Ranko Bubanja – Vojinovići Reviewed by Momizat on . Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja u svom prilogu, kojeg možete preuzeti sa linka ispod, piše o znamenitoj srpskoj vlastelinskoj porodici Vojinović. Srednjove Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja u svom prilogu, kojeg možete preuzeti sa linka ispod, piše o znamenitoj srpskoj vlastelinskoj porodici Vojinović. Srednjove Rating: 0
You Are Here: Home » Preporučeni tekstovi » Ranko Bubanja – Vojinovići

Ranko Bubanja – Vojinovići

Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja u svom prilogu, kojeg možete preuzeti sa linka ispod, piše o znamenitoj srpskoj vlastelinskoj porodici Vojinović.

Srednjovekovni Vojinovići


Komentari (1)

  • vojislav ananić

    SRPSKO-HRVATSKI VOJNOVIĆI

    Kneževska porodica Luje Vojnovića, istaknutog Srbina katoličke vjere u nacionalnom i konfesionalnom smislu doživljavala je mijene koje se mogu uzeti kao model po kojem je od srpskog etničkog materijala nastajala neka druga nacionalna građa. najčešće je to bila hrvatska ili mađarska.
    Otac Luje Vojnovića Kosta, koji je sebi dodavao predikat Užički, bio je vatren Hrvat i katolik, brat Ivo nekad Hrvat, nekad Srbin, nekad Jugosloven. Stric Lujin i Ivin Đuro „priznavao je da je Srbin“, kako kaže Simo Matavulj, iz katoličanstva prešao je u prvoslavlje.
    Lujo Vojiović je bio javna ličnost, bavio se politikom, naukom i književnošću pa je češće bivao na meti ondašlje i srpske i hrvatske štampe. Na mnoge upite koji su odande stizali Lujo je odgovarao i upuštao se često u polemike. Iz jedne takve polemike koju je vodio u beogradskom listu „Vreme“ sa profesorom beogradskog univerziteta A. B. Solovjevim rodilo se i pitanje o vjerskoj pripadnosti Vojnovićeve porodice. Lujo je tvrdio da mu je u porodici još prije oca i strica bio članova katoličke vjepe, ali se javio Tomo Popović koji je, uz tvrde dokaze, oborio njegove tvrdnje i pokazao da katoličanstvo porodice Vojnović počinje od Koste i Đure. Slično Popoviću pisao je i Simo Matavulj u svojim „Bilješkama jednog pisca“.
    Vojnovići su pripadali srpskom plemstvu još od nemanjićkih vremena i titulu kneževa Užičkih nosili su i poslije boja na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, pod turskim suverenitetom. Za ratne zasluge, kad su u ustanku slomili Turke 1699. i predali Veneciji trebinjsku i popovsku oblast, Miloš i Vojin Vojinović su i od Prevedre republike dobili priznanje svoga plemstva. Njihovi potomci sišli su u današnji Herceg-Novi, a odatle se rasuli po raznim stranama. Jedni su otišli u vojničku službu ruske carice Katarine II, Pavla I i Aleksandra I. Tamo su ratovali pod svojom plemićkom titulom koju su im priznali i ruski carevi. Njihovih potomaka ima i danas u Rusiji. Jedan od njih je i ruski pisac Vladimir Vojnović, autor gorko-humornog romana o životu i lriključenijima vojnika Čonkina. prevedenog i na naš jezik.
    Tomo Popović piše da među ktitornma i priložnicima manastira Savine stoji i ime konta Đorđa Vojnovića. On je manastiru priložio zemlju na Mokrinama u vrednosti od 465 cekina. Taj isti konte Đorđe bori se sa Grcima oko crkve Sv. Spiridona u Trstu, uz njega je i bogati tršćanski trgovac Kurtović pa je udruženo bogatstvo Kurtovića i plemstvo Vojnovića dobilo što je od cara tražilo, na zadovoljstvo tamošnjih Srba koji su kasnije često pominjali taj savez.
