Saradnik portala Poreklo Tomo Papić objavio je avgusta 2012. godine raspravu “Istine i neistine o Hercegovcima” u časopisu za srpski jezik, književnost i kulturu “Slovo”. Njegov tekst objavljujemo u celini.
Nakon još jednog rata i još dvije seobe (ratne i poratne), u Hercegovini je ostalo samo 66.000 Srba. Katolika na tom prostoru ima znatno više: preko 200.000.[1] Oni (katolici) stotinak godina sebe smatraju etničkim Hrvatima, iako znaju da desetine njihovih bratstava imaju prezimenjake u istočnoj (pravoslavnoj) Hercegovini, iako su svjesni da nam je zajednički dobar dio narodnog stvaralaštva i vide na stećcima, u cijeloj Hercegovini, brzopisnu ćirilicu, koju je bosanski franjevac Matija Divković (1563 – 1631) zvao serbskimslovima a kroatizovani Čeh Ćiro Truhelka preimenovao u bosančicu.[2]
O pohrvaćivanju zapadnih Hercegovaca dr Jevto Dedijer 1909. godine svjedoči ovako: „Katolici (ovdje govorimo o narodu, o seljacima) sve do najnovijeg vremena nijesu imali ni nacionalne svijesti, ni nacionalnih težnji. Pripadnost katoličkoj vjeri i jedna velika ljubav prema svemu onome što je katoličko bila su njihova glavna osjećanja. Zbog toga nije nerazumljivo što su oni u najnovije vrijeme prihvatili hrvatsko ime, i postali gotovo bezuslovni sljedbenici austrijske državne ideje“. [3]
Deset godina ranije dr Antun Radić objavio je opširan izvještaj o svom jednomjesečnom putovanju po Bosni i Hercegovini. Od svega što je saopšteno u Radićevom Izvješću najzanimljivija je sljedeća informacija: „(…) na dosta mjesta dovoljno i nehotice uvjerio sam se da je ime hrvatsko po Bosni i Hercegovini seoskom svijetu posve nepoznato, (…)“. [4] Dakle, nekome je bila dovoljna samo decenija da katolike u Hercegovini navede da prime novo nacionalno ime. Mogli su to ostvariti, razumije se, samo franjevci, kao tada jedini visokoobrazovani ljudi među hercegovačkim katolicima. Nekolicina njih, zajedno s nesvršenim pravnikom i trećerazrednim piscem Ivanom Milićevićem, pokreću 1898. godine, u Mostaru, list Osvit, u kojem su zastupljene političke ideje pravaša Josipa Franka. To antisrpsko glasilo izlazi do 1907. godine.
Nedugo potom postaje jasno uz čiju su pomoć fratri – pravaši odnarodili i mržnjom prema Srbima ispunili svoju pastvu u Hercegovini. Naime, odmah nakon austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine i izbijanja aneksione krize (1908), okupaciona vlast naoružava novohrvate i veliki broj tamošnjih muslimana da bi ispomogli austrougarsku vojsku ukoliko Srbi dignu ustanak. Od tada do danas hercegovački katolici su, kao što je poznato, tri puta pokušali zatrijeti Srbe u Hercegovini. Hercegovina je u Drugom svjetskom ratu dala preko 15.000 pripadnika ustaškog pokreta[5], koji su, sa ličkim ustašama, prednjačili u zločinima na prostoru Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Među dvadeset trojicom najzloglasnijih Pavelićevih ustaša četrnaest ih je što iz Hercegovine što iz Like[6], a broj Srba ubijenih u NDH 750. 000, po njemačkim izvještajima.[7] O ovome genocidu u zapadnim zemljama se malo zna, jer je, kako reče dr Rastislav Petrović, počinjen s blagoslovom Vatikana.[8] Znalo bi se još manje da veliki italijanski pisac Malaparte, autor romana Kaputt (Poražen), nije preživio potonji svjetski rat, u kojem je bio ratni dopisnik. Krajem ljeta 1941. godine Ante Pavelić mu je, kaže, u svojoj radnoj sobi, smiješeći se pokazao poklon vjernih ustaša: kotaricu od vrbovog pruća s dvadeset kilograma ljudskih očiju. [9]
O Hercegovcima je dosta govoreno i pisano, najčešće netačno. Analiza neistina i poluistina o hercegovačkim pravoslavcima i katolicima, odnosno Rkačima i Škutorima, kako jedni druge vijekovima oslovljavamo, ispunila bi više stotina stranica. Stoga ću ovdje razmotriti samo izmišljotine, neosnovane tvrdnje i rozentalovski izvedene zaključke koji se ne mogu otrpjeti. A ni takvih nije malo, od dr Antuna Radića do dr Novaka Zluradića.
Dr Antun Radić, u pomenutom Izvješću iz 1899. godine, na primjeru dvojice seljaka prikazuje pravoslavne Hercegovce kao pučanstvo bez nacionalne svijesti: „Kad sam ono po drugi put išao na vrelo Bune, nađem u grmlju dva seljaka iz Nevesinja. Pravili su metle od šiblja. Sjednem k njima na travu i ponudim im, da zapalimo. Ovi ne znadu ni da su ‘Srbi’, ni ‘pravoslavni’; znadu da nijesu Turci, (…). Znadu da imadu popa, a kad su mi rekli da ima bradu, onda sam tek bio na čistu. Ljudi su – za čudo – pitomi. Kako su me blaženo gledali, kad sam ih koješta pitao i pušio s njima! Starijega sam zazvao: ‘gazdo!’ A on će mi milo-tužnim glasom: ‘ A, nijesam ja gazda, ja sam siromah Obren Kovačević iz Nevesinja’.“ [10] Svako ko štogod zna o Hercegovcima čitajući ove retke reći će: „Valjda je bar prezimenjak ustaničkog vojvode Stojana Kovačevića bio nacionalno svjestan“.
