeno ukraj pomenutog puta, a niže njega, pravcem uzdužne i dijelom isprekidane Udoline, njenim stranama i okolnim uvalama, prostiru se seoska imanja. Atar sela zahvata 4,74 km2 površine; dug je 3,2, a širok 1 km. Sredina sela se nalazi na visini od 240,š.

Istorijat.

Koliko je do sada poznato,  selo se prvi put pominje 1.234. godine. U defteru iz 1521. zavedeno je kao mahala sa 11 kuća, a isto tako sa istim brojem kupa i 1523. godine. Među tragovima. koje su Turci prije njihove istrage ostavili u Staroj Crnoj Gori, Erdeljanović pominje „dvije velike zidine“ kod sela Kruševice do mjesta Rpavaca. Međutim, u popisima Volice, diprea i Somijera selo se ne pominje. U vezi s time vrijedi napomenuti da su topografski elementi položaja sela, uključujući veličinu okolnih površina, povoljnih za obrađivanje, odista skučavali širenje i uvećavanje naselja, tako da je ono najvjerovatnije uvijek bilo malo i kao takvo, vjerovatno pri bilo kakvim popisima zaobilaženo ili priključivano okolnim većim selima. Defteri ga međutim nijesu obišli, jer im je bio cilj da radi oporezivanja popišu sva naselja. Selo je 1899. imalo 13 d. sa 63 stanovnika (33 m. :30 ž; pismena 3 m.), a 1903. – 23 d. Erdeljanović je, konstatujući da y selu žive samo Dabovići, naveo da ih ima 8 kuća. Zatim je 1925. godine naselje popisano kao zaselak Dabovići, sa 30 d. i 150 stanovnika. Za naredne nešto više od dvije dekade (1948) taj broj se smanjio na 16 d. i 69 stanovnika. Nadalje je 1953. godine imalo 17:65, 1961. 15:33 i 1971. – 11 :23. Sredinom sljedeće godine evidentirali smo da u selu povremeno dolazi 6 d. (iz Bara 2, Virpazara 2 i Titograda i Skoplja po 1). Članova ovdašnjih domaćinstava, koji žive na strani, ali relativno često dolaze, bilo je 11. Domaćinstva su prema broju članova u posljednja dva popisa bila: samačka (6 :4), sa 2 (4 : 5), sa 3–5 (4 :1) i sa više od 5 članova (1 :1). Među mještanima je 11 starosjedilaca i 12 doseljenika, (9 iz iste i 2 iz druge opštine Crne Gore i 1 iz grada), Od kojih 10 prije 1941, a 2 kasnije. U starosno-polnoj strukturi zadnjeg međupopisnog intervala stanje je bilo sljedeće: u prvbj grupi: 7 :4 (ž. 2 : 1), u drugoj 15 :5 (ž. 11 :4) i u trećoj 13:4 (ž. 7:9). U selu se, dakle, zadržavaju starije osobe i žene.

Struktura szanovništva.

Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 20 : 15 (ž. 17 : 15), sa četvorogodišnjem 1 :7 (ž. 2: 1), a sa osmogodišnjom i drugom školskom spremom nije bilo ni jedno lice, osim jednog kvalifikovanog radnika (1961). Nepismenih je bilo 17 : 15 (ž. 15 :16), od kojih iznad 55 godina starosti 16 : 15 (ž. 15 :15).

U strukturi posjeda stanje je bilo sljedeće: bez zemlje (0 :2), do 2 ha (9 :8) i sa 3—5 (6 : 1), a prema izvorima prihoda: poljoprivrednih 7 :2, mješovitih 8 :2 i nepoljoprivrednih 0 :7. U 1953. godini 41 aktivno izdržavalo je 23 lica, Odnosno u poljoprivredi 37 : 20. U sljedeća dva popisa taj odnos je nio: aktivnih 16 : 6, u poljoprivredi 12 :s i izdržavanih 14 :9; u poljoprivredi 7 :2.

Tip sela.

Anketar je y selu (uključujući zapuštene) evidentirao 18 kuća. Od njih su 6 prizemne i 12 na izbi; sve su pod tiglom; 12 je sa daščanim plafonom, 4 sa malterisanim i 2 bez plafona. U međuratnom periodu je u jednoj kući načinjena jedna soba, a u poratnom u 2 kuće, po 1 soba i kuhinja. Kuće su 1971. popisane kao 11 stanova, sa 394 m2. Svi su bili bez električne instalacije. Samo je jedan dvosobni, a ostali jednosobni i garsonjere. Od njih je te godine samo 7 bilo nastanjeno, a ostali napušteni na duže vrijeme.

