Genealoške zablude ili kako ne praviti rodoslov – primeri iz Srema

14. maj 2020.

komentara: 3

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Radovan Sremac

Do sada sam bezbroj puta čuo pohvale pojedinaca kako imaju rodoslove svojih porodica unazad 300-400 godina, pa čak i znaju odakle su im preci sa Čarnojevićem tačno došli (uz obavezno navođenje mesta sa područja Kosova i Metohije, Crne Gore ili Like itd). Posle 22 godine bavljenja genealogijom ja nisam uspeo da izađem iz 18. veka i pored brojnih matičnih knjiga i popisa kojima područje bivše Austrougarske obiluju. Kada pitam te osobe kako su uspeli da otkriju toliko predaka, kažu mi da se u nekom turskom defteru u nekom selu, gradu ili području pominje njihovo prezime i to je dokaz za poreklo.

U vreme Vojne granice (a i kasnije) kuće/domovi u jednom mestu su označavani rednim brojevima koji su počinjali najčešće od kapetanske kuće (ako je u pitanju granica) ili od opštine (u civilnoj upravi). Nikad se nije duplirao broj doma, on je jedinstven. Ukoliko je neko mesto bilo višenacionalno, onda je pored glavnog redosleda brojeva koje je vodila država, parohija/župa po istom principu vodila i svoje interne brojeve domova svojih parohijana/župljana, i oni se razlikuju od zvaničnih državnih brojeva. Brojeve domova, brigu o deobama zadruga itd. u ime države na prostoru Vojne granice vodile su vojne vlasti, a od 1873. godine Petrovaradinska imovna opština. U Granici su vođeni detaljni i precizni spiskovi vojnika-graničara za svaki dom. Za svako mesto je bilo propisano koliko vojnika iz koliko domova treba da obezbedi. U izuzetnim slučajevima je dozvoljavano da se jedan dom ugasi i ostane bez ljudi. Uglavnom je neki bračni par, pojedinac ili pojedinka, u situaciji da nema naslednika, usvajao dete ili decu ili puštao u kuću neku drugu porodicu. Ta deca i ta druga porodica su najčešće uzimali prezime, pa čak i krsnu slavu, gazde. Nekad su zadržavali svoja prezimena, ali su dobijali nadimak-špicnamet po gazdinom prezimenu. Nekad se gazda bez žene i dece ponovo ženio udovicom sa decom i njima davao svoje prezime. Dakle, u svim ovim slučajevima dolazi do prekida krvne loze u toj kući pod tim prezimenom. Od tog momenta možemo da govorimo o baštinicima prezimena, ognjišta i krsne slave, ali ne i o porodičnoj lozi i direktnim precima/potomcima. Ovakve situacije su bile relativno česte o čemu svedoče i matične knjige, ali i domovni protokoli.

