Saradnik portala Poreklo Tomo Papić objavio je avgusta 2012. godine raspravu “Istine i neistine o Hercegovcima” u časopisu za srpski jezik, književnost i kulturu “Slovo”. Njegov tekst objavljujemo u celini.
Nakon još jednog rata i još dvije seobe (ratne i poratne), u Hercegovini je ostalo samo 66.000 Srba. Katolika na tom prostoru ima znatno više: preko 200.000.[1] Oni (katolici) stotinak godina sebe smatraju etničkim Hrvatima, iako znaju da desetine njihovih bratstava imaju prezimenjake u istočnoj (pravoslavnoj) Hercegovini, iako su svjesni da nam je zajednički dobar dio narodnog stvaralaštva i vide na stećcima, u cijeloj Hercegovini, brzopisnu ćirilicu, koju je bosanski franjevac Matija Divković (1563 – 1631) zvao serbskimslovima a kroatizovani Čeh Ćiro Truhelka preimenovao u bosančicu.[2]
O pohrvaćivanju zapadnih Hercegovaca dr Jevto Dedijer 1909. godine svjedoči ovako: „Katolici (ovdje govorimo o narodu, o seljacima) sve do najnovijeg vremena nijesu imali ni nacionalne svijesti, ni nacionalnih težnji. Pripadnost katoličkoj vjeri i jedna velika ljubav prema svemu onome što je katoličko bila su njihova glavna osjećanja. Zbog toga nije nerazumljivo što su oni u najnovije vrijeme prihvatili hrvatsko ime, i postali gotovo bezuslovni sljedbenici austrijske državne ideje“. [3]
Deset godina ranije dr Antun Radić objavio je opširan izvještaj o svom jednomjesečnom putovanju po Bosni i Hercegovini. Od svega što je saopšteno u Radićevom Izvješću najzanimljivija je sljedeća informacija: „(…) na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio sam se da je ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato, (…)“. [4] Dakle, nekome je bila dovoljna samo decenija da katolike u Hercegovini navede da prime novo nacionalno ime. Mogli su to ostvariti, razumije se, samo franjevci, kao tada jedini visokoobrazovani ljudi među hercegovačkim katolicima. Nekolicina njih, zajedno s nesvršenim pravnikom i trećerazrednim piscem Ivanom Milićevićem, pokreću 1898. godine, u Mostaru, list Osvit, u kojem su zastupljene političke ideje pravaša Josipa Franka. To antisrpsko glasilo izlazi do 1907. godine.
Nedugo potom postaje jasno uz čiju su pomoć fratri – pravaši odnarodili i mržnjom prema Srbima ispunili svoju pastvu u Hercegovini. Naime, odmah nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i izbijanja aneksione krize (1908), okupaciona vlast naoružava novohrvate i veliki broj tamošnjih muslimana da bi ispomogli austrougarsku vojsku ukoliko Srbi dignu ustanak. Od tada do danas hercegovački katolici su, kao što je poznato, tri puta pokušali zatrijeti Srbe u Hercegovini. Hercegovina je u Drugom svjetskom ratu dala preko 15.000 pripadnika ustaškog pokreta[5], koji su, sa ličkim ustašama, prednjačili u zločinima na prostoru Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Među dvadeset trojicom najzloglasnijih Pavelićevih ustaša četrnaest ih je što iz Hercegovine što iz Like[6], a broj Srba ubijenih u NDH 750. 000, po njemačkim izvještajima.[7] O ovome genocidu u zapadnim zemljama se malo zna, jer je, kako reče dr Rastislav Petrović, počinjen s blagoslovom Vatikana.[8] Znalo bi se još manje da veliki italijanski pisac Malaparte, autor romana Kaputt (Poražen), nije preživio potonji svjetski rat, u kojem je bio ratni dopisnik. Krajem ljeta 1941. godine Ante Pavelić mu je, kaže, u svojoj radnoj sobi, smiješeći se pokazao poklon vjernih ustaša: kotaricu od vrbovog pruća s dvadeset kilograma ljudskih očiju. [9]
O Hercegovcima je dosta govoreno i pisano, najčešće netačno. Analiza neistina i poluistina o hercegovačkim pravoslavcima i katolicima, odnosno Rkačima i Škutorima, kako jedni druge vijekovima oslovljavamo, ispunila bi više stotina stranica. Stoga ću ovdje razmotriti samo izmišljotine, neosnovane tvrdnje i rozentalovski izvedene zaključke koji se ne mogu otrpjeti. A ni takvih nije malo, od dr Antuna Radića do dr Novaka Zluradića.
Dr Antun Radić, u pomenutom Izvješću iz 1899. godine, na primjeru dvojice seljaka prikazuje pravoslavne Hercegovce kao pučanstvo bez nacionalne svijesti: „Kad sam ono po drugi put išao na vrelo Bune, nađem u grmlju dva seljaka iz Nevesinja. Pravili su metle od šiblja. Sjednem k njima na travu i ponudim im, da zapalimo. Ovi ne znadu ni da su ‘Srbi’, ni ‘pravoslavni’; znadu da nijesu Turci, (…). Znadu da imadu popa, a kad su mi rekli da ima bradu, onda sam tek bio na čistu. Ljudi su – za čudo – pitomi. Kako su me blaženo gledali, kad sam ih koješta pitao i pušio s njima! Starijega sam zazvao: ‘gazdo!’ A on će mi milo-tužnim glasom: ‘ A, nijesam ja gazda, ja sam siromah Obren Kovačević iz Nevesinja’.“ [10] Svako ko štogod zna o Hercegovcima čitajući ove retke reći će: „Valjda je bar prezimenjak ustaničkog vojvode Stojana Kovačevića bio nacionalno svjestan“.
Znatno prije nastanka Radićevog Izvješća, grupa mostarskih muslimana usprotivila se pokušaju preimenovanja muslimanskih Srba u Hrvate. U napisu objavljenom u zadarskom Srpskom listu, 19. februara 1887, oni, između ostalog, ističu kako se za hrvatsko ime do okupacije (1878) „ovđe nikad čulo nije“ i nastavljaju: „(…) dočim smo za srpsko ime oduvijek znali i Hercegovce seljake ovako pozdravljali: ‘Dobro doš’o Srbu! Kako si Srbu?’ (…)“. Ovaj navod je izvjesno poznat dr Novaku Zluradiću (Kilibardi), bivšem nikšićkom profesoru, koji se predstavlja kao svjetski priznat naučnik, iako ga ni u Srbiji, a kamoli drugdje, odavno niko ne pominje, jer pozitivisti su gotovo izumrli. Međutim, on je nedavno, u Istorijskim paralelama, „uzgred“ rekao da Bosanci i Hercegovci „otprilike do polovine 19. vijeka nikad nijesu čuli za srpsko i hrvatsko ime“. Nikšićki „besmrtnik“ je, inače, pasionirani pričalac poluistina, stvor što svojim poluznanjima kljuka redovne gledaoce Istorijskih paralela Hrvoja Crvenčića i Žive istine Darka Šukovića.
