Iseljeni Nikšići

14. jul 2013.

komentara: 37

Portal Poreklo objavljuje u celini studiju Radoja M. Uskokovića “Iseljeni Nikšići”, koja je prvi put publikovana 1924. godine u  Zborniku posvećenom Jovanu Cvijiću.

 

OBRAĐENA SLEDEĆA PREZIMENA: Abdula, Avramović, Aleksić, Antonijević, Bjeletić, Bajević, Bajić, Badžak, Babić, Batinić, Bećirović, Belić, Belobrković, Bijelić, Bijelović, Blaznavac, Bojanović, Bogavac, Bogićević, Božović, Botorić, Bošković, Broćić, Bućić, Budinić, Bukovčanin, Bulatović, Vasiljević, Vasić, Veljović, Veličković, Verus, Vesić, Vićentijević, Vlatković, Vlahović, Vlačić, Vojvodić, Vojnović, Vujić, Vujičić, Vukašinović, Vuković, Vukomanović, Vukosavljević, Vukotić, Gavrilović, Glavanj, Glibić, Gligić, Golub, Grbović, Guzonjić, Davidović, Damjanović, Damnjanović, Danilović, Drašćević, Drašković, Đajić, Đapić, Đekić, Đokanović, Đoković, Đokovići, Đotunović, Đurić, Đurković Erić, Živanović, Živković, Zaharić, Zečević, Ivanišević, Ivezić, Ikonić, Ilijašević, Janjić, Jakovljević, Jeremić, Jovanović, Jovović, Joković, Jurjević Kljajić, Karadžić, Karić, Kikojević, Kišić, Klajić, Kokolj, Kokošar, Kokošarević, Kolaković, KolaK, Kopljarac, Korunović, Kostić, Krečković, Krstić, Krstović, Krunić, Kuduzović, Kundačina, Kušaković, Kušić, Lazić, Laketa, Lalović, Lopušanin, Lukić, Lukovac, Lučić, Ljepava, Marić, Marićević, Marinković, Marinović, Markišić, Matijašević, Matijević, Mačuga, Mijatović, Mićić, Milekić, Milićević, Milić, Milivojević, Milojević, Milobratović, Milovanović, Milošević, Mihailović, Mojović, Molović, Mostaridža, Nenadović, Nešković, Nešović, Nikolajević, Nikolić, Obradović, Pavlović, Papić, Parandil, Pejić, Pejović, Pekić, Penda, Petković, Petrović, Petronijević, Piljević, Pivljak, Pođanin, Popović, Popovac, Porubović, Protić, Rajičević, Radivojević, Radojević, Radonjić, Radovanović, Radosavljević, Radošević, Radulović, Rašević, Rašković, Risimić, Rovčanin, Rogović, Rozgić, Rtokupović, Rudić, Runda, Savić, Savčić, Sekulić, Setenjčić, Sikirić, Simović, Sinđić, Skerlić, Slepčević, Sredojević, Stablović, Stakić, Stanić, Stanković, Starčević, Stevančević, Stojić, Timotijević, Tovarević, Tolić, Tomanić, Tomašević, Treblješanin, Tripković, Trifunović, Trogvčević, Ćesak, Ćirjak, Ćumurlija, Ugrenović, Filipović, Hadžić, Cvejić, Crnčević, Čvorović, Džudović, Čigoman, Šajinović, Šević, Šestović, Šešlija, Šiljegović, Škuljević, Šukić, Šundić

Mapa crnogorskih plemena

 

ISELJENI NIKŠIĆI

Pleme Nikšići naseljavalo je Nikšićsku Župu i istočni deo Nikšićskog Polja. Među zetskim plemenima pominje se 1399. i 1455. godine. Naseljeni u plodnoj dolini Zete, kojom je od najstarijih vremena vodio vrlo važan drum od Podgorice, preko stare varoši Nikšića (Onogosta), za Hercegovinu, postepeno su se formirali u znatno pleme. Posle pada Zete, kako su bili Turcima na udarcu, protiv njih su se bunili već u 16. veku i zbog toga se u velikom broju iseljavali.

Ispitujući poreklo stanovništva po Starom Vlahu, Dragačevu i Čačanskom Pomoravlju ubrzo su mi pale u oči mnogobrojne vrlo jake, imućne i istaknute porodice, doseljene od pre 200—250 godina od Nikšića. Ove se porodice zapažaju i po ostalim našim krajevima, u kojima je poreklo stanovništva proučeno i u knjigama Naselja Srpskih Zemalja dosad objavljeno. Sve ove porodice slave karakterističnu nikšićsku slavu Lučin- dan (18. okt.), znaju vrlo dobro za svoje opšte plemensko poreklo i srodstvo, i održavaju vrlo tesne rodbinske veze, pa ma koliko bile udaljene i razrođene.

Mnogi stariji ljudi iz ovih porodica, dobri i razboriti i u svom kraju vrlo poznati domaćini, naročito starac Vasilije Nešković iz Milandže pod Javorom, Luka Rozgić iz dragačevske Osonice pod planinom Čemernom i hrabri kaluđer dreničkog manastira Deviča Teofan Đoković (ubili ga Arbanasi 1915. g.), lepo i jasno pričali su mi o opštem poreklu Nikšića i njihovom iseljavanju, ponegde služeći se i legendama o plemenskom pretku Nikši.

Nikšin otac Vojvoda Ilija, oženjen ćerkom Nemanjinog sina Vukana, živeo je u Boci u krtolskom selu Gošiću gde je imao crkvu posvećenu Sv. Luki, koja i sad postoji. Posle smrti Vukanove Ilija nije hteo priznati vlast šuraka Stevana, i od njega se odmetne. Ovaj ga savlada i pogubi, a sestru „bremenitu“ dovede k sebi u Podgoricu, gde rodi sina Nikšu (Nišu). Ovaj odraste kod ujaka, zapopi se u ujakovoj zadužbini Moračkom Manastiru i postane upravnik nikšićskog kraja na mesto nekog Bana Ugrena, čijih potomaka ima sada u nikšićskom Gornjem Polju (slave Mratin dan i Savin-dan).”’

Nikša je živeo u Nikšićskoj Župi u selu Zagradu. Ubili su ga hajduci na obližnjoj planini Maloj Lukavici, gde se i danas jedan pobijeni mramor zove Nikšin Kiljan.

Nikša je u Nikšićskoj Župi zatekao starince Rtokupoviće, koji su bili od starog zetskog plemena Lužana i sad ih ima na 40 kuća u župskom Starom Selu.