    Grof Đorđe Vojnović je u Meljinama dočekao i mitropolita Petra 1 koji je krenuo na Francuze u Dubrovniku. Pratio ga je do manastira Savine gdje je Petar I blagoslovio ratne zastave i vojnike i održao onaj čuveni govor, koji se može naći u antologijama besjedništva.
    Đorđe Vojnović se oženio sa talijanskom groficom Angeli-Radovani. Iz toga braka rodio se 1811. Jovan Vojnović, koga je otac najprije poslao u školu u manastir Savinu, onu istu koju će pohađati i Rade Tomov Petrović, kasnije vladika i pjesnik. Obojici im je učitelj bio savinski kaluđer Josif Tropović. U Matičnim knjigama vjenčanih i umrlih manastira Savine zapisano je da je Jovan Vojnović kršten 1811. na istom mjestu vjenčan 1831. Njegov unuk Lujo je tvrdio da mu je djed kr. u katoličkom obredu. Kiril Cvjetković, savinski podstrižnik, pisao je u svojoj autobiografiji da je grof Jovo Vojnović manastiru darovao tri srebrna kandnla. U crkvi manastira Savine, koju je bogato obdario grof Jovo je krstio svoju djecu, kćer Elenu i sinove Kostu i Đuru. Kosta je rođen 19. februara 1832, kršten 23. februara iste godine; Đuro je rođen 14. septembra 1833. kršten 17. septembra iste godine. I Kostu i Đuru krstio je kaluđer Gerasim Rapovac. Kosti je bio kum konte Vićenco Bujović. a Đuri konte Simo Mirković iz Tople.
    Davajući polemici Vojnović – Solojev svoj prilog, Tomo Popović je zapisao i ovo: „Nego se mi nikako ne slažemo sa gospodinom Lujom ni u tome što piše da mu se stric povratio u pravoslavnu vjeru iz čisto političko nacionalnih motiva, jer pravoslavni Bokelji kao uopšte svuđ Srbi, u svakoj skoro prilici malo ili nimalo se ne osvrću kako se ko krsti; a tome je jak dokaz i otac gospodina Luja, pokojni Kosto, grof Vojnović, žarki i osvjedočeni katolik – kako ga nazivlje gospodin Lujo – koji je nekoliko godina sjedio skoro isključivo sa glasovima pravoslavnih Bokelja bokeljskim poslanikom na dalmatinskom saboru.“
    Kako su loslije krštenja u crkvi manastira Savine Kosta i Đuro Vojnović prešli u katoličku vjeru nije pouzdano utvrđeno. Njihova se majka, ostavši rano udovica, ponovo udala, ovoga puta za katolika suca Pelegrinija. Mogla ih je ona prevesti u katoličku vjeru, a mogla je i baba po ocu, grofica Angeli-Radovani-Vojnović.
    Simo Matavulj je izvjesno vrijeme živio u Novom (Herceg-Novom) i lično je poznavao konta Đuru Vojnovića. U svojim ..Bilješkama“je zapisao: Konte Đuro Vojnović, javni bilježnik (notar), načelnik općinski i predsjednik srbinskog odbora, kao čovjek bio je najugledniji građanin. On je bio neumoran radiša, ljubazan prema svakome a, što je glavno, jedini od Novljana kod vlade malo bolje zabilježen. Već zbog toga bez njega se nije moglo, ali se vrčalo na njega kao na oportunistu kome je samo pred očima lična korist. To je valjda, poteklo zbog čudnijeh domaćijeh prilika kontovijeh. Vojnovići su (kao i Sratimirovići) stara novljanska kuća. Otac Đurov umrije mlad; udovica mu se preuda za njekog sudiju katolika, koja uze muževljevu vjeru i oba sina od prvog muža Kostu i Đuru, prevede u nju. Kad