Po nedosljednosti, umišljenosti, podrugivanju dijelu „sopstvenog“ naroda, iznošenju poluistina i poluznanja dr Zluradiću je slična samo jedna osoba na brdovitom Balkanu: dr Davor Perinović, osnivač i prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH, sin Srbina i Hrvatice. Pošto je smijenjen sa mjesta predsjednika HDZ-a, dr Perinović prelazi u Hrvatsku stranku prava Ante Đapića, srbomrsca što ne taji crnogorsko porijeklo[11], a onda bježi u Hajdelberg, gdje, od januara 1993. do maja 1996. godine, radi na Ortopedskoj klinici. U međuvremenu, 24. decembra 1993, liječnik–pravaš požalio se novinaru NIN-a: „Među Hrvatima za mene mjesta nema, po nekim pravilima koja propisaše pokatoličeni pravoslavci, poznati danas kao ljute ustaše, zapadni Hercegovci“. Predstavivši sebe kao „izvrsnog poznavaoca istorije naših prostora”, dr Perinović je, u razgovoru za sarajevske Dane, 11. februara 2000, navedenu izjavu dopunio ovim riječima: „Znate li vi kako je prvi put Franjo Tuđman opjevan? Na guslama, i to onima koje oni aktivno kupuju, nabavljaju (…) iz Trebinja, iz bilećkog kraja i tako. A vi znate čiji su nacionalni instrument gusle. Ustvari, odgovorit ću vam jednim pitanjem: nađite nekog od naših arheologa, neka mi nađe na onom području (o.p. zapadnoj Hercegovini) jednu katoličku crkvu koja je starija od 150 godina“.
Kao Hercegovac po rođenju primjećujem da je izjava dr Perinovića o katoličkim Hercegovcima mikstum istine, poluistine i neistine. Da su hercegovački novohrvati srpskog porijekla, znaju ne samo „izvrsni poznavaoci istorije naših prostora“ nego i svi što su imali u ruci knjigu Srednjevekovna srpska država, objavljenu u Zagrebu davne 1959. godine a korišćenu tri decenije, u hrvatskim i srpskim školama. Na strani 10. te hrestomatije stoji rečenica učenog vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogeneta (913 – 959) iz djela O upravljanju carstvom: „Pošto su tada sadašnja Srbija, Paganija i takozvana zemlja Zahumljana i Tervunija i zemlja Konavljana, bile pod vlašću romejskog cara a postale su opustošene zbog Avara (…) car naseli Srbe u te zemlje“. Slijedi pojašnjenje dr Sime Ćirkovića: „Paganija je primorska oblast oko ušća Neretve, Zahumlje je današnja zapadna Hercegovina, Tervunija ili Travunija oblast oko današnjeg Trebinja, dok je zemlja Konavljana sadašnje Konavle“.
Što se tiče epskog pjevanja o Tuđmanu, istina je da je opjevan uz gusle, ali ne uz neke uzete u trebinjskom ili bilećkom kraju jer tamo nema ruke koja bi na guslama izgravirala ono što novohrvati vole: likove ustaša i njihove simbole. Uostalom, najbogatiji izbor gusala nije u istočnoj Hercegovini već u ljubuškom kraju, tačnije u Cernom i Artukovićevom Klobuku, gdje ima i djece guslara (Josip Barbarić, recimo).[12]
Dr Perinović je siguran da su gusle samo srpski nacionalni instrument, što se ne može potvrditi. Gusle jesu jedan od znakova prepoznavanja Srba i bivših Srba na prostoru našega četvoroimenog jezika , ali ne i izvan tog prostora. Tradiciju pjevanja uz gusle njeguju i katolički Albanci.[13]
Ne znam zašto negdašnji predsjednik HDZ-a pominje samo guslarstvo katolika u Hercegovini. Možda zato što je jednom prilikom izvikan u Čitluku kao dr Zluradić u Bileći.[14] Guslarska tradicija postoji i kod katolika u okolini Rame, Tomislavgrada (Duvna), Livna, u cijeloj Dalmatinskoj zagori i zaleđu Zadra (benkovačkim i obrovačkim selima). U Sinju „lipo piva uz gusle, po vlaški,“ kao i Matavuljev fra Brne, fratar Stipica Grgat, a u Kongori kod Duvna kućanica Ruža Jolić. Sudeći po broju guslara, tradicija o kojoj je riječ iščezava u katoličkim selima Like; na Kordunu je gotovo sasvim iščezla.[15]
Za razliku od Marka Vega, bivšeg profesora nikšićke gimnazije i nesuđenog fratra, koji tvrdi da je zapadna Hercegovina uvijek bila katolička, dr Perinović nas obavještava da su zapadni Hercegovci pokatoličeni malo prije polovine 19. vijeka. Obje tvrdnje su daleko od istine. Vego prenebregava papinu izjavu iz 1303. godine, pomenutu na strani 330. njegove knjige Iz historijesrednjovjekovne Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1980). U toj izjavi se navodi da su od Ugarske do primorja (o.p. od Save do Jadrana) jeretici. A koga papa zove jereticima – suvišno je pitanje za pažljive čitaoce Vegovih izabranih naučnih radova. Na strani 323. iste knjige znanstvenik iz Čapljine priznaje da katolički izvori sa Zapada nazivaju jereticima ne samo pripadnike crkve bosanske nego i pravoslavce. Rasprave Marka Vega slične su istoriografskim spisima fra Dominika Mandića, što ću ovdje i dokazati. Jedan drugi redovnik – Grga Škarić, misnik sa Širokog Brijega kod Mostara, 1869. godine zapisuje: „Narod ercegovački vas [sav] to je narod srpski brez da ikakva drugoga u istome umišana ima.” On ističe potrebu da se Hercegovcima objasni kako su svi njihovi preci bili pravoslavne vjere do 14. vijeka i „da su tada došli franciskanci (o.p. franjevci) koji su narod rastavili na dva dila“. Zbog ovih i sličnih iskaza, fra Škarić se morao preseliti u Beograd.[16]
Franjevački misionari su došli u Humsku zemlju nakon osnivanja Bosanske vikarije/vikarijata, to jest poslije 1340. godine.[17] Upravo tada je počelo katoličenje stanovništva današnje Hercegovine, a ne znatno kasnije, kako tvrde neki srpski naučnici, valjda da bi iz hercegovačke povjesnice izbrisali Bunjevce jer su Ante Starčević i Ante Pavelić bili pohrvaćeni lički Bunjevci. Hercegovina je, neosporno, matično područje Bunjevaca: dalmatinskih, ličkih i bačkih.[18] Ove posljednje ugarske vlasti nazivale su katoličkim Racima (Srbima), dok su Hrvate označavale etnonimom Horvat. [19] Zato je, vele vodeći hrvatski onomastičari – Maletić i Šimunović, prezime Horvat najčešće u Hrvata. To prezime pominje se još 1533. godine, skoro devet decenija prije masovnog doseljenja Bunjevaca u Bačku.[20]