Od Nikšinih pet sinova dovodi poreklo pleme Nikšići, naseljeno sada u 13 sela Nikšićske Župe, i iz njih raseljeno po selima Nikšićskog Polja. Od Krste su Vojvodići u Trebjesi, od Bjeloša stanovnici sela Bjeloševine, od Olivere selo Dragovoljići i Lierovići, od Lakete stanovnici Kuta i Zagrada, i od Vlajka, koji je ubio nekog razbojnika i pobegao u sudno pleme Rovca, dovode poreklo velika rovačka brastva: Bulatovići i Vlahovići. Svi Nikšini potomci slave Lučin-dan i preslavljaju Petrov-dan. Iz Župe spustili su se Nikšići u Nikšićsko Polje, koje su do 15. veka naseljavala poglavito dva brastva: Ugrenovići i Riđani. Ova stara brastva sve su više potiskivana i do kraja 19. veka gotovo se sasvim raselila, osobito na Glasinac u Bosni, po Hercegovini i Zapadnoj Srbiji (Naselja, XII, 38. i 39.).

Nikšin sin Krsto živeo je u župskom selu Rubeži, gde mu ostane sin Radul (od njega sad veliko brastvo Radulovići, kojih ima u varoši Nikšiću), a sin Drakul pređe na pustu i gustom gorom obraslu glavicu Trebjesu u Nikšićskom Polju, naseli se u njoj i iskrči je, te se i prozove za to Trebjesa. Drakulov sin vojvoda Gavrilo Grdan bunio je 1597. god. protiv Turaka Pivljane, Drobnjake i Nikšiće, i 1608. god. ponovo radio na ustanku sa pećskim patrijarhom Jovanom II ističući se kao vrlo čuven nacionalni radnik u ovom pokretu. Ovaj njegov rad nastavio mu je sin vojvoda Jovan, a drugi sin, vojvoda Petar, zidao je Manastir Sv. Luke u selu Lieroviću, u kome je se veliki broj Nikšića izučio svešteničkome pozivu. Sa Vojvodićima u Trebjesi živela su i druga im srodna brastva: Lopušani, Klajići, Đokovići, Bućići i Vujičići; od nekih od njih danas u Trebjesi ima nekoliko kuća, dok su se ostali, naročito vrlo istaknuto i najjače brastvo Vojvodići, većinom iselili.

Iseljavanje Nikšića počelo je od početka 17. veka, posle njihovih neuspelih buna protiv Turaka, a svakako ga je bilo i ranije. Iseljavanje je se nastavilo u velikoj meri kroz ceo 17. i 18. vek, naročito za vreme velikih seoba našeg naroda pod patrijarsima i austrijsko-turskih ratova toga vremena. Nikšićski kraj je u tim događajima mnogo postradao. Doseljavanje mnogih muslimanskih porodica u varoš Nikšić još više je pojačalo ovo iseljavanje Nikšića; sukob muslimana i pravoslavnih od Nikšićskog Polja je tada stvorio „strašno vihorište i razbojište”. Čitava brastva nikšićska sele se tada na jug po Hercegovini, Dalmaciji i Boci, i na sever, preko Drobnjaka i Polimlja, u jugozapadne krajeve Srbije, odakle prelaze u Srem i Hrvatsku.

U 17. veku jedan deo Nikšića, iz Trebjese od brastva Milobratovića, doseljen je u Hercegovinu i, kako se vidi iz ispitivanja Dedijerovih, rasturili se po selima oko Bileće: Podosoju, Toriču, Ljubišićima, Šobadinama, Plužinama, Čukovićima, Golobrđu, Vlainji i Nartu. Sad su se ovde od njih razvila velika brastva: Šešlije, Kokolji, Bjeletići, Kundačine i Papići, od kojih su se neka spustila u Gacko (Šiljegovići), Nevesinje (Božovići i Rulji) i obližnja mu sela Bratač, Miljevac i Rilji, Ljubinje (Krunići), oko Stoca i Blagaja, u Šumu (Bijelovići) i Zupce (Tomaševići). Pobegli su zbog nasilja Građana, muslimana iz Nikšića. Trgujući sa šumadijskim volovima obogatili su se i oko Bileće kupili imanja, zbog čega su se nanovo zakrvili s Turcima i neki pobegli „put Bosne.“

Drugi deo Nikšića, doseljen u 17. v. iz Riđana u Hercegovinu, rasturen je po selima Popovo-Trebinjskog Polja: Poljicu, Dračevu, Veličanima, Čvaljinu, Tulju, kod manastira Tvrdoša (bili manastirski pčelari), Jasenici, Policama i varoši Trebinju. I od njih su sad ovuda velika brastva: Ivaniševići, Ljepave, Mostaridže, Setenjčići, Runde, Gligići, Milići, Mačuge, Pende, Golubi, Batinići, Kolaci, Popovci i Vlačići. Raseljenih odavde ima u Mostaru (Glavanji i Petrovići), po nevesinjskim selima: Božanovićima (Ivezići), Drežnju (Piljevići) i Prenj-Alidnićima (Obradovići), u Humu u Šumi, kod Stoca i Gabele, u Trijestu (Škuljevići), Brčkom (Vasići) i još nekim bosanskim varošima. Od starine po ovim selima imaju svoje zemlje.

U Boci od doseljenih Nikšića-Trebješana krajem 17. veka sad ima nekoliko kuća Vojvodića u Morinju kod Risna (odavde oseljeni u Odesu, Trst i Egipat) i Kišića u Kutima kod Herceg-Novog.

Na sever su se Nikšići iseljavali preko Polimlja, rasturajući se odatle u dva pravca: jedni preko Vardišta i Šargana za Užički Stari Vlah, Crnu Goru, Sokolsku Nahiju, Podrinje, Kolubaru i Posavinu, a drugi preko Sjenice i Javora za Ivanjički Stari Vlah, Dragačevo, Čačansko Pomoravlje i Šumadiju.

Iz prvog vremena iseljavanja jedna grupa Nikšića, sa brda Mljetička, naseljena je na reci Tari u selima Premćanima, Bobovu i pljevaljskoj Višnjici (ovde izginuli 1876. g.), gde se sad prezivaju Vojnovići. Znaju za opštu tradiciju o poreklu Nikšića.18 Od njih jedni oseljeni ka Ravnoj Rjeci kod Bjelog Polja, gde ih i sad ima.

Krajem 17. veka veliki deo Nikšića, poglavito od Vojvodića „iz sela Luke“ (Lukovo kod Nikšića) naseljen je u Sjeničkom Polju, naročito u selima pod Javorom: Ljepojevićima i Bukoviku. U ovom kraju nisu se mnogo zadržali, jer su često uznemiravani zbog puta koji je tuda vodio iz Bosne i zbog mnogih muslimanskih begovskih porodica iz N. Pazara i Sjenice. Postupno su prelazili preko Javora i naseljavali se po sklonjenitijim starovlaškim selima ispod Golije, Javora i Mučnja. Otuda sad u Ljepojevićima ima od Nikšića samo jedna kuća Petkovića, a u Bukoviku 4 kuće Glibića i 10 kuća Marinovića. Ratnih godina 1809. i 1876. i ovi su se mnogo raseljavali i Glibića sad ima nekoliko kuća u selima oko Ivanjice: Kušićima i Svještici, dragačevskoj D. Kravarici (Naselja, 1,154 i 158) i ljubićskim Mrčajevcima i Bresnici, a Marinovića u Bjedinoj Varoši kod Ivanjice, čačanskim selima: Žaočanima, Premeći, Baluzi i Ježevici (Vukosavljevići) i u Kragujevcu.