Veoma čest i velik problem u genealogiji jesu prezimena. Po meni možda i najveći problem. Poznato je da Srbi kao narod uglavnom nisu imali stalna prezimena (čast izuzecima). Kod Srba je uvek bilo znamenitije lično ime nego prezime, o čemu svedoče, na primer, nazivi ulica: Karađorđeva, Sv. Save, Kneza Miloša, Gospodara Vučića itd. Dakle, u srpskoj kulturi su bitnija lična imena od prezimena. Dolaskom na prostor Habsburške/Austro-ugarske monarhije, Srbi pod pritiskom državne administracije polako počinju da uzimaju stalna prezimena. Prezimena su dobijali i uzimali ili po imenu svog oca ili dede, ili kućnog starešine koji im ne mora biti direktni predak, ili po zanimanju, zatim po nekoj ličnoj osobini ili po mestu odakle su se doselili itd. Međutim to je išlo toliko polako da je krajem 18. veka Beč doneo naredbu da Srbi moraju konačno da uzmu stalna prezimena. Do tada su se prezimena, u relativno velikom broju slučajeva, menjala od generacije do generacije. Šid se može uzeti kao odličan primer za ovakve studije budući da su matične knjige šidske parohije kompletno sačuvane od 1762. godine, uz to i prepisane, analizirane i publikovane. Iz njih se može uočiti da su neke porodice menjale prezime čak do početka 19. veka. Lep primer toga je porodica akademskog slikara Save Šumanovića. Njegov najstariji poznati predak Konstantin se tokom druge polovine 18. veka pominje pod prezimenom Popović što je prezime njegovog očuha Vasilija Popovića. Konstantinova deca su u matice upisana pod prezimenom Vajić/Vajin (po imenu Vasilije/Vaja), a tek od početka 19. veka se pominju kao Šumanovići. Drugi primer je današnja porodica Mihajlović. Najstariji pouzdano utvrđen predak je Stanoje Brucić, njegova deca su nosila prezimene Stanojevi(ić), a u 19. veku se pojavljuje prezime Mihajlović uz sporadično korišćenje nadimka Brucić. Kao treći primer navešćemo porodicu Ubavić čiji je nadimak Žižić. U najstarijem popisu Šidu iz 1722. godine među udovicama je navedena Ubava, Žižina udovica. Dakle može se pretpostaviti da su Ubavini potomci uzeli prezime po njenom imenu a lokalni nadimak dobili po očevom imenu. Svi ovi oblici prezimena su korišteni u zvaničnoj crkvenoj i državnoj administraciji. Većina šidskih prezimena iz 19. i 20. veka se javljaju kao lična imena tokom 18. veka, od kojih su, verovatno, i nastala. Možemo da zamislimo koliko je tokom prve polovine 18. veka u Šidu, naselju sa 200 kuća, bilo, na primer, Vasilija i Jovana i koliko je porodica Vasić/Vasilić i Jovanović nastalo od tih imena! Za neka šidska prezimena se može pretpostaviti kako su nastala: po poreklu – Mostarlić, Presečković, Sitničić, Kovinčić; po zanimanju – Kovačević, Piromanski („birmanac“), Knežević, Popović, Barjaktarević, Bašičević, Ćurčić, Čizmić; po fizičkoj osobini – Brkić, Laketić; dok je najviše onih nastalih po imenu pretka. U arhivu Šidskog vlastelinstva iz 19. veka čuva se više potvrda kojima su Šiđani uz svedoke ili priloženu dokumentaciju, potvrđivali srodstvo sa dedom ili pradedom koji su nosili drugačije prezime.

Situacija u kojoj se Šid našao počevši od 1745. godine, kada je izdvojen iz Vojne granice i pripojen civilnoj upravi, prouzrokovala je velika migraciona kretanja. Tada je stanovništvu data mogućnost da ili ostanu u okviru Vojne granice preseljenjem u neko susedno mesto ili da ostanu u Šidu pod civilnom upravom. Velik broj porodica je napustio Šid i preselio se u okolna sela. Preostale porodice su podeljene, odnosno usitnjene su tadašnje zadruge, i njima su date kuće iseljenih porodica. To je donekle ublažilo ogromno smanjenje broja domova u Šidu. Sa druge strane, u Šid su se doselile porodice iz mesta u Vojnoj granici. Ovakvo stanje je dodatno zakomplikovala činjenica da su se neke porodice predomišljale i ponovo doseljavale u Šid ili ili ga napuštale. Nastala je veoma nepovoljna i teška situacija jer su se ove migracije nastavile narednih petnaest godina, sve dok ih austrijska vlast nije konačno obustavila zvaničnom zabranom 1759. godine.

Uzevši u obzir gore iznete podatke, danas je gotovo nemoguće utvrditi poreklo gotovo svih porodica pre dolaska u Šid. Srpske porodice vekovima mučene ratovima, glađu, verskim pritiscima, i generalno borbom za opstanak, svakako nisu usmeravale svoju pažnju ka očuvanju sećanja na poreklo. A ako i jesu, do danas se to uglavnom zaboravilo. Iz ličnog iskustva autora ovog teksta koji se više od 20 godina bavi genealogijom, može se reći da velik deo starog sremskog srpskog stanovništva nema sačuvanu tačnu predaju o poreklu i mestu življenja pre doseljenja. Sva predanja se svode na priču o ubistvu nekog Turčina zbog čega je porodica morala sa Čarnojevićem da beži u Srem. Istorija je odavno dokazala da se Čarnojevići Srbi velikim delom uopšte nisu zadržali na području Srema nego su otišli dalje na sever. Srem su u kasnijim seobama u većoj meri naselili Srbi iz Like i Bosne, ali i drugih krajeva. Već 1702. godine za Erdevik je zabeleženo da su ga naselili Srbi „sa raznih strana: Panonija, Beograd, Bugarska, savska obala itd.“

Kao odličan primer genealoškog problema i situacije na koje se obavezno mora obratiti pažnja, uzećemo jednu porodicu iz pomenutog Erdevika. U domovnom protokolu iz 1849. godine za srpsku pravoslavnu parohiju erdevičku, u domu broj 25. navedena je porodica Mašić:

Mojsej Mašić, 48, drugobračni

supr: Teodosija, 48, drugobračna

det: Pava, 15

Julijana, 10

Marica, 8

 

pastorak Vuk, 25

 

Sava obratio se, 30, prvobračni

supr. Ljubica, 28, prvobračna

det: Ana, 7

Ekaterina, 6

Draga, 1.

