Kao osnovu za sastavljanje registra banijskih prezimena uzeo sam podatke iz republičkog popisa (1948), koje sam poredio sa podacima iz spiskova žrtava Drugog svjetskog rata, kao i sa podacima iz sačuvanih crkvenih knjiga nastalih sredinom XIX vijeka.
Vremenom ću registar dopunjavati podacima o krsnim slavama pravoslavnih porodica.
Blinja, opština Petrinja (1948)
Prezimena sa brojem popisanih kuća, popisanih osoba i krsnim slavama (podebljana su prezimena koja su potvrđena u selu sredinom XIX vijeka):
– Adamović (1 kuća, 5 osoba)
– Bjelanović (3 kuće, 14 osoba)
– Vancaš (1 kuća, 2 osobe)
– Vilus (1 kuća, 8 osoba)
– Golubović (3 kuće, 12 osoba)
– Dejanović (1 osoba)
– Dragić (46 kuća, 155 osoba; 1 osoba)
– Đedović (3 osobe)
– Jasić (1 kuća, 3 osobe)
– Jelača (1 osoba)
– Jelić (1 kuća, 3 osobe)
– Kijuk (1 osoba)
– Končar (6 kuća, 16 osoba)
– Kordić (1 kuća, 2 osobe)
– Kubatović (2 kuće, 7 osoba)
– Lapuh (1 osoba)
– Lončarević (1 osoba)
– Ljubojević (4 osobe)
– Marunić (1 kuća, 1 osoba)
– Močinović (1 osoba – vjerovatno Miočinović)
– Mrazovac (1 osoba)
– Pavlović (6 kuća, 18 osoba)
– Peškir (1 osoba)
– Plavljanić (1 osoba)
– Polimac (1 kuća, 4 osobe)
– Rebrača (1 osoba)
– Sekulić (9 kuća, 52 osobe; 1 osoba)
– Srbljan (1 osoba – vjerovatno Srbljanin)
– Todorović (6 kuća, 16 osoba)
– Trkulja (1 kuća, 5 osoba)
– Čorić (1 kuća, 3 osobe – vjerovatno Ćorić)
Priredio: Petar Demić
2. decembar 2020. u 15:52
Vojislav
OD SENTE DO CRKVE SVETOG ILIJE U BLINJI NA BANIJI
Možda bi naslov ove priče mogao biti i obrnut, jer je Senta starija od Blinje na Baniji. A opet, ko zna. Svi smo mi odnekud kao dođoši stigli u naselja gdje smo pustili svoje korijene. Najčešće iz nužde i raznih istorijskih prilika. I, ima nečega što povezuje Blinju i Sentu. O svemu tome, reći ćemo nekoliko rečenica. Poslije Kosovske bitke, kad našim krajevima ovladavaju osmanlijske vlasti, nastaje veliki egzodus Srba. Mnogi će sa Kosova i Metohije krenuti na sjever, u bestragiju, i stići sve do Sentandreje iza današnje Budimpešte. Drugi Srbi će se najviše sa prostora Stare Hercegovine uputiti ka zapadu i naseliti prazne i opustjele prostore Žumberka, Dalmacije, Glamoča, Zmijanja, Potkozarja, Banije, Like, Korduna, pa sve do Bele Krajine u današnjoj Sloveniji, kao najzapadnijoj tački, gdje su nastavljali svoje živote. Tako su postajali žitelji tadašnje Habzburške monarhije, koja im je nudila pogranične prostore pod turskom vlašću. Novopridošli Srbi su dobijali određene parcele zemljišta, a od novih vlasti su oslobađani poreza. Ali, zauzvrat, morali su se kao graničari odazivati kad god je Monarhiji zaprijetila opasnost od prodora Turaka na njene teritorije. Tako je već 1579. godine stvorena Vojna krajina koja se protezala od Rijeke pa sve do iza Arada u današnjoj Rumuniji. I, svugdje gdje su bili nastanjeni, Srbi su podizali svoje crkve i manastire. Trajalo je sve to do 1878. godine, kada je po odluci velikih sila Berlinskim kongresom prestala opasnost od Osmanlija za granice Monarhije i 1881. godine ukida se Vojna krajina. Sada je većina Srba ostala na tim područjima, a neki nezadovoljnici (jer nisu više imali date im beneficije) su krenuli u novo beznađe, u Rusiju. Onaj pravoslavni živalj koji je ostao, postao je dio Hrvatske i Slavonije i tako je bilo sve do raspada Jugoslavije, kada su brutalno istjerani sa svojih vjekovnih ognjišta. Istu sudbinu sa svima, dijelili su i stanovnici živopisnog sela Blinje. Blinja se kao naselje pominje dosta rano, još 1334. godine, a pošto su je naselili pravoslavni Srbi, najprije je napravljena drvena crkvica, a 1777. godine je osnovana pravoslavna parohija. Odlukom generalkomande u Zagrebu, 1809. godine je ozidana crkva na mjestu nekadašnje drvene crkvice. Za divno čudo, ta Crkva Svetog Ilije u Blinji, za vrijeme Drugog svjetskog rata, ostala je neokrnjena, kao i u posljednjem ratu. Jedino su nestale neke crkvene knjige. Inače, selo Blinja, pripada opštini Petrinja. 