U 17. veku od Nikšića i Sjeničkog Polja prešla je jedna velika zadružna porodica u starovlaško selo Maskovu više Ivanjice pod planinom Javorom. Ovde se podele, pa jedni odu negde u Šumadiju, a drugi siđu malo niže pod Crvenu Goru u selo Milandžu. Pri kraju 17. veka u Milandži je živela19 ova porodica kao zadruga od 100 muških i 70 ženskih članova (osam braće sa po osam sinova i osam spahiluka). Njihov sta- rešina zavadi se sa sjeničkim pašom, koji ga pošalje u tamnicu travničkom veziru. Otud se otkupi i oslobodi, ali pod uslovom da se zadruga raseli. To i učine. Starešina ode u selo Lunjevicu20 pod planinom Vujnom, najstariji sin Marko u Usilje na reci Studenici pod planinom Radočelom,21 a najmlađi ostane u Milandži. Od ostalih oseljenih iz ove zadruge sad ima potomstva u Kruševici kod Župe, ljubićkim Mrčajevcima, Gor. Gorijevici (Raševići) i D. Gorijevici (Nikolići) i gružanskom Petropolju.

U Milandži se zna za čukundedu ove porodice Neda, koji je bio ženjen iz Bukovika iz poznate porodice Obućina (Obućine su starinom iz Drobnjaka; od njih je znameniti junak u Starom Vlahu Avram Obućina, pobratim Kara-Đorđev). Njegov sin Neško, po kome se sad u Milandži zovu Neškovićima, bio je ženjen od porodice Botorića iz obližnjeg sela Opaljenika. Učio je tri godine u Studenici, ali se nije zapopio, već je bio pisar 19 godina kod starovlaškog kneza Raškovića i novovaroškog age Muratovića, i za vreme Prvog Ustanka kod Kara-Đorđevih vojvoda u St. Vlahu. Važio je kao najobrazovaniji čovek toga vremena u svom kraju. Njegov sin Ostoja bio je veliki junak u ustanku i narodni pevač. Ostojin sin je, u našem narodu nekad vrlo poznat i omiljen užički episkop Vladika Janja. Još za vreme Turaka od Neškovića su iz Milandže oseljeni jedni, zbog krvi, u Čebinac kod N. Pazara, za tim Petrovići u Svješticu kod Ivanjice, Savići u Konarevo i Savčići u Kačulice kod Kraljeva. Sad u Milandži ima još jedna njihova kuća, koja je na putu da se ugasi, a sa njom i znamenita starovlaška porodica Neškovići, koji su manastiru Studenici dali nekoliko dobrih monaha, St. Vlahu veliki broj zaslužnih ljudi, sveštenika i učitelja, i odiva udavanih po najboljim kućama.

Oko Neškovića, kao bogate i vrlo ugledne porodice, okupljali su se mnogi Nikšići. Koristeći se njihovim poznanstvom sa turskim agama, naselile su se u 18. veku po selima Starog Vlaha ispod Javora i Mučnja nikšićske porodice: Rogovići u Ojkovici (10 k.) i Sivčini (8 k.), Damnjanovići u Trudovu i Dubravi (od ovih su Sredojevići u ljubićskim Sokolićima, Jovovići u Močiocima (Jovovići kažu da su „od vamilije Strahinića-bana‘ koji je sa velikim stadima stoke živeo na Mučnju. Od njih su Vučićeviki u Prilikama kod Ivanjice, Milovanovići u Mramorcu kod Smederev. Palanke (Naselja, XIII, 324.) i Gavrilovići u ljubićskim Vranićima), Marići u Sivčini (4 k.), bogati i vrlo preduzimljivi Tomanići i Bajevići u Prilikama (5 k.)28, Radoševići i Bojanovići u Brezovi (oko 20 kuća) i Pejovići u Radaljevu (20 k.).

Poglavito u toku 18. veka iz Starog Vlaha spustili su se mnogi Nikšići u Dragačevo gde su sad od njih vrlo imućne i bogate porodice rasturene po selima: Gor. Dubcu i Tolišnici više od 20 kuća Marinkovića (potomci hrabrog Marinka, kod Turaka jako ozloglašenog),30 oko 30 kuća Ćirjaka u Virovu,31 15 kuća Milekića (Starčevića) u D. Kravarici, 14 kuća Matijaševića u Đeraćima, oko 30 kuća Bogićevića (Milovanovića) i Karića u Krstacu,33 10 kuća nekad čuvene hajdučke porodice Bajića u Pilatovićima, do 10 kuća Stevančevića u Grabu (neki skoro sišli u čačan. Atenicu) i Broćića u Guči.

Od Nikšića, sem skorašnjih doseljenika već pomenutih, u čačan. Pomoravlju ima ih, doseljenih u 18. veku iz St. Vlaha, više Kraljeva pod Jelicom oko 20 kuća Pejovića i Vasiljevića u Petnjici, Premeći, Mršincima, Vrdilima i Drakčićima, preko Morave pod Kotlenikom u Cvetkama do 15 kuća Vukovića, Stankovića, Janjića i Protića, i u Ljubiću oko 30 kuća jedne porodice srodne sa Jovovićima u Močiocima. Iz Pomoravlja preseljenih ima ih 10—12 kuća u gružanskim selima: Pajsijeviću (Vasiljevići) i Grabovcu i Kamenici (Marinkovići).

U južnoj podgorini Rudnika oko, već pomenutih, Milićevića u Lunjevici pod Vujnom, u 18. veku naseljeni su njihovi bliski srodnici od Nikšića, Vukomanovići u Srezojevcima  i Milojevići u Ljutovnici, sad velike i imućne porodice. Iz porodice Vukomanović bila Kneginja Ljubica. Njena sestra Mirjana bila je udata za brata užičkog vojvode Jov. Mićića, a brat joj poginuo vrlo hrabro 1815. god. u boju na Požarevcu, dok su joj stričevi pomogli kneza Miloša novčano u početku ustanka 1815. god. Njen bliski srodnik Aleksa Vukomanović, zet Vuka Karadžića, bio je jedan od prvih profesora istorije književnosti i srpske istorije na Beogradskom Liceju i kao član Srp. Učen. Društva pisao neke istorijske rasprave. Sama Ljubica je bila vrlo pametna, energična plemenita i religiozna žena. Vukomanovića oseljenih krajem 18. veka, iz Srezojevaca ima nekoliko kuća u Berkovcu kod valjev. Mionice (Naselja, IV, 252.); od njih su bile svešteničke i trgovačke kuće u Gor. Milanovcu i Čačku, od kojih sad ima nekoliko viših činovnika i oficira (Petrovići Vukovići).