 

Najpre, bez provere podataka u maticama ne možemo biti sigurni da li su Pava, Julijana i Marica ćerke navedene Teodosije ili Mojsejeve prve supruge.

Navedeni pastorak Vuk je verovatno sin Mojsejeve druge supruge Teodosije. Ali i ne mora biti jer je mogao biti i sin iz prvog braka Mojsejeve prve žene. Vukovo pravo prezime nam je ostalo nepoznato.

Pobratim Sava je očigledno „ušao“ u Mašićev dom, uzeo njegovo prezime i nastavio tradiciju doma i prezimena. Njegovo pravo prezime nije poznato. Budući da je starešina doma, Mojsej Mašić imao tri ćerke koje bi po udaji otišle iz kuće, on je verovatno morao nekog da pusti u kuću kako se ista ne bi ugasila. To je verovatno razlog bratimljenja sa Savom.

Ono što je ovde najveći problem, jeste što su i Vuk i Sava uzeli i zadržali prezime Mašić.

Možemo da zamislimo situaciju da nemamo ovaj zlata vredan domovni protokol, i da pravimo rodoslov samo iz matičnih knjiga. Dakle, u jednom momentu nam se pojavljuje u matici venčanih Vuk Mašić i Sava Mašić, a zatim i u maticama krštenih/rođenih njihova deca a i onda potomci do danas. Svakako, ni Vuka i Savu ne bi pronašli kao „Mašiće“ u matici rođenih/krštenih i, budući da se i to često dešavalo, pretpostavili bismo da je sveštenik jednostavno napravio propust prilikom upisivanja. Tada bi smo, da nemamo ove podatke iz domovnog protokola, prema godinama starosti, a znajući da su nekad razlike u godinama između prvog i poslednjeg deteta mogle biti i po 30 godina, mogli pretpostaviti da je Mojsej ili otac ili stariji brat Vuku i Savi.

Dakle, i ako smo sigurni da su naši preci živeli u jednoj kući koja se pominje u nekom popisu, porodični starešina te kuće naveden u popisu ne mora da bude i naš direktan predak. On je jednostavno najstariji muškarac u kući u tom momentu. Situaciju otežava i mogućnost da je naš predak, na primer starešinin bratanac, zatim i da nose isto ime, u popisu može da bude dve ili više kuća sa istim prezimenom, čak i jedna do druge, a koje nisu u krvnom srodstvu… Dakle, ima bezbroj situacija koje veoma komplikuju genealogiju i koje zahtevaju od nas veoma oprezan i detaljan pristup u istraživanju.
Ako bez domovnog protokola ne može da se razjasni ova komplikovana erdevička situacija od pre 100-150 godina, kako možemo biti sigurni za nešto od pre 500 godina kada je retko koja porodica uopšte imala stalno prezime? Na žalost, u ove zamke su se hvatali i neki istoričari u svojim radovima.

Ako na požutelom i crvljivom papiru matične knjige/crkvenog protokola ne piše “H sin od M i F” onda ne možemo reći da imamo rodoslov, nego samo pretpostavke. Ne možemo reći da su to naši krvni preci, nego nastavljači porodičnog prezimena ili samo tek samo slučajni prezimenjaci.

Iako su kao primeri u ovom tekstu uzeti samo Šid i Erdevik kao svojevrsne studije slučaja, situacija je verovatno slična ili identična na širem području. Maleno bačko selo Parage, koje ima sačuvane matične knjige i domovne protokole od 1744. godine, može biti odličan primer da se više-manje slična situacije odnosi i na te krajeve.