braća svršiše nauke, Kosta se nastani u Spljetu kao advokat, gdje se odmah odlikovao kao vrstan pravnik i revan katolik, docnije i kao Hrvat: Đuro se vrati na starinu i oženi katolkinjom, ali uopće za crkvu nije mario, a priznavao je da je Srbin. Kao takav sjedio je u saboru dalmatinskom, ali onda još ne buknu razmirica sa Hrvatima, te se srbovanje smatralo kao platonička stvar. U to vrijeme Kosta je bio profesor zagrebačkog uniaerziteta i čuven patriota hrvatski. Usred meteža koji nastade zbog Ljubiše, u jeku svesrpske težnje, težak je bio položaj kontov u Novom; umjerenost i obazrivost njegova bješe po volji katolicima i starijem pravoslavnijem, ali manjina, omladina. potkopavaše mu ugled.“
    Kosta Vojnović Užički ostao je dosljedan svom hrvatstvu i katoličanstvu, njegov sin Ivo bio je nekad opredjeljen srpski, nekad hrvatski, a prema svjedočenju Lujinom umro je kao integralni Jugosloven i dobar katolik. Ipak Ivo je danas samo hrvatski književnik.
    Iz hrvatske radionice za preradu Srba u Hrvate kucalo se i na savijest Luja Vojnovića, pozivajući ga da već jednom uvidi kako se sa svojim srpstvom, ne nalazi na strani svojih slavnih predaka, svoga oca i brata i da postane Hrvat. Na ovaj poziv iz splitskog .Jedinstva katolika“, organa Hrvatske narodne stranke, dakle stranke Štrosmajerove i Račkoga. Lujo je preko ..Srpskog glasa“ od 16. januara 1896. odgovorio:
    „Velecijenjeni Uredniče!
    U br. L o. I. cijenjenog lista zabavili ste se oko moje čedne ličnosti prigodom formalnog moga stupanja u javni život, pa, mimo nekoliko srdačnijeh riječi na kojima Vam blagodarim, pozvali ste me da jednom uvidim ‘da se ne nalazim na stazi svojih slavnih predaka, oca i brata’.
    To je već treći ili četvrti put što jedan hrvacki list šalje topli poziv ‘izgublenoj deci’. Do cada sam uvijek šutio, jer nijesam nikome priznavao, kako ne priznajem ni cada, pravo da me interpeliše o mojim narodnim osjećanjima. Ali sada ne mogu i ne smijem. Red mi je, dakle, izjaviti Vam da se u porodici koja broji najmanje petsto godina istorije, kako je moja, tradicije ne broje na kratke periode od trideset godina, ma kako te kratke periode slavne i časne bile. Pun udivljenja za javni rad moga oca (rad, koji je nekada, u drugom obliku, bio i Srbima i Hrvatima zajednički – ja ćutim da mi u žilama struji srpska krv, ona ista što je strujila u žilama kneza Vojislava Vojnovića, Velikog Dvorjanika cara Uroša V, kneza Nikole Altomanovića Vojnovića, antagoniste cara Lazara, kneza Miloša Vojnovića, sestrića cara Dušana Silnog, i mnogijeh drugijeh Vojnovića, koji po srpskim i ruskim poljanama cve do naše dobe mačem napisaše nekoliko stanica istorije srpskog naroda. Pa kako oni nijesu drugo mogli biti do srpski velikaši, tako i ja, njihov ništavan potomak, nijesam i ne mogu drugo da budem nego Srbin, pripravan dati svoj život za slavu i veličinu srpskoga naroda.