Oseljeni Nikšići, u 18. veku iz Starog Vlaha, po Šumadiji su se dosad razgranali u velike, bogate i znatne porodice, naročito po jaseničkim selima:

Kod Aranđelovca u Vrbici (3 k. Miloševića), Misači (15 k. Miloševića), Kopljarima (70 kuća Kokošarevića i Slepčevića), Ljubičevcu (26 k. Erića i 4k. u gružanskoj Kamenici, v. Naselja, X, 270. i 271.), Masloševu (25 k. Ilijaševića, Gavrilovića i Đurkovića), M. Plani (Radojevići), Kotraži (30 k. Savića i Belobrkovića), Lipovcu (70 k. Zečevića, Skerlića i dr.) i Bukoviku (50 k. Stankovića, Lalovića, Vićentijevića, Milojevića, Krstovića — praded im bio na dogovoru u Orašcu za 1 ustanak i Radonjića), kod Topole u Blaznavi (13 k. Trgovčevića) i Božurnji (12 k. Blaznavaca),4* kod Mladenovca u Stojniku (25 k. Šundića – Poreklom su Trebješani. Ima ih oseljenih oko Mitrovice i Negotina. Od ovih je major Miša Anastasijević iz Poreča, veliki i bogati trgovac sa soli i pro- svetni dobrotvor, poklonio zgradu Vel. Škole u Beogradu „svome otečestvu”. Njegova ćerka Sara bila je udata za Đorđa, brata od strica Kralja Petra Vel.) i Jagnjilu (30 k. Vesića i Badžaka), i kod Palanke u Baničini (8 k. Stablovića-Todorovića). U Lepenici Nikšića-Trebješana ima preko 80 kuća u Resniku (zovu se Pavlovići, Korunovići i dr). U Lepenici su zasnovali selo Nikšić. Od oseljenih Nikšića iz jaseničkog Bukovika ima u kosmajskoj Vlaškoj i Parcanima (Bukovičani) i više od 20 kuća Vićentijevića — Kopljaraca u Belom Potoku pod Avalom (Naselja, II, 1033. i 1034.).

Iseljavajući se dolinom Lima jedan deo Nikšića zadržao je se oko Priboja na Uvcu (Naselja, IV, 592.), dok su ostali odatle prelazili preko planine Šargana u prostrano zlatiborsko stočarsko selo Kremna i od njega se dalje širili do Save i preko nje do Novog Sada. Krajem 17. veka u Kremna je se doselio iz nikšićskog sela Dragovoljića Knez Stjepan Radonjić kao vrlo zadružan i bogat domaćin (doterao 2000 ovaca). On je ovde zasnovao jaku porodicu, iz koje su jedni vodili veliku stočarsku trgovinu a drugi popovali po mnogim okolnim selima, te se ubrzo dobro obogatili i istakli u Užičkom Starom Vlahu kao prva i najuglednija porodica. Danas od njih ima u Kremnima do 20 kuća Popovića i Zaharića, i smatraju se i sad za najotmeniju seosku porodicu u Užičkom Okrugu. Od starine u jednoj Zaharića kući istovremeno popuju po dva tri sveštenika (otud za njih izreka: „tri im popa teču, tri kazana peču!“).

Popovići-Zaharići u Kremnima bili su etapa za sve Nikšiće koji su ovuda prolazili u 18. veku i naseljavali se po Užičkoj Crnoj Gori, Podrinju i dalje po Okrugu Valjevskom. Retka je koja nikšićska porodica, čiji su pretci prošli kroz Kremna i naselili se čak do Save, da ne pamti i ne zna za gostoprimstvo koje su Zaharići ukazali njihovim prvim doseljenicima. Njihovim staranjem naseljeni su njihovi rođaci Kljajići u Rastištu kraj Drine, nedaleko od man. Rače. Još dalje niz Drinu, naseljena je početkom 18. veka jedna grupa Nikšića u Prnjavoru man. Tronoše, odakle su se dosada raselili po jadarskim selima: Cikotama (8 k. Aleksića), Šuricama (2 k. Popovića), Ribaricama (26 k.) i Cvetulji (15 k.). Iz Jadra su se spustili u pocerska sela: Crniljevo (Cvejići) i Bukor (15 k. Petrovića-Tovarevića, ded im pop-Marko po dvaput mesečno na tovarnom konju terao rakiju na prodaju u Sarajevo) i još niže po tamnavskim selima: Batalagama (velika i ugledna zadruga Stojića), Zukvama (2 k. Đurića) i Kamenici (4 k. Ševića).

Od vrlo bliskih srodnika Zaharića, knez Stjepanove braće i rođaka, u toku 18. veka razvile su se velike i bogate porodice po selima oko Užica, Požege i Kosjerića sve do Maljena. Njih su poglavito zasnivali sveštenici, čiji su docniji potomci popovali i sa stokom trgovali, te tako stvarali vrlo napredne porodice koje i danas daju sveštenike, mnoge činovnike i vrlo imućne i poznate ljude po užičkim selima i varošima. U Staparima više Užica od njih je bogata sveštenička porodica Trifunovići, za tim u požeškim selima: 30 kuća Krečkovića u Zdravčićima i Tvrdićima, Lučića u Visibabi, 80 kuća Kostića, Draškovića, Lazića i Tripkovića u Trnavi, 40 kuća Rajičevića u Družetićima, 30 k. Filipovića u Duškovcima i 20 kuća Boškovića u Mušićima, i po selima oko Kosjerića: Popovići u Subjelu, 50 kuća Sikirića u Brajkovićima,55 50 kuća Jovanovića, Matijevića, Antonijevića, Milivojevića i Vasiljevića u Skakavcima, i 20 kuća Popovića u Godljevu.

Krajem 17. i u prvoj polovini 18. veka veliki broj Nikšića, većinom iz nikšićskih sela Riđana i Dragovoljića (od brastva Radulovića), naseljen je po mnogim valjevskim selima do Save, među njima prvo Hadžići u Babinoj Luci kod manastira Bogovađe (pod Suvoborom), stara beratska kneževska porodica Grbovići u Mratišiću pod Maljenom i Vukomanovići u Murgašu kod Uba. Znatne porodice od starine, naročito Grbovići zbog svog kneževstva, koje su zadržali i u Valjev. Kolubari, svojim radom su i ovde ubrzo stekli veliki ugled i povukli druge svoje brastvenike i saplemenike Nikšiće i naselili ih pored sebe. Interesujući se za opšte narodne stvari pomagali su austrijske težnje toga doba i krajem 18. veka istakli se u svom kraju na vrlo ugledan položaj i, kao narodni ljubimci i prijatelji, sa svojim saplemenicima poveli kolo narodnog oslobođenja.

Hadžića (Nikolajevića) u Bab. Luci sad ima 6 kuća. Od njih je bio bogovađski arhimandrit Hadži-Ruvim (mučenik iz 1804. g.) i hrabri i obrazovani vojvoda iz oba ustanka Petar Moler (udavljen od Turaka 1816. g. kao protivnik kneza Miloša). Za dugi niz godina iz ove je porodice bilo mnogo činovnika, naročito sveštenika. Oko sebe naselili su rođake Kolakoviće u Babajiću (20 k.), Cvetanovcima (2 k.), Gunjici (14 k.) i Struganiku (3 k.).

