Tarski Nikšići od sredine XV do kraja XVII veka

14. januar 2021.

komentara: 4

AUTOR: Miloš O. Miletić

Jedno od mnogih plemena koja se javljaju u istorijskim izvorima i čiji kontinuitet se može pratiti u jednom dužem istorijskom periodu su i Tarski Nikšići, koji se u nekim izvorima spominju i kao Limski Nikšići, Nikšići na Tari ili samo Nikšići. Oni se prvi put javljaju u jednom dubrovačkom dokumentu iz 1447. godine i to kao Nikšići na Tari, dok se u turskim defterima spominju od 1455. do 1540. godine, ali i u drugim turskim  dokumentima iz druge polovine XVI veka. Tu se najčešće javljaju kao Nikšići ili Limski Nikšići. Izvori sa kraja XVI i tokom XVII veka u kome se spominju Tarski Nikšići su pismo papi Klimentu VIII, a u vezi Grdanovog ustanka, i Dobrilovinski katastih, gde su u većem delu popisani kao darodavci manastira Dobrilovine. U tom dokumentu se nazivaju Tarski Nikšići i zauzimaju posebno mesto u njemu. Tu su popisana njihova imena i imena njihovih naselja. Oni se u prvim pomenima javljaju u vlaškom statusu. Mesto gde su obitavali nam govori da su verovatno predstavljali crkvene vlahe, koji su teritorijalizovani na tom prostoru, ali koji su se i dalje bavili stočarstvom, kao primarnim zanimanjem. Manastir koji su mogli opsluživati je najverovatnije bio Sv. Petar i Pavle u Polimlju, koji je u periodu nakon 1253. postao sedište Humske episkopije. Glavni izvor u ovom periodu su Stonska i Limska povelja kralja Uroša I, gde se upravo spominju crkveni vlasi, koji bi mogli biti preteče Tarskih Nikšića. Pre te 1253. godine sedište Humske episkopije bilo je u Bogorodičinoj crkvi u Stonu, koje je, nakon burnog perioda, prebačeno u Polimlje.

Ključne reči: Tarski Nikšići; Limski Nikšići; Potarje; Polimlje; Dobrilovinski katastih; Stonska povelja; Limska povelja.

 

Die primo septembris 1447. Miglien Radmillouich corerius coram domino rectore ser Martolo de Zamagno  fecit lamentum supra Radognam et Bositchum Nichsichi de Tara dicens quod dum missus esset per ser Franciscum de Benessa in Sclauoniam cum aliquibus litteris dicti Bositchus et Radogna ceperunt dictum Miglien et ipsum vendiderunt Teucris. Itaque stetit duobus annis servus Teucrorum. Vnde dictus Miglien petit sibi de remedio opportuno provideri (Dinić, 1967, str. 113–114).[1] Ova sudska tužba od 1. septembra 1447. godine predstavlja prvi pomen Tarskih Nikšića u istorijskim izvorima. Iz ovog kratkog spisa se može videti da je Dubrovčanin Miljen Radmilović tužio dvojicu Tarskih Nikšića, Radonju i verovatno Božička, koji su ga uhvatili i prodali Turcima, kod kojih je ostao kao rob dve godine. Dakle, to se desilo najkasnije tokom 1445. godine. Mnogo važnija stvar koju možemo zapaziti je da su Tarski Nikšići izgleda već tada bili u nekoj vrsti saradnje sa osmanskom upravom, što se vidi iz ove tužbe, a sa druge strane su verovatno obezbeđivali karavanski put od Dubrovnika preko Potarja i Polimlja, ka unutrašnjosti. Tokom srednjeg veka, jedan od glavnih trgovačkih pravaca je vodio ka Brskovu. Prvi pomen Brskova je u jednoj odluci kotorskog Gradskog veća, iz 22. avgusta 1243. godine (Sindik, 2008, str. 305–309). U Stonskoj i Limskoj povelji kralja Uroša I, izdatim sredinom XIII veka, spominje se selo Prostenje sa 7 zaseoka u Brskovu (Stojanović, 1885, str. 9). Iako se decidno ne kaže, očito da se radi o župi Brskovo. Od 1370. godine trgovina između primorskih centara i Brskova slabi, dok izgleda da potpuno zamire tokom 1433. godine. Međutim, carina je funkcionisala sve do pada Despotovine (Premović, 2015, str. 697). Pad pod osmansku vlast 1397. godine je posebno uzdrmao Brskovo i njegovu župu, od koje se nije oporavio (Mišić, 2010, str. 59–60). Upravo karavanski put koji je vodio ka manastirima u Polimlju i Potarju i ka Brskovu jeste mesto gde se verovatno i dogodio incident između Tarskih Nikšića i Dubrovčanina Radmilovića. Očito da se radilo o osobama koje su učestvovale u obezbeđivanju karavanske trgovine. Verovatno tokom tog burnog perioda, kao što je bila Duga vojna i prvi pad Despotovine, dolazilo je do ovakvih incidenata. Izgleda da se u ovom slučaju radilo o primićurima ili kramarima. To su bili pretežno katunari (Dinić, 1937, str. 133–134), odnosno to je bila institucija u neposrednoj vezi sa vlaškim statusom, koji su očito i Tarski Nikšići baštinili od davnina.

Da su bili u vlaškom statusu, ali kao takvi i čvrsto vezani za osmanski feudalni sistem, tokom prvih godina osmanske vlasti, govori i to da u prvom popisu koji je sprovela osmanska administracija, popisu krajišta Isa-bega Isakovića iz 1455. godine (Šabanović, 1964, str. 13), osniva se poseban Vilajet, a kasnije Nahija Nikšići, gde je većina sela u vlaškom, povlašćenom statusu. U pitanju je Tahir Defterler, odnosno katastarski popis. U njemu je zabeleženo „Vilayet-i Nikşiçler, eflaklar’dir“, odnosno „Vilajet Nikšići, vlasi su“ (Oruç, 2012, str. 157). Ovde vidimo da su zadržali vlaški status, koji su i ranije imali, kao i da su bili već teritorijalizovani, a da je osmanska administracija po njima nazvala nahiju, što se nije tako često dešavalo. Osmanska uprava je samo imena župa prenosila na vilajete, kasnije nahije, ali ovog puta to nije bio slučaj. Vilajet, odnosno Nahija Nikšići se nalazila između reka Tare, Lima i Ljuboviđe. U Vilajetu Nikšići su upisana 4 naseljena mesta: Orlina, Otmičeva, Štitarica i Kruševa i jedno porušeno selo (viran): Svinjištica. Ova 4 sela su upisana kao has Isa-bega Isakovića, sa ukupno 35 domaćinstava. Druga sela koja se spominju kao timar eškendžije su: Bistrica, Cerova, Sige, dva Oboda, dva Lepenca i dve Lipove. Većina ovih sela se može danas ubicirati, jer i dalje nose iste ili slične nazive. Gravitiraju najčešće na potezu između današnjeg Bijelog Polja i Mojkovca. Ukupno u ovih 9 sela je tada bilo 75 domaćinstava, tako da je ceo Vilajet Nikšići brojao 110 domaćinstava. Jedan od uživaoca timara, verovatno knez, u selu Bistrica nosio je ime Stjepan, sin Nikšića (Oruç, 2012, str. 157–158). Ovo može biti direktan ili indirektan pokazatelj kako je ova nahija dobila ime. U ostalim selima se kao timarnici spominju: Vladko, sin Stjepanov u selima Cerova i Sige, zatim Vuk, sin Godevca i Herak, sin Radice u Obodu, Vukoslav, sin Dobrice i Zomko, sin Tasovca u Lepencu, Dobrašin, sin Vlatkov i Vukče, sin Šajkov u Lipovi (Šabanović, 1964, str. 58–59).

Jedna beleška u sumarnom defteru iz 1455. godine, odnosi se na Prostenje (današnje Prošćenje) u Vilajetu Nikšići, za koje su Isa-begu, kao protivvrednost data tri sela u oblasti Brankovića: Lipljan, Glogovac i Robovac (Šabanović, 1964, str. 22). Prostenje je postalo sultanov has. Još dva sela su u Vilajetu Nikšići bila zabeležena kao sultanov has: Robkovine i Stričina. Ova tri sela su imala 86 domaćinstava. Dakle, ukupno je bilo u Vilajetu Nikšići 196 domaćinstava, verovatno sa preko hiljadu stanovnika. U spomenutoj belešci se prvi put koristi naziv Limski Nikšići (Oruç, 2012, str. 159).