Avatar photo

Autor članka:
Radovan Sremac

Radovan Sremac je rođen 1982. godine. Osnovnu i srednju školu je završio u Šidu. Diplomirao na Odeljenju za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. U periodu 2009-2013. bio je zaposlen kao kustos-arheolog u Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid. Obavljao funkciju direktora pomenute ustanove 2011-2012. god. U periodu od 2014. do 2017. godine bio je zaposlen u Zavičajnoj arheološkoj zbirci pri Narodnoj biblioteci „Simeon Piščević“ Šid kao kustos-arheolog, a od 2018. godine u Muzeju naivne umetnosti „Ilijanum” Šid. Zvanje višeg-kustosa je stekao 2017. godine. Član je Srpskog arheološkog društva od 2007. godine. Istraživačko interesovanje se kreće od arheologije rimskih provincija Centralnog Balkana, preko istorije Vojvodine 18-20. veka do genealogije. Autor je izložbi: „Gradina na Bosutu“ namenjene za gostovanje u zemljama regiona (2017), muzejske postavke Crkvene riznice Srpskog pravoslavnog arhijerejskog namesništva Šidskog (2016), „Gradina na Bosutu“ u Zavičajnom muzeju u Rumi (2015), „U zaleđu prestonice – Opština Šid u kasnoj antici“ u Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid (2012), „Sava Šumanović – lično, porodično, nacionalno“ u Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid (sa gostovanjem u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci i u Domu vojske Srbije u Beogradu) (2012), „Nit koja nas veže" u Muzeju naivne umetnosti „Ilijanum" Šid itd. Autor je 33 monografije i preko 90 radova u serijskim publikacijama. Za svoj rad je nagrađen Višnjićevom nagradom u kategoriji mladih stvaralaca u kulturi za 2010. godinu, Šestodecembarskom Zahvalnicom Opštine Šid (2015), priznanjem gradonačelnika Haife (Izrael) za naučno-istraživački rad o istoriji jevrejskih zajednica u Srbiji (2015) i priznanjem Ministarstva spoljnih poslova Izraela za širenje i unapređivanje srpsko-izraelskog prijateljstva (2016).

Komentari (3)

Odgovorite

3 komentara

  1. Austro-Ugarska je bila uređena država, ipak postoje rodovi u Srbiji kod kojih je jako izraženo usmeno predanje koje se u mom slučaju pitvrdilo i genetskim nalazom. Tako da je sve relativa..

  2. Radovan Sremac

    Naravno. Ovo što sam naveo svakako nije pravilo, ali je takva situacija na širem području. Ja sam imao prilike da u istorijskim izvorima proverim neka predanja iz moje porodice i sva su bila miks istine i neistine. Tu se generacijama nešto dodavalo, oduzimalo, i u suštini, ispostavilo se da su mi ta predanja neupotrebljiva. Ostavio sam ih u beleškama samo kao takva, kao predanja, a ne kao istorijske činjenice.