Znatno prije nastanka Radićevog Izvješća, grupa mostarskih muslimana usprotivila se pokušaju preimenovanja muslimanskih Srba u Hrvate. U napisu objavljenom u zadarskom Srpskom listu, 19. februara 1887, oni, između ostalog, ističu kako se za hrvatsko ime do okupacije (1878) „ovđe nikad čulo nije“ i nastavljaju: „(…) dočim smo za srpsko ime oduvijek znali i Hercegovce seljake ovako pozdravljali: ‘Dobro doš’o Srbu! Kako si Srbu?’ (…)“. Ovaj navod je izvjesno poznat dr Novaku Zluradiću (Kilibardi), bivšem nikšićkom profesoru, koji se predstavlja kao svjetski priznat naučnik, iako ga ni u Srbiji, a kamoli drugdje, odavno niko ne pominje, jer pozitivisti su gotovo izumrli. Međutim, on je nedavno, u Istorijskim paralelama, „uzgred“ rekao da Bosanci i Hercegovci „otprilike do polovine 19. vijeka nikad nijesu čuli za srpsko i hrvatsko ime“. Nikšićki „besmrtnik“ je, inače, pasionirani pričalac poluistina, stvor što svojim poluznanjima kljuka redovne gledaoce Istorijskih paralela Hrvoja Crvenčića i Žive istine Darka Šukovića.
Po nedosljednosti, umišljenosti, podrugivanju dijelu „sopstvenog“ naroda, iznošenju poluistina i poluznanja dr Zluradiću je slična samo jedna osoba na brdovitom Balkanu: dr Davor Perinović, osnivač i prvi predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH, sin Srbina i Hrvatice. Pošto je smijenjen sa mjesta predsjednika HDZ-a, dr Perinović prelazi u Hrvatsku stranku prava Ante Đapića, srbomrsca što ne taji crnogorsko porijeklo[11], a onda bježi u Hajdelberg, gdje, od januara 1993. do maja 1996. godine, radi na Ortopedskoj klinici. U međuvremenu, 24. decembra 1993, liječnik–pravaš požalio se novinaru NIN-a: „Među Hrvatima za mene mjesta nema, po nekim pravilima koja propisaše pokatoličeni pravoslavci, poznati danas kao ljute ustaše, zapadni Hercegovci“. Predstavivši sebe kao „izvrsnog poznavaoca istorije naših prostora”, dr Perinović je, u razgovoru za sarajevske Dane, 11. februara 2000, navedenu izjavu dopunio ovim riječima: „Znate li vi kako je prvi put Franjo Tuđman opjevan? Na guslama, i to onima koje oni aktivno kupuju, nabavljaju (…) iz Trebinja, iz bilećkog kraja i tako. A vi znate čiji su nacionalni instrument gusle. Ustvari, odgovorit ću vam jednim pitanjem: nađite nekog od naših arheologa, neka mi nađe na onom području (o.p. zapadnoj Hercegovini) jednu katoličku crkvu koja je starija od 150 godina“.
Kao Hercegovac po rođenju primjećujem da je izjava dr Perinovića o katoličkim Hercegovcima mikstum istine, poluistine i neistine. Da su hercegovački novohrvati srpskog porijekla, znaju ne samo „izvrsni poznavaoci istorije naših prostora“ nego i svi što su imali u ruci knjigu Srednjevekovna srpska država, objavljenu u Zagrebu davne 1959. godine a korišćenu tri decenije, u hrvatskim i srpskim školama. Na strani 10. te hrestomatije stoji rečenica učenog vizantijskog cara Konstantina VII Porfirogeneta (913 – 959) iz djela O upravljanju carstvom: „Pošto su tada sadašnja Srbija, Paganija i takozvana zemlja Zahumljana i Tervunija i zemlja Konavljana, bile pod vlašću romejskog cara a postale su opustošene zbog Avara (…) car naseli Srbe u te zemlje“. Slijedi pojašnjenje dr Sime Ćirkovića: „Paganija je primorska oblast oko ušća Neretve, Zahumlje je današnja zapadna Hercegovina, Tervunija ili Travunija oblast oko današnjeg Trebinja, dok je zemlja Konavljana sadašnje Konavle“.
Što se tiče epskog pjevanja o Tuđmanu, istina je da je opjevan uz gusle, ali ne uz neke uzete u trebinjskom ili bilećkom kraju jer tamo nema ruke koja bi na guslama izgravirala ono što novohrvati vole: likove ustaša i njihove simbole. Uostalom, najbogatiji izbor gusala nije u istočnoj Hercegovini već u ljubuškom kraju, tačnije u Cernom i Artukovićevom Klobuku, gdje ima i djece guslara (Josip Barbarić, recimo).[12]
Dr Perinović je siguran da su gusle samo srpski nacionalni instrument, što se ne može potvrditi. Gusle jesu jedan od znakova prepoznavanja Srba i bivših Srba na prostoru našega četvoroimenog jezika , ali ne i izvan tog prostora. Tradiciju pjevanja uz gusle njeguju i katolički Albanci.[13]
Ne znam zašto negdašnji predsjednik HDZ-a pominje samo guslarstvo katolika u Hercegovini. Možda zato što je jednom prilikom izvikan u Čitluku kao dr Zluradić u Bileći.[14] Guslarska tradicija postoji i kod katolika u okolini Rame, Tomislavgrada (Duvna), Livna, u cijeloj Dalmatinskoj zagori i zaleđu Zadra (benkovačkim i obrovačkim selima). U Sinju „lipo piva uz gusle, po vlaški,“ kao i Matavuljev fra Brne, fratar Stipica Grgat, a u Kongori kod Duvna kućanica Ruža Jolić. Sudeći po broju guslara, tradicija o kojoj je riječ iščezava u katoličkim selima Like; na Kordunu je gotovo sasvim iščezla.[15]