Do 1463. godine,  oblast Limskih Nikšića je bila u sastavu Skopskog krajišta, da bi te godine, nakon pada Bosne pod osmansku vlast, postala deo Bosanskog sandžaka. Nekoliko godina kasnije, tačnije 1468/69. nastao je popisni katastarski defter. Kako su manje upravne jedinice od sandžaka vilajeti, koji se spominju u ovom defteru, za Tarske Nikšiće je bitan Vilajet Jeleč, u čijem sastavu je bila Nahija Nikšići. Dakle, oblast Tarskih (Limskih) Nikšića, koja se od 1455. godine nazivala Vilajet Nikšići sada se zove Nahija Nikšići (Nahiye-i Nikşiçler). U Nahiji Nikšići se 1468. godine ponavljaju pojedina sela iz 1455. godine, ali nekih nema, dok ima i priličan broj novih sela. Sela koja se ponavljaju kao i na popisu iz 1455. godine su: Štitar(ica), Cerova, Sige, Gornji i Donji Obod, Gornji i Donji Lepenac, Lipova, Kruševa. U svim ovim selima se primećuje porast broja domaćinstava. Sela koja se ne javljaju na popisu 1468/69. godine, a bila su popisana 1455. godine su: Orlina, Otmičeva, Svinjištica (bilo porušeno 1455. godine), Stričina, dok se Prostenje spominje kao Postinje. Osim njega, javljaju se i nova sela: Plana, Mojkovac, Jagor (verovatno Javor), Bukovica, Cer, Podbić, Jabučna, Tušovine, Ravna Reka, Bojište, Rahite, Mihatova, Pali, Trebaljeva. Inače, većina ovih sela se može ubicirati. Ukupno je nahija brojala 377 domaćinstava (Oruç, 2012, str. 160–161), što je broj stanovnika najverovatnije podigao na preko 1.500. Povećanju broja stanovnika je, pre svega, doprinelo novopridošlo stanovništvo. Osim vlaha Nikšića, u Vilajetu Jeleč, popisani su i vlasi Sjenice, drugo ime Barča (Aličić, 2008, str. 24). Oni su kao vlasi popisani i 1455. godine. Popisani su kao džemat vlaha Senica (Sjenice), sa 414 čergi (Šabanović, 1964, str. 8). Za razliku od vlaha Nikšića, koji su popisani po kućama, i bili teritorijalizovani, vlasi Sjenice su očito živeli polunomadskim životom, baveći se transhumantnim stočarenjem, odnosno još uvek nisu bili teritorijalizovani. To se vidi i po velikom broju odbeglih, koji su u popisu iz 1468/69. godine zabeleženi tako (Aličić, 2008, str. 24–26). Iz tog razloga ne treba upoređivati ove dve skupine vlaha, jer su Nikšići u Potarju i Polimlju već dugo teritorijalizovani na tom području, dok se njihov vlaški status odnosi pre svega na plaćanje filurije i ostalih vlaških prava, dok su vlasi Sjenice jedna pokretna skupina, koja je tek započela proces teritorijalizacije. Dakle, iako obe vlaške skupine, nalaze se na različitim stupnjevima razvitka (Đurđev, 1963, str. 149). Veliki broj istoričara, koji su se bavili ovim pitanjem, smatra da su zapravo vlaške skupine naselile opustele prostore, zbog čega su starim župama dali nove nazive. Ali u slučaju Nikšića u Potarju i Polimlju to ne bi trebalo biti slučaj. Popis Bosanskog sandžaka iz 1468/69. godine, koji je objavio A. Aličić, sadrži ubikaciju za mnoga mesta u Nahiji Nikšići, i najveći broj njih je između Bijelog Polja i Mojkovca. Međutim, neka naselja ili nisu ubicirana ili su pogrešno ubicirana. Prvo takvo naselje koje je pogrešno ubicirano u okolini Nikšića jeste Štitar. Mi iz ranijih i kasnijih popisa vidimo da se radi zapravo o selu Štitarici, koje se nalazi južno od Mojkovca. Drugo selo je Jagor ili Javor i ono se kod Aličića spominje kao Bahor, pa ga samim tim nije uspešno ubicirao. Selo Cer, koje nije uspeo da ubicira, nalazi se severno od Mojkovca, između Lepenca i Žari. Takođe i selo Mihatova, koje nije ubicirano, možemo na osnovu kasnijih popisa lako ubicirati. Naime, vidi se da se ovo selo kasnije naziva Mihatova Kola. Takvo mesto se danas nalazi između Mojkovca i Bijelog Polja, pod nazivom Mijatovo Kolo (Aličić, 2014, str. 23). Pored ovoga, kod Aličića se mogu videti i subjektivne i proizvoljne konstatacije, ali one ne umanjuju značaj ovog istorijskog izvora. Jedna od takvih konstatacija tiče se Nikšića iz Potarja, koji su tu oblast napustili i naselili Nahiju Onogošt. Najpre treba reći da je prvi pomen prezimena Nikšić, u okolini Onogošta, u jednom dubrovačkom dokumentu iz 1355. godine (Šobajić, 1938, str. 14). Spominjanje vlaha Nikšića na istom tom području je i u jednom pismu koji su Dubrovčani uputili Jeleni Balšić 1399. godine (Stojanović, 1929, str. 256– 257). Iste godine se spominje i Nikšić u Zeti (Šobajić, 1938, str. 31). Dakle, skoro 100 godina pre Nikšića na Tari, spominju se Nikšići u okolini Onogošta. Druga stvar je da su Nikšići, pre svega, naseljavali nahiju Gračanicu, jer se u popisu Hercegovačkog sandžaka iz 1477. godine kaže: „Nahija Gračanica, drugi naziv Nikšići“ (Hrabak, 1997, str. 236). Upravo se Nikšićka župa nalazi na mestu nekadašnje Nahije Gračanice. Iako su mnogi istraživači pokušavali da povežu Nikšiće iz okoline Onogošta i Nikšiće na Tari, osim istovetnog imena, izvori, kao i predanja, ćute o toj vezi.

Sledeći popis koji je sprovela osmanska administracija na prostoru Bosanskog sandžaka bio je onaj iz 1476/77. godine. Međutim, ovaj popis nije sačuvan ni u opširnoj, ni u sumarnoj verziji (Filipović, 1974, str. 127). Tek posle skoro jedne decenije sproveden je novi popis, a koji je obavljen 1485. godine, na kome je u Nahiji Nikšići popisano 21 selo, kao zeamet Kasim-bega, a 1 selo kao sultanov has. U ova 22 sela, koja su upisana kao „an karye“, odnosno „deo sela“, bilo je 529 domaćinstava, od čega 88 u vlaškom statusu. Tih 88 vlaških domaćinstava nalazilo se u 15 od 22 sela. Međutim, i ostalo stanovništvo, iako nije bilo u vlaškom statusu, bavilo se stočarstvom, što se vidi iz toga što su plaćali porez na stoku. Plaćali su porez i na zemlju, pa možemo zaključiti da su se pored stočarstava bavili i zemljoradnjom. U defteru se nalazi beleška o zakonu koji se odnosi na vlahe u Nahiji Nikšići, u kojoj se kaže da su oni stare spahije i da plaćaju po vlaškom običaju koji podrazumeva: jednu filuriju, jednog ovna i jednu ovcu sa jagnjetom, kao i na svakih 50 kuća po jedan šator, a na svakih 60 kuća još jednog ovna, dok na svakih 15 kuća daju po jednog eškindžiju – opremljenog konjanika (Oruç, 2012, str. 162). Sledeći popis iz 1489. godine, beleži 27 sela, od čega su 4 sela obeležena kao sultanov has, koja su upisana odvojeno od ostalih sela, koja su i te godine zabeležena kao zeamet Kasim-bega. I ovde je bilo 15 sela koja su obeležena kao vlaški džemati Nahije Nikšići, dok je 421 domaćinstvo plaćalo ispendžu i ušur na zemlju. Ovde je primetan blagi pad broja domaćinstava, kao i onih u vlaškom statusu. Vlaška domaćinstva u Nahiji Nikšići su ubeležena kao bivše spahije, koje daju filuriju od kuće do kuće. U defterima se isključivo za kategoriju stanovništva koje plaća filuriju koristi naziv eflak, odnosno vlah. Neka sela su obeležena u obliku „nastanjeni u dve grupe“ ili „tri grupe“ ili „tri mesta“ (Oruç, 2012, str. 168–169). Verovatno se radi o katunima, odnosno letnjim i zimskim ispašama, koja su vremenom postajala stalno mesto boravka. Ta katunska organizacija je odigrala značajnu ulogu u ojačavanju patrijarhata i stvaranju plemenskih skupina (Đurđev, 1963, str. 143). Sela koja se spominju u oba popisa i 1485. i 1489. godine su: Poljani, Lipova, Plana (tri grupe, drugo ime Stubica), Štitar (dve grupe, drugo ime Maljeva), Podbić, Baro, Mojkovac, Gornji Lepenac (tri mesta, drugo ime Magla Senica i Bilo Potok), Donji Lepenac, Sige, Gornji Obod, Donji Obod, Bukovica, Tustovina (Bušovina, dok je deo sela u kome su obeleženi vlasi, upisan kao Mušina), Jabučna, Cerova, Pali, Mihatova (Kola), Rakite sa Poljereke, Bojište, Ravne Reke sa Bistricom, Kruševa, Trebaljeva. Ona koja se spominju samo 1489. godine su: Dobrojević, Robkovine i Prostje(nje). Od popisa 1455. do popisa 1489. godine, prošlo je svega 34 godine, a primećuju se turbulencije, porast broja domaćinstava, nastajanje novih sela, nestajanje nekih starih. Ali ono što se još može primetiti je, da par sela koja imaju kontinuitet u sva 5 popisa: oba Oboda, oba Lepenca, Lipova, Kruševo, Cerovo, imaju i najveći broj vlaških domaćinstava 1489. godine, odnosno starih spahija, pa se može pretpostaviti da je u ovim selima živelo to staro vlaško stanovništvo, po kome je vilajet, a kasnije nahija dobilo ime Nikšići.