Vode.

Stanovništvom smanjeno, selo se više ne koristi onim vodama kojima se ranije, dok je bilo brojnije i imalo neuporedivo više stoke, koristilo. Takva dva izvora, udaljena po oko 2 km od sela, su pod ljetnjim vrhom i Sopot (u podnožju Veljeg Stražanika). Glavna seoska voda je Konjuh (na sjevernom podnožju Stražanika, udaljena od sela 0,5 km); to je ubao koji koristi cijelo selo. Postoje takođe i 2 zajednička ubla i 5 privatnih bistijerni.

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Budući da je bez električne struje, selo je y standardu malo uznapredovalo. Tako 7 domaćinstava koristi istovremeno i ognjište i običan šporet, a 3 samo običan šporet. U ostalom polućstvu više su zastupljene stare stvari, kao kovčezi za ostavu, skancijere (kredenci) i ožitnjaci (ostava za pribor za jelo); mijenjaju se uglavnom stare postelje i stolice.

Štala je malo i poneka, obnovljena u novije vrijeme, namijenjena je govedima. Izbe su ranije mnogo više korišćene. Stoka se, naročito prije prvog svjetskog rata, mnogo držala. Za nju su bili potrebni obori, bilo kao sastavni ili dodatni dijelovi dvorišta. Kuće starinskog izgleda i neke povisoke kao kule su sa kamenim taracama na voltovima. Okućnice su više neizdvojene i predstavljaju dijelove nedalekih imovinskih cjelina.

Napomenuli smo da su Dabovići u Fućkoj gori bili ukomunjeni zajedno sa Dupiljanima. Kao i ostali imali su tu i privatne posjede i udio u ribolovima. Ovdje se misli na Modro i Raduško oko. Modro u stvari sačinjavaju dva oka duboka po oko 10 m, a Raduško je plitko, ali se tu, u zatonu od nevremena kupi riba, najviše ukljeva i veoma malo skakavica. U Fučkoj gori imali su nekoliko torova. Ovo stoga što im je ona blizu, pa su stoku mogli da „zajmet” (potjeraju) ujutro, a naveče da je „vrnu“ (vrate). Prije prvog svjetskog rata selo je držalo oko 500 grla sitne stoke. Taj broj je jako smanjen austrijskim rekvizicijama, a zatim se nešto uvećao. Od Trojičina dne (početkom juna) do Gospođina dne (početkom septembra) stoka se davala Ugnjanima, Bjelošima, Očinićima i Bajičanima na čuvanje — y Lovćenu. Tamo su se izjavljivale samo ovce, a bivalo je i jalovih koza, radi gnoja. Za to su na svako muzno grlo vlasnici dobijali po oku kvalitetnog njeguškog sira. Davanje stoke na katunovanje bilo je redovna pojava do prvog svjetskog rata, a zatim je postepeno nestajale; poslije 1945. je prestalo.

Ovo malo i jednobratstveničko selo sadržavalo je sve činioce za veoma razvijenu solidarnost. Mobe, ispomaganja, briga o siromašnima i inokosnima i sl. bili su izraz i imperativ jakog zajedništva.

Izabrani kmet (uglavnom do prvog svjetskog rata) imao je pravo da globi i kazni, štiteći zajedničke interese sela. Kol prava preče kupnje, iako je ovdje jedno bratstvo, vodilo se računa o ograncima, o neposrednim bližikama, kojima je prodaja prvo nuđena. Veze sa bratstvenicima u emigraciji (išlo ih je petnaestak y Ameriku) uvijek su Održavane. Povratnici su od ušteđevine obnavljali kuće i kupovali imanja. Krajem prošlog i početkom ovog vijeka mještani su išli na rad i u crmničke tiglane, a poslije 1945. godine na masovne radne akcije (pruga Nikšić—Titograd i Titograd—Bar). Imali su imanja u Crmničkom polju i u Lugu kod Jezera. U prvom se sijalo o Vidovu dne (28. jun), a u drugom o Petrovu dne (12. jul). Na parcelama pod kukuruzom sijali su se ujedno bestan, „fadžola“, tikva i dr. Blažo Nikov Dabović (star 81 godinu) je posljednji put 1947. godine sa 3 motike zemlje (u ralu su 4 motike) dobio 67 bagaša kukuruza. Sada su ta imanja zapuštena, plave se, ili su pod željezničkom trasom. Žito su mljeli u Poseljanima, u Podumaču (kod Virpazara) i pod Dupilom na Orahovštici.

IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.