Koliko su uspjeha imali franjevci u prevođenju pravoslavnih Humljana u katoličku vjeru tokom druge polovine 14. vijeka – ne može se tačno reći. Zna se da je među humskim (hercegovačkim) Srbima koji su se, polovinom istog vijeka, doselili u Dalmaciju bilo i nešto katolika – Bunjevaca.[21]
Bosanski ban Stefan II Kotromanić, katolik od 1340. godine[22], podigao je (oko 1350) franjevački samostan na periferiji Huma – kraj grada Novog na Neretvi. U unutrašnjosti Huma u 14. vijeku nije bilo katoličkih manastira.[23] Najstarija manastirska crkva u zapadnom Humu za koju se pouzdano može reći da je katolička sagrađena je u prvoj polovini 15. stoljeća u Ljubuškom. Podatak o tome samostanu pronašla je, u Dubrovačkom arhivu, srpska istoričarka dr Desanka Kovačević –Kojić.[24]
Daleke 1563. godine na području između rijeke Bune i Duvna postojale su samo dvije hrišćanske bogomolje: pravoslavni manastir Žitomislić i katolička crkva u Roškom Polju. Sve ostale crkve i manastire srušili su Turci. Obnovljen ljeta Gospodnjeg 1563, manastir Žitomislić je pretrajao turski zeman, vrijeme austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom, oba svjetska rata, ali ne i naše doba: razorili su ga, juna 1992, sljedbenici Pavelićevih ustaša, onih koji su (1941) poubijali i u Vidonjsku jamu bacili žitomislićke monahe.[25] Rimokatolička crkva u Roškom Polju kod Duvna sravnjena je sa zemljom još u 17. vijeku.[26]
U jednom pismu Pravoslavne crkvene opštine Mostar ruskoj vladi, poslatom krajem 1860. godine, stoji: „U naša četiri kadiluka koji se nalaze u (…) Hercegovini, a to su konjički, mostarski, ljubuški i duvanjski, (…), nigdje ni jedne crkve nema, osim ove naše male mostarske, koja je (…) dopola u zemlji“.[27] (Naselje Žitomislić s manastirom pripadalo je tada blagajskom kadiluku.) Stara pravoslavna crkva u Mostaru izgrađena je 1834. godine.
Ponovna izgradnja više crkava u Bosni i Hercegovini počinje za vrijeme vladavine mladog i skrupuloznog sultana Abdul Medžida (1839 –1861), a nastavlja se u vrijeme uprave brata mu Abdul Aziza. Od završetka Bečkog rata (1699) do 1848. godine, kada franjevci osnivaju samostan na Širokom Brijegu, hercegovački katolici bili su bez ijednog hrama.[28]
U prvome popisu samostana Bosanske vikarije, sačinjenom oko god. 1380. i sačuvanom u djelu fra Bartolomeja iz Pize o životu sv. Franja, ne pominju se samostani u unutrašnjosti zapadnog Huma, jer tada, kao što rekoh, nijesu ni postojali. Prema raspoloživim arheološkim i istorijskim podacima, najstarije katoličke crkve na tom prostoru sagrađene su u narednom stoljeću. Jedna od njih je crkva sv. Marije u Raštanima kod Mostara, mjestu u kojem su se, poslije odlaska Bunjevaca, naselili pravoslavni Srbi i bili većina do 1992. godine.[29]
Podaci o starosti sakralnih građevina u Humu i te kako su poznati profesoru Marku Vegu, ali on nastoji dokazati da pravoslavlja u zapadnom dijelu Humske zemlje nije bilo ni za vrijeme vladavine Nemanjića. Pripadnost crkava Vego obično određuje prema obradi dva-tri kamena, nađena na crkvištu, ili pozivajući se na vrlo problematične i nepouzdane izvore, kakvi su većim dijelom Ljetopis popa Dukljanina i Kraljevstvo Slovena Mavra Orbina.
Je li neka crkva bila katolička ili pravoslavna ne može se odrediti prema obradi par kamenova u njenoj ruševini. Na manastirskoj crkvi Hrista Pantokratora u Dečanima primjetno je prožimanje elemenata zapadnog (romanskog i gotskog) i istočnog – vizantijskog stila sa već postojećim tradicijama srpske umjetnosti.[30] Da je ta crkva sagrađena u Hercegovini i razorena za vrijeme Bečkog rata, Vego bi, vidjevši elemente romanike i gotike na crkvini, rekao da je „pripadala kršćanima zapadnog obreda“.
Mavro Orbin, koji u rečenom djelu kaže da je prapostojbina Slovena Skandinavija, navodi kako je „župan Zahumlja Jurko zamolio, 1194. godine, dubrovačkog nadbiskupa da mu osvešta crkvu sv. Kozme i Damjana”. Katolički papaz, kao što vidimo, ne zna ime tadašnjeg zahumskog kneza, Nemanjinog brata (zvao se Miroslav), a „zna“ koga je isti knez pozvao da osvešta crkvu kod Blagaja. No, na citiranom podatku Vego zasniva tvrdnju da je pomenuta Miroslavljeva zadužbina bila katolička.[31]
Knez Miroslav je, pretpostavlja se, podigao i crkvu sv. Petra u Zavali (Popovo) za koju škutorski povjesničar veli da je pripadala katolicima, iako se kao katolička jasno pominje tek nakon pola milenijuma postojanja (1652. godine), u vrijeme kad su pravoslavne crkve u Popovom polju otimane od strane konvertita. Jedan primjer prisvajanja pravoslavnog hrama saopštava dr Novica Vojinović u knjizi Hiljadugodišnji genocid Vatikana nad pravoslavnim narodima, pozivajući se na biskupski izvještaj upućen 1624. godine Kongregaciji za propagandu vjere: „(…) neki ratoborni fra Blaž iz Gradca kraj Hutova istjerao je iz srpskog manastira u selu Orahovu kod Trebinja pravoslavnog kaluđera, doveo katoličkog sveštenika i manastir proglasio katoličkom crkvom“.[32]
Osnov za pretpostavku da je crkva sv. Petra u Zavali oteta daje nam Vegov crtež njenog temelja. Na tom crtežu se vidi da je zavalska crkva imala jedan ulaz, i to na zapadnoj strani.