Sledeći popis koji obrađuje oblast Tarskih Nikšića je onaj iz 1516. godine. U ovom popisu se vidi da je Nahija Nikšići u sastavu kadiluka Novi Pazar i deo je hasa bosanskog sandžakbega Mustafe-bega. Popisano je 18 sela i svi plaćaju filuriju, što znači da su svi u vlaškom statusu. Ukupno je popisano 538 domaćinstava sa 15 baština. Te godine se prvi put u selima Nahije Nikšići javljaju i prva muslimanska domaćinstva. Prvi put se u selima spominju i kneževi u džematima. Sela koja se spominju su: Svinjačica (u ranijim popisima zapisano kao Svinjaštica i obeleženo kao viran, odnosno porušeno selo), Plana (podeljeno na 5 mahale: Vojković, Otmičeva, Gujan/Goban, Prbetić, Lipova), Trebaljeva, Štitarica (Maljeva), Podbitje, Javor, Gornji i Donji Lepenac, Siga, Gornji i Srednji Obod, Bukovica, Jabučna sa Tuševinom, Cerova, Pali (Brusova), Mihatova Kola, Rakite, Bojište, Ravne Reke sa Bistricom, Kruševa. Dva muslimanska domaćinstva se javljaju u Cerovi, i po jedno domaćinstvo u Sigi i Bojištu.  Kao sultanov has popisana su posebno sela Prostenje, Poljani, Robkovine i Dobrojević. Ona na ovom popisu nisu spomenuta kao deo nahije Nikšići. U kasnijim defterima se vidi da je od njih formirana posebna Nahija Prostenje (Nahiye-i-Prostenje). Ova nahija je 1516. godine imala ukupno 160 domaćinstava, od čega jedno muslimansko u selu Dobrojević (Oruç, 2012, str. 169–170). Kako su ove dve nahije odvojene, tako ćemo ih odvojeno i predstaviti kroz sledeće popise. Jedan takav popis je iz 1528/1530. godine. U tom popisu se vidi da stanovnici ovih nahija plaćaju ispendžu i ušur, dok su 1516. plaćali svi filuriju. Oni tada gube status vlaha i postaju raja. Svako selo ima kneza i primićura. Takođe, u selima se javljaju i popovi. U Nahiji Nikšići 1530. godine popisano je 14 sela: Ravna Rijeka sa mahalama (Bojište, Rakite, Mihatova Kola, Pali), Kruševa, Svinjačica, Plana sa mahalama (Vojkovići, Gujan/Goban, Otmičeva), Štitarica, Podbišće, Lipova, Trebaljeva, Javor, Gornji i Donji Lepenac, Gornji i Srednji Obod i Bukovica, Jabučna. Ukupno 957 domaćinstava, od kojih 10 muslimanskih: Kruševa (5), Cerova (3), mahala Bojište (1), Jabučna (1). U nekim selima, kao što je Cerova, knez je bio musliman. U Nahiji Prostenje u 5 sela: Prostenje, Poljani, Robkovine, Dobrojević i drugi Dobrojević, ubeleženo je 239 domaćinstava, od kojih 6 muslimanskih (osim jednog u Dobrojeviću, sada se javlja i 5 u Prostenju) (Oruç, 2012, str. 171).  Primetno je naglo povećanje broja stanovnika skoro u svim selima obe nahije u periodu od 1516. do 1530. godine. Verovatno razlog tome je osim prirodnog priraštaja i vlaški status u kome je bilo celokupno stanovništvo obe ove nahije od 1516. do 1530. godine, a koji je mogao da privuče stanovništvo iz drugih oblasti. Međutim, ukidanje plaćanja filurije i stavljanja stanovništva u status raje dovodi do suprotnog procesa, odnosno naglog pada broja domaćinstava u nahijama Nikšići i Prostenje. To se može videti iz sledećeg popisa 1540/42. godine. Sva sela u Nahiji Nikšići u ovom popisu su has bosanskog sandžakbega Husrev-bega. Isti je broj sela kao i 1530. godine, ali je broj domaćinstava više nego prepolovljen. Sada je u svih 14 sela bilo 438 domaćinstava i 10 muslimanskih domaćinstava u selima: Kruševa (4), Jabučna (3) i Cerova (3). Slična situacija je i sa Nahijom Prostenje, gde je sada ubeleženo 191 domaćinstvo i 3 muslimanska u samom Prostenju (Oruç, 2012, str. 173–174). Ovaj pad broja domaćinstava, a samim tim i broja stanovnika, predstavljao je verovatno veliki problem administraciji, pa je te 1540. godine, stanovništvo vraćeno na plaćanje filurije, koja je ranije bila vlaška privilegija (Đurđev, Filipović, Hadžibegić, Mujić, Šabanović, 1957, str. 59). Tako su se vlasi pretvorili u filuridžije. Padu broja stanovništva je verovatno doprinelo ukidanje vlaških privilegija, dok je na novim zapadnim granicama još uvek važio vlaški status (Luković, 2015, str. 43). Možemo smatrati da je to stanovništvo, prateći osmansku administraciju, a u želji da sačuva svoj privilegovani status, migriralo ka zapadu.

Godine 1550. Nahija Nikšići ulazi u sastav Hercegovačkog sandžaka. Dokument datiran na 3. juni 1550. godinu, spominje nikšićku raju, koja po vlaškom zakonu godišnje daje po 180 akči. Dalje se kaže da je ova nahija bila vezana za Bosnu, te da je neka raja spadala pod has bosanskog sandžakbega, a druga pod has hercegovačkog sandžakbega. Kaže se da se vlasi iz ove nahije nalaze daleko od Bosanskog vilajeta i da su vezani za hercegovačku oblast, a da su njihove zemlje krševite i sa mnogo klanaca, pa ne mogu davati po 180 akči, tako da se oni uvek bune i napadaju okolne krajeve. Zato je odlučeno da oni plaćaju po 120 akči i da se odvoje od Bosanskog sandžaka i pripoje Hercegovačkom sandžaku (Hadžibegić, 1960, str. 85).

Tri dokumenta iz 1564–1566. godine nam govore da je tada nastupila velika glad (Katić, 2014, str. 20). Prvi dokument datira iz 18. oktobra 1564. godine, i odnosi se na zapovest zaimu Mehmedu, koji je bio nadzornik carskih prihoda u Bosanskom, Hercegovačkom i Kliškom sandžaku, da proveri poslovanje emira Ejupa, koji je upravljao rudnikom Brskovo i hasovima Nahije Nikšića u periodu od 26. juna 1564. do 08. aprila 1565. godine. Ugovor o zakupu rudnika i hasova Nahije Nikšići je raskinut pre vremena, a najverovatnije da je u pitanju bila glad (Katić, 2014, str. 23). Drugi dokument je kneževski berat, izdat 4. septembra 1565. godine, knezu Vojinu, sinu nedavno preminulog kneza Dobrice. Knez Dobrica je bio knez nad selima Javor, Buren i Kotražić u Nahiji Nikšići, koji su pripadali carskim hasovima rudnika Brskovo u Hercegovačkom sandžaku. Javor upućuje na Javorovu goru, severozapadno od Prošćenja, a Buren istočno od njega. Oba lokaliteta su na nadmorskim visinama većim od 1.500 metara. Osim samog toponima Buren, mogu se naći u blizini i Mamutski Buren, Burenske Stijene, Burenski Do, Ispod Burena. Ovaj toponim se javlja još u Limskoj povelji kralja Uroša I, gde se nalazi u međama sela Prostenja (Stojanović, 1885, str. 9). Kotražić se ne može ubicirati, ali je očito bio u blizini ove dve lokacije. Sličan toponim se danas nalazi u nazivu sela Kotraža u Jasenici, čije stanovništvo dobrim delom vodi poreklo iz Polimskog i Potarskog kraja (Drobnjaković, 1923, str. 314, 315). Treći je dokument od 22. juna 1566. godine, koji se odnosi na zahtev nadzornika da se, između ostalog, hasu rudnika Brskovo dodeli još 20–30 sela Nahije Nikšići (Katić, 2014, str. 24).