  3. Saša

    Odlično ste zapazili da je kod Srba lično ime znamenitije od prezimena. To proističe još od Rastka Zavidovića i njegovog Zakonopravila. Taj dokument je srž razumevanja srpskog bića ali, na žalost, danas je veoma teško doći do sadržaja Zakonopravila. Pre desetak godina štampano je jedno izdanje u svega 100 primeraka ali čak ni izdavač, Duhovni centar Žičke eparhije, nema taj primerak. Zakonopravilo je razdvajalo Slaveno Srbe i ostale hrišćane ( koji su danas postali Srbi) i po načinu davanja ličnih, vlastitih imena. Naime Slaveno Srbi potomcima su morali davati isključivo slavenska imena a ostali hrišćani, Vlaji (Vlasi) i porodice koje su imale ograničenu baštinu (prvenstveno stočari), sebi i potomcima nisu smeli davati slavenska imena pa su oni privrženost hrišćanstvu (crkvi) i vladaru potvrđivali time što su potomcima davali apostolska imena. Tako danas u Srbiji preovladavaju prezimena “apostolska” (Jovanovići, Pavlovići, Petrovići, Lukovići, Đorđevići) u odnosu na Slaveno Srpska prezimena, sa slavenskim imenom u korenu prezimena. Prezimena posrbljenih Vlaja-Vlaha su za posebnu temu. Ovo i ostala načela iz Zakonopravila postala su narodna tradicija u Srba, pogotovu u Srbiji, u onom delu koji je za vreme Osmanlijske carevine bio Sultanov has (posed) i kao takav izuzet od hrišćanskog danka a time i bez potrebe za “turčenjem”, kao mehanizmom za zadržavanje poseda koje su imali kao trajnu i neograničenu baštinu. Iz tih krajeva je i najmanje stanovništva otišlo u seobe. Većinu stanovništva u seobama su činili stanovnici južno od Niša, sa KiM i sa severa Severne Makedonije. Stari Vlah ( u najširem smislu), Pešter (ograničen Trojanovim vrhom, Đerekarskim omarom i Đurđevicom), Dragačevo (Dragaševo), odnosno prostor “Užičke Republike” je bio jedan od Sultnovih poseda i u njemu se zadržalo najviše Slaveno Srpskog stanovništva. Kasnija naseljavanja pod “crnomanjastim” Đorđem i Obrenovićima nisu promenila poštovanje tradicije iz Zakonopravila. Svo vreme od Osmanlija od kneza A.Karađorđevića, domicilno stanovništvo je imalo i koristilo samo lična, vlastita imena. Ukazom 1852. i Zakonom iz 1853. to stanovništvo je dobilo i prezime. I to isključivo po sledeća tri načela. 1. Po najstarijem muškom pretku za koga se pouzdano zna da je postojao iako ga niko od prisutnih iz porodiče nije zapamtio. 2. Po najstarijem muškom pretku koga je neko od prisutnih poznavao. 3. Po najstarijem članu porodice ako je porodica bez znanja o svojim precima. Udovičke porodice i njeni ženski članovi dobijala su prezime po udovici-baštinarki. Građanskim zakonikom iz 1844. gotovo sve porodice dobile su posede ili makar “krčevinu” u baštinu. Moja porodica dobila je prezime po pretku popisanom 1528. koji se iz grada, “varoši”, vratio na baštinu, da bi je zadržao jer bi kao tri generacije bez baštinara na istoj, postala deo turskog vojničkog poseda. Inače moji preci su Beli Srbi i deda rodonačelnika porodice je popisan u prvom defteru Smederevskog sandžaka iz 1476. sa imenom i prezimenom koje je doneto iz Moravske-Bohemije. Od najstarijih predaka do novih generacija, jedino ja nemam slavensko ime. Deda-stric (nije imao dece) ostavio je amanet ocu da mi da ime po “ratnom” nadimku čoveka koji mu je 1941. spasao život. (Radi se inače o “kraljevom komandosu” koji je i bukvalno izveo i izneo A.Rankovića iz beogradske bolnice 1941. godine) U srpskim arhivama kod davanja prezimena ostalo je zapisano da su iz naše porodice “proistekle” tri porodice, konkretno Vasiljevići, Jeremići i Vasiljevići, svi iz Dragačeva. Oni nam nisu bili rod, znali su za svoje pretke, a kod mojih predaka su radili “na pola”.( “Polovina” je su to doba odnosila na polovinu poreskog davanja, razrezanu od Turske uprave, a ne na polovinu ubranih prinosa sa konkretnog poseda). Inače, ulaskom u Dragačevo (Dragaševo), Turci su popisali 13 hrišćanski porodica-baštinara i svi oni su zadržali svoje posede (do 1844.) i bili hrišđani-spahije svo vreme Osmanlijsko-Turske uprave. Takođe, Turci su samo jednom došli na našu baštinu, 1814, kada su gušili Hadži Prodanov ustanak. Svo stanovništvo su odveli u ostatke starohrišćanskog manastira Sv. Nikole (čiju baštinu su moji preci dobili kada su se naselili iz Moravske) sa obrazloženjem “da sačuvaju narod, koji je do sada-tada bio “naravan”, jer bi ga inače vođe ustanka žrtvovali kao i ostale zbegove, (posečene glave na Stambol kapiji) u svom begu ka Austriji. Tako su mi preci sačuvani a Hadži Prodan je kao i predhodno “crni” Đorđe, prebegao u Austriju. Njih dvojica su, uz Koču Anđelkovića i njegove kapetane, prvi “psi rata” na našim područijima. Upravo zbog očuvane Slaveno Srpske tradicije, komunisti su u jesen 1941. prilikom pljački opštinskih blagajni (tada su postojale seoske opštine, do 1958.), palili matične i katastarske knjige, da bi zatrli i pamćenje i materijalne dokaze. Nakon rata su uz “dva svedoka”, postajali vlasnici poseda osoba, koje su predhodno, negde u jarugama ili obali reke, “oslobodili” od života. Kroz različite civilizacijske epohe i iskustva prolazio je naš rod i naša zajednica, država Srbija i zato treba razdvojiti pov(j)est od (h)istorije i de jure od de facto i sa velikom posvešćenošću i predanošću, bez predrasuda, pristupiti ovim i sličnim temema. Mitologija, kojom kao društvo obilujemo, ne treba da ima mesta i pristupa radu na ovakvim i sličnim projektima . Uz najbolje želje u budućim istraživanjima, pozdrav za Vas.