Potomci doseljenog Grba (sedmi beratski knez u brastvu Radulovića-Radonjića) Grbovići: Nikola, Milovan, Radovan i protojerej Stevan, kao kneževi i vojvode svoga kraja hrabro su se borili u oba ustanka; sad od njih imaju u Mratišiću tri imućne i ugledne kuće. Od Nikšića, koje su Grbovići naselili po selima u podgorini Maljena, sada ima: preko 30 kuća Lukića (Nikića) i Risimića u Bukovcu, Pepeljevcu, Tolićima i Radobiću, 50 kuća Živanovića, Vujića i dr. u Osečenici, 9 k. Abdula u Krčmaru, 20 k. Vukotića, Šestovića i dr. u Golupcu i Mrčićima, 11 k. Stanića u Rajkoviću i Đurđevcu, 35 k. Tolića u Tolićima (mnogi se odavde iselili), 9 k. Sekulića u Ključu, 9 k. Davidovića u Klašniću (mnogi iseljeni kao činovnici), 9 k. Đapića u Nanomiru, 12 k. Mijatovića u Robajama, 16 k. Belića u Beliću, Gracu i Deguriću, i na levoj strani Kolubare: 4 kuće Erića u Divcima,01 8 k. Rudića u Rabasu i 14 k. Radovanovića u Dupljaju, doseljeni od bratstva Radulovića kao sveštenička kuća (od njihovih oseljenih rođaka u okolinu Mostara bio je mostar. mitropolit Radulović).

Vukomanovići (Danilovići) u Murgašu kod Uba imaju sad samo tri kuće malo daljih srodnika Ćumurlija (Todorovića) i iseljenih 2 kuće u obližnjoj Svileuvi i Gunjevcu. Svoje srodnike Nikšiće Vukomanovići su naselili poglavito po tamnavskim selima duž starog druma Valjevo—Palež i sad ih ima: preko 50 k. Pejića u Crniljevu, Dokmiru i Tvrdojevcu (sveštenička kuća Jeremića), 27 k. Nešovića, Đokanovića i Ikonića u Vrhovinama, tri kuće Molovića u Pambukovici (begali oko Avale i u Bežaniju kod Srema), 65 k. Kolakovića u Bajevcu i Stublinama, 30 kuća Nenadovića (Đurića-Jovanovića) u Crvenoj Jabuci i Milorci, 8 k. Šukića (Vučetića) u Rukladama, 6 k. Mihailovića u Borku i jedna kuća Tolića u Jabučju. Iz ovih sela, u vreme austrijskih ratova u 18. veku, naselili su se nikšićske porodice po posavskim selima: Šajinovići i Petrovići u Grabovcu (35 k.), Drašćevići u Zvečkoj (18 k.), Đotunovići i Đurići na Ušću, Belići na Zabrežju (10 k.), i Stankovići u Urovcima (5 k.). Odavde su neki prešli preko Save u najbliža sremska sela: Progare, Boljevce, Ašanje, Kupinovo i Jakovu, gde ih i sad ima.

U vreme Kočine Krajine ratovala je i Crna Gora, pa kako su borbe sa Turcima vođene naročito u dolini Zete, vrlo mnogo je od Turaka postradao nikšićski kraj. Trebješani su tada napali na grad Nikšić, al ih Turci suzbiju i Trebjesu popale. Zbog toga Đoko, poslednji vojvoda iz bratstva Vojvodića, sa mnogim brastvenicima 1792. god. prebegne u Gornju Moraču među Uskoke pod planinom Sinjajevinom.

Kao glavari Trebješana u Morači ističu se docnije serdar Mališa Bućić i arhimandrit Morač. Manastira Aksent. Šundić (pre toga arhimandrit man. Studenice). Ovi su išli kod ruske carice Katarine da je mole da se Trebješani presele u Rusiju; ova ih je najpre nagradila novčano i ordenima, a posle im je i dozvoljeno naseljenje u Rusiji. Posle Kara-Đorđevog Ustanka, u kome su Trebješani uzeli vidnog učešća hrabro boreći se u Kara-Đorđevoj vojsci 1809. god. na Suvodolu kod Sjenice i buneći Vasojeviće, oko 22 porodice Trebješana 1814. g. oseljene su u okolinu Odese. Tamo su oko svojih sela podigli velike šume da bi se bolje privikli i izdali knjigu „Kazivanje starih Trebješana“ i „Arhiv Mališe Bućića“, gde je izneta istorija plemena Nikšića i njihove crkve. Od zaostalih Trebješana u Gor. Morači sada ima 10 k. Bećirovića (Dipića) u Ljevištima i 23 k. Lukovaca u Starču.

Krajem 18. veka oseljenih Nikšića ima u Piperima (tri kuće kovača Šundića u Međubrđu) i po drobnjačkim selima: 32 k. Treblješana u Strugu, 10 k. Bijelića, Pekića i Kokošara u Previšu (od brastva Radulovića),75 i 10 k. Čvorovića u Mokrom, iz nikšićskog sela Zagrada. Čvorovića odavde ima oseljenih u Šljivanskom kod Pljevalja, starovlaškim selima pod Kukutincom: Kruščici i Šareniku (do 10 k.) i dragačevskoj D. Kravarici (6 k.), i slave Jovan-dan (koga u Drobnjaku preslavljaju).

Od oseljenih Nikšića u vreme I ustanka ima preko 20 k. u dragačevskim selima:

Jokovića u Lisicama (borili se u Kara-Đorđevoj vojsci) i Vukašinovića u Krstacu, i kod Valjeva: 2 k. Krstića u Klašniću i 3 kuće Petrovića u Klincima, poreklom iz Riđana. Oko 1877. god. neki od Vojvodića oseljeni su u Boku u Maine, Risan (Đurkovići) i Vrbice (Babići).

Doseljenih Nikšića oko 1834, 1854. i 1876. g. ima u Sevojnu kod Užica (3—4 kuće Karadžića), u valjevskim selima: Kličevcu (4 k. Živkovića iz nikšićske Pogane), u Lajkovcu (Kikojevići) i Robajama (Mojovići) i na Tatincu kod Užica pet kuća Raškovića (ima ih u Užicu).

Napred je pomenuto da od oseljenih Nikšića vode poreklo i dva velika brastva, Bulatovići i Vlahovići u plemenu Rovcima, u gornjem toku Morače (odvojeno od Nikšićske Župe planinom Maganikom). Rovčani, naročito hajdučko i ekspanzivno bratstvo Bulatovići, od kojih i danas ima odmetnika u Crnoj Gori, uvek su se junački isticali među svima Brđanima u čestim borbama s Turcima. Zajedno ratujući i stradajući sa svojim saplemenicima Nikšićima, sa njima su se vrlo često zajedno i iseljavali i naseljavali. Samo su iseljeni Rovčani manje očuvali tradiciju od pravih Nikšića. Kod nekih samo slava Lučin-dan kazuje da su poreklom od nikšićskih brastava.