Manastir Dobrilovina

Sledeći period gde možemo kroz izvore pratiti razvoj Tarskih Nikšića je kraj XVI veka. Glavni izvor za taj period je katastih manastira Dobrilovine. Prvi pomen manastira je iz 1592. godine, kada je od strane Šabana vojvode potpisana dozvola za obnovu crkve, jer je sklona padu (Bajraktarević, 1935, str. 34). Iz ovoga se može zaključiti da je manastir i ranije postojao. Samo selo Dobrilovina, pod onovremenim nazivom Dobrihnina, spominje se u Stonskoj i Limskoj povelji kralja Uroša I iz sredine XIII veka (Novaković, 1912, str. 601). Žarko Šćepanović, jedan od istraživača, koji je pokušao da rekonstruiše život Tarskih Nikšića, smatrao je da su verovatno početkom XVI veka upravo oni sagradili manastir Dobrilovinu i da je veoma jaka ta veza manastira i Tarskih Nikšića (Šćepanović, 1972, str. 30). Posebno je ta veza jaka obnovom manastira, kada počinje nova faza u njihovom razvoju.

U jeku Drugog rata, dvojica kaluđera Damnjan i Pavle su 1597. godine došli u Rim kod pape Klimenta VIII, a po preporuci franjevca iz Dubrovnika, Tome Orsinija. Preporuka je datovana 2. septembra 1597. godine. Kaluđeri su prilikom posete papi izneli kratak istorijat „srpske zemlje i primorske“ i opisali trenutno stanje. Zamolili su papu da pošalje vojsku na Herceg Novi i uz Grdanovu pomoć ga osvoje. Zatim bi zajedno poveli borbu protiv Turaka. Kod Onogošta bi se dogovorili o daljim koracima. Nabrajajući župe, plemena i vođe plemena, spominju Zupce Rada Vukašinovića, Riđane i Onogošt vojvode Grdana, Banjane vojvode Ivana Petrovića, Pivu vojvode Raosava, Drobnjake Ivana Kaluđerovića, Trebinje Miloša Vitkovića, Rudine Milka Vučetića, Gacko Žura Tomaševića, Moraču vojvode Radojice, Planu, Kolašinoviće i Nikšiće kneza Radiča, a niže njih župe Nikoljac, Vraneše i Mileševu, a preko njih Komorane i Ravne Sjenice, a preko Sjenice su Ras i Novi Pazar (Horvat, 1909, str. 57). Jasno je da se ovde radi o Nikšićima na Tari, a da se iza kneza Radiča krije Radič Milošević iz Plane, koji se 1609. ili 1613. godine spominje kao priložnik manastira Dobrilovine. Pored njega se spominju i knez Milovan Lazarević, protopop Radul, knez Vukić Vuković, knez Herak Radonić, knez Vojin Radulović, knez Pavle Vuković (Stojanović, 1902, str. 277). Radič je prema predanju tragično nastradao kod Bijelog Polja, a nasledio ga je sin Nikola. On je rodonačelnik većine Miloševića-Šaranaca u Drobnjaku, koji su se tamo odselili 1782. godine (Luburić, 1930, str. 192–193).

Smatra se da je najveći deo Dobrilovinskog katastiha sastavio proiguman Vasilije, možda tokom 1673. godine, kada se vršio popis crkava u kolašinskom kraju (Kovačević, 1884, str. 332). Međutim nije jedino on pisao ovaj rukopis, već je bilo raznih pisara u različitim vremenskim periodima. Jedan deo teksta pisao je jeromonah Georgije Crnorizac. Njegovo ime se nalazi na naslovnoj strani spisa. Takođe je na pretposlednjoj strani ostavio zapis sa datumom od 31. januar 1689. godine (Šekularac, 1988, str. 31). Posle nabrajanja arhiepiskopa, nabrajaju se i pojedinci i porodice iz raznih sela, radi pominjanja u liturgijama. Prvo i posebno mesto zauzimaju Tarski Nikšići. Nabrojana su zatim sela i porodice u kojima oni žive. To su sela: Tvrtkovići (kuća kneza Milovana Lazarevića i popa Nikole), Bistrica (kuće Radića, protopopa Radula i Boža Pešovića), Bobanovići (kuća Radivoja Dragojevića), Ilijaševići (kuća Strmanovića), Stričina (kuće Ćemanovića,  Šavrića i Mijuška Kovača), Gojakovići i Bratojevići (kuća Gojakovića, Sjekirčića, Kukića i Mrčića), Zorojevići, Bijelo Polje (kuća Pavla Stojića), Dmitrovo Selo, Kulizići (kuće Vuletića, Vukmilovića, Kantića, kneza Milike i popa Miodraga), Polja (kuće Matkova, Milejića, Čopićića, Milije Grubićevića), Mojkovac (kuća kneza Vukobratića), Podbišće, Virijevići (kuće Manojlovića, Stjepana), Pobriskijevići (kuće Radeljića, Ilije Jandžića, Krgovića, Brenovića), Vašarići (kuće Branilovića, Marilovića i Mihailovića, Save Raonića, Lalova i Nikole Kovača), Đurđevići (kuća Jakovovića), Biskupići (kuće Vojmilovića i Vučića), Lepenac (kuća kneza Martina Tomića), Obod (kuće kneza Vojina Karlice, kneza Boža Mirkovića, Anta Lazovića), Cer (kuća Boškova), Ravna Rijeka (kuća Batrićeva) (Šekularac, 1988, str. 52–57). Veliki broj nabrojanih sela je danas u ataru sela Prošćenje, koje je do pedesetih godina HH veka, bilo centar Potarja. Kao što se može videti u plemenu Tarskih Nikšića popisano je 23 sela. Popis Tarskih Nikšića zauzima 15 stranica katastiha. Neka sela se i nakon više od jednog veka ponavljaju, dok su druga sasvim novih naziva, pre svega imenovana verovatno po rodu koji je u njima živeo. Ono što se može videti je da su mesta koja se mogu ubicirati pretežno skoncentrisana oko reke Tare, nešto zapadnije od naselja koja su naseljavali krajem XV i početkom XVI veka. Verovatno tome je doprinela i lokacija obnovljenog manastira Dobrilovine, duhovnog centra Tarskih Nikšića.

Tarski Nikšići su svoj životni prostor delili, pre svega, sa plemenima: Kolašinovića, Planjana, Vraneša, Kriča. Kao što smo videli, oni su bili koncentrisani na uskom prostoru reke Tare, sa obe njene strane, pre svega na potezu od Mojkovca do manastira Dobrilovine. Ovu plemensku organizaciju su u kasnijem periodu razbili Turci (Šćepanović, 1979, str. 134). Kao jedan od bitnih momenata je izgradnja utvrđenog grada Kolašina (1647–1651) i doseljavanje muslimanskog stanovništva. Kolašin se počeo zidati 1647. godine (Stojanović, 1902, str. 357), a grad je podignut od strane Ali-Paše na Kolašinoviću 1651. godine (Stojanović, 1902, str. 369). Grad je dakle nastao na mestu sela Kolašin(ović), koje se spominje 1565. godine, u kneževskom beratu, kojim se umesto preminulog kneza Todora, postavlja njegov sin Miloš (Vasić, 1975, str. 521). Već tada kreću prva iseljavanja (Šćepanović, 1979, str. 125). Osim izgradnje utvrđenog turskog grada Kolašina, i druge nevolje su pratile Tarske Nikšiće i njihove susede. Zabeleženo je u katastihu da je 1666. bila gladna godina i da se raseli zapadna zemlja (Šekularac, 1988, str. 64). Ceo taj XVII vek je za narod u Potarju bio veoma težak. Krajem tog veka, kako se rasplamsavao sukob između Austrije i Osmanskog carstva, počele su pripreme i srpskog stanovništva za borbu protiv Turaka. O organizovanju Tarskih Nikšića za tu borbu, govori podatak iz 1689. godine, kada je Arsenije III Čarnojević u jednoj važnoj misiji za svog opunomoćenika izabrao proigumana manastira Dobrilovine, Vasilija. Proiguman Vasilije je zajedno sa igumanom Teodosijem razvio živu aktivnost u organizovanju otpora Turcima, a biće i glavni posrednici između mletačkih vlasti i pobunjenih plemena Potarja. Tako Tarski Nikšići mole Boga da nad njima ne bude drugog vladara osim Sinjorije (Mletačke republike), sa kojima više vole i mrtvi, nego sa drugima živi. U isto vreme se žale i na Nikšićane i Drobnjake da ih pljačkaju, pa mole Đovanija Bolicu da se zauzme za njih kod ovih plemena. Potpisnici ovog pisma, koje je datovano 15. maja 1689. godine (po starom kalendaru) jesu kneževi: Milo Aleksić, Dmitar Pavlović, Divašić, Milutin, Jovan, Hrabren, Spaso, Pavle, Pejo Karličić i Božo Pejović (Stanojević, 1970, str. 352). Nakon 1690. godine i propasti ustanka, može se pretpostaviti da se značajan deo plemena iz Potarja, a samim tim i Tarskih Nikšića, raselio. Jedan ogranak je verovatno preko Bijelog Polja pratio migracionu rutu preko Bihora u Sjeničko Polje, pa dalje preko Starog Vlaha u Šumadiju, a drugi pravac je opet preko Bijelog Polja, vodio dalje preko Rožaja i Štavice do Ibarskog Kolašina i dalje u Toplicu i Rasinu. Upravo se početkom 1690. godine u Bijelom Polju pojavila epidemija kuge, koja je desetkovala stanovništvo koje je inače bilo u rasulu (Tomić, 1906, str. 130). Karličići u Bijelom Polju i sjeničkom kraju, Čopići u Bijelom Polju, okolini Guče, Rudniku i Jasenici, Virijevići u I. Kolašinu i Šumadiji, kao i spominjanje Kolašinovića u selu Zupče u Devičkom katastiku 1763. godine (Elezović, 1932, str. 345), kao i sam naziv Ibarskog Kolašina (Zarković, 2008, 153–189), jasno pokazuje pravce migracija plemena iz Potarja i Polimlja, a samim tim i Tarskih Nikšića.