Stotinak godina prije osnivanja Kongregacije za propagandu vjere i početka otimanja pravoslavnih svetinja u Hercegovini, Ranjina, u svojim Analima, ostavlja prvi pisani trag o Petrovdanskom saboru kod crkve u Zavali. Dubrovački ljetopisac se 29. juna 1525. godine zatekao u Slanom, mjestu udaljenom sat i po hoda od Zavale, i tom prilikom zapisao: „(…) jedan franjevac iz samostana sv. Jeronima (…) pošao je u Popovo polje na proslavu Petrovdana u Zavali, gdje se nalazi crkva posvećena sv. Petru, (…)“. Ovaj Ranjinin podatak Vego je izdvojio između još dva o istoj crkvi, kako bi dokazao da je ona i tada (u 16. vijeku) bila katolička. Pri pisanju rasprave Arheološko iskopavanje u Zavali (GZM, 1959), sinu Joze duhandžije javila se pomisao: tema je hercegovačka, a ja Hercegovac i čovjek od autoriteta, pa niko neće provjeravati utemeljenost moga navoda. „Nažalost“, prevario se. Hercegovina je zemlja sumnjičavih ljudi. Ukoliko i oni koji se u školi nijesu umorili pročitaju Vegovu raspravu, pitaće me: „Na čemu se zasniva hućum turskog suda kojim je crkvište u Zavali pripalo tamošnjem pravoslavnom manastiru?“ Zato sam potražio odgovor i našao ga u kratkom prilogu zavalskog igumana Hristifora Mihajlovića Crkva sv. Petra u Zavali (GZM, II, 1890): „Kod nje (o.p. crkve) ima i starijeh grobnica, a i sad je tu groblje pravoslavnijeh stanovnika iz sela Zavale. Do 1867. godine ovdje su se kopali i rimokatolici, kojijeh ima u Zavali nekoliko kuća. Zbog toga su oni do pomenute godine držali da je ova crkvina njihova. Rečene godine pokušaju isti rimokatolici sebi načinjeti ovu crkvu, i tako se povede oštra parnica između pravoslavnijeh i rimokatolika oko nje. Napošljetku turski sud, pošto komisija sve pregleda, oblik crkve, kud je okrenuta, kao i po dokumentima, koje sam naprijed spomenuo,[33] konstatuje i izda hućum (o.p. presudu) da je crkva pravoslavna“. [34]
Ukratko rečeno, crkva sv. Petra u Zavali bila je pravoslavna od druge polovine 12. do prve polovine 17. vijeka, kada su je oteli katolici. Godine 1667. taj hram je srušio zemljotres[35], a dva stoljeća kasnije (1867.) njegovi ostaci su sudskom odlukom pripali pravoslavnom manastiru Vavedenja sv. Marije u Zavali. Ovo je istorijska istina. Međutim, studenti istorije u Crnoj Gori misle drugačije jer još uvijek uče iz knjige Srednjovjekovna BiH [36] Marka Vega.
Sličnost između ukrasnih motiva na pločama iz ruševina zavalske crkve sv. Petra i ornamenata u Miroslavljevomjevanđelju davno je primijećena. O tome se može dosta saznati od iskusnog srpskog arheologa mr Đorđa Odavića. On ne isključuje mogućnost da je Miroslavljevo jevanđelje pisano upravo u Zavali.[37]
Daleko od Popova polja, u selu Humcu kraj Ljubuškog, rodnom mjestu Vjekoslava Maksa Luburića, nađena je kamena ploča sa uklesanim ćiriličnim natpisom (12. v.), najstarijim u Hercegovini: „ U ime otca i sina i svetago duha. Ase crki (ovo je crkva) Arhanđela Mihajla, a zida ju Kъrsmirъ sin Bretъ, župi [u]runъ, i žena jega Pavica“.[38]
Marko Vego je tačno pročitao riječi na Humačkoj ploči i dao gotovo besprijekoran paleografski opis natpisa. Ali, dio njegove rasprave o natpisu sa Humca pisan je nenaučno. Naime, on negativno selektuje naučne podatke kako bi nas naveo na zaključak da je humački natpis bio u katoličkoj crkvi iz 10. ili 11. stoljeća. Svoj sud Vego zasniva, prvenstveno, na jednom grafičkom detalju: upotrebi glagoljskih slova ( za ti e). Šta reći? Hrvatski akademik Branko Fučić (1920 – 1999), istoričar umjetnosti, paleograf i arheolog, dokazao je da glagoljska slova sadržana u humačkom natpisu ne pripadaju najstarijem tipu glagoljice, već onome koji je bio u upotrebi u 12. i 13. vijeku[39]. Spomenik o kojem je riječ nastao je, dakle, u nemanjićko doba[40], a glagoljicom su se tada služili i Srbi.
Dr Halid Sadiković nas obavještava da je takoreći na puškomet od Humca – u Ljubuškom, dvije godine prije početka gradnje humačkog samostana, podignuta pravoslavna crkva posvećena Arhangelu Mihailu.[41] Vego je ovaj podatak izostavio zato što ne ide u prilog rečenom zaključku. Kažem ‘izostavio’ jer sam siguran da je kao autor monografije Ljubuški (Sarajevo, 1954) raspolagao obiljem podataka o tome i okolnim mjestima.
Izgradnji pravoslavne crkve Arhangela Mihaila u Ljubuškom (1861 – 1865) prethodilo je mučno putovanje mostarskog paroha Prokopija Čokorila po Rusiji, gdje je, od maja 1858. do zime 1860. godine, prikupljao priloge za podizanje sedam hramova u Hercegovini: u Konjicu, na Borcima, u Mostaru, mostarskom Bijelom Polju, Staroj Gabeli, Ljubuškom i Duvnu.[42] On i Joanikije Pamučina znali su imena mnogih uništenih crkava u Hercegovini i radili po crkvenom propisu, koji nalaže da se na ruševini crkve ili u njenoj blizini gradi nova posvećena istom svetitelju (zaštitniku stare). Tako su, vjerujem, postupili i u Ljubuškom.