Za razliku od Marka Vega, bivšeg profesora nikšićke gimnazije i nesuđenog fratra, koji tvrdi da je zapadna Hercegovina uvijek bila katolička, dr Perinović nas obavještava da su zapadni Hercegovci pokatoličeni malo prije polovine 19. vijeka. Obje tvrdnje su daleko od istine. Vego prenebregava papinu izjavu iz 1303. godine, pomenutu na strani 330. njegove knjige Iz historijesrednjovjekovne Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1980). U toj izjavi se navodi da su od Ugarske do primorja (o.p. od Save do Jadrana) jeretici. A koga papa zove jereticima – suvišno je pitanje za pažljive čitaoce Vegovih izabranih naučnih radova. Na strani 323. iste knjige znanstvenik iz Čapljine priznaje da katolički izvori sa Zapada nazivaju jereticima ne samo pripadnike crkve bosanske nego i pravoslavce. Rasprave Marka Vega slične su istoriografskim spisima fra Dominika Mandića, što ću ovdje i dokazati. Jedan drugi redovnik – Grga Škarić, misnik sa Širokog Brijega kod Mostara, 1869. godine zapisuje: „Narod ercegovački vas [sav] to je narod srpski brez da ikakva drugoga u istome umišana ima.” On ističe potrebu da se Hercegovcima objasni kako su svi njihovi preci bili pravoslavne vjere do 14. vijeka i „da su tada došli franciskanci (o.p. franjevci) koji su narod rastavili na dva dila“. Zbog ovih i sličnih iskaza, fra Škarić se morao preseliti u Beograd.[16]
Franjevački misionari su došli u Humsku zemlju nakon osnivanja Bosanske vikarije/vikarijata, to jest poslije 1340. godine.[17] Upravo tada je počelo katoličenje stanovništva današnje Hercegovine, a ne znatno kasnije, kako tvrde neki srpski naučnici, valjda da bi iz hercegovačke povjesnice izbrisali Bunjevce jer su Ante Starčević i Ante Pavelić bili pohrvaćeni lički Bunjevci. Hercegovina je, neosporno, matično područje Bunjevaca: dalmatinskih, ličkih i bačkih.[18] Ove posljednje ugarske vlasti nazivale su katoličkim Racima (Srbima), dok su Hrvate označavale etnonimom Horvat. [19] Zato je, vele vodeći hrvatski onomastičari – Maletić i Šimunović, prezime Horvat najčešće u Hrvata. To prezime pominje se još 1533. godine, skoro devet decenija prije masovnog doseljenja Bunjevaca u Bačku.[20]
Koliko su uspjeha imali franjevci u prevođenju pravoslavnih Humljana u katoličku vjeru tokom druge polovine 14. vijeka – ne može se tačno reći. Zna se da je među humskim (hercegovačkim) Srbima koji su se, polovinom istog vijeka, doselili u Dalmaciju bilo i nešto katolika – Bunjevaca.[21]
Bosanski ban Stefan II Kotromanić, katolik od 1340. godine[22], podigao je (oko 1350) franjevački samostan na periferiji Huma – kraj grada Novog na Neretvi. U unutrašnjosti Huma u 14. vijeku nije bilo katoličkih manastira.[23] Najstarija manastirska crkva u zapadnom Humu za koju se pouzdano može reći da je katolička sagrađena je u prvoj polovini 15. stoljeća u Ljubuškom. Podatak o tome samostanu pronašla je, u Dubrovačkom arhivu, srpska istoričarka dr Desanka Kovačević –Kojić.[24]
Daleke 1563. godine na području između rijeke Bune i Duvna postojale su samo dvije hrišćanske bogomolje: pravoslavni manastir Žitomislić i katolička crkva u Roškom Polju. Sve ostale crkve i manastire srušili su Turci. Obnovljen ljeta Gospodnjeg 1563, manastir Žitomislić je pretrajao turski zeman, vrijeme austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom, oba svjetska rata, ali ne i naše doba: razorili su ga, juna 1992, sljedbenici Pavelićevih ustaša, onih koji su (1941) poubijali i u Vidonjsku jamu bacili žitomislićke monahe.[25] Rimokatolička crkva u Roškom Polju kod Duvna sravnjena je sa zemljom još u 17. vijeku.[26]
U jednom pismu Pravoslavne crkvene opštine Mostar ruskoj vladi, poslatom krajem 1860. godine, stoji: „U naša četiri kadiluka koji se nalaze u (…) Hercegovini, a to su konjički, mostarski, ljubuški i duvanjski, (…), nigdje ni jedne crkve nema, osim ove naše male mostarske, koja je (…) dopola u zemlji“.[27] (Naselje Žitomislić s manastirom pripadalo je tada blagajskom kadiluku.) Stara pravoslavna crkva u Mostaru izgrađena je 1834. godine.
Ponovna izgradnja više crkava u Bosni i Hercegovini počinje za vrijeme vladavine mladog i skrupuloznog sultana Abdul Medžida (1839 –1861), a nastavlja se u vrijeme uprave brata mu Abdul Aziza. Od završetka Bečkog rata (1699) do 1848. godine, kada franjevci osnivaju samostan na Širokom Brijegu, hercegovački katolici bili su bez ijednog hrama.[28]
U prvome popisu samostana Bosanske vikarije, sačinjenom oko god. 1380. i sačuvanom u djelu fra Bartolomeja iz Pize o životu sv. Franja, ne pominju se samostani u unutrašnjosti zapadnog Huma, jer tada, kao što rekoh, nijesu ni postojali. Prema raspoloživim arheološkim i istorijskim podacima, najstarije katoličke crkve na tom prostoru sagrađene su u narednom stoljeću. Jedna od njih je crkva sv. Marije u Raštanima kod Mostara, mjestu u kojem su se, poslije odlaska Bunjevaca, naselili pravoslavni Srbi i bili većina do 1992. godine.[29]
Podaci o starosti sakralnih građevina u Humu i te kako su poznati profesoru Marku Vegu, ali on nastoji dokazati da pravoslavlja u zapadnom dijelu Humske zemlje nije bilo ni za vrijeme vladavine Nemanjića. Pripadnost crkava Vego obično određuje prema obradi dva-tri kamena, nađena na crkvištu, ili pozivajući se na vrlo problematične i nepouzdane izvore, kakvi su većim dijelom Ljetopis popa Dukljanina i Kraljevstvo Slovena Mavra Orbina.
Je li neka crkva bila katolička ili pravoslavna ne može se odrediti prema obradi par kamenova u njenoj ruševini. Na manastirskoj crkvi Hrista Pantokratora u Dečanima primjetno je prožimanje elemenata zapadnog (romanskog i gotskog) i istočnog – vizantijskog stila sa već postojećim tradicijama srpske umjetnosti.[30] Da je ta crkva sagrađena u Hercegovini i razorena za vrijeme Bečkog rata, Vego bi, vidjevši elemente romanike i gotike na crkvini, rekao da je „pripadala kršćanima zapadnog obreda“.
Mavro Orbin, koji u rečenom djelu kaže da je prapostojbina Slovena Skandinavija, navodi kako je „župan Zahumlja Jurko zamolio, 1194. godine, dubrovačkog nadbiskupa da mu osvešta crkvu sv. Kozme i Damjana”. Katolički papaz, kao što vidimo, ne zna ime tadašnjeg zahumskog kneza, Nemanjinog brata (zvao se Miroslav), a „zna“ koga je isti knez pozvao da osvešta crkvu kod Blagaja. No, na citiranom podatku Vego zasniva tvrdnju da je pomenuta Miroslavljeva zadužbina bila katolička.[31]
Knez Miroslav je, pretpostavlja se, podigao i crkvu sv. Petra u Zavali (Popovo) za koju škutorski povjesničar veli da je pripadala katolicima, iako se kao katolička jasno pominje tek nakon pola milenijuma postojanja (1652. godine), u vrijeme kad su pravoslavne crkve u Popovom polju otimane od strane konvertita. Jedan primjer prisvajanja pravoslavnog hrama saopštava dr Novica Vojinović u knjizi Hiljadugodišnji genocid Vatikana nad pravoslavnim narodima, pozivajući se na biskupski izvještaj upućen 1624. godine Kongregaciji za propagandu vjere: „(…) neki ratoborni fra Blaž iz Gradca kraj Hutova istjerao je iz srpskog manastira u selu Orahovu kod Trebinja pravoslavnog kaluđera, doveo katoličkog sveštenika i manastir proglasio katoličkom crkvom“.[32]
Osnov za pretpostavku da je crkva sv. Petra u Zavali oteta daje nam Vegov crtež njenog temelja. Na tom crtežu se vidi da je zavalska crkva imala jedan ulaz, i to na zapadnoj strani.
Stotinak godina prije osnivanja Kongregacije za propagandu vjere i početka otimanja pravoslavnih svetinja u Hercegovini, Ranjina, u svojim Analima, ostavlja prvi pisani trag o Petrovdanskom saboru kod crkve u Zavali. Dubrovački ljetopisac se 29. juna 1525. godine zatekao u Slanom, mjestu udaljenom sat i po hoda od Zavale, i tom prilikom zapisao: „(…) jedan franjevac iz samostana sv. Jeronima (…) pošao je u Popovo polje na proslavu Petrovdana u Zavali, gdje se nalazi crkva posvećena sv. Petru, (…)“. Ovaj Ranjinin podatak Vego je izdvojio između još dva o istoj crkvi, kako bi dokazao da je ona i tada (u 16. vijeku) bila katolička. Pri pisanju rasprave Arheološko iskopavanje u Zavali (GZM, 1959), sinu Joze duhandžije javila se pomisao: tema je hercegovačka, a ja Hercegovac i čovjek od autoriteta, pa niko neće provjeravati utemeljenost moga navoda. „Nažalost“, prevario se. Hercegovina je zemlja sumnjičavih ljudi. Ukoliko i oni koji se u školi nijesu umorili pročitaju Vegovu raspravu, pitaće me: „Na čemu se zasniva hućum turskog suda kojim je crkvište u Zavali pripalo tamošnjem pravoslavnom manastiru?“ Zato sam potražio odgovor i našao ga u kratkom prilogu zavalskog igumana Hristifora Mihajlovića Crkva sv. Petra u Zavali (GZM, II, 1890): „Kod nje (o.p. crkve) ima i starijeh grobnica, a i sad je tu groblje pravoslavnijeh stanovnika iz sela Zavale. Do 1867. godine ovdje su se kopali i rimokatolici, kojijeh ima u Zavali nekoliko kuća. Zbog toga su oni do pomenute godine držali da je ova crkvina njihova. Rečene godine pokušaju isti rimokatolici sebi načinjeti ovu crkvu, i tako se povede oštra parnica između pravoslavnijeh i rimokatolika oko nje. Napošljetku turski sud, pošto komisija sve pregleda, oblik crkve, kud je okrenuta, kao i po dokumentima, koje sam naprijed spomenuo,[33] konstatuje i izda hućum (o.p. presudu) da je crkva pravoslavna“. [34]
Ukratko rečeno, crkva sv. Petra u Zavali bila je pravoslavna od druge polovine 12. do prve polovine 17. vijeka, kada su je oteli katolici. Godine 1667. taj hram je srušio zemljotres[35], a dva stoljeća kasnije (1867.) njegovi ostaci su sudskom odlukom pripali pravoslavnom manastiru Vavedenja sv. Marije u Zavali. Ovo je istorijska istina. Međutim, studenti istorije u Crnoj Gori misle drugačije jer još uvijek uče iz knjige Srednjovjekovna BiH [36] Marka Vega.
Sličnost između ukrasnih motiva na pločama iz ruševina zavalske crkve sv. Petra i ornamenata u Miroslavljevomjevanđelju davno je primijećena. O tome se može dosta saznati od iskusnog srpskog arheologa mr Đorđa Odavića. On ne isključuje mogućnost da je Miroslavljevo jevanđelje pisano upravo u Zavali.[37]
Daleko od Popova polja, u selu Humcu kraj Ljubuškog, rodnom mjestu Vjekoslava Maksa Luburića, nađena je kamena ploča sa uklesanim ćiriličnim natpisom (12. v.), najstarijim u Hercegovini: „ U ime otca i sina i svetago duha. Ase crki (ovo je crkva) Arhanđela Mihajla, a zida ju Kъrsmirъ sin Bretъ, župi [u]runъ, i žena jega Pavica“.[38]
Marko Vego je tačno pročitao riječi na Humačkoj ploči i dao gotovo besprijekoran paleografski opis natpisa. Ali, dio njegove rasprave o natpisu sa Humca pisan je nenaučno. Naime, on negativno selektuje naučne podatke kako bi nas naveo na zaključak da je humački natpis bio u katoličkoj crkvi iz 10. ili 11. stoljeća. Svoj sud Vego zasniva, prvenstveno, na jednom grafičkom detalju: upotrebi glagoljskih slova ( za ti e). Šta reći? Hrvatski akademik Branko Fučić (1920 – 1999), istoričar umjetnosti, paleograf i arheolog, dokazao je da glagoljska slova sadržana u humačkom natpisu ne pripadaju najstarijem tipu glagoljice, već onome koji je bio u upotrebi u 12. i 13. vijeku[39]. Spomenik o kojem je riječ nastao je, dakle, u nemanjićko doba[40], a glagoljicom su se tada služili i Srbi.
Dr Halid Sadiković nas obavještava da je takoreći na puškomet od Humca – u Ljubuškom, dvije godine prije početka gradnje humačkog samostana, podignuta pravoslavna crkva posvećena Arhangelu Mihailu.[41] Vego je ovaj podatak izostavio zato što ne ide u prilog rečenom zaključku. Kažem ‘izostavio’ jer sam siguran da je kao autor monografije Ljubuški (Sarajevo, 1954) raspolagao obiljem podataka o tome i okolnim mjestima.
Izgradnji pravoslavne crkve Arhangela Mihaila u Ljubuškom (1861 – 1865) prethodilo je mučno putovanje mostarskog paroha Prokopija Čokorila po Rusiji, gdje je, od maja 1858. do zime 1860. godine, prikupljao priloge za podizanje sedam hramova u Hercegovini: u Konjicu, na Borcima, u Mostaru, mostarskom Bijelom Polju, Staroj Gabeli, Ljubuškom i Duvnu.[42] On i Joanikije Pamučina znali su imena mnogih uništenih crkava u Hercegovini i radili po crkvenom propisu, koji nalaže da se na ruševini crkve ili u njenoj blizini gradi nova posvećena istom svetitelju (zaštitniku stare). Tako su, vjerujem, postupili i u Ljubuškom.
U nekoliko rasprava Marko Vego citira dr Dominika Mandića, istoričara crkve i poznatog ustaškog ideologa. Za vrijeme njegovog đakovanja na Širokom Brijegu, dr Mandić je bio ravnatelj (direktor) širokobriješke klasične gimnazije i, po svoj prilici, Vegov profesor. A da li mu je omogućio studiranje teologije u Frajburgu – ne znam. Ako jeste, nije se pokajao: obojica su, kako bi rekao akademik Vasilije Krestić, „zasukali rukave da dokažu“da su među pravoslavcima u Herceg – Bosni etnički Srbi manjina, odnosno posrbljeni Vlasi većina, iako čak i pop Dukljanin (Grgur Grizogono), u devetom odjeljku Ljetopisa, pominje Bosnu kao srpsku pokrajinu: „Srbiju pak, (…), podijeli na dvije pokrajine: jednu od velike rijeke Drine u pravcu zapada sve do planine Borave (Borja – T.P.), koju još nazva Bosnom, drugu pak od iste rijeke Drine u pravcu istoka sve do Laba (…), koju nazva Raškom“.[43]
U Vegovim izabranim raspravama (Srednjovjekovna BiH) skoro dosljedno se izbjegava upotreba riječi Srbin, a u njegovoj knjizi Naselja bosanske srednjevjekovne države (Sarajevo, 1957) bezmalo svi hercegovački pravoslavci predstavljeni su kao Vlasi (slavizirani Iliro-Romani)[44]. Zanimljivo, ali ne i originalno. Slično je pisao o dinarskim Srbima dr Antun Ante Starčević, utemeljivač ustaške ideologije koga je Krleža triput hvalio: u Predgovoru Hegedušićevim Podravskim motivima, Baladama Petrice Kerempuha i eseju Prije trideset godina.[45]
Osporavanje srpskog porijekla Hercegovaca i ostalih pravoslavnih dinaraca podstiče me da odgovorim istom mjerom. Najkraći odgovor je u Hrvatskom prezimeniku (Zagreb, 2008). Iz tog obimnog djela saznajemo da su „najčešća prezimena u Hrvata“: Horvat, Kovačević, Babić, Marić, Novak, Jurić, Kovačić, Vuković, Knežević, Marković, Petrović, Matić, Tomić, Kovač, Pavlović, Božić, Blažević, Grgić, Pavić, Radić, Perić, Filipović, Šarić, Lovrić, Vidović, Perković, Popović, Bošnjak, Jukić, Barišić. Od 30 navedenih prezimena čak 23 postoje i kod Srba (svako koje sam boldovao).
Dok privodim kraju ovu raspravu pogled mi pada na policu s knjigama Hercegovaca. Čitam imena: Jovan Dučić, Aleksa Šantić, Ćorovići (Svetozar i Vladimir), Vasilj Popović, Jevto Dedijer, Radovan Samardžić, Slijepčevići (Pero i Đoko), Milorad Ekmečić, Jovan Deretić, Slavko Leovac, Slavko Gordić, Žarko Ružić, Rajko Petrov Nogo, Radoslav Bratić, Gojko Đogo, Miroslav Toholj, Kusturice (Emir i Nazif), Fadil Hadžić, Mitar Papić, Hamdija Kapidžić, Savo Skoko, Miloš Kovačević, Đorđe Sladoje, Miloslav Šutić, Radomir Baturan, Goran Maksimović … Pitate li se gdje su umotvorine katolika iz zapadne Hercegovine? Ako pitate, evo odgovora: Antun Branko Šimić je jedini njihov nadaleko poznat pisac[46], a značajnih naučnika imali su nekoliko. Zašto tako malo? Zato što su franjevci taj puk vijekovima opterećivali mržnjom prema pripadnicima druge vjere, a mržnja sputava.
Čim neko pomene Hercegovce, sjetim se profesora Jovana Deretića. Bio je moj mentor na Beogradskom univerzitetu. Teško bolestan, Deretić je 2001. godine pripremao za štampu konačnu verziju svoje Istorije srpske književnosti, izdanje obimnije od prethodnog za skoro 700 strana. On je „kriv“ što u srpskom Slovu „čašćavam“ školovane nitkove. Nezaboravnom profesoru se činilo da znam sve ljude u zemlji Stefana Kosače, posmrtno pohrvaćenog hercega od svetoga Save[47], i da o njima mogu napisati zamašnu knjigu.
Prilozi:
Jure Miloš, „hrvatski“ narodni guslar iz Gruda[48]:
,,Na braniku Herceg – Bosne
šest v’jekova fratar straži.
Povijest reć’ će, tko to ne zna,
šta taj stražar rodu važi“.
(stihovi Miroslava Džaje)
Đoko Koprivica iz Banjana, srpski guslar sa najviše nagrada:
„Oj Srbine mučeniče pravi,
ti izmisli gusle i napravi.
Od muke ih izmislio jesi,
ponosno ih u kuću objesi“.
(stihovi Radovana Bećirovića)
Na obojici guslara je muška ječerma od crvene čohe, izvezena koncem zlatne boje. I Koprivici i Milošu poznata je pjesma Car Dušan i posestrima vila, koju su u Hercegovinu, tačnije u Banjane mogli donijeti, krajem 14. vijeka, doseljenici sa Kosova. Jednu njenu ijekaviziranu varijantu, zapisanu na Širokom Brijegu, objavio je dr Marko Dragić u fakultetskom udžbeniku Poetika i povijest hrvatske usmene književnosti (Split, 2007, 315 – 316).[49] Komentar ovoga postupka je suvišan, jer istočno od Neretve malo ko zna da se Dragić, ratni pukovnik HVO-a (novoustaške vojnice), sada bavi izučavanjem folklora.
AUTOR: Saradnik portala Poreklo Tomo Papić
[1]Hrvati najmlađa populacija u Hercegovini, Hrvatska riječ, 29. ožujak 2012.
[2] Bosančica, hr.wikipedia.org
[3] J. Dedijer: Hercegovina, Beograd, 1909, 184.
[4]Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, sv. IV, JAZU, Zagreb, 1899, 308.
[5] Dr fra Andrija Nikić: Franjevačka provincija Uznesenja Marijina – Mostar, www.carnet.hr
[6]Ustaški časnici, hr.wikipedia.org
[7] Herman Nojbaher: Specijalni zadatak – Balkan, Beograd, 2005, 203.
[8] Rastislav Petrović: Genicid sa blagoslovom Vatikana: izjave Srba izbeglica, Beograd, 1992.
[9] Kurcio Malaparte: Kaputt, Beograd, 2004, 388 – 402.
[10] A. Radić: isto, 309.
[11]Crnogorski glasnik , Zagreb, god. X, br. 55, januar – februar 2009, 3.
[12]Tri hrvatska graditelja gusala iz Hercegovine, www.scribd.com
[13] Podatke o guslarskoj tradiciji kod Malisora dao mi je prijatelj dr Marko Camaj, univerzitetski profesor i bivši ambasador SCG u Albaniji.
[14]Sve mojezablude, Dani, Sarajevo, br. 141, 11. februar 2000.
[15]Hrvatski guslari, hrvatskiguslari.blogspot.com
[16] Grgur Jakšić: Iz novije srpske istorije, Beograd, 1953, 65 – 66.
[17] Marko Vego: nav. djelo, 325.
[18]Bunjevci, hr.wikipedia.org
[19] Aleksa Ivić: Istorija Srba u Ugarskoj(1459 – 1690), Zagreb, 1914, 270 – 275. Isti: Istorija Srba u Vojvodini od najstarijih vremena do osnivanja potisko-pomoriške granice (1703), Novi Sad, 1929, 180.
[20] Franjo Maletić, Petar Šimunović: Hrvatski prezimenik, knj. 1 – 3, Zagreb, 2008. Bunjevci, hr.wikipedia.org. Prezime Horvat, imehrvatsko.net
[21]Bunjevci, sr.wikipedia.org. (Vidjeti kartu priloženu uz tekst.)
[22] Episkop Nikodim Milaš: Pravoslavna Dalmacija, Beograd, 1989, 173 – 175.
[23]Kratka povijest Hercegovačke franjevačke provincije, www. franjevci.info
[24] Vidjeti: Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, 1976, 31, bilj. 13 i 33, bilj. 27.
[25]Manastir Žitomislić, eparhija-zahumskohercegovacka.com
[26]Franjevački samostan Široki Brijeg, www.franjevci-siroki-brijeg.info
[27] Dr Halid Sadiković: Pravoslavna crkva i škola u Ljubuškom, www.ljubusaci.com
[28]Franjevački samostan Široki Brijeg, www.franjevci-siroki-brijeg.info
[29] Crkvu sv. Marije u Raštanima pominje papa Eugen IV 1446. godine. (M. Vego: nav. djelo, 330)
[30] Jovan Deretić: Kulturna istorija Srba, Beograd, 2011, 127
[31] Marko Vego: nav. djelo, 78 – 79.
[32] N. Vojinović: nav. djelo, Podgorica, 1999, 231
[33] Riječ je o dvama fermanima (prvi je iz 1591, drugi iz 1599. godine). Vidjeti: Hr. Mihajlović: nav. prilog, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, knj. II, 1890, 272.
[34] Isto, 273.
[35] Marko Vego: nav djelo, 82.
[36] Skraćeni naslov Vegove knjige Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine (Sarajevo, 1980).
[37]Misterija kamenih ptica iz Zavale, Glas Trebinja, br. 964, 29. 09. 2007.
[38] Marko Vego: nav. djelo, 100.
[39] B. Fučić: Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982. Isti: Glagoljska epigrafika: kulturno-historijski vidovi, Zagreb, 1982.
[40] Vidjeti: Ljubomir Škrinjar: Muzej na Humcu 2/2 [foto], www. ljubuski.net. Humački natpis uklesan je, po Škrinjaru, oko 1185. godine.
[41]Pravoslavna crkva i škola u Ljubuškom, www.ljubusaci.com
[42] Isto, www.ljubusaci.com
[43]Ljetopis popa Dukljanina, Bar, 1999, 50 – 51. Uporediti sa Kaletićevim prepisom (iz 1546.) staroga hrvatskoga prevoda.
[44] Marko Vego: nav. djelo, 127 – 129. Uporediti: Dr Dominik Mandić: Etnička povijest Bosne i Hercegovine, Rim, 1967, 450 i 495.
[45] Vaso Bogdanov: Starčević i Stranka prava prema Srbima i prema jedinstvu južnoslavenskih naroda, Zagreb, 1951, str. 7. Starčević je negirao postojanje srpskog naroda (teorija o pravoslavnim Hrvatima).
[46] Novohrvati smatraju hrvatskim književnikom i Predraga Matvejevića.
[47] Iznad ulaza jedne ustanove u Mostaru od 1994. g. stoji tabla s natpisom: Hrvatski dom herceg Stjepan Kosača
[48] Grude su varoš u Bekiji (zapadna Hercegovina). Iz Bekije su bili rodom Ranko Boban – zapovjednik Crne legije, Petar Brzica – pobjednik jasenovačkog takmičenja u klanju („kralj srboklanja“) i otac Ljuba Miloša – zamjenika upravnika ustaškog logora Jasenovac. Konclogorom Jasenovac upravljali su, kao što znamo, dvojica Hercegovaca (Maks Luburić i fra Miroslav /Tomislav Filipović), a potom Dinko Šakić i Studenaca kod Imotskog.
[49] Dr Dragić je istu pjesmu unio i u antologiju Hrvatska usmena književnost Bosne i Hercegovine: lirika, epika, retorika (Sarajevo, 2006, 60).
8. jun 2013. u 17:06
Vojislav Ananić
Odmah, u početku, da kažem da je ova rasprava o Hercegovcima odlična. Nažalost, po tvrdnji autora, danas je ostalo samo 66.000 Srba u Hercegovini, što primanjem muhamedanstva nakon dolaska Turaka, što blagoslovom Vatikana kod pokatoličavanja. Poznato je da su na ovim prostorima do 14. veka, živeli pravoslavci. Ono što prikazuje dr Dominik Mandić u svojoj knjizi istorije, svakako se ne može uzeti za istinito.
Hercegovina je jedina oblast na Balkanu, za koju imamo arheološke i istorijske izvore da je od 7. veka u kontinuitetu bila naseljena Srbima. Ipak, Hercegovina je unikatna i njoj se ne može ništa prigovoriti. Hercegovci su deo Srba, jedno od plemena. Svi Hercegovci imaju isto etničko poreklo, ali nisu svi pripadnici iste nacije, jer nisu iste vere.Nesumnjivo je da su ogromna većina današnjih Srba poreklom od hercegovačkih Srba. Ili bar oni Srbi, koji su imali odlučujuću ulogu u nošenju srpske istorije imena i jezika, a to su Zapadna Srbija i Šumadija, Raška Srbija, Stara Hercegovina i Istočna Crna Gora, današnja Hercegovina i veći deo srpskog etničkog dela Hrvatske. Svi ovi Srbi su jedan antropološko-kulturni i jezički tip koji je jako prepoznatljiv i nosilac ne samo standardnog jezika nego i kulturne tradicije.
Nije istina da se u Raškoj formirala dinastija Nemanjića. Ona potiče iz Zahumlja. Sadašnja uža Srbija je samo periferni deo od onoga što je nekada bila Srbija pre Nemanjića i u vreme kad su oni bili na vrhuncu moći za vreme Milutina, Stefana Dečanskog i Cara Dušana. Hercegovina, Istočna i (Stara u današnjoj Crnoj Gori) je bila jezgro nekadašnje srpske države.
Sve u prilog naših korena, prikazuju i arheolozi i savremeni genetičari, a priznaćete, njima se mora verovati, njihova se ne poriče.
2. septembar 2013. u 22:23
Marko Marković
Čestitam autoru na izuzetnom delu! Nažalost, pogrešnom državnom politikom (Srbi mogu biti samo pravoslavci), izgubili smo zapadnu Hercegovinu i Dalmaciju. Takodje (odlazim od teme, ali moram pomenuti) izgubili smo i mogućnost da posrbimo nacionalno nesvestan pravoslavni narod slovenskog jezika u Makedoniji, samo zato što smo nakon Prvog Sv. rata kao činovnike slali ljude kojima je u glavi bila samo lična dobit, koji kinjiše siroti narod svojom nezasitošću. Zato su današnji Makedonci otpali od nas. Koliko grešaka u prošlosti, neverovatno. Kao da nas je na svaki naš korak usmeravao najgori neprijatelj. Tuga.
25. januar 2014. u 02:32
PeroTunguz
Dobar tekst! Mada mene vise brinu Grahovljani, Banjani,Drobnjaci, Nikšići, Saranci, Uskoci…. Koji ne samo da nijesu Hercegovci, nego nijesu vishe ni Srbi! (Cast onima koji znaju ko su i sta su! mada sve je manje i manje takvih…) To je malo veći fenomen, i meni teže pada crnogorska Hercegovina od zapadne Hercegovine…
18. mart 2014. u 22:28
boskovic
Moram reagirati na ovaj tekst sa jednim vlastiti iskustvom . Naime, u razgovoru sa svojim prijateljem pravoslavcem, čuo sam tvrdnju da su svi katolici u Hercegovini “pravoslavci u trećem koljenju unazad”. Kao katolika to me nije ništa promijenilo niti uznemirilo , ali me zanimalo kako ja to ne znam bez obzira što nisam povijesničar. Nakon toga dao sam se na posao i ubrzo došao do toga da sam u pisanim tragovima našao da su moji preci bili katolici sigurno i u 10-tom koljenju unazad. Kratko sam to obradio i objavio – tek da moj trud ne bude uzalud. Zato me živo zanima temeljem čega se izvlače neki zaključci u ovom tekstu i čemu to služi.
18. mart 2014. u 23:19
Milorad Bogdanović
BOŠKOviću,
bilo bi vrlo zanimljivo da nas uputiš ka tim ” pisanim tragovima (gdje si) našao da su moji preci bili katolici sigurno i u 10-tom koljenju unazad”.
Svako dobro.
19. mart 2014. u 22:11
boskovic
Prijatelju,
Rado ću vam poslati preciznije podatke, a sada po sjećanju. Tražeći podatke iz tih starijih vremena najviše mi je pomoglo što sam našao u sačuvanim knjigama katoličke crkve. Jedan sačuvani rukopis iz 1792 godine i Knjiga rođenih župe Gradac (Neum). U knjizi rođenih župe Gradac piše za Ivana Boškovića da je rođen 1726 i da je sin Petra koji je “došao od Ravnog”. Da ne iznosim ostale podatke, Ivanov otac Petar bi mogao biti rođen oko 1700 ili nešto ranije. Dalje nisam uspio pratiti pisane tragove, a ono što sam nalazio nisam pouzdano mogao povezati sa svojom obitelji. Pokušavao sam napraviti veze sa pravoslavnim Boškovićima u Popovu, sa katolicima u Popovu ali to nisam uspio.
Napominjem da u tome skromnom istraživanju nisam ništa želio dokazivati. O nacionalnom i vjerskom iz toga vremena imam mišljenje.
Puno pozdrava
19. mart 2014. u 23:18
Milorad Bogdanović
Hvala rijatelju.
29. avgust 2015. u 05:14
Dusan
Postovani Boskovicu, prelasci se nisu vrsili ni 3, ni 10 kolena unazad, nego i ranije, zato nisi mogao naci izvore tako lako…Tvoj prezimenjak , veliki Rudjer Boskovic je bio pravoslavac, otac mu je iz plemena Niksici, kom i ja pripadam a mozda i ti…Slavimo Sv. Luku…Rudjerov otac je presao u katolicku veru zbog trgovackih olaksica, ali sam Rudjer je sebe nazivao “Vlastelin od Luke”…Inace su iz Popova polja kao sto si pokusavao da nadjes, a daljim poreklom iz Crne Gore…Vrlo je verovatno da su i tvoji poreklom i da vuku neku liniju sa Boskovicima iz Popova Polja…Inace , pleme Niksici je brojno, pored Rudjera Boskovica, mnogi danasnji Hrvati su iz tog plemena dalekim poreklom, kao sto su Ivan Mestrovic, Aljosa Asanovic, Slaven Bilic, Ivan Rakitic, Petar Graso itd…Pozdrav, inace, mi vodimo poreklo od Nemanjica, jer Niksa , osnivac plemena , je po majci od Nemanjica, tj. njemu je Stefan Nemanja bio pradeda…
31. mart 2014. u 16:56
Mandic
Kao Imocanin, pravoslavac koji se dosta bavi etnografijom i etimologijom prezimena mogu reci da je ovo najobjektivniji tekst do sada o ovoj tematici, posebno deo vezan za gusle i Bunjevce.
Sve pohvale autoru.
24. april 2014. u 09:56
Bajo
Kao Hercegovac prije svega želio bih pohvaliti rad gospodina Papića. Nadam se da će u budućnosti nastaviti da širi istinu o Hercegovini i Srbima u njoj. Što se tiče nedoumica gospodina Boškovića, sasvim slučajno sam saznao da u okolini Stoca žive Boškovići katolici. Na moje čuđenje Srbin Šakota iz Kozica kod Stoca mi je odgovorio da se smatra da su Stolački Boškovići doseljeni iz okoline Nikšića tj. iz plemena Riđana.Tako da je to mogući odgovor na porijeklo gospodina Boškovića. Svako dobro.
23. jun 2015. u 08:27
Djuricko
Svaka cast autoru na temi i nacinu na koji je obradio. Ima i nekoliko dobrih komentara na racun tzv. crnogorske Hercegovine i komentara na promasenu politiku srpske drzavnosti u Makedoniji. Ocigledno je da ovo citaju ljudi koji imaju “pojma”. Pozdrav.
17. septembar 2016. u 21:56
Miroslav
Gospodine Papiću, barem bi Vi trebali znati da po prezimenima ne sudite !Izbrisali ste hiljade Srba sa prezimenom Perkovic iz srpskog roda.Tu ste pomogli ovim franjevcima!Prezime Perković nastalo je od imena Perko.Moj predak je Perko Svorcan,Korita Bileća.Nikada nismo priznavali Papu kao verskog poglavara! Stoga Vas molim,da ispravite netačnost u Vašem cenjenom radu.
23. februar 2018. u 22:16
Tomo Papić
Da, u pravu ste: ima Perkovića Srba. Prve sam upoznao tek 2013. godine. Riječ je o finim ljudima iz Presjeke kod Nikšića, koji odavno žive u Francuskoj.
Leksikoni prezimena su, nažalost, nepotpuni. Na spisku srpskih prezimena nema, koliko znam, ni prezimena Šundić, a njih podosta u CG i Srbiji. Zato nastaju greške poput moje.
Izvinjavam se Vama i svim Perkovićima.
29. novembar 2016. u 16:38
Lazar Obradovic
Slazem se sa gospodinom Miroslavom, i medju Drobnjacima iz Tepaca ispod Durmitora je poznato ime Perko (jedan moj rodjak sa pocetka proslog veka se zvao Perko Obradovic). Sto se tice komentara o crnogorskom delu Stare Hercegovine, ovo sto se danas desava tamo je otprilike isto sto se vec desavalo Srbima vise puta kroz istoriju, kad nedostaje mudrih glava medju njima vec prevlada kratka pamet i sve to zarad malo koristi. Ali ja bih ipak rekao da ogromna vecina Drobnjaka zna sta su i odakle su. Pozdrav Lazar