Iako se može sa dosta sigurnosti pretpostaviti da je znatan deo stanovništva Potarja nakon 1690. godine, napustilo tu oblast, postoje izvori koji nam govore da su ipak mnogi i ostali na tom području. Međutim sam podatak da je vrlo brzo izgubljeno ime Tarskih Nikšića i da su nestali sa istorijske pozornice kao pleme, govori da je mnogo veći deo otišao sa tog područja i da se veza sa starim krajem veoma brzo izgubila. Jedan dokument koji potpisuje kadija pljevaljskog kadiluka Abdul Fetah, a koji je datovan 22. januara 1694. godine, navodi knezove nahije Nikšićke, zajedno sa knezovima Pljevaljskog i Prijepoljskog kadiluka, koji daju punomoćje i u Carigrad upućuju Josaba (moguće pogrešno napisano Joksim) sina Rabrenovog, Avrama sina Ranićevog i Milisava sina Krsmanovog, radi plaćanja harača (Elezović, 1940, str. 865–866). Drugi dokument datovan 23. jula 1694. godine predstavlja neki  spor, koji vodi izvesni Jakov sin Prodanov, protiv kneza Mine, sina Aleksinog, iz sela Prošćenja u Nikšiću, a povodom štete koju mu je njegov čobanin učinio u mestu Žari. Od kadije kadiluka prijepoljskog knez Joksim, sin Rabrenov, žitelj Vraneša, vezano za ovaj slučaj izvadio je uverenje. Među svedocima su potpisani između ostalih i Miloš, sin Avramov, i Mirko, sin Sima (Elezović, 1940, str. 867). Mesto Žari je, istorijski gledano, na teritoriji Tarskih Nikšića, u blizini reke Ljuboviđe, do samih Vraneša. Joksim, sin Rabrenov, verovatno je Josab iz prvog dokumenta, dok je knez Mina, sin Aleksin, moguće isti onaj Milo Aleksić, potpisnik pisma Mlečanima iz 1689. godine. Inače, knez Joksim se pojavljuje i juna 1688. godine, u jednom sporu sa spahijom Salihom, pred prijepoljskim kadijom (Elezović, 1940, str. 864). Knez Joksim se spominje i ranije, u jednoj tapiji, datovanoj 27. oktobra 1684. godine, izdatoj od prijepoljskog kadije, kojom je knez Joksim kupio planinu Žari u međama sela Murguševića, u nahiji Vraneši, od Todora sina Radosavljeva i Trifuna sina Andrijina. Kao svedok je između ostalih zapisan i Janoš sin Savin (Elezović, 1940, str. 866).