Od pre 200 i više godina oseljenih Bulatovića ima više od 10 kuća po bjelopavlićskim selima: Barama Šimunovića, Brijestovu, Orjoj Luci i Slatini, za tim u donjo-moračkom selu Požnju (3 k.), preko 20 kuća u Gusinju (muslimani Damjanovići) i po selima oko Plava: Brezovici, Gor. Ržanici (Ćesaci), Metehu (Džudovići), Vojnom Selu (muslimani Markišići), Dolji i Metehu (Savići) i malo niže u Polimlju u Murini (Savić). Odavde su se niz Lim spustili i ima ih na Policama kod Berana (zovu se Pođani, v. Naselja, III, 716.), po selima oko Bjelog Polja, Pljevalja i Prijepolja: Rudnici (bogati stočari Crnčevići „javili na hiljade ovaca“; u Rovcima im predak ubio „krvnika svoja dva pobratima“), Vru (Veličkovići, promenili slavu zbog krvi u Đurđic), Žarima, Zavinograđu, Kruševu, Komaranima), Divcima i oko Sjenice, pod prezimenom Đekići, Parandili i Rovčani. Od 18. veka pa do sada iz ovih krajeva spustili su se u zlatiborske Branešce (odavde ih bilo u Užicu), Rti, Brijest i Krivaču u Dragačevu,Čačak i obližnja mu sela: Pridvoricu, Loznicu i Miokovce, Mrsać, Sirču i Jarčujak kod Kraljeva, gružanske Bare (6 k.), lepenički Desimirovac i beogradsku M. Ivanču, u Beograd, Toplicu i oko Lebana.

Vlahovića, takođe od pre 200 godina oseljenih, ima 17 kuća u Ulotini niže Plava (Naselja, X, 550. i 554.).

Neki od iseljenih Rovčana, poreklom od Nikšića, sačuvali su uža brastvenička prezimena: Bogavci, Veljovići, Guzonjići i Verusi, i pod istim vrlo mnogo iseljeni.

Bogavci se zovu po rovačkom selu Bogutovom Dolu i uvek su se odlikovali kao junaci. U 14. veku od njih je bila srpska vlastelinsko-kneževska porodica Radivojevići, znatno istaknuta u primorju između Neretve i Cetine za sve vreme bosanskog kraljevstva (u srodstvu bili po ženskoj liniji sa bosanskim kraljevima) i docnije kao dubrovački plemići (Jurjevići i Vlatkovići). U zapisima iz 14., 15. i 17. veka neki od Bogavaca pominju se kao stočari po hercegovačkim selima oko Stoca (trag im se dosad očuvao na nadgrobnim spomenicima), kao građani u dubrovačkoj rudarskoj naseobini na Rudniku, župani Zagrebačkog Polja i darodavci zemlje Pivskom Manastiru. U 16. veku neki su od njih naseljeni u Hrvatskoj oko Bjelovara. Vrlo davno ih ima iseljenih u Lici u M. Polju (katolici su). U 18. veku oseljenih Bogavaca ima više kuća, vrlo bogatih stočara u ovcama, u Beranima i Veliđu više njega, odakle su neki prešli u sjenička sela: Dubinje, Dunišiće i Štavlje. 1809. god. od Sjenice su prešli u Mlanču i Ponore kod man. Studenice (Naselja. III, 622.), u Progorelicu i Grdicu kod Kraljeva i starovlaška sela oko Ivanjice: Medovine (3 kuće stokom vrlo imućne), Gleđicu (bogata kuća Petronijevića), Prilike (Jovanovići, zbog krvi s Turcima promenili slavu u Simun-dan i begali do Zabrežja), Dobrače (više kuća Stakića, Radosavljevića i dr.) i Raščiće (10 kuća Pivljaka, nekad vrlo bogatih stočarskih trgovaca po selima). Iz St. Vlaha docnije oseljenih ima u Krivači, Guči (Kuduzovići i Jokovići) i Turici (Timotijevići) u Dragačevu, oko 25 kuća u Lipovcu i Pretokama u Gruži, čačanskoj Pridvorici i smederevskoj Baničini.

Veljovići su se iz Rovaca najpre doselili u Ljepojeviće kod N. Varoši i Svilanovo kod N. Pazara. Iz ovih sela ih ima oseljenih u Bogutovcu kod Kraljeva, Ivanjici (bogata trgovačka kuća Boškovići), dragačevskim Goračićima (4 k.), čačanskim Kulinovcima (2 k.), kod Prokuplja (Čolovići) i dve kuće u Bukoviku kod Aranđelovca (Naselja, XIII, 285.).

Guzonjići su najpre doseljeni u Babine kod Prijepolja, otud u novovaroško Štitkovo, gde ubiju Turčina i pređu na Kušiće više Ivanjice. Ovde ih sad ima do 10 kuća zadružnih i stokom vrlo imućnih (zovu se Pavlovići, Aleksići, Milojevići dr.). Od njih ima oseljenih više kuća u čačanskoj Viljuši, ljubićskoj Bresnici (Naselja, II, 991 i 992), beogradskim selima: Ostružnici i Železniku, Ivanjici, Mršincima kod Čačka i topličkim selima: Kačaporu i Prebrezi. Od njih su Kušakovići u valjevskim Leskovicama, jadranskoj Lešnici (2 k. Avramovića, od ovih Kušakovići apotekari u Beogradu), Šapcu i obližnjim selima: Bogosavcu i Jevremovcu.

Verusi se zovu ovako što su živeli na reci Veruši, od koje postaje Tara pod Komovima u Vasojevićima (Naselja, II, 522). Zbog krvi ih ima oseljenih u Kričku (Podkrajci), pljevaljskim selima: Izbičnju, Zalugu, Dušmaniću i Čadinju (Pajevići), Sopotnici kod Prijepolja i sjeničkim selima: Vodicama i Caričini.

Ostalih Rovčana, takođe poreklom od Nikšića, iseljenih najviše u 17. i 18. veku, ima sada: tri kuće Sinđića u gornjomoračkom selu Bojićima, više kuća Rovčana u drobnjačko-uskočkom selu Timoru i Crnom Vrhu kod Berana, u kučkim selima: Ograđu (oseljeni Čigomani u Gor. Sela kod Berana) i Zagredi (Budinići-Bojanovići, od njih neki muslimani u Podgorici), u požeškim selima: oko 10 kuća hajdučke porodice Porubovića u Zdravčićima i Radovovcima, i 30 kuća vrlo plodne i nemirne porodice Đajića u Družetićima, po valjevskim selima: 18 kuća Simovića u Krčmaru (doveo ih rođak-kaluđer starog manastira Krčmarske Crkve, kojoj su dugo vremena davali sveštenike), 14 k. Jakovljevića, Vasića i dr. u Kozličiću i 3 k. Lukića u Poparama, i 60 kuća Marićevića u Orašcu kod Aranđelovca. Od njih je bio jasenički knez Teodosije, kome su nudili da bude „glava ustanku”, al’ se on odrekao u korist Kara-Đorđevu. Na skupštini u Pećanima 1805. god. ubio ga je Kara-Đorđe u svađi.

Nikšiću su, po tradiciji poreklom od naše stare vlastele roda Nemanjića i od najstarijih vremena davali su istaknute vojvode, kneževe i duhovnike. Naseljeni u kraju izloženom turskim napadima i nasiljima, odlikujući se vlastelinskim dostojanstvom, nasleđenim i tradicijom odnegovanim iz duboke starine, uvek su imali veliki osećaj slobode i ljubavi za svoj kraj i narod, te su ga od Turaka junački branili. Njihove neuspele bune protiv Turaka u 16. i 17. veku bile su povod njihovom velikom iseljavanju kroz tri stoleća.

Kao veliki i bogati stočari naseljavali su se najpre po planinskim krajevima, zaštićenijim od Turaka, pa se odavde u mirnija vremena, namnoženi i ekonomski ojačani, spustili u plodnije krajeve. Po plodnim karsnim poljima Hercegovine i pitomim selima Dragačeva, Šumadije i Kolubare od njih su se u toku vremena razvile napredne i velike porodice sa po 50—80 domova. Naseljeni oko svojih istaknutih brastvenika nisu se dali izgubiti u novim krajevima, jer su čuvali tradiciju o svom plemenskom poreklu i međusobne tesne srodničke i ekonomske veze.

Puni sveže planinske krvi, pobožnosti i junačkog duha, većinom kao stare svešteničke porodice naseljeni oko zapustelih starih bogomolja, jedni su ih obnavljali i opsluživali, dok su drugi kao hajduci sa četama branili narod od Turaka ili razvijali veliku stočarsku trgovinu i ekonomski se snažili. Iz ovake sredine među njima se javljaju mnogi ljudi, koji u burnim događajima našeg naroda krajem 18. i početkom 19. veka, zauzimaju vrlo vidno mesto među najistaknutijim ličnostima kao vojvode, kneževi i duhovnici.

U toku 19. veka, kada u Srbiji nastaje sređivanje prilika, političkog i ekonomskog života, doseljeni Nikšići uzimaju velikog učešća u celokupnom životu. Među njima se javljaju ličnosti u našem narodu poznate kao vrlo istaknuti naučnici, državnici, duhovnici, činovnici, trgovci i veliki dobrotvori, a njihove kćeri kao vladarke.

Među Nikšićima po selima i varošima Zapadne Srbije i Šumadije danas se jasno zapaža naročiti tip vrlo naprednih, energičnih, imućnih i uglednih domaćina, industrijalaca, sveštenika, trgovaca i zanatlija. To su većinom ljudi krupni, razvijeni, češće otvorene kompleksije, izrazitih crta lica, dobrodušni, uvek veseli i raspoloženi i vrlo pristupačni. Razboriti su i pobožni, retko rđavi ljudi. Po selima su oni neka vrsta narodnih pametara, znaju narodnu istoriju, pesme i tradiciju o starim crkvama i dr. U pogledu gostoprimstva su na glasu. Kuće i imanja po uređenju su im za primer. Čuvaju narodne običaje, naročito slavu Lučin-dan, bez malih izuzetaka njene promene u preslavu ili islamiziranja i katoličenja, i veselo je proslavljaju. Neke su njihove porodice najimućnije i najuglednije u čitavim krajevima ovog dela Srbije.

U opšte Nikšići iseljeni po našem narodu čine napredan i prosvećen elemenat, koji teži za boljim i modernim životom. Kod njih se oseća jasna crta solidnosti i otmenosti, ostatak od starog gospodstva i veličine.

 

IZVOR: Radoje M. Uskoković, “Iseljeni Nikšići”. Objavljeno u Zborniku radova posvećenom Jovanu Cvijiću, povodom tridesetpetogodišnjice naučnog rada od prijatelja i saradnika, Beograd, 1924. godine (str. 535-552). U izdanju JP Službeni glasnik i SANU objavljeno 2011. u okviru edicije Koreni, knjiga druga “Naseljavanje Srbije”.

Koreni

Komentari (37)

Odgovorite

37 komentara

  1. vojislav ananić

    NIKŠIĆI, nekad jedno od najjačih i najznatnijih plemena u crnogorskoj Hercegovini u okolini Nikšića. Po staroj pisanoj i usmenoj predaji, koja se održava među njima, N. vode podrijetlo od zajedničkog pretka Nikše, po kome se tako i nazivaju. Za njega kažu, da je bio sin nekog grbaljskog bana, a od ženske loze Nemanjića. Iz Grblja je prešao kod bana Ugrena, koji je u to vrijeme upravljao Onogoštom. Nikša se nastanio u nikšićkoj župi; tu se namnožavalo i ođatle širilo njegovo pleme. N. se u dubrovačkim spomenicima spominju prvi put 1399, pod imenom Vlasi N. U tom dokumentu stoji, da se Dubrovčani žale gospođi Jeleni, što se N. uzimaju dvije carine kad idu u Dubrovnik. Iz nikšićke župe su se N. rano počeli spuštati niz rijeku Gračanicu put Nikšićkog Polja. Osnovali su prvo jako naselje u Dragovoljićima, zatim u Rvaćevu. Iz njega su se spustili u polje. Najjača su im naselja bila oko glavice Trebjese, četvrt sata istočno od Nikšića. Po njoj se taj ogranak nazivao Trebješanima. Rano je jedan dio N. prešao u susjedno pleme Rovca. Svi N. slave Sv. Luku. U Župi se nalazi stari manastir, posvećen ovom svecu, koji je služio za dugo vrijeme kao kulturni i prosvjetni centar plemena N. i bliže okoline. Po starom gradu Onogoštu okolina nikšićka se nekad zvala Onogošt. U početku 17 vijeka dijelila se ona na Onogošte i Nikšiće. Kasnije se gubi stari naziv Onogošt, a potiskuje ga i zamjenjuje plemensko ime N. Porodice plemena N. su se isticale u onom kraju jakim kneževskim, svešteničkim i vojvodskim kućama. Nikšićki vojvoda je bio nad cijelom okolinom Nikšića. Najjači su N. bili u 16 i 17 vijeku. Dali su čuvenog vojvodu Grdana Nikšića, koji je organizirao ustanak protiv Turaka. Njega je zamijenio sinovac mu, vojvođa Petar Gavrilović, koji je u polovini 17 vijeka predvodio N. za kandijskog rata u borbi protiv Turaka. Vojvodstvo je ostalo na njegovom potomstvu, koje je živjelo u Trebjesi i prezivali se Vojvodići. Od njik je bilo, kako predaja kaže, osamnaest vojvoda. N. su uvijek sudjelovali u svim većim pokretima protiv Turaka; bili su uz svog vojvodu Grdana, uz Mlečiće u kandijskom i morejskom ratu i u vijek su se u borbi odlikovali. Kad su Turci podigli utvrđenje i nastanili se u Nikšićkom Polju od početka 18 vijeka, poveli su N. sa okolnim plemenima neprekidnu i očajnu borbu s njima. To ih je slabilo i nagnalo da su se počeli od tada, kao i ostalo stanovništvo Nikšićkog Polja, sve više iseljivati. Najgore su prošla njihova naselja u polju bliže turskom gradu, Trebjesa i Rvaćevo. Ona su već davno raseljena i u ruševinama. Održali su se dijelom N. dalje od grada, u Župi, Dragovoljićima, pa i u Rovcima. Dva puta su N. osobito nastradali. Prvi put 1711. kada su, na poziv ruskog izaslanika Miloradovića bez uspjeha napadali na turski Nikšić, a drugi put 1789. opet pri napadu na grad. Oba puta je Trebjesa potpuno razorena. Poslije toga Trebješani su prešli u uskoke, odakle su nastavili borbu s Turcima. Tada se osobito istakao junak Vuk Jokanović-Lopušina. Iz uskoka se jedan dio Trebješana preselio 1804 u Rusiju kod Odese. pod vodstvom braće serdara Mališe i Boška Bućića. N. ima mnogo više raseljenih po svima srpskim zemljama nego u njihovoj starevini kod Nikšića. Najviše ih je u Srbiji. Njihovi su iseljenici ponijeli jake tradicije iz starog kraja, pa sa i u novoj sredini pokazali veliku borbenost i sposobnost i dali mnogo istaknutih i zaslužnih ljudi. Od njih su u Srbiji: Blaznavci, Grbovići, stara kneževska porodica u okolini Valjeva, valjevski knez Ilija Birčanin, Hadži Ruvim, bogovađki arhimandrit, vojvoda Petar Moler, Pavle Danilovič, sekretar kneza Miloša, šabački vladika Melentije Nikšić, dobrotvor major Miša Anastasijević, Sima Milutinović – Sarajlija, porodica Jovana Skerlića, porodice kneginje Ljubice, kraljice Drage i mnoge druge.

    Literatura: Kazivanje starih Trebješana i arhiva serdara Mališe i Boška Bućića (1842); Iseljeni Nikšići (Zbornik radova posvećen J. Cvijiću, 1924).

    P. Šobajić

    IZVOR: Prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, III KNJIGA , N—R, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928

  2. Vojislav Ananić

    GRDAN, vojvoda nikšićki. U vezi sa trebinjskim vladikom Visarionom, koji je ušao u političke kombinacije pape Klementa VIII i bečkog dvora, da se na Balkanu poduzme velika ofanziva protiv Turaka, vojvoda G. je pokrenuo 1597. ustanak sjevernih hercegovačkih plemena Pivljana, Drobnjaka i Nikšića. Osamljeni ustaše su potučeni na Gatačkom polju i poslije toga su se izmirili s Turcima. Ali naskoro poslije toga G. je. zajedno s pećskim patrijarhom Jovanom, ušao ponovno u pregovore, najprije s austrijskim, a poslije sa španskim dvorom. Poduzimao nije ništa, čekajući neposrednu akciju zapadnih saveznika, koje nije bilo. Umro je 1612.

    Literatura: J. Tomić. Pećski patrijarh Jovan i pokret hrišćana na Balkanskom Poluostrvu 1592—1614 (1903); K. Horvat, Monumenta historica nova (1909). V. Ć.

    Izvor: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D., NAKLADNA KNJIŽARA, ZAGREB, GUNDULIĆEVA ULICA 29. (nije navedena godina izdanja)

  3. zoran radosavljević

    Molim Vas‚‚dali neko zna poreklo Radosavljevića koji žive u selu Gornja Mirnica‚opština Kuršumlija na padinama planine Kopaonik‚‚slavimo slavu svetor Arhangela Gavrila‚‚zovu nas Boljarci

  4. Radomir Ostojić

    Postovani,
    Moja familija je Ostojić i naselili smo selo Vrbeta(opstina Knić) za vreme Karadjordja. Po predanjima smo iz Starog Vlaha, tačnije selo Rovine. prezime smo dobili po Ostoji koji je se naselio u Vrbetima. Pa me interesuje vaše mišljenje, dali mostoji mogućnost da moj predak ima veze sa Ostojom Neškovićem iz Starog Vlaha, koji se nalazio u Milandzi, a to je nekih 20 km od Rovina. Da li neko zna šta je bilo sa Ostojom, dali je ostao u Milandzi ili se odselio. Hvala u napred.

  5. Radiša Jovanović

    Poštovana gospodo koji pratite ovaj sajt, tragam za svojim korenima skor trideset godina. Od 1690.godine imam poreklo po imenima osoba koji su prvi u moje selo. Moje selo je Rakovac na obroncima Kopaonika. Vršena su razna istraživanja i skoro u svima se pominje poreklo od NIKŠIĆA. Moje prezime je od Jovana, ali nikako ne mogu da dođem do prezimena kako se prezivao njegov otac, deda, pradeda itd. Imam informacije da su se prvo doselili baba Đura i sin Svetislav. Prema informacijama oni su se doselili u velikoj seobi oko 1690.godine, od okoline Nikšića. Priča je da su baba Đura i njena deca pobegli sa prvobitnog boravišta, a da joj je muž poginuo u nekoj pobuni protiv Turaka. Kada je Đura saznala za njegovu pogibiju, odmah je sa porodicom krenula u bežaniju jer su Turci počeli da pale naselja i da ubijaju narod. Slava nam je Markov dan i Sveti Luka. Ako neko ima bilo kakvih informacija neka mi se javi na ovaj portal ili ovaj Mail: [email protected]

  6. BJ

    Hvala za postavljeni tekst.
    Pozdrav svima koji čitaju.
    Da li postoje podaci o poreklu i konkretnim imenima predaka porodica Sl(ij)epčević i Kokošarević pre 1800. godine?
    Da li su poznata imena roditelja arhimandrita Aksentija Šundić i njegovo bliže poreklo?
    Preporuka za radove, knjige…

  7. Žarko

    Pomaže Bog,

    Po istraživanju rodoslova Dolaša sam došao do podataka koji ukazuju da bi rod Dolaša mogao da potiče od Trebješana (Vojvodića)…

    Da li bi neko mogao da potvrdi sledeće podatke o porijeklu Dolaša (koji su u 19om vijeku promijenili prezime od Pjevčevića) i Pjevčevića –

    Trebješani -> Vojvodići -> Marinovići -> Nešovići -> Pjevčevići (Jovanjdan, Lučindan) okolina Zlatibora, Lima -> Dolaši (Jovanjdan, Nikoljdan), Priboj, Mokronozi, Lim…