    I tijem bih mogao zaglaviti, ali ne smijem da jedno premučim. Ja nemam velikoga upliva u pravcu uređivanja lista ‘Dubrovnika‘, a i ono malo upliva što imam, upotrebljavam na to da ‘Dubrovnik’ bude vazda ono što jest: obrana i straža srpstva u našoj Atini i u južnoj Dalmaciji uopće. Što se pak odnosi na Vaš savijet ‘Dubrovniku’ da bude ‘pošteniji’ i ‘pitomiji’ prema hrvatskom imenu i hrvatskoj prošlosti, hrvatskoj domovini itd., ja bih molio ‘Jedinstvo’ kao najumjereniji i najmanje srbožderski hrvacki list /a to mu služi na pohvalu/ da poruči svojim kolegama: ‘Narodnom listu‘, ‘Obzoru’, ‘Hrvackoj’, ‘Crvenoj’, ‘Katoličkom listu’, Glasu Hercegovaca’ i t.d. i i.t.d., da budu pošteniji i Pitomiji prema srpskom imenu, srpskoj nacionalnosti, srpskoj domovini. A vi, bojim se da nećete poslušati taj prijateljski savjet, da bi ga poslušali Baše kolege, koji, po jednome dobro određenome i poznatome planu, rade na, srećom, nemoguć zator srpskog plemena.
    Primite i Š.d.
    Dubrovnik, 6. januara 1896.
    Dr. Lujo knez Vojnović.“
    Lujo Vojnović je pored brata Iva imao i dvije sestre: Katarina js bila profesor muzike, a Eugenija-Đene književnik. On je posljednji potomak Vojnovića po muškoj liniji, ne računajući one u Rusiji. Bio je oženjen Klementinom Kopač i s njom je imao dvije kćeri: Mariju-Jelenu i Kseniju.
    Lujo Vojnović se školovao u Splitu, Dubrovniku, Zagrebu i Gracu. U Gracu je diplomirao i doktorirao na pravu 1892. Bavio se advokaturom u Zagrebu. Sarajevu, Trstu i Dubrovniku. Bio je jedno vrijeme sekretar crnogorskog kneza Nikole. Kasnije je bio crnogorski ministar pravde i reformator sudstva Crne Gore. Bio je u Rimu, u Vatikanu, opunomoćenik Crne Gore. Na poziv kralja Petra 1 Karađorđevića boravio je u Srbiji gdje je brinuo o odgoju princa Aleksandra. Posredovao je u odnosima Srbije i Bugarske. Godine 1912. bio je ponovo u Crnoj Gori šef kabineta kralja Nikole. Bio je iza toga, 1913-1914.predstavnik Crne Gore na londonskoj konferenciji. On je u ime Crne Gore u Londonu 28. maja 1913. i potpisao mir sa Turskom. Kad je počeo Prvi svjetski rat 1914. Lujo iz Crne Gore odlazi u Srbiju, a ona ga šalje u Rim da brani njene interese. Tu ostaje do 1917. Učestvovao je na mirovnoj konferenciji u Versaju, a 1921. vodio je pregovore s italijanskim predstavnicima o međusobnim odnosima na planu kulturnih pitanja. Od 1925. pa niz godina iza toga boravio je u Parizu kao jugoslovenski predstavnik u Institutu za međunarodnu intelektualnu saradnju pri Ligi naroda. Godine Drugog svjetskog rata proveo je u Zagrebu. U istom gradu je umro 18. aprila 1951. godine, u osamdeset i sedmoj godini.
    Lujo Vojnović se manje bavio književnom umjetnošću. a više istorijom i naukom iz oblasti države i prava.
    Pisao je na francuskom i italijanskom jeziku. Najvažnija su mu istorijska djela „Dubrovnik i Osmansko carstvo“, „Kratka istorija Dubrovačke republike“, a književnoumjetnička „Dubrovačke elegije“ i „Književni časovi“. Njegova bibliografija sadrži 51 jedinicu naučnih i umjetničkih racova.
    Uzeli smo primjer porodice knezova Užičkih Vojnovića kao karakterističan za česte slučajeve opisanja srpskog nacionalnog bića, ali, istovremeno i za primjer otpora tome osipanju. 0 sličnim slučajevima, ali samo bez otpora rasrbljavanju, biće riječi kad budu pominjane porodice Rukavina, Budaka, Jurišića, Harambašića itd.

    IZVOR: Svetozar Borak, SRBI KATOLICI, Novi Sad, 1998.

    Odabro i priredio: Vojislav Ananić

    Odgovori

Ostavi komentar

© 2012- 2013 POREKLO poreklo.rs

Scroll to top