Kontinuitet življenja na prostoru Potarja i Polimlja, postavlja pitanje o starini Tarskih Nikšića na ovom prostoru. Sama njihova brojnost, koja je verovatno uslovila da osmanska uprava, najpre vilajetu, a zatim nahiji, da ime po njima, odnosno promeni stari naziv župe Brskovo, ide u prilog većoj starosti roda na tom prostoru (Hrabak, 1997, str. 32). Povlašćen položaj tog stanovništva na samim počecima osmanske vlasti, predstavljen pre svega kroz vlaški status, koji možemo zapaziti i u periodu pre osmanske vlasti, spominjanje Tarskih Nikšića kao starih spahija u ranoj fazi osmanske uprave, daje nam za pravo da Tarske Nikšiće vidimo kao vlaško stanovništvo, koje je taj status steklo još u periodu srpske srednjovekovne države. Prve vlaške skupine zapažaju se oko manastirskih imanja, koje kao takvi opslužuju obližnje manastire. U srednjovekovnoj srpskoj državi postajali su manastirski vlasi i carski vlasi (Bogićević, 1952, str. 150). Sama etimologija reči vlah, do danas nije u potpunosti jasna. Neki lingvisti smatraju da je u pitanju germanizam koji označava Kelte, zatim da je reč koja označava „stranca“, do toga da je reč indoevropskog korena i predstavlja reč za pastira i da je u vezi sa slovenskim božanstvom Velesom (Pijović, 2010, str. 199–208). U našoj istoriografiji preovladava mišljenje da su Sloveni dolaskom na Balkan zatekli raštrkano romanizovano stanovništvo, koje je u unutrašnjosti poluostrva, prebeglo u visoke nepristupačne krajeve, čija je konfiguracija terena doprinela da se preorijentišu isključivo na stočarstvo kao primarnu delatnost. To su bili Vlasi ranog srednjeg veka. Vremenom su počeli da se spuštaju u nizine, prevashodno zbog trgovine, gde dolazi do simbioze stanovništva. Ta simbioza je delimično dovela do slavizacije romanskog stanovništva, a drugim delom mnogi Sloveni prihvataju vlaški način privređivanja i transhumantno stočarenje. Postaju vojnici, ponosnici i profesionalni stočari u službi vladara (Filipović, 1963, str. 51). Tako vremenom, pre svega u srpskim zemljama, imamo vlahe kao socijalnu kategoriju, a ne etnonim. Prvi pomen Vlaha (vlaha) nalazimo u vizantijskim izvorima iz druge polovine XI i početkom XII veka. Jedan od tih izvora spominje pripreme Vlaha (vlaha) za ustanak protiv centralne vlasti 1066. godine i pregovore u kući Vlaha (vlaha) Berivoja. Kasnije i Ana Komnina spominje Vlaha (vlaha) Pudila (Budila), koji je verovatno iz oblasti Dobrudže. U jednoj prepisci između cara Alekseja i patrijarha Nikole 1100– 1104. godine, spominje se 300 porodica Vlaha (vlaha), čije katune  car ustupa patrijarhu, a same Vlahe (vlahe) crkvi (Mirdita, 1995, str. 95–100). Vidi se da su ovi Vlasi (vlasi) obitavali u oblasti Tesalije i Moglena, današnje severne Grčke, a da prelaze velike deonice sa stokom, čak do centralnobalkanskih planina. Zanimljivo je i da oba spomenuta Vlaha (vlaha) u ovim izvorima nose slovenska imena. Prvi pomen Vlaha (vlaha) u izvorima domaće provenijencije nalazimo u osnivačkoj povelji manastira Hilandar, Svetoga Simeona i Svetoga Save (Trifunović, Bjelogrlić, Brajović, str. 55). Prvi spomenuti vlah po imenu je knez Grd, u Žičkoj povelji (Novaković, 1912, str. 572). Mileševski vlasi se spominju u povelji kralja Vladislava, koja nije sačuvana, ali za koju znamo da je postojala, na osnovu povelje kralja Uroša I manastiru Sv. Nikole u Hvosnu iz 1276/77. godine, gde ovaj manastir poklanja manastiru Mileševi. Tu navodi da je kralj Vladislav manastir Mileševu obdario selima i vlasima (Maksimović, 2019, str. 43). Iz povelje kralja Milutina manastiru sv. Đorđe kod Skoplja, vidimo da su mileševski vlasi imali iste obaveze kao i studenički vlasi, a prema „zakonu svetoga Simeona i svetoga Save“ (Blagojević, 1979, str. 131). U povelji Hilandaru kralja Milutina iz 1293–1302. godine, spominje se knez Voihna sa vlasima, gde se spominju i crkveni vlasi (Miklosich, 1858, str. 59–61). Takođe se vlasi spominju na vlastelinstvu manastira Visoki Dečani, u Dečanskoj hrisovulji kralja Stefana (Ivić i Grković, 1976, str. 65, 97, 192). U mnogim poveljama srpskih vladara spominju se zakoni vezani za vlahe, kojima su određivali prava i obaveze tog dela stanovništva i koji su se nazivali „Zakon vlahom“. To su Svetostefanska hrisovulja kralja Milutina (Kovačević, 1890, str. 9), povelja kralja Dušana o poklanjanju crkve Sv. Nikole u Vranju (Solovjev, 1927, str. 108, 113) i Svetoarhanđelovska hrisovulja cara Dušana (Mišić i Subotin-Golubović, 2003, str. 113–114). U tim poveljama se može videti da je postojalo nekoliko vrsta vlaha: vlasi-vojnici, ćelatori, poklonici, ubogi vlasi. Oni su živeli u katunima, pretežno na manastirskim vlastelinstvima. Vremenom teritorijalizovani, počeli su se baviti obezbeđivanjem karavanske trgovine. Veoma je značajna uloga vlaha u trgovini i transportu robe. Ona je nastala tek nakon što je centar vlaških skupina pomeren ka zapadu (Filipović, 1963, str. 46). Jedna od titula koja je postojala kod vlaha od najranijih pomena bila je knez. Knez je bio posrednik između katuna i državne vlasti. Pored kneza, javlja se i titula vojvode, koja je u tesnoj vezi sa titulom katunara (Kovačević, 1963, str. 135). U čitavom XIII veku, kao i u prvoj polovini XIV veka, vidimo povezanost vlaha sa manastirskim imanjima. U kasnijem periodu, a pre svega tokom druge polovine XIV i početkom XV veka, vidimo da je vlaško stanovništvo u neposrednoj vezi sa karavanskom trgovinom, koja se odvija između primorskih gradova i unutrašnjosti. U dubrovačkim izvorima vidimo da vlasi sklapaju ugovore o prenosu robe, uzimaju stoku na čuvanje, prodaju stočne proizvode, najčešće sir. Vrlo često vidimo i tužbe zbog pljački (Kovačević, 1963, str. 123). Tokom prve polovine XV veka oni postaju i ratničke družine, koje nezavisno deliju i priklanjaju se vladarima po svome nahođenju (Božić, 1983, str. 155–173). U prvim fazama osmanske uprave, uspešno je preuzet ovaj sistem, pre svega kao način borbe protiv stare feudalne klase. Tako su Turci vlaška prava proširili na veće društvene slojeve, i dali poseban pečat instituciji vlaha krajem srednjeg i početkom novog veka (Isailović, 2017, str. 25–42). Prostor na kome su se nalazili i status koji su mogli imati, otvara mogućnost da su Tarski Nikšići zapravo bili vlasi manastira Sv. Petra i Pavla u Polimlju. U kasnijem periodu, karavanski put koji je od Dubrovnika vodio ka Brskovu, verovatno je doveo do teritorijalizacije ove vlaške skupine, koja je vremenom sve više dobijala odlike plemenske organizacije (Dinić, 1937, str. 122). Upravo se u Stonskoj i Limskoj povelji kralja Uroša I iz sredine XIII veka, spominju poimenice crkveni vlasi, koji bi mogli biti upravo preteče Tarskih Nikšića. U Stonskoj povelji, koja je pisana u periodu 1243–1253. godine (Mošin, Ćirković, Sindik, 2011, str. 197) i Limskoj povelji, pisanoj u periodu 1253–1264. godine (Stojanović, 1890, str. 10), spominju se vlasi Budan sa decom, Dobrogost sa decom, Njegoslav sa decom i bratom i ostali. Sedište Humske episkopije bilo je u Stonu, na poluostrvu Pelješcu, u crkvi Sv. Bogorodice (Novaković, 1912, str. 600). Početkom druge polovine XIII veka, sedište episkopije je prebačeno u unutrašnjost srpske države, u crkvi Sv. Petra i Pavla u Polimlju. To je prva promena koja se desila u okviru autokefalne Srpske arhiepiskopije. Takva odluka je očito doneta na saboru, kojem su pored kralja Uroša I, prisustvovali i arhiepiskop Arsenije i episkop humski Sava (Stojanović, 1890, str. 8). Nije poznat tačan razlog premeštanja centra episkopije. Jedna od mogućnosti zašto je došlo do ovog prenošenja sedišta je i zemljotres koji se dogodio 1252. godine, koji je oštetio manastir Sv. Bogorodice, centar Humske episkopije, kao i sukob humskih episkopa sa županom Radoslavom (Ćorović, 1928, str. 55). Sukob između Milutina i Dragutina 1301–1313. godine (Dinić, 1955, str. 49–82), pobuna Stefana Dečanskog u Zeti 1314. godine, kao i sukobi sa Dubrovnikom 1317–1318. godine i pojava Branivojevića u Zahumlju u vreme sukoba između kralja Milutina i Mladena Šubića 1318–1319. godine (Jireček, 1952, str. 199–200), značajno su oslabili centralnu vlast na zapadnim granicama. Sukob oko prestola 1321–1324, kao i ponovni sukobi sa Dubrovnikom i Branivojevićima, koji su okončani tek 1326. godine (Jireček, 1952, str. 202–204), još više su udaljili humske zemlje od centralne vlasti. To je iskoristila Bosna, koja je iste godine prodrla u dolinu Neretve i učvrstila se u Humu. To je dovelo do rata 1329. godine između Srbije i Bosne, ali bez rezultata (Ćirković, 1964, str. 91). Sudbina tog kraja, kao i same Humske episkopije je zapečaćena predajom Stona i Pelješca Dubrovniku od strane kralja Dušana 22. januara 1333. godine (Miklosich, 1858, str. 103–105). Sledeće godine on opominje Dubrovčane da ne poštuju pravo pravoslavnog bogosluženja u Stonu i Ratu (Miklosich, 1858, str. 107–109). Povelja kralja Dušana iz 25. oktobra 1343. godine, ukinula je sedište episkopije u manastiru Sv. Petra i Pavla u Plimlju (Solovjev, 1929, str. 97). Pretpostavlja se da je vlastelinstvo manastira predato manastiru Hilandar (Janković, 1985, str. 40).

Usled oskudnih izvora, koji bi mogli povezati crkvene vlahe iz Stonske i Limske povelje sa Nikšićima sa Tare iz dubrovačkog dokumenta iz 1447. godine, mi ne možemo potvrditi hipotezu da se u ovom slučaju radi o precima Tarskih Nikšića, ali možemo zaključiti da je kontinuitet Tarskih Nikšića na prostoru Potarja i Polimlja prilično dug i da su oni predstavljali deo stanovništva samog centra srednjovekovne nemanjićke Srbije. Iako je veliki deo Tarskih Nikšića raseljen tokom XVII i XVIII veka iz oblasti Potarja i Polimlja, naselivši oblasti širom srpskog etničkog prostora, ipak i danas znatan deo stanovništva ovog kraja čine potomci Tarskih Nikšića, iako kolektivnog sećanja danas na njih nema. Dobar primer za to mogu biti Karličići iz Bijelog Polja, koji imaju predanje da su došli sa Oboda kod Rijeke Crnojevića u Zeti, a da su zatim preko Ravne Rijeke dospeli do Bijelog Polja (Radulović, 1933, str. 37). Dobar deo ovog predanja je tačan, osim povezivanja Oboda sa Rijekom Crnojevića. Mogli smo videti da se u svim izvorima od sredine XV do kraja XVII veka, selo Obod spominje kao integralni deo Tarskih Nikšića. To selo se nalazi severno od Mojkovca i istočno od Bijelog Polja. U samom Dobrilovinskom katastihu se u tom selu spominje upravo kuća kneza Vojina Karlice (Šekularac, 1988, str. 57). Verovatno tokom oslobodilačkih ratova stare Crne Gore, postala je neka vrsta pomodarstva i prestiža vezivati svoje poreklo za te krajeve. U ovom primeru se vidi sva fluidnost predanja i gubljenja plemenske svesti, koja nije zaobišla ni Tarske Nikšiće. Oni kao brojna skupina, u vlaškom statusu još u periodu srednjovekovne Srbije, najverovatnije teritorijalizovana tokom burnih događaja u drugoj polovini XIV i početkom XV veka, predstavljali su značajan činilac na prostoru Potarja i Polimlja. Na početku osmanske vlasti koristili su privilegije koje su imali kao vlasi, a kasnije, nakon gubljenja tih privilegija, ulaze u borbu protiv te iste vlasti, koja ih je na koncu koštala raseljavanja iz matične oblasti, počev od sredine XVII veka, pa nadalje.

NAPOMENA: Članak objavljen u Međunarodnom tematskom zborniku “Nauka bez granica 3” (Sveska 3, Историја света и уметности, Univerzitet u Prištini, Filozofski fakultet, Kosovska Mitrovca, 2020., str. 280-298)

IZVORI

Aličić, A. (2008). Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine. Mostar: Islamski kulturni centar.

Bajraktarević, F. (1935). Turski dokumenti manastira Sv. Trojice kod Pljevlja. Sarajevo: Državna štamparija.

Dinić, M. (1967). Iz dubrovačkog arhiva, knj. 3. Beograd: SANU.

Đurđev, B., Filipović, N., Hadžibegić, H., Mujić, M., Šabanović, H. (1957). Kanuni i kanu-name- za Bosanski, Hercegovački, Zvornički, Kliški, Crnogorski i Skadarski sandžak. Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu.

Elezović, G. (1932). Rečnik kosovsko-metohiskog dijalekata, knj. 1. Beograd: SANU.

Elezović, G. (1940). Turski spomenici, knj. 1, SKA. Beograd: Zbornik za istočnjačku istorisku i književnu građu.

Ivić, P. i Grković, M. (1976). Dečanske hrisovulje. Novi Sad: Institut za lingvistiku.

Katić, S. i Katić, T. (2014). Nekoliko dokumenata o rudniku Brskovo u 16. veku. Beograd: Istorijski institut.

Kovačević, LJ. (1884). Beleške i natpisi. Beograd: Glasnik srpskog učenog društva. Kovačević, LJ. (1890). Svetostefanska hrisovulja, Spomenik IV, SKA. Beograd: Državna štamparija Kraljevine Srbije.

Miklosich, F. (1858). Historiam Serbiae Bosnae Ragusii. Viennae: Monumenta Serbica.

Mišić, S. i Subotin-Golubović, T. (2003). Svetoarhanđelovska hrisovulja. Beograd: Istorijski institut.

Mošin, V., Ćirković, S., Sindik, D. (2011). Hrisovulja kralja Stefana Uroša I manastiru svete Bogorodice u Stonu. U: V. Mošin, S. Ćirković, D. Sindik (prir.), Zbornik srednjovekovnih ćiriličkih povelja i pisama Srbije, Bosne i Dubrovnika (195– 198). Beograd: Istorijski institut.

Novaković, S. (1912). Zakonski spomenici srpskih država srednjeg veka, SKA. Beograd: Državna štamparija Kraljevine Srbije.

Oruç, H. (2012). Nahija Limski Nikšići u granicama Bosanskog i Hercegovačkog sandžaka u 15. i 16. Stoljeću. Historijska traganja, 10, 155–180.

Solovjev, A. (1929). Kad je Dečanski proglašen za sveca? (Kralja Dušanova povelja Limskom manastiru). Bogoslovlje, 1, 284–298.

Solovjev, A. (1927). Povelja kralja Dušana o manastiru Sv. Nikole u Vranju. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 7, 107–115.

Stojanović, LJ. (1890). Stari srpski hrisovulji, akti, biografije, letopisi, tipici, pomenici, zapisi i dr. Beograd: Državna štamparija Kraljevine Srbije.

Stojanović, LJ. (1902). Stari srpski zapisi i natpisi. Beograd: Državna štamparija Kraljevine Srbije.

Stojanović, LJ. (1929). Stare srpske povelje i pisma. Beograd – Sremski Karlovci: Srpska manastirska štamparija.

Trifunović, Đ., Bjelogrlić, V., Brajović, I. (1986). Hilandarska osnivačka povelja svetoga Simeona i svetoga Save. Zbornik radovaOsam vekova Studenice 1(1), 49–60. Beograd: Izdanje Svetog arhijerijskog sinoda Srpske pravoslavne crkve.

Ćorović, V. (1928). Spisi Sv. Save. Beograd – Sremski Karlovci.

Horvat, K. (1909). Monumenta historica nova historiam Bosnae et provinciarum vicinarum illustrantia. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog muzeja.

Šabanović, H. (1964). Krajište Isa-bega Ishakovića-zbirni katastarski popis iz 1455. godine. Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu.

Šekularac, B. (1988).  Dobrilovina i dobrilovinski katastik. Mojkovac: SIZ za nauku i kulturu.

LITERATURA

Blagojević, M. (1979). Zakon svetoga Simeona i svetoga Save, Sava Nemanjić – Sveti Sava. Istorija i predanje, 7, 129–166.

Bogićević, V. (1952). Vlasteoska porodica Miloradovića-Hrabrena u Hercegovini. Glasnik zemaljskog muzeja u Sarajevu, 139–160.

Božić, I. (1979). Nemirno Pomorje XV veka. Beograd: Srpska književna zadruga.

Vasić, M. (1975). Gradovi pod turskom vlašću, Istorija Crne Gore, knj. 3, Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore.

Dinić, M. (1937). Dubrovačka srednjovekovna karavanska trgovina. Jugoslovenski istorijski časopis, 3, 119–146.

Dinić, M. (1955). Odnos između kralja Milutina i Dragutina. Beograd: ZRVI.

Đurđev, B. (1963). Teritorijalizacija katunske organizacije do kraja XV veka. Simpozijum o srednjovjekovnom katunu (143–169). Sarajevo: Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine.

Zarković, V. (2008). O počecima savremenog Ibarskog Kolašina. Baština, 24, 153– 189.

Isailović, N. (2017). Legislation concerning the Vlachs of the Balkans before and after Ottoman conquest: An overview. In: S. Rudić & Aslantas, S. (Eds.), State and society in the Balkans before and after establishment of Ottoman rule (25–42). Belgrade: The Insitute of History Belgrade.

Janković, M. (1985). Episkopije i mitropolije srpske crkve u srednjem veku. Beograd: Istorijski institut – Narodna knjiga.

Jireček, K. (1952). Istorija Srba, knj. 1. Beograd: Naučna knjiga.

Kovačević, D. (1963). Srednjovjekovni katuni po dubrovačkim izvorima. Simpozijum o srednjovjekovnom katunu (121–140). Sarajevo: Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine.

Luburić, A. (1930). Drobnjaci – pleme u Hercegovini. Beograd: Štamparija Drag. Gregorića.

Luković, M. (2015). Zakon Vlahom (Ius Vlachicum) in the charters issued to Serbian medieval monasteries and kanuns regarding Vlachs in the early Ottoman tax registers (defter). Balcanica Posnaniesia, XXII (1), 29–46.

Maksimović, M. (2019). Mileševski Vlasi (XIII–XV vek). Crkvene studije, 16, 213– 236.

Mirdita, Z. (1995). Vlasi u svijetlu podataka bizantskih autora. Povijesne prilike, 14, 25–115.

Mišić, S. (2010). Leksikon gradova i trgova srednjovekovnih srpskih zemalja. Beograd: Zavod za udžbenike.

Pijović, M. (2010). Nekoliko misli o mogućem podrijetlu naziva Vlaha. Studia mithologica Slavica, XIII, 199–210.

Premović, M. (2015). Trgovački putevi i trgovina u srednjem i donjem Polimlju u srednjem vijeku. Acta historiae, 23 (4), 693–709.

Radulović, I. (1933). Bijelo Polje. Glasnik geografskog društva, XIX.

Sindik, D. (2008). O prvom pomenu Brskova. Istorijski časopis, LVI 305–309.

Stanojević, G. (1970. Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim ratovima XVI–XVIII vijeka. Beograd: Istorijski institut.

Tomić, J. (1906). Patrijarh Arsenije III Crnojević prema Mlečićima i ćesaru 1683–1695. Beograd: Glas SKA.

Ćirković, S. (1964). Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd: Srpska književna zadruga.

Filipović, M. (1963). Struktura i organizacija srednjovekovnog katuna.  Simpozijum o srednjovjekovnom katunu (45–112). Sarajevo: Naučno društvo SR Bosne i Hercegovine.

Filipović, N. (1974). Vlasi i uspostava timarskog sistema u Hercegovini. Godišnjak ANUBiH, XII, 127–221.

Hadžibegić, H. (1966). Glavarina u osmanskoj državi. Sarajevo: Orijentalni institut.

Hrabak, B. (1997). Nikšić do početka XIX veka. Beograd: Narodna biblioteka Srbije.

Šobajić, P. (1938). Nikšić–Onogošt. Beograd: Posebna izdanja geografskog društva.

Šćepanović, Ž. (1972). Nikšići u Potarju. Jugoslovenski istorijski časopis, 1–2, 17–31.

Šćepanović, Ž. (1979). Srednje Polimlje i Potarje. Beograd. Etnografski institut.

[1] Dokument se nalazi u Dubrovačkom arhivu u seriji Lamenta de foris.

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

  1. Spasoje

    Postoji jedna moja zamjerka tekstu, ja nisam Nikšićanin i prvi put čujem za Tarske Nikšiće. Ali vlaški status u doba Nemanjića je nešto drugačije naspram statusa vlaha u doba Osmanlija.

    Osmanlije su zabilježile da mnogi Srbi zbog pitanja poreza, imovine… biraju da na popisu budu zavedeni kao Vlasi.

    Po nekoj logici koja vlada kod nas u Crnoj Gori, mi vlaha nismo imali, svi vlasi su živjeli u prostoru Prokletija odakle ih Sveti Sava u sačuvanim dokumentima, šalje u Makedonske metohe gdje dobijaju besplatno zemlju, na brigu su igumanima po pitanju obrazovanja potomaka, vođenja rodoslova tj. duhovnih pitanja.

    Vlasi dolaze u Crnu Goru iz Bosanskog sandžaka ili Bugarske. Jedina Crkva koja se naziva Vlaškom je u Cetinje, ta Crkva ima zabilježene ktitore i prezimena koja su rijetka kod nas, ali česta kod Bugara ili Rusa, pa se smatra da su Bugarskog porijekla, tipa prezime Penda… Postoji naravno i ideja u akademiji Crne Gore, koja kaže da su ktitori crkve naknadno pisani tokom neke obnove, jer se ipak radi o Crkvi iz 1450 godine… Tome slijedi njihov zaključak da su Vlasi došli iz Nikšića i okoline, navodeći za primjer porodicu Petrović, Popović i dr. stanovnike Cetinja.

    Ali kao što rekoh, imamo mnogo dokaza koji govore suprotno, da se Srbi upisuju kao Vlasi u doba Osmanlija. Dok Vlašku kao neku naciju, osniva Basaraba koji dolazi iz Rusije malo prije Turaka.

    • Zdravko

      Očigledno je da Vlah nije povezan sa lingvističkim, etničkim ili vjerskim porijeklom bukvalno. Tačno je da Germani prvi tu riječ koriste zapisano kod Ostrogota i Gota, tako opisuju sve strane narode koji su pod Rimom. Ali kasnije kod nas je Vlah dobio vizantijsko značenje, pa te germane Vizantijci zbog germanskog uticaja u ranoj Crkvi i kulturi, nazivaju Vlasima. Vizantijski vlah je sličan Osmanskom vlahu, za njih je vlah svaki stranac na teritoriji gdje vladaju. Pritom Osmanlije razlikuju Vlahe i Karavlahe, jer su Vlasi vezani za neku regiju, dok Karavlasi su nomadi koji se baš sele sa jednog kraja na drugi, pritom su Karavlasi sa karakterističnim tamnim očima koje su smatrane došljačkim u mnogim evropskim mitologijama, kao i kod prvih Osmanlija koji za amajliju najvišeg uticaja imaju Fatimino oko ili Tursko oko, koje je uvijek Plave boje. To Fatmino oko je takođe nađeno kod Skita pa samim tim se ne smatra izvorno kultom Fatime bint Muhamed koja je bila supruga islaskog proroka, već asimilovan običaj u novu religiju koju su širile Osmanlije. A šta kažu Primorci i Hercegovci u Crnoj gori za plave oči ”kažu uvijek oko naše” dok ove u staru CG zovu Morlacima i Vlasima i nikako srbima što se i potvrđuje u politici danas. Sad nas oni zovu okupatorima i došljacima, kugom koja je došla na nečije ognjište… bukvalno nas zovu Vlasima iz perspektive Vlaha kao nekih vladara nad cijelom teritorijom. Znači vlah znači stranac, samo je pitanje koja imperija koristi taj termin…

      Imamo navode za cijelu Crnu Goru da je vlaška, od Drobnjaka do Bokelja, koristeći samo Crkvena dokumenta ili neke starije zapise.

      Kao interesantan primjer prisustva Vlaha navodi da se u najstarijem pomenu Drobnjaka od 3. decembra 1285. godine kaže da Bratinja Drobnjak i drugi Vlasi uzimaju obavezu da plate Jovanu Pečenegu deset perpera. Takođe, u brojnim paštrovskim ispravama XIII i XIV vijeka u plemenu Paštrovići pominju se imena Vlaha: Negul, Harube, Herkula, Urso i druga, a tu je i ime Drakul, odnosno prezime Drakulović, koje se može naći i danas, podsjeća Šekularac. On ističe da su nam iz tih davnih vremena ostale i neke riječi kao što su bastati, blavor, mačuga, tola. Riječ tola označavala je trpezu, otuda i prezime Tolić, a istog porijekla je i toponim Toletino osoje u Cucama.
      „U rodoslovu Crnojevića kaže se da je gospodar Crne Gore imao tri sina i čerku zvanu Jekaterina, koja je bila udata za Radula, vlaškog gospodina.

      ovjde imaš mnogo više o tome, sa izvorima i citatima, https://www.facebook.com/341394609276480/posts/najsigurniji-dokaz-o-prisustvu-vlaha-u-crnoj-gori-je-povelja-crnogorskog-vladara/462552260494047/

      Takođe ovdje matica Crnogorska objavljuje neke zaključke, http://www.maticacrnogorska.me/files/46-47/14%20bozidar%20sekularac.pdf

  2. zeljko art

    Etimologija se utvrđeno izvodi iz riječi Walhaz, koja označava narod koji govori rimski, nekad i galski jezik.

    Nekada se Poljska nazivala Galija, imamo Galipolje kod Istambula, kao i Portugalsku Galiju što je cijela evropa skoro. Pa ipak ne nalazimo u velikom broju Gale u Poljskoj danas, dok ih u Portugaliji ima dosta. Ne postoji druga teorija danas u Eupediji, sem teorije da se radi o galima koji nose R1b haplotip.

    Kod nas je druga situacija, svaki narod koji nazivamo za Cincare nosi R1b haplotip u nekoj grani, što odgovara Galima sa Rimskog istoka. Zato je ovo teško pitanje, odredit vlaha u doba kad nema latinskog jezika, crkve neke. Mi čak nemamo ni ostatke rimokatoličkih crkvi u mjestima koja se nazivaju vlaška, niti ostatke latinskog ili galskog jezika iz tog perioda…

    Mi sloveni dolazimo na balkan i nalazimo koga,

    1. cincare koji su muzičari, stočari, trgovci, bave se filingramom, tekstilom, rudarenjem…
    2. helene koji su mješani, ima i sa afro frizurama gdje kosa raste suprotno od gravitacije, dok u istoj porodici neko dijete je sa svijetlo plavom kosom… što je posljedica ekstremne pomiješanosti naroda na nivo Izraela ili Amerike danas.
    3. ostrogote koji su tu prognani u Ilirikum zbog Arijanske jeresi koja je slična Bogumilima. Arijanizam je zapravo sukob prvih Pravoslavaca protiv reforme Pape koji je Isusa proglasio sinom božijim mimo ostalih muškaraca, koji su fizički zdravi i inteligentni. Dok je njegovu majku umjesto Hristorodice proglasio Bogorodicom kao ženom, mimo svih žena. Ta jeres je iskorijenjena dok se opet nije javila sa nekim elementima, u vidu Protestantizma čiji osnivač je I2a haplotip igrom slučaja.
    4. vlahe kao bjele latine, morovlahe kao tamnopute latine, njihova sudbina je bila takva da moraju da pređu sa latinskog jezika na crkvenoslovenski jezik u smislu liturđije koja im predaje Bibliju i tadašnje nauke… Poslije toga nije moglo biti vlaha, na balkanu. Pa taj Vlaški status vjerovatno označava nešto drugo sem latinskog ili galskog jezika…

    + malo ozbiljne šale da dodam. pod redni broj 5. neki ljudožderi se uvijek pominju od Atine do Beča, pojavljuju se svugdje. Za neupućene, to je analogija za ljude koji piju tuđu krv, tj. prave zločine da bi ukrali nečiju djecu koja bi osigurala opstanak loze tih vampira ili štriga-strigoja. Medicinski danas to tretiramo kao defekte i sindrome, sve zbog skepticizma u Crkvene zakone nekad, danas u civilizovanost i nauku. Zato su od Crkve proglašeni za žive mrtvake koji hodaju i njihovo srce koje nije imalo mira je trebalo probosti i nakon naočigled tjelesne smrti na kraju. Kao paganske sekte praktikovali su incest, pa su postajali albino ljudi, sa slabim kostima, deformisanim zubima što se najbolje vidi kod Vlada Tepeša na portretu jer mu donja vilica skoro ometa usne da se spoje, kao i kod dinastije Habzburg po kojoj se taj defek iz Strigojske vilice prozvao u Habzburšku vilicu kao medicinski naziv za taj biološki defekt. Dok recimo, takve osobe su kod nas nazivane Štrige koje dolaze da naprave prevaru nekih čuda ili zlo, da bi došli do muške ili ženske omladine koje bi koristili za iscjeljenje svoje loze, ili loze svojih potomaka, članova porodice ili sekte.

    • Đorđe Radojičić

      1. Prvo, gravitacija ne postoji.
      2. Drugo, nismo došli na Balkan i zatekli helene, šiptare i ostala govna, neg smo papiste te helene konačno napušili iako se nominalno još ispovedaju ko pravoslavni, a šiptari hamovo narod ko narod, poganci bili i ostali.
      3. Treće, nije papa uveo tu reformu, tj. jeste ali ceo milenijum ipo pošto je Arije tako hulio i besramno završio nečasno gde i juda. A oni su bliži turcima, tj. muhamedancima jer ispovedaju da Hristos jeste Hristos, čovek, a da nije Bog. To je i bila preteča Muhamedovog prepravljanja Biblije onoga šta misli da mu ne odgovara.