Poreklo stanovništva sela Mataguži, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Jedno je od najvećih i u istoriji zetske oblasti najstarijih, najpoznatijih i najznačajnijih sela. Razvilo se u relativno širokom prelaznom pojasu, koje se jugoistočno od Cijevne preko skeletoidnih i manje produktivnih površina nastavlja ka sve plodvijem i najplodnijem prijezerskom području. U vrijeme kada je nivo Skadarskog jezera bio niži i njegova površina manja, obradivi i naseljeni kompleksi ovoga sela dosezali su znatno južnije, zahvatajući ne samo kasnije periodično plavljenu nego i dobar dio potpuno poplavljene zone. Ovo se osnovano može tvrditi jer to pokazuju kako mnogi arheološki nalazi, tako i istorijski pomeni ovoga naselja i mataguškog kraja uopšte. Analogno Gostilju i Mataguži su »staro pomešćeno selo«, kako kaže Jovićević. »Kad je voda raselila Mataguže, onda se naselje dijelom raselilo, a dijelom pomaklo u današnje selo. Selo ima prostrano polje i travne lugove za ispašu. Goveći brod, najprostraniji i najtravniji zetski lug, ponajviše pripada Matagužima. To čini da je položaj Mataguža veoma pogodan za ekonomski i privredni život.«
Sjevernom i istočnom stranom atar sela u širem opsegu ograničavaju potezi od Cijevne preko Vranjske gore, Škljupe, Šipnice, starog puta Potoci, Drekovca i Šarove topole. Sa južne strane je Skadarsko jezero, a na zapadnoj strani Gošići i Golubovci, odnosno od jugozapada Strijelovac, pa (zapadno od Velje Mrke) Žabarovo, zatim put Gopšći — Arbanaška glavica, te, zapadno od zaseoka Dubrave, Kula crnogorska i Karabuš. Ovakvim okvirom bio je obuhvaćen i zaselak Dubrave (udaljen od sela oko 1 km), koji je poslije 1945. godine ušao u sastav Golubovaca. Sjeverno od sela prostirao se veliki komun, zvani Karabuš, obuhvatajući prostor izmeću desne obale Cijevne, Šipčanika, Vladana i Nikolj-crkve. Današnji atar sela, bez Dubrave, Karabuša i Odžinog polja do Arbanaške glavice, koje je takođe bilo komun Mataguža, a sada je u ataru Golubovaca, zahvata mnogo manju površinu nego ranije. Prema katastarskim premjerima poslije 1950. godine, seoski atar je velik 1257 hektara, tj. 12,6 km2, dok je ranije zajedno sa komunima bio gotovo tri puta veći.
Aglomerirajući se pomeću prostranih ispaša za sitnu stoku na sjeveru i obradivih i livadskih potesa na jugu, ovo naselje je od ššrsko-rimskih i srednjovjekovnih vremena imalo povoljan geografsko-saobraćajni položaj. Bitno su ga određivala dva pravca povezivanja i prožimanja. U ilirsko-rimskom i u ranom srednjo-vjekovnom periodu od velikog značaja za njegov razvoj bile su komunikacije na pravcu istok — zapad, tj. od Albanskog primorja i skadarske oblasti prema zapadnim dijelovima bazena Skadarskog jezera, Gornjoj Zeti i primorju. Drugim glavnim pravcem sjever — jug putevi su, tuškim smjerom i preko ovog naselja, povezivali malesijsko-kučko brdsko-planinsko zaleće sa južnim dijelovima Zetske ravnice i Skadarskim jezerom. Dakle, i ekološki i geografsko-saobraćajni uslovi pružali su mogućnost da mataguški kraj od ranih vremena bude naseljen i dolaskom Slovena dalje u srednjem vijeku bude toliko poznat.
Iz prvog doba, pored ranijih mjestimičnih nalaza u prijezerskom dijelu atara, arheolozi su (1982) kao površinske nalaze konstatovali veći broj imbreksa, opeka zidnog lomljenog kamena, te veći broj fragmenata rimske i helenističke keramike (amfore, ribarski tegovi, zdjele, finisovana bijela keramika). Napomenuli smo da u ovom kraju arheolozi nagovještavaju mnoge druge krupnije i značajne nalaze, koji će zajedno sa ostalima iz drugih pribrež- nih mjesta još bolje rasvijetliti ranu naseljenost oko Skadarskog jezera.
O Matagužima kao starom poromanjenom ilirskom plemenu, koje su tu zatekli prvi doseljeni Sloveni i s njima se izmiješali, već je prilično toga rečeno. Ovo kao i druga pomenuta starobalkanska plemena izmiješana su sa Slovenima i ona su ne samo prema narodnom predanju nego i prema konstatacijama etnologa i istoričara »davno nestala«. Nadolaženjem novih srpskih doseljenika pred navalom Turaka, nastajala su nova jaka plemena, koja su skoro uništila »miješane starosjedioce«. Kada su se »dovoljno namnožili, doseljenici su stupili u borbu sa starosjediocima. Otimali su vlast u plemenu od njih, a u dugim očajnim borbama starince su ubijali ili izgonili iz plemena«. Ispitujući narodno predanje o Matagužima, Jovićević je zapisao da su »oni bili neko staro pleme, veliko i silno i da su bili gospodari u Zeti. Glavno im je mjesto bilo u Matagužima… Od srpskih plemena Malisori pominju Tihomire, Bošnjake i Matagužane… Stari Mataguži su jedio od najvećih starih naselja i selišta; o njima se u narodu mnogo priča… Potpuno su nestali.. .«
Na drugoj strani, u Kučima, Erdeljanović je takoće konsultovao narodno predanje o »tamošnjim« Matagužima. Navodeći Jirečekovo mišljenje »da su negdašnji stanovnici zateskog sela Mataguži bili Arbanasi«, da je njihovo ime ilirskog porijekla, Erdeljanović ističe »da se svud po Kučima sasvim odlučno tvrdi, da su Mataguži bili ,stari narod’, koji je baš sjedio u današnjoj kučkoj zemlji. A u južnoj podgorini Žijova ima najviše predmeta koje predanje vezuje neposredno za njih… Da li se od Bukumira i Mataguža održalo nekih ostataka i meću Kučima, to ne znamo. Ali se čini vjerovatnije da su Kuči i sa njima učinili ono isto što i sa Hotima: sasvim ih protjerali i zauzeli njihovu zemlju. Sumnjamo, istina, da su današnje selo Mataguže u Zeti zasnovali protjerani Mataguži. Ovome se samo kao pretpostavka može dodati mogućnost da su oba mataguška naselja (i u Kučima i u Zeti) prvobitno mogla postati kao rezultat ljetnjeg (planinskog) i zimskog (ravničarskog) turnusa sa stokom. Poznato je da su se starobalkanska plemena najviše bavila stočarstvom.
Prema Jirečeku, Mataguži kod Podgorice »poznati su od 1330. godine«. Neka njihova imena pominju se u Skadarskom zemljišniku 1416. godine (Lazaro Matagulsi, Andrea Matagulsi), a 1418. se kaže da su Mataguži bili »nastanjeni na granicama skadarskog područja. Kao ratnička družina pominju se zatim 1441—42. godine, tj. u vrijeme prvog pada srpske despotovine, kada je Gornjom Zetom ovladao Stevan Vukčić, a Crnojevići pristali uz Mlečiće, koji su bili zauzeli Drivast. Susreću se i u poznatoj Zetskoj presudi despotovog vojvode Tome Komnina iz 1445, kojom je riješen pogranični spor izmeću Hota i Mataguža, a isto tako i kao prvi potpisnici Vranjinskog ugovora (1455) izmeću Mlečića i Stevana Crnojevića. Tu se pominju i Škatarići (?) (Chatharichii)- Godine 1468. Mataguži su priložili Vranjinskom manastiru zemlju »meždu reku Plavnicu i potok Oktabež…« Među priložnicima pominje se i »Lev Grbavčević, najvjerovatnije pripadnik bratstva Grbavčevića u današnjim Matagužima«. Dolazak Turaka, kako izgleda, prouzrokovao je velike promjene u mataguphkom kraju. Kako su se Turci odnosili prema mataguškoj vlasteli i koliko je ona tada zajedno sa drugim mjesnim življem raseljena, rastjerana ili izginula pitanje je o kome se ništa posebno ne može reći. Ovo napominjemo zato što predanje kaže da su stari Mataguži tada i od tada, uglavnom, »nestali«. Tome se u prilog dodaje i to što ih M. Bolica, za razliku od mnogih manjih naselja koje je pomenuo, nije naveo u svom popisu iz 1614. godine.
Mnogo kasnije, u periodu od oslobođenja Zete od Turaka do Prvog balkanskog rata, sticajem poznatih okolnosti, Mataguži su bili najnaseljenije selo u Zetskoj ravnici. Tada se u Malim Matagužima, koji su se našli van crnogorske granice, nastanilo oko 200 muslimanskih porodica, najviše doseljenih iz Golubovaca. Kao muhadžiri, tu su se zadržali do napada Turgut-paše na Malesiju (1909- godine), kada su se zbog ugrožene bezbjednosti počeli preseljavati u Skadar. Muhadžiri su tu bili podigli kućice »obično slamenjače i plotnjače, i u nadi da će sultanu pripasti opet sve do Morače zadržaše se tu tako dugo«.
Godine 1925. Jovićević je u selu popisao 90 kuća sa 21 bratstvom, a prema zvaničnom popisu, selo je tada imalo 89 domaćinstava i 481 stanovnika. Do 1941. godine broj prvih se popeo na 132, a drugih na oko 790. Osam godina kasnije (1948) broj jednih i drugih iznosio je 150 : 960.
V selu je 1941. godine zidanih prizemnih kuća bilo 57. Od njih jecan dio sa veoma malo kreča, skoro suvomeće. Gotovo su sve bile bez patosa i u jednom broju njih jedna polovina je slu- žila ljudima, a druga stoci. Kuća na konobi je bilo svega 7. Tavana (plafona) je bilo malo; poneko je na gredama imao ljese od pruća. Kuće su bile dosta vlažne i hladne; omalterisanih je bilo samo nekoliko.
Ostala domaćinstva, njih 48, živjela su u pojatama sa zidovima od pruća i pokrivenih trskom i ševarom. Nekoliko ih je bilo od suvomeće, ukopane u zemlju, zbog čega su bile toplije. Krov od ražane slame, koji je mnogo bolji i trajniji, rijetko je pravljen.
Pojate za stoku imalo je svako domaćinstvo, obično po jednu za svu stoku; rijetke su bile posebne za ovce. Za svinje su prav- ljene košarice od pruća, pokrivens trskom. Svinje su zatvarane samo noću. Niko nije imao kokošarnik, već su kokoši spavale na drveću oko kuće kao poludivlje.
Iako relativno prostrano, selo je mjestimično bilo dosta gusto naseljeno; mahom grupisano prema središtu naselja, i to uglavnom po bratstvima (Škatarići, Maraši, Majići, Boljevići, Đekići). Oko nekih kuća bilo je i po ralo zemlje, a pojedinci su imali i znatno više, čak do 15 rala. U takvim slučajevima i dvorišta su najčešće bila povelika. Sve kuće su imale ognjište, osim jedne, učiteljeve, koja je uz ognjište imala i šporet.
Od glavnog seoskog puta, koji je dio puta od Tuza prema Golubovcima i prolazi sredinom sela, račvaju se manji putevi i puteljci do svih, bilo grupisanih ili podvojenih kuća.
Seoska crkva nalazi se pod Vranjskom gorom, pomeću Vranja i Mataguža, a uobičajeno se naziva Vranjska crkva. Ovo stoga što se smatra da je stara Nikolj-crkva nekada bila i mataguška. Ona je, kao i sve prethodne crkve, jednobrodna. Ističe se visokim zvonikom na pročelju. Obnovljena je na temeljima crkve iz doba Nemanjića krajem 19. vijeka (njen ikonostas, rad K. Binovskog je iz 1900. godine), a zatim 1936. godine, kad je i osvećena. Za jedan dio njenog groblja smatra se da je srednjovjekovne starosti. Blizu nje je sačuvan i jedan rimski miljokaz. Drkveno imanje je za ovdašnje uslove bilo prilično veliko. Ono se formiralo zavještanjem i poklonima. Ranije se ta zemlja koristila prodajom paše i sijena malo je davana pod arendu. Napomenimo da su se stari Matagužani sahranjivali pred Nikolj-crkvom. Bratstva Radovići i Vujoševići su se prvi počeli sahranjivati pred mataguškom crkvom, što govori da su došli (iz Kuča) kasnije.
Škola u selu datira iz posljednjih godina prije osloboćenja Zete od turske vlasti. Nalazila se uz crkvu. Radila je sa mnogo teškoća i često je zatvarana. Njen redovni rad onemogućavali su muslimani iz Vranja, Vladana i Mataguža.
Prije 1941. godine selo je imalo jednu malu doganju; u njoj se prodavala so, šećer, šibice, plavi kamen i dr. Tu se moglo trgovati za žito, jaja i druge proizvode. Blizina Podgorice, Tuzi i Vranja činila je njen promet malim, jer je tamo trgovina bila veća i bolja.
Do prije pedesetak godina u selu se nalazila »gomila od džamije«, ali je i ona uništena. Na Vranjskoj gori se nalaze ostaci turskog, a možda i nekog ranijeg utvrđenja.
Godine 1941. u selu su živjeli:
Kaluđerovići, kojih sa svojim ograncima na uže prezime — Boljevićima (17 dom.), Jankovićima (6), Rakovićima (5) i Balijašima (3) ima 31 domaćinstvo. Doselili su se iz Đeklića prije oko 250 godina. (Neki od ovdašnjih Kaluđerovića misle da su od Kaluđerovića iz Ljubotinja. U Ljubotinju, mećutim, postoje dva bratstva Kaluđerovića, koji nijesu rođaci. Ovi ovdje računaju da su rođaci sa Kaluđerovićima iz Bjelopavlića, a oni su iz Ćeklića).
Kako izgleda, Kaluđerovići su još ranije došli u Golubovce, jer se njihovim prelaskom u Mataguže odmah javljaju s pomenutim prezimenima na ogranke. Boljevići se, recimo, zvanično prezivaju Kaluđerovići, a ima slučajeva da se rođena braća prezivaju — jedan Boljević, drugi Kaluđerović, ili otac Boljević, a sinovi Kaluđerovići- Boljevići su se prije zvali Čukurovići, ali su se po nekom Bolju, koji je vjerovatno prvi od njih došao na Božov brijeg u Matagužima, prozvali Boljevićima. Kad su u pitanju ovakva relativno jaka bratstva kao što su »zetski« Kaluđerovići, koji su se, kako izgleda, poslije »turskog raseljenja Mataguža« meću prvima doselili »da rade aginske zemlje«, ne treba isključiti mogućnost da su im se druga prezimena, kao jačici, »pribratstvila«. Takva bratstvenička homogenizapija pod turskom ekonomskom i političkom vlašću svakako je morala imati određenu razložnu ulogu.
Škatarići (11 dom.) su najprije iz Vrake došli u Golubovce. Međutim, u Vraku su se davno doselili kao Vujovići iz Mikulića (Bjelice) i tamo se, po matičnom selu, nazvali Mikulićima. Dolaskom u Golubovce, a pohom u Mataguže, i to prezime im se dijelom gubi, odnosno mijenja u prezime Škatare. Smatra se da je to prezime izvedeno od Skutari, bolje reći od Škodre. Sa onim porodicama koje su zadržale prezime Mikulići, Škatarići su ranije održavali rođačke veze i jedni drugima išli u svatove. Drže da su u Mataguže doseljeni prije oko 250 godina. (U okolini Zadra postoji prezime Škatari. Nnje poznato da li imaju kakve veze sa ovdašnjim Škatarićima).
Maraši (8) su doseljeni iz Albanije. Prvi su im rođaci Maraši u Mitrovićima (Zeta), s kojima nijesu dalje od 4 do 5 pasova. Na užem ogranku (po pretku Luki) su Lukići. Ovdje su se doselili prije oko 100 godina.
Radovići (7) — Klikovci (1) — Vujoševići (5) doseljeni su iz Kuča (Orahovo).
Radovići i Vujoševići (Đekići) bili su mala bratstva. Od vremena dolaska ovdje ne nabrajaju više od 4 do 5 pasova; znači, paušalno rečeno, prije oko 150 godina.
Klikovci su dodigli iz Mahale prije 70 godina.
Pejovići (1) su iz Lješanske nahije (Gornji Kokoti); doseljeni su poslije 1918. godine;
Cavnići (1) su došli iz Golubovaca, a Mijovići iz Kuča u Golubovce, a zatim ovdje uoči balkanskih ratova;
Popovići (5), tj. po užim ograncima: Marići (2), Ćepići (1) i Marovići (2) preseljeni su iz Golubovaca. Dio su onih Popovića za koje se smatra da spadaju meću najstarija bratstva u Zeti — doseljena »iz starog Rasa« poslije kosovskog boja;
Skrobanović (1) je doseljen iz Mojanovića kao domazet.
Raičevići (9) su starije bratstvo u Zeti; dijele se na Androviće, Ratkoviće i Maslarice. Od svih njih je po jedna kuća došla ovdje prije oko 180 godina.
Živkovići (1) su iz Kuča (Ubli); doselili su se prije oko 130 godina.
Tripunovići (2) su od Boškovića iz Bjelopavlića (Orje Luke); doseljeni prije oko 160 godina.
Baukovići (1) su došli iz Kurila poslije 1945. godine, a Vukčevići (3) iz Lješanske nahije prije balkanskoga rata.
Novakovići (1) su iz Lekića, doseljeni prije oko 70 godina;
Šofranac (1) je iz Podgorice (domazet, istražio se).
Kojići (2) su »stari Matagužani«, mada ne znaju porijeklo dalje od petog pasa. (Jedna njihova porodica, uoči posljednjeg rata otišla je u Sentu);
Terzići (1) su došli iz Golubovaca (istražili se).
Pajovići (6) su iz Bjelopavlića, doseljeni u Vranj i Mataguže prije oko 150 godina;
Đurovići su iz Lješanske nahije (Orasi), doseljeni poslije 1918. godine;
Mirkovići (1) su ovdje prije rata na kraće vrijeme živjeli i odselili se;
Grbavčevići su se iz Grbavaca davno doselili; rođakaju se sa Radinovićima;
Kukuličići (1) su došli iz Grbavaca prije oko 100 godina.
Majići (5) kažu da su iz primorja (Maine), po kojima su dobili prezime; (Erdeljanović iretpostavlja da su Majići u Zeti dobili prezime po pretku zvanom Majo) doselili su se prije oko 250 godina.
Davidovići (1) su iz Lješanske nahije (Staniseljići); njihovo je »doseljenje vrlo davno«.18
Peličići (1) su iz Balabana, a Šuškavčevići (1) iz Šušunje; došli su u »tursko vrijeme«.
Najzad, Kažići (1) su došli iz Botuna, a tamo iz Lješanske nahije (Gradac). Ovdje se doselio prije oko 70 godina, kao domazet.
Ovdje gotovo da nema posebnih predanja o tome zašto su se iojedina bratstva doseljavala. Krvna osveta se, recimo, i ne pominje kao razlog. Stoga se uopšteno može reći da je doseljavanje motivisano ekonomskim razlozima. Polazeći od mišljenja da je dolaskom Turaka za neko vrijeme selo bilo opustjelo, pretpostavlja se da su podgoričke, tuške i golubovačke age vremenom ovdje naseljavali dobjeglice iz okolnih krajeva Crne Gore i pretvarale ih u čifčije. Zna se da su age i vlasnici zemlje ovdje bili Lekići, Hadžimuhovići i Stankovići. (Bilo je i rođaka sadašnjih Matagužana koji su tu bili muslimani.U Vranju žive muslimanske porodice koje smatraju da su roćaci sa ovima u Matagužima. Takvi su Raičevići i Alibašići, i to su dosta bliski robaci, ali su se prije odvojili nego šgo su došli u Vranj iz Mataguža. Kalućerovići, kao i drugi, takoće imaju roćake meću muslimanima). Kada bi koje domaćinstvo iz zetskih sela došlo ovdje, ono bi povuklo i druge bivše komšije, kumove ili roćake. U ranija vremena, smatra se, domazetstva su bila izuzetno rijetka.
Opšta karakteristika svih bratstava u selu je da su oni Zećani, bez obzira na porijeklo. Tako je, manje-više i u svim ostalim selima Zete. Poslije oslobođenja Zete (osim Mataguža), Matagužani su se izvjesno osjećali kao slobodni. Najčešće im je omogupavano da slobodno idu u Crnu Goru. Đacima je bilo dozvoljeno da mogu ići u golubovačku školu. Pojedinci su radi zarade išli u Trst, ali im je pasoš davala Crna Gora. Čak i muslimani, rođeni u Zeti, pa doseljeni ovdje, mogli su nesmetano ići kod svojih rođaka i prijatelja. Poznat je slučaj Tema Agovića koji je često išao u Crnu Goru.
Potpunim oslobođenjem sela 1912. godine došlo je do relativno brzog raslojavanja na mnogobrojne siromašne seljake. Siromašni, pa i srednji seljak najčešće nije imao stoke, naročito ne zaprežne. Seoska sirotinja je nadničila kod bogatijih seljaka pa i kod svojih bratstvenika, a u nerodnim godinama često nije imala ni sjeme, nego bi ga pojela. I zaprega se morala u takvim prilikama prodavati da bi se preživjelo.
Do 1914. godine niko nije išao u Ameriku, dok je u Trst išlo i vratilo se 9 osoba. Tek u periodu 1918—41. u Ameriku su išle i vratile se dvije osobe. U istom periodu iselile su se 4 porodice, i to po jedna u Sentu, Peć, Vranj (susjedno selo) i Mojanoviće. Tokom rata poginulo je i umrlo oko 65 mještana.
Selo je bilo bez bratstveničke komunice, dok je glavna i neograničeno korišćena komunica, prvenstveno za ispašu od jeseni do proljeća, bila Karabuško polje. Nju su koristili i Matagužima komšijska sela. Na drugoj strani, poslije kosidbe livada, na njima je pasla stoka bez ograničenja po osnovu vlasništva; napasali su stoku i oni koji nijesu imali livade. Ispaša je tekla do nadolaženja jezera. Rane livade su zabranjivane za pašu na Simonjdan (14- septembra), a srednje i kasnije livade bile su slobodne za pašu do marta ili do Blagovijesti u aprilu. Samo su pojedinci povremeno davali stoku na planinu, u Kuče.
Ribolov se većinom sezonski obavljao, tj. nadolaskom jezera od jeseni do proljeća. Lovilo se lampom i ošćima, svako za svoj račun. Za lov na sitnu ribu pravile su se koce. To su pregrade od trske sa naročitim zatvorima za ribu. Obično su pravljeni zajednički; po dva-tri domaćinstva. Kao po pravilu, krupna riba se prodavala, a sitna tropšla kući. Lovaca sa strane nije bilo. Čun, ošći, karbitna lampa i mala mreža za koce bili su jedšš pribor. Veoma malo se lovilo vršama, udicom, parima (parangali). U domenu seoske solidarnosti, mobe u »klasičnom« smislu nije bilo. Njen opseg je zasnivan pravilom — ja tebi ti meni- Sirotinja je išla na mobu bogatijim seljacima. Ekonomski jača domaćinstva plaćala su radnike. Najviše su to bili kopači kukuruza ili žeteoci i kosioci. To je bio tipični argatluk. Tako su se, uostalom, i zvali ti radnici: argati.
Postojalo je ujedno i davanje djece u najam — za čuvanje stoke i druge sitne poslove. Uzimala su ih obično inokosna domaćinstva, koje su ih mogla izdržavati i malo plaćati. To se zvalo dvorba (služenja). Takva djeca nijesu ni u čemu odvajana od druge djece u kući. Seoske puteve mještani su radili i opravljali zajedno; obično nedjeljom, kad sebi nijesu radili. Selo je imalo manji novčani fond, skupljen od prodaje seoskog sijena ili od globe za počinjene štete. Iz njega se sirotinji davala pozajmica za slučaj uginuća krave, vola i sl., ili krediti za slučaj smrti. U najtežim slučajevima pare su se davale bespovratno. Crkvu, groblje i školu opravljali su zajedno.
Na kraju ovog kratkog osvrta, radi daljeg ispitivanja, vrijedi navesti i glavni toponomastički fond mataguškog atara. Na jugu su, bliže selu, imena:
Godelja, Baljinice, Mljace, Crkvine, Stari viganj, Orahovačke baštine, Kupina Ramadanovića, Stankovića brijeg, Kučke livade, Trpezulja (Trpezulja, navodno kao da liči na trpezu. U tursko vrijeme od Ćurića do Trpezulje čifčije su donosile žito. Tu se uzimao trećak (treći dio), desetak i druge dažbine. U reonu istočno od Trpezulje nalazi se močvara Šššica, koja je prirodni rezervat za ptice).
Južnije od ovih sela: Velja Mrka, Ćurić, Maratnica, Ruško, Rašomice, Popov uba, Ćukače, Feišta, Rakovića livade, Averulja, Razboji, Bočulja, Ljekačulje, Alkova lokva, Mliništa, Sreta, Potoci, Adžinice, Suljevice, Kaplješe, Žalica Nikolovića, Tiganjuša, Mrenov Brod, Šaćovica, Omerov grm, Sjerave, Omaka Razboj.
Južno od ovog zemljišta, koje nije bilo oranica ili livada nalaze se lugovi. U njima su vrbaci i ljetnja pasišta. Seljaci su to zvali Loze od Lazine. Tu su potezom od istoka prema zapadu, nazivi: Šarova topola, Kujov brijeg, Oka Rakovića, Škatarina žalica, Koraćica, Faleza, Preorade, Bolja Gašova, Krapulić, Krsti Mrke, Koraba, Bonov Ambunos, Dinoša, Sjerave, Rupa Grbavčevića. A u okviru sela: Ničevica, Ondžilas, Dubrave, Kulića uba, Kamena glavica, Gusevac, Begovica.
Na jugu je posebno zanimljiv naziv Balak-pazar. Tu je nekada bilo pasište Krainjana,. a možda i Crmničana. Pretpostavlja se da su i oni tu trgovali.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Komentari (0)