Poreklo prezimena, selo Bijelo Polje (Podgorica)

Poreklo stanovništva sela Bijelo Polje, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Ovo relativno prostrano i razgranato selo smješteno izmeću atara Goričana i Golubovaca na sjeveru, te Berislavaca i Bistrica na istoku i zapadu, i Skadarskoga jezera na jugu, budući da je na bliskom domaku glavnih komunikacija koje kroz Zetu prolaze i da zahvata veoma plodne površine u širem priobalnom pojasu Skadarskog jezera, u znatnoj mjeri ima povoljan položaj, mada i ono biva zahvaćeno lovodnjima jezera. Započinjući na sjeveru od Beglaka, granica njegovog atara vodi prema zapadu Moračom do ušća potoka Tare, odakle istočno od Kurila ide na brežuljak Gurec, pa od njega, obuhvatajući ih, na Stanovića livade, od kojih dalje preko Debelih vrbiša izlazi na Skadarsko jezero. Sa južne strane granica ide jezerom do ušća potoka Brežinjaka, odakle tim potokom, tj. istočnom stranom, vodi do Beglaka na sjeveru. Sa svojim pretežno uzdužnim okvirom na pravcu sjever — jug, atar zahvata površinu od 648 hektara, odnosno oko 6,5 km2.

Za naseljeni dio atara može se reći da je dio sveukupnog naseljenog kompleksa koji se prostire izmeću Plavnice i Morače (Berislavci, Bijelo Polje, Kurilo i Bistrice). V njemu kao da nema vidnijeg razgraničenja meću seoskim cjelinama. Sva su ona pročeljem okrenuta prema jezeru i »sudbina« svih je u prošlosti manje-više uveliko zavisila od nesigurne »ćudi« njegove. Pred njegovom sukcesivnom transgresijom, čitav taj naseljeni kompleks nužno se povlačio prema sjeveru, ustupajući južne plodne površine samom jezeru. Ovo treba naglasiti i zbog toga, što se pomeni odnosnih sela u prošlosti najvjerovatnije ne odnose samo na njihovu kasniju, da ne kažemo i današnju topografsku situaciju nego i na dijelove susjednih naselja. To se, kako nam izgleda, najviše odnosi baš na Bijelo Polje, o kome takvih pomena gotovo da nema, premda je teško povjerovati da i na njegovom ataru nije bilo makar kakvo naselje od starih vremena. Uzmimo, primjera radi, samo činjenicu da M. Bolica u svom popisu pominje i susjedne — Berislavce, Plavnicu i Kurilo, kao i druga okolna naselja, ali ne i Bijelo Polje. Prije Berislavaca on pominje selo Samaris sa 57 domova i 170 vojnika, ali njegova lokacija do sada nije mogla biti konstatovana. Bilo bi samo nagaćanje ako bi se ukazivalo na mogućnost da se, možda, današnje Bijelo Polje ili njegov nekadašnji dio nazivao Samaris. Prije će biti da su ovim imenom označeni Mataguži kao starije i tada vjerovatno veće naselje, koje se inače kod Bolice ne spominje. Za doba Turaka i u Bijelom Polju su živjele poturčene porodice, koje su se, zbog poplava i malarije, kako izgleda, nešto ranije odavde povukle. Na to ukazuje i naziv starog seoskog bunara, zvanog Bulića ubao, kao i toponimi Begova lokva, Aljove vrbe i Smailagića livade.

Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 80 kuća sa 11 bratstava, a po zvaničnom popisu tada je bilo 79 domaćinstava sa 427 stanovnika. Do 1941. godine broj prvih se popeo na 96, a drugih na oko 520, da bi ih, po narednom popisu (1948) bilo 125 : 607.

Pored svoje glavnine sa 89 kuća, selo je 1941. godine imalo i dva zaseoka: Musine Livade sa 2 i Milješ sa 5 kuća. Bili su na rastojanju od oko 0,5 km. Od svih kuća 83 su bile prizemne, a 8 na sprat, tj. na konobi. Meću prvima je bilo 10 (5 u zaseocima) opletenih od pruća i pokrivenih ševarom (trskom). Gotovo je svaka kuća imala pomoćne objekte za smještaj stoke, svinja i živine. »Ranije se dosta siromašno živjelo«, kaže anketar L. Stanović, »tako da niko nije mogao imati neke bolje objekte za smještaj stoke i drugog«. Prosječna udaljenost meću kućama kretala se od 30 do 50 m, a ponegdje i do 100 m. Sve su se one koristile samo ognjištem. Krakom puta selo je bilo povezano sa glavnim putem kroz Zetu, na pravcu Virpazara, koji je u novije vrijeme postao magi- stralni put prema primorju. Od tog kraka kroz selo se granaju putevi ka pojedinim njegovim dijelovima.