1948. godine Blinja je imala 346 stanovnika, 1991. godine 210, a 2011. samo 78 mještana. Srbi su ostavljali svoje kuće i imanja i spasavali glave kako su znali i umjeli. Dolaskom u Srbiju, mnogi su zbijani u sabirne centre, a neki su privremeno utočište nalazili i kod svojih rođaka. Bilo je kasnije i onih koji su se otisnuli put mnogih zemalja Evrope, Kanade, SAD, Australije. Markan je došao svom bratu od strica u Sentu. Znao je da je tu negdje, raspitivao se u Crvenom krstu, i, našao ga. Otkud on u tom gradu, nije baš znao i to će saznati tek po dolasku kod njega. Nije Markanu nimalo bilo lako da mu na teret padne sa svojom ženom Jokom i sa troje još nejake djece. Zato se i trudio da bilo šta zaradi kod drugih mještana, kako bi im olakšao život. U početku mu je bilo dosta teško jer je grad bio naseljen uglavnom mađarskim življem. Ali, muka ne bira, a bio je svjestan i da je na teretu svome rođaku. Zato je pronašao neku nenaseljenu kuću, uzeo je u zakup i tu su se konačno svi smjestili. Godine prolazile, djeca porasla. Najstariji sin Dušan stasao i za ženidbu. Završio srednju medicinsku i zaposlio se u bolnici. Onako iz potaje, još u srednjoj školi gledali se on i Marija. Gledali se i, zaljubili. Oboje lijepi i vrijedni kao što to može samo i biti u njihovim godinama. Tako se uskoro i uzmu, mada je malo bilo zatezanja kod Marijinih. Izbjeglica, nema neke imovine. No, zarad sreće svog djeteta, popuste i bi skromno vjenčanje. I ono građansko, a i u Crkvi Arhangela Mihaila u Senti. Posta Dušan senćanski zet, ali mu je zauvijek ostala u sjećanju njegova Blinja i crkva u kojoj je kršten. Po ko zna koji put je u mislima svojim prošetao dobro poznatim stazama i to je na njega djelovalo opuštajuće, kao kad neko uzme lijek za svoju boljku. Eto, to je ta prva stvar koja je povezivala Blinju sa Sentom. Ima još jedna. U Senti je nekada živio čuveni srpski dobrotvor i mecena mnogih umjetnika, Joca Vujić. U ta vremena je bio narodni poslanik i član Upravnog odbora Matice Srpske u Novom Sadu, imao svoj muzej sa galerijom slika, vrijednih knjiga, karti (mapa) i ostalih dokumenata. Propašću Autrougarske monarhije, kao delegat Sente, učestvovao je u radu Velike narodne skupštine u Novom Sadu, kada je u novembru 1918. godine Vojvodina ujedinjena sa Kraljevinom Srbijom. Kao član delegacije, tu odluku je saopštio srpskoj Vladi u Beogradu. 1926. je postao narodni poslanik iz Sente. Poznati srpski kolekcionar i mecena, veleposjednik Joca Vujić pozvao je Anastasa Bocarića kod sebe u Sentu. Tu je tokom maja–juna 1911. godine Bocarić slikao za domaćina. Poslanici su izabrani u 211 opština Banata, Bačke i Baranje, nakon raspada Ugarske. Njih ukupno 758 donijelo je odluke o otcjepljenju pomenutih oblasti od Ugarske i prisajedinjenju Kraljevini Srbiji. Slika je na platnu, 315 sa 180 centimetara. Zbog Bocarićeve bolesti slika je ostala nezavršena. Naslikani su Novosađani Jaša Tomić i unijatski prota Jovan Hranilović koji je kao najstariji poslanik otvorio skupštinu. Bile su još dvije poslanice: Milica Tomić iz Novog Sada, ćerka Svetozara Miletića i supruga Jaše Tomića, i Mara Jovanović iz Pančeva. Umjetnik je rođen u Budvi 1864, a umro u Perastu 1944. Ikonopisac Anastas Bocarić (tada iz Zagreba) je 1894. godine sklopio ugovor sa mjesnom pravoslavnom crkvenom opštinom, za oslikavanje ikonostasa nove crkve u Blinji. Pogođeni posao je bio vrijedan 2.400 f. To je ta druga činjenica koja povezuje Blinju i Sentu.
3. decembar 2020. u 11:55
Vojislav
Blinja
Bio sam državni lugar i službovao kao takav sve do 10. aprila 1941. godine tj. do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Imao sam 41 godinu, bio oženjen i imao troje djece. Već 11. aprila 1941. godine, oko 17 sati, ušao je u moj stan u Volinji rimokatolički župnik iz Divuše, Ante Đuričić s još trojicom ustaša. Svezali su mi pred djecom i suprugom ruke žicom na leđa, ugurali u auto i odvezli u Bosansku Kostajnicu. Zatvorili su me u ustaški stan, kome je bio na čelu ustaški poručnik Pudić. On me je odmah u svojoj kancelariji izudarao bokserom po vratu i glavi, pa srušio na pod. Pri tom mi je opsovao kralja Petra, kraljicu Mariju i srpsku majku. Zatim je došao jedan kovač Musliman, koji mi je stavio lanac na noge. Pet dana držali su me u jednoj sobi bez hrane i vode. Šesti dan su me premjestili u zatvor Ispostave sreskog načelništva u Bosanskoj Kostajnici. Tu sam zatekao dr. Glišu Tadića, advokata iz Kostajnice, njegovog sina Boška, Boru Lukića, kafedžiju iz Bos. Kostajnice, s ukupno oko 250 Srba iz Kostajnice i drugih srpskih naselja. Svaku noć upadale su u zatvorske sobe ustaše i tukle nas zatvorenike volovskim žilama i lancima. Neke su Srbe izvodile ustaše iz zatvora, vezane ubacivale u čamce, odvozile rijekom Unom, ubijale ih i bacale u vodu. Većina ovih nesretnika bili su iz Bosanskog Petrovca, pa im ne mogu navesti njihova imena i prezimena. Sjećam se dobro da je na prvi dan pravoslavnih Duhova, juna 1941. godine došao u zatvor ustaški nadporučnik Jelača i izveo iz ćelije Aleksu Ostojića, srpskoga seljaka iz Hrv. Kostajnice. U dvorištu mu je naredio da legne na lijevu stranu. Kada je Ostojić legao hrvatski oficir, ustaša Jelača, uzeo je u jednu ruku veliki čavao, a u drugu čekić i ovaj čavao zabio nesretnom Aleksi Ostojiću u desnu sljepoočnicu. Ostojić je pri tome naricao. Mi ostali zatvorenici morali smo gledati. Natporučnik nas je upozorio da bi ovako mogao svaki od nas proći ako dobro ne budemo slušali njegove zapovijedi. Naš Aleksa Ostojić nije odmah umro. Prišao je jedan drugi ustaša i iz pištolja ga ubio. Njegov leš su ustaše po noći izvukle iz zatvorskog dvorišta i bacile ga u rijeku Unu, gdje su inače bacale pobijene srpske seljake. Ja sam se nekako izvukao iz ovoga pakla i pobjegao u šumu, 30. jula 1941. godine. Skrivao sam se kao i mnogi drugi Srbi po šumi i uspio sam doći vezom do neke propusnice na tuđe ime te 26. septembra 1941. doći u Beograd. Zapisnik sastavljen u Beogradu septembra 1941. Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. 922.
Boško Dragić s.r.
Izvor: Đuro Zatezalo, “Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb, 2005.
6. decembar 2020. u 22:27
Đedović
Naša Blinja
9. decembar 2020. u 05:04
Vojislav
Prangija iz Blinje
Prangija je liveni, primitivni, veoma težak i nepokretni mali top za posebne namene. Cev prangije je polukoso usmerena u nebo, a iz nje se pucalo tako što se cev punila barutom, lomljenom ciglom i usitljenim kamenom. Zatim se sve se to nabijalo metalnom šipkom. Pre pucanja, u prangiju se uvlačio fitilj i kroz rupu, pri dnu cevi, izvlačio kako bi se mogao zapaliti. Paljenjem baruta izazivala se detonacija koja se mogla čuti dosta dalje nego što je mogao da dopre zvuk crkvenih zvona.
Jedna takva potpuno očuvana stara prangija čuva se u hramu Sv. proroka Ilije u Blinji.
Iz ove prangije se pucalo kako bi se najavili crkveno-narodni sabori, ili sa vrha brega, kako bi se rasterali gradobitni oblaci. Jedan od običaja bio je da se na Badnji dan u ranu zoru, pucanjem iz prangije objavljivao odlazak u šumu po badnjak, kao i početak proslave praznika Rođenja Hristovog, na Badnje veče.
Izvor: Parohija petrinjska