U nekoliko rasprava Marko Vego citira dr Dominika Mandića, istoričara crkve i poznatog ustaškog ideologa. Za vrijeme njegovog đakovanja na Širokom Brijegu, dr Mandić je bio ravnatelj (direktor) širokobriješke klasične gimnazije i, po svoj prilici, Vegov profesor. A da li mu je omogućio studiranje teologije u Frajburgu – ne znam. Ako jeste, nije se pokajao: obojica su, kako bi rekao akademik Vasilije Krestić, „zasukali rukave da dokažu“da su među pravoslavcima u Herceg – Bosni etnički Srbi manjina, odnosno posrbljeni Vlasi većina, iako čak i pop Dukljanin (Grgur Grizogono), u devetom odjeljku Ljetopisa, pominje Bosnu kao srpsku pokrajinu: „Srbiju pak, (…), podijeli na dvije pokrajine: jednu od velike rijeke Drine u pravcu zapada sve do planine Borave (Borja – T.P.), koju još nazva Bosnom, drugu pak od iste rijeke Drine u pravcu istoka sve do Laba (…), koju nazva Raškom“.[43]
U Vegovim izabranim raspravama (Srednjovjekovna BiH) skoro dosljedno se izbjegava upotreba riječi Srbin, a u njegovoj knjizi Naselja bosanske srednjevjekovne države (Sarajevo, 1957) bezmalo svi hercegovački pravoslavci predstavljeni su kao Vlasi (slavizirani Iliro-Romani)[44]. Zanimljivo, ali ne i originalno. Slično je pisao o dinarskim Srbima dr Antun Ante Starčević, utemeljivač ustaške ideologije koga je Krleža triput hvalio: u Predgovoru Hegedušićevim Podravskim motivima, Baladama Petrice Kerempuha i eseju Prije trideset godina.[45]
Osporavanje srpskog porijekla Hercegovaca i ostalih pravoslavnih dinaraca podstiče me da odgovorim istom mjerom. Najkraći odgovor je u Hrvatskom prezimeniku (Zagreb, 2008). Iz tog obimnog djela saznajemo da su „najčešća prezimena u Hrvata“: Horvat, Kovačević, Babić, Marić, Novak, Jurić, Kovačić, Vuković, Knežević, Marković, Petrović, Matić, Tomić, Kovač, Pavlović, Božić, Blažević, Grgić, Pavić, Radić, Perić, Filipović, Šarić, Lovrić, Vidović, Perković, Popović, Bošnjak, Jukić, Barišić. Od 30 navedenih prezimena čak 23 postoje i kod Srba (svako koje sam boldovao).
Dok privodim kraju ovu raspravu pogled mi pada na policu s knjigama Hercegovaca. Čitam imena: Jovan Dučić, Aleksa Šantić, Ćorovići (Svetozar i Vladimir), Vasilj Popović, Jevto Dedijer, Radovan Samardžić, Slijepčevići (Pero i Đoko), Milorad Ekmečić, Jovan Deretić, Slavko Leovac, Slavko Gordić, Žarko Ružić, Rajko Petrov Nogo, Radoslav Bratić, Gojko Đogo, Miroslav Toholj, Kusturice (Emir i Nazif), Fadil Hadžić, Mitar Papić, Hamdija Kapidžić, Savo Skoko, Miloš Kovačević, Đorđe Sladoje, Miloslav Šutić, Radomir Baturan, Goran Maksimović … Pitate li se gdje su umotvorine katolika iz zapadne Hercegovine? Ako pitate, evo odgovora: Antun Branko Šimić je jedini njihov nadaleko poznat pisac[46], a značajnih naučnika imali su nekoliko. Zašto tako malo? Zato što su franjevci taj puk vijekovima opterećivali mržnjom prema pripadnicima druge vjere, a mržnja sputava.
Čim neko pomene Hercegovce, sjetim se profesora Jovana Deretića. Bio je moj mentor na Beogradskom univerzitetu. Teško bolestan, Deretić je 2001. godine pripremao za štampu konačnu verziju svoje Istorije srpske književnosti, izdanje obimnije od prethodnog za skoro 700 strana. On je „kriv“ što u srpskom Slovu „čašćavam“ školovane nitkove. Nezaboravnom profesoru se činilo da znam sve ljude u zemlji Stefana Kosače, posmrtno pohrvaćenog hercega od svetoga Save[47], i da o njima mogu napisati zamašnu knjigu.
Prilozi:
Jure Miloš, „hrvatski“ narodni guslar iz Gruda[48]:
,,Na braniku Herceg – Bosne
šest v’jekova fratar straži.
Povijest reć’ će, tko to ne zna,
šta taj stražar rodu važi“.
(stihovi Miroslava Džaje)
Đoko Koprivica iz Banjana, srpski guslar sa najviše nagrada:
„Oj Srbine mučeniče pravi,
ti izmisli gusle i napravi.
Od muke ih izmislio jesi,
ponosno ih u kuću objesi“.
(stihovi Radovana Bećirovića)
Na obojici guslara je muška ječerma od crvene čohe, izvezena koncem zlatne boje. I Koprivici i Milošu poznata je pjesma Car Dušan i posestrima vila, koju su u Hercegovinu, tačnije u Banjane mogli donijeti, krajem 14. vijeka, doseljenici sa Kosova. Jednu njenu ijekaviziranu varijantu, zapisanu na Širokom Brijegu, objavio je dr Marko Dragić u fakultetskom udžbeniku Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti (Split, 2007, 315 – 316).[49] Komentar ovoga postupka je suvišan, jer istočno od Neretve malo ko zna da se Dragić, ratni pukovnik HVO-a (novoustaške vojnice), sada bavi izučavanjem folklora.
AUTOR: Saradnik portala Poreklo Tomo Papić
[1]Hrvati najmlađa populacija u Hercegovini, Hrvatska riječ, 29. ožujak 2012.
[2] Bosančica, hr.wikipedia.org
[3] J. Dedijer: Hercegovina, Beograd, 1909, 184.
[4]Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, sv. IV, JAZU, Zagreb, 1899, 308.
[5] Dr fra Andrija Nikić: Franjevačka provincija Uznesenja Marijina – Mostar, www.carnet.hr
[6]Ustaški časnici, hr.wikipedia.org
[7] Herman Nojbaher: Specijalni zadatak – Balkan, Beograd, 2005, 203.
[8] Rastislav Petrović: Genicid sa blagoslovom Vatikana: izjave Srba izbeglica, Beograd, 1992.
[9] Kurcio Malaparte: Kaputt, Beograd, 2004, 388 – 402.
[10] A. Radić: isto, 309.
[11]Crnogorski glasnik , Zagreb, god. X, br. 55, januar – februar 2009, 3.
[12]Tri hrvatska graditelja gusala iz Hercegovine, www.scribd.com
[13] Podatke o guslarskoj tradiciji kod Malisora dao mi je prijatelj dr Marko Camaj, univerzitetski profesor i bivši ambasador SCG u Albaniji.
[14]Sve mojezablude, Dani, Sarajevo, br. 141, 11. februar 2000.
[15]Hrvatski guslari, hrvatskiguslari.blogspot.com
[16] Grgur Jakšić: Iz novije srpske istorije, Beograd, 1953, 65 – 66.
[17] Marko Vego: nav. djelo, 325.
[18]Bunjevci, hr.wikipedia.org
[19] Aleksa Ivić: Istorija Srba u Ugarskoj(1459 – 1690), Zagreb, 1914, 270 – 275. Isti: Istorija Srba u Vojvodini od najstarijih vremena do osnivanja potisko-pomoriške granice (1703), Novi Sad, 1929, 180.
[20] Franjo Maletić, Petar Šimunović: Hrvatski prezimenik, knj. 1 – 3, Zagreb, 2008. Bunjevci, hr.wikipedia.org. Prezime Horvat, imehrvatsko.net
[21]Bunjevci, sr.wikipedia.org. (Vidjeti kartu priloženu uz tekst.)
[22] Episkop Nikodim Milaš: Pravoslavna Dalmacija, Beograd, 1989, 173 – 175.
[23]Kratka povijest Hercegovačke franjevačke provincije, www. franjevci.info
[24] Vidjeti: Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, 1976, 31, bilj. 13 i 33, bilj. 27.
[25]Manastir Žitomislić, eparhija-zahumskohercegovacka.com
[26]Franjevački samostan Široki Brijeg, www.franjevci-siroki-brijeg.info
[27] Dr Halid Sadiković: Pravoslavna crkva i škola u Ljubuškom, www.ljubusaci.com
[28]Franjevački samostan Široki Brijeg, www.franjevci-siroki-brijeg.info
[29] Crkvu sv. Marije u Raštanima pominje papa Eugen IV 1446. godine. (M. Vego: nav. djelo, 330)
[30] Jovan Deretić: Kulturna istorija Srba, Beograd, 2011, 127
[31] Marko Vego: nav. djelo, 78 – 79.
[32] N. Vojinović: nav. djelo, Podgorica, 1999, 231
[33] Riječ je o dvama fermanima (prvi je iz 1591, drugi iz 1599. godine). Vidjeti: Hr. Mihajlović: nav. prilog, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, knj. II, 1890, 272.
[34] Isto, 273.
[35] Marko Vego: nav djelo, 82.
[36] Skraćeni naslov Vegove knjige Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1980).
[37]Misterija kamenih ptica iz Zavale, Glas Trebinja, br. 964, 29. 09. 2007.
[38] Marko Vego: nav. djelo, 100.
[39] B. Fučić: Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982. Isti: Glagoljska epigrafika: kulturno-historijski vidovi, Zagreb, 1982.
[40] Vidjeti: Ljubomir Škrinjar: Muzej na Humcu 2/2 [foto], www. ljubuski.net. Humački natpis uklesan je, po Škrinjaru, oko 1185. godine.
[41]Pravoslavna crkva i škola u Ljubuškom, www.ljubusaci.com
[42] Isto, www.ljubusaci.com
[43]Ljetopis popa Dukljanina, Bar, 1999, 50 – 51. Uporediti sa Kaletićevim prepisom (iz 1546.) staroga hrvatskoga prevoda.
[44] Marko Vego: nav. djelo, 127 – 129. Uporediti: Dr Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim, 1967, 450 i 495.
[45] Vaso Bogdanov: Starčević i Stranka prava prema Srbima i prema jedinstvu južnoslavenskih naroda, Zagreb, 1951, str. 7. Starčević je negirao postojanje srpskog naroda (teorija o pravoslavnim Hrvatima).
[46] Novohrvati smatraju hrvatskim književnikom i Predraga Matvejevića.
[47] Iznad ulaza jedne ustanove u Mostaru od 1994. g. stoji tabla s natpisom: Hrvatski dom herceg Stjepan Kosača
[48] Grude su varoš u Bekiji (zapadna Hercegovina). Iz Bekije su bili rodom Ranko Boban – zapovjednik Crne legije, Petar Brzica – pobjednik jasenovačkog takmičenja u klanju („kralj srboklanja“) i otac Ljuba Miloša – zamjenika upravnika ustaškog logora Jasenovac. Konclogorom Jasenovac upravljali su, kao što znamo, dvojica Hercegovaca (Maks Luburić i fra Miroslav /Tomislav Filipović), a potom Dinko Šakić i Studenaca kod Imotskog.
[49] Dr Dragić je istu pjesmu unio i u antologiju Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: lirika, epika, retorika (Sarajevo, 2006, 60).
2. jun 2018. u 08:13
Vojislav Ananić
NERETVA (PAGANIJA)
Od 9. vijeka spominje se u dalmatinskom primorju posebna (jamačno već ranije osnovana) oblast N., koja se prostirala između Hrvatske i Zahumlja, između donje Cetine i donje N., a zapremala je i susjedne otoke Brač, Hvar, Korčulu i Mljet. Slovenski stanovnici (Neretljani) kasno su se pokrstili (878—880); zato su ih zvali »pagani« (pogani, neznabošci), a bili su na zlu glasu kao gusari, pa su bili stalno u sukobu sa Mlecima, koji su živjeli poglavito od mora. 830. desio se u Mlecima njihov poslanik da sklopi mir sa duždom Ivanom Particijakom, i tom se prilikom pokrstio. Mir nije dugo trajao. Već 834. ili 835. N. su napali i poubijali neke mletačke trgovce na južnoitalskoj obali, a njihove lađe zaplijenili. 839, utanačivši mir s hrvatskim knezom Mojslavom u poljičkom Sv. Miartinu, mletački je dužd Petar Trandonik prebrodio do susjednih neretljanskih otoka, gdje se nalazio knez Družak, s kojim je također ugovoiio mir. Ali već iduće godine (840) Druškov nasljednik ili suvladar, Ljudislav, potukao je dužda i pogubio 100 Mlečića. Pošto je međutim u ratovima s Arapima oslabila mletačka mornarica, Neretljani su se usudili 846. da napadnu i samo mletačko područje, te su oplijenili lagunski grad Kaorle.
Kad su se 870. vraćali iz Carigrada sa crkvenoga sabora papini poslanici, zarobili su ih u Jadranu neretljanski gusari i na slobodu ih pustili tek pod konac 871. Car Vasilije I prinudio je Neretljane da priznaju bizantsku vrhovnu vlast i da se pokrste (878—880). Nesretna je bila za Mletke vojna protiv N. 886. U prvoj navali sa 12 lađa dužd Petar Kandijan pobio je N. i oteo im 5 lađa, pa i kopnenu im vojsku u bijeg natjerao, ali u novom boju (18/9) N. kod Makarske tako razbiju duždevu vojsku, da je u njihovim rukama ostalo i duždevo mrtvo tijelo. Novi dužd, Petar Tribun utanači onda s carem Berengarom (u maju 888) savez protiv Slovena. Nekako se u to vrijeme republika odlučila da plaća godišnji danak hrvatskom vladaru (Branimiru) za slobodan prolaz i trgovinu na Jadranskom moru. Na početku 10. vijeka N. je pridružio svojoj državi srpski knez Petar Gojniković (897—917), izuzevši otoke Vis, Brač, Hvar, koji su dospjeli u vlast hrvatskog kneza Tomislava. Za građanskog rata u Hrvatskoj 948. otpali su od nje otoci Brač i Hvar. Tada su N. dvaput suzbili iz svojih voda mletačko brodovlje, pa su Mleci bili prisiljeni na mir i valjda na plaćanje danka za slobodnu plovidbu, kako su već otprije plaćali Hrvatskoj. I jednoga i drugoga danka oslobodio je Mletke dužd Petar Orseolo II (1000). Otoke Korčulu i Lastovo morao je silom pokoriti.
Oko polovine 10. vijeka opisao je N. pod imenom Paganije, car Konstantin VII On spominje u njoj tri županije: Rastok i Makar pri moru, koji imaju i većih brodova (sagina), i dalje od mora Dolje (vjerojatno dolina Trebižata, kod Ljubuškoga), čiji žitelji žive radeći zemlju. Blizu su do njih četiri otoka: Mljet, Korčula, Brač i Hvar, veoma lijepi i rodni, sa mnogo pustik gradova i močvara; na njima stanuju, drže svoju stoku i žive od nje. Pagani (pogani, neznabošci) tako se zovu, jer su se kasnije krstili od ostalih Hrvata. U rimskom se dijalektu njihova zemlja zove Arenta (Neretva), a oni Arentani (Neretljani). U zemlji Paganiji naseljeni su gradovi: Makar, Vrulja (Za)Ostrog i Lapčanj (danas Gradac, na obali između Brista i Neretve). Imaju u oblasti ove otoke: veliki otok Korčulu ili Krkar, na korne ima i grad; drugi je veliki otok Mljet, treći je veliki otok Brač. Ali ima i drugih otoka, koji nisu u oblasti ovih Pagana; otok Sušac (zahumski), otok Vis (hrvatski) i otok Lastovo (zahumski).
Oko 1020. N. je došla u područje hrvatskog kralja (Krešimira III); po smještaju svome uz more zvala se i Primorje (tako i danas), latinski Maronia. Tamošnje pleme Kačića igralo je vidnu ulogu u hrvatskoj historiji. Ono se brojilo među hrvatske plemićke rodove. Gotovo nema sumnje da su tome plemenu pripadali: velikaš na dvoru kralja Petra Krešimira IV (1058—1073) Rusin, koji je bio morsticus tj. morski župan, Rusinov brat kralj Slavac (1074—1075) i sin Petar (Petrus Slavus), posljednji hrvatski narodni vladar, koji je poginuo 1097. u Petrovu Gvozdu, boreći se sa. Madžarima, dalje u doba kralja Zvonimira (1076—1089) Jakov, čija se titula dux Marianorum podudara s titulom inder Marianorum prvoga nam poznatoga neretljanskog kneza Druška. Među starješinama 12 hrvatskih plemena, koji su 1102. ugovorili mir s ugarskim kraljem Kolomanom, na prvom se mjestu spominje župan Jura od plemena Kačića.
Kolomanu je kao kralju Hrvatske pripala i N. Kako je bila na južnom kraju države, prevladalo je tamo već u 12. ili 13. vijeku ime Krajina, i dugo se održalo u narodu i u knjizi. U vlasti ugarsko-hrvatskih kraljeva ostala je Krajina do početka 14. vijeka. Domaći su knezovi bili od plemena Kačića, kojima je glavno sjedište bio grad Omiš, kod ušća rijeke Cetine. Crkveno je Krajina pripadala nadbiskupiji splitskoj. 1192. ondje su bile župe: omiška, makarska i rastočka. Iz susjedne Bosne i Huma širila se po Krajini bogomilska vjera, kojoj su naginjali i knezovi plemena Kačića. Da se iskorijeni nova vjera i da se kazne zbog gusarenja, papa je Honorije III pozivao protiv njih Splićane i kralja Andriju II i Dubrovčane (1221/22). Obnovljena biskupija u Makarskoj brzo je opet zapuštena, pošto je, oko 1324, bosanski ban Stjepan Kotromanić zauzeo svu Krajinu, osim Omiša, gdje se sklonio makarski biskup. Krajina je, kao dio humske zemlje, ostala uz Bosnu sve do njenoga pada (1463). Za bosanske vlade isticali su se u Krajini knezovi Bogavčići.
Po padu Bosne vlađao je Krajinom humski vojvoda Žarko Vlatković. Pod konac 15. vijeka cijela je Krajina došla u turske ruke. Prvi krajinski knez pod turskom vladom bio je 1500. Juraj Marković Kačić, koji se pisao knez Krajine i cijele Agustinove Humske (zemlje, kojom je još 1488. vladao humski vojvoda Agustin Vlatković ili Agustin Humski). 1646. Krajina se oslobodila, turskog gospodstva i dala se u zaštitu Mlecima, pod kojima je ostala sve do njihove propasti (1797). Došavši kasnije pod austrijsko gospodstvo (kratko vrijeme prekinuto francuskom vladom 1806—1813), upravo su stanovnici Krajine najodlučnije tražili, da se Dalmacija sjedini s Hrvatskom. To nisu postigli. 1918. Krajina je, negdašnja Neretva, sa ostalom Dalmacijom i sa Hrvatskom postala dijelom kraljevine SHS.
Literatura: A. Gavazzi, DieSeen des Karstes (1904); R. E. Petermann, Piihrer durch Dalmatien (1899); V. Klaić, Opis zemalja, u kojih obitavaju Hrvati (II, 1883); P. Šišić, Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925, 241 i d.). J. Modestin.
IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, III KNJIGA , N—R, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.
2. jun 2018. u 08:35
Vojislav Ananić
NERETLJANI
Neretljanska oblast pružala se od rijeke Neretve do Cetine. Prema Porfirogenetu pleme je N. po podrijetlu bilo srpsko, ali je rano ušlo u sastav hrvatske države i u njenu plemensku, političku i kulturnu sferu. Glavna mjesta te oblasti bila su u 10. vijeku: Makarska, Vrulja i Ostrog, a od 11. vijeka tvrdi Omiš. U neretljansku oblast spadali su i otoci: Korčula, Mljet, Hvar, Brač. Stanovnici ovih oblasti dobili su u 10. vijeku naziv pogana, jer su se dugo opirali da prime kršćanstvo.
U našoj historiji N. su najviše obilježeni kao opasni gusari. Naslijedili su, izgleda, stare ilirske tradicije gusarenja na Jadranskom moru, a koristili su se i svojom slovenskom vještinom brodarstva i života na vodi. Kao što su nekada Iliri svojim ugrožavanjem trgovine po moru izazivali sukobe s Rimom, tako je od 9. vijeka češće dolazilo do sukoba između N. i Mletačke Republike. Prve vijesti o borbama među njima spominju se već u prvim desetinama 9. vijeka, kada je jedan nepoznati neretljanski knez bio prisiljen da ide u Mletke, da moli mir i primio tamo kršćanstvo. Ali već 834/35. neretljanski su gusari prekršili ugovor i napadali mletačke trgovce čak na južnoitalskim obalama, a dopirali su ponekad u smjelim zaletima i na sjever do Istre. Mleci su organizirali protiv njih više ekspedicija (840, 876), ali uzalud. Ni pokrštavanje N., izvedeno pod pritiskom moćnog cara Vasilija I, oko 880, nije utjecalo na gusarske sklonosti N. Mlečani su stoga bili prisiljeni, da ponovno upotrijebe silu. Ali u borbi sa N., kod Makarske (18/9. 886) Mlečani su bili strahovito potučeni. Sam dužd Petar Kandijan poginuo je ovom prilikom. Kad nije uspjela da skrši N., Mletačka Republika, da bi zaštitila svoju trgovinu, pristala je da daje godišnje poklone hrvatskim vladarima i vjerojatno neretljanskim knezovima, kao što su to činili i susjedni romanski gradovi.
Krajem 9. vijeka neretljanska oblast došla je pod vlast kneza Petra Gojnikovića. To je izazvalo borbe sa humskim gospodarem Mihailom Viševićem, i sa moćnim Simeonom. Pomoću Bugara Petar je srušen, a Mihailo je uzeo njegove zemlje u Primorju. Za vrijeme Časlavove borbe protiv Bugara (od 931) i za vrijeme građanskog rata u Hrvatskoj, poslije smrti Mihaila Krešimira I (oko 945), N. su se, nikim ne zaustavljani, dali opet na stara gusarenja. 948. dvije mletačke ekspedicije protiv N. završile su se neuspjehom. Kada je, u drugoj polovini 10. vijeka, Mletačka Republika dovoljno ojačala, smatrala je, da joj je sramotno novcem kupovati mir za svoju trgovinu po moru i 996, otkazavši to plaćanje, odlučila se na energične mjere prema N. Građanski rat u Hrvatskoj iza smrti Stjepana Držislava (997) olakšao im je napore u borbi. Jedna hrvatska stranka protivnici kralja Svetoslava. (997—1000), ponajviše predstavnici romanskih gradova, obratili su se onda Mlecima za pomoć. N. su opet pomagali Svetoslava. Grad Zadar je čak otvoreno tražio mletačku zaštitu.
Za svoju borbu protiv Hrvata i N. Mlečani su dobili i pristanak bizaintskih vlasti, te time još više pojačali svoj položaj. Spremni diplomatski i vojnički, oni su 1000. krenuli u borbu. Hrvatski gradovi su primili bez borbe mletačku flotu i zakleli se duždu na vjernost. Strah je nagnao i jedan dio N., da se kao molioci pojave pred Mlečanima. Samo su se otoci Korčula i Lastovo junački opirali, ali su svladani. Mlečani su diktirali mir i postigli, da protivnike nagnaju na poštivanje mletačkih interesa. Poslije ovog pohoda vojnička prevlast Mletaka na moru bila je potpuno obezbjeđena. Stranka kralja Svetoslava bila je srušena među Hrvatima, a stradali su vjerojatno i njezini saveznici N. Kada su Hrvati pokušali, da poslije izvjesnog vremena povrate izgubljeni prestiž, jedan novi pohod Mlečana (1018) sasvim ih je smirio za dug niz godina.
0 N. nema poslije toga više spomena kao o posebnoj političkoj jedinici. Bit će, da su ih protivnici Svetoslavovi (u vremenu od 1000—1018) natjerali na priznanje hrvatske vrhovne vlasti. Neretljanska oblast nije imala poslije toga sigurnih granica. Jedan dio njenih južnih krajeva dolazio je na duže ili na kraće vrijeme u sastav humske srpske, pa poslije humske bosanske države. Glavno pleme, koje je u toj oblasti dugo vremena imalo utjecaj, bili su Kačići.
Literatura: M. Prelog, BojeChorvatu s Benetčanv (1900); G. Novak. Sloveni i Venecija, I—II (1913 do 1915); F. Šišić, Povijest Hrvata (1925). V. Ćorović.
IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, III KNJIGA , N—R, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.
23. januar 2020. u 09:34
Vojislav Ananić
MIROSLAVLJEVO JEVNĐELJE SAM BOG SAČUVAO
http://www.mediafire.com/file/6bm3m5b5mvi5sz8/Miroslavljevo_jevandjelje.doc/file
Izvor: Revija “Istorija”, br. 7/ avgust 2010.