Crkva je izgraćena u južnom dijelu sela 1870. godine. Zahtjevima za njeno podizanje Turci su se dugo protivili.

Neko vrijeme, uoči potonjeg rata, u selu su bile dvije doganje i nekoliko kafana. Jedna doganja je bila u središtu sela, a druga kod škole i crkve. U njima su kupovali osnovne potrebe (šećer, so, petroleum i sl.) i mještani Berislavaca, Bistrica i Kurila.

Godine 1941. u selu su živjeli: Maraši (61 dom.), Stanovići (10), Klikovci (10), Popovići (3), Lukići (3), Kumburovići (2), Bašanovići (2), Pejovići (2), Radinovići (1), Markuši (1) i Bečići (1).

Maraši su iz Hota doseljeni prije više od tri vijeka. Za tako dugo vrijeme razvili su se u brojne uže ogranke: Maroviće, Androviće, Blagoviće, Čoboviće, Iljoviće, Nešoviće, Nikoviće i Babiće.

Stanovići su se, zbog krvne osvete, doselili iz Pipera (Stanjevića Rupa) prije oko 200 godina.

Klikovci su iz Kuča (Orahovo); najprije su se doselili kod Bjelastavice (kod Srpske), zatim u Mahalu i druga sela, a ovdje prije oko 170 godina.

Popovići su iz Golubovaca; prešli su ovdje prije oko 150 godina.

Lukići su doseljeni iz Lješanske nahije (Buronji) prije oko 170 godina.

Kumburovići su, zbog krvne osvete, došli iz Lajkovića prije oko 150 godina.

Pejovići su iz Lješanske nahije (Orasi); doseljeni su prije oko 170 godina.

Bašanovići su prešli iz Botuna prije oko 140 godina, a Markuši iz Berislavaca (na ženin miraz) prije 70 godina.

Radinovići su iz Grbavaca; došli su prije 80 godina, a Bečići iz Balabana (na ženin miraz) prije 65 godina.

Prije oko 115 godina odavde su se, zbog netrpeljivosti, iselile dvije porodice Maraša. Jedna se naselila na Vranjini, a druga u Boljevićima (Crmnica), gdje i sada žive. U periodu 1879—1914. godine pet mještana je išlo u Ameriku i vratili se do 1932. godine. U ratnom periodu (1941-—45) poginulo je i umrlo 71 lice.

Komunice sela nalazile su se u selu i na njegovoj periferiji. Nazivaju se: Musina Ledina, Valeza, Široka Ledina, Vakaska rupa i Grabišta, koja je bila najveća. Ove komunice su korišćene za napasanje sitne stoke, i to u vrijeme kada je bio zabran na livadama poniže sela. A ove bi, zatim, prema redu kosidbe, redom bile i korišćene: prvo rane, pa srednje i najzad pozne. Jedan dio ovakvih komunica sa potezom na srednjim i dijelom poznim livadama (površine oko šest hektara) koršpćen je na specijalan način. On se prodavao na licitaciji i dobijeni novac je služio za ošpte potrebe sela. Ta najveća komunica je od sela udaljena oko 5 km. Stoka se pojila na Morači na mjestu zvanom Drekovac i na Plavničkoj rijeci.

Seoska ribolovišta bila su na mjestima zvanim Smailagića livada, Begova lokva, Mijatovića lokva i dr. Tu se u mriješćenju sakupljala riba. Selo ju je lovilo na kolektivni način. Imalo je svoj grib i od svakog domaćinstva po jedan je bio učlanjen u taj kolektiv. Njime je rukovodio takozvani kapetan griba. On je, obično, bio stariji čovjek koga su cijenili i poštovali. U blizini lovišta postojale su pojate, gdje su se lovci odmarali i sklanjali od nevremena. I danas se pominju gribarske »kujice« (kućice, pojate). Jovićević je zabilježio da su Bjelopoljci tada (1925) imali dva ribolovna društva. Lovilo se i danju i noću. Ulovljena riba se prodavala u Podgorici, a dobijeni novac se dijelio. Isto tako, jedan dio ulova podjednako je dijeljen svim članovima »griba«.

Seoska solidarnost je, kaže se u selu, bila prožeta poštovanjem meću ljudima. Na seoskim sjednicama dogovaralo se šta u korist sela treba uraditi. A tih poslova je bilo — održavanje crkve i groblja, popravka puteva i briga o urednom i odgovornom korišćenju zajedničkih pasišta u lugu i na livadama. Kada bi ma ko počeo da radi kuću, ljudi su pripomagali u materijalu, u prevozu, radom, itd.

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine