Bogomolje u selu Blatnica

Saradnik portala Poreklo Vladimir P. Stevanović piše o manastirima i crkvama iz sela Blatnice i okoline

Na stotinjak metara od centra Blatnice, putem prema Očaušu, je zdanje seoske crkvice koja je sagrađena 1929. i posvećena svetoj uspomeni na Cara Lazara.

SVETI VELIKOMUČENIK CAR LAZAR (28. juna po novom – 15. juna po starom kalendaru)

Sveti mučenik Lazar, knez srpski. Jedan od velikaša srpskih, koji su vladali carstvom srpskim posle cara Dušana. Po smrti cara Uroša, Lazar bi krunisan od patrijarha Jefrema za cara srpskog. Slao izaslanstvo u Carigrad, sa monahom Isaijom da moli da se skine anatema sa naroda srpskog. Borio se protiv sile turske u nekoliko mahova. Najzad sukobi se na Kosovu polju 1389.godine sa turskim carem Muratom, gde bude posečen. Telo mu je preneto i sahranjeno u njegovoj zadužbini Ravanici kod Ćuprije, a docnije preneto odatle u Ravanicu Sremsku (Fruška Gora), odakle je za vreme Drugog svetskog rata (1942.godine) preneto u Beograd i položeno u Sabornu crkvu, gde i danas počiva i pruža utehe i iscelenja svima onima koji mu se molitvom obraćaju. Obnovio Hilandar i Gornjak, podigao Ravanicu i Lazaricu, bio ktitorom manastira ruskog Pantelejmona kao i mnogih drugih crkava i manastira.

Pođemo li industrijskim vozom iz Teslića, dolazimo uz brzu pjenušavu Veliku Usoru, doći ćemo nakon vožnje od 23 kilometra u prijatno planinsko mjesto Blatnicu. U romantičnom šumovitom sklopu, otvorenom sa tri strane uskim riječnim dolinama, razvilo se to ubavo planinsko mjesto, čije bijele kućice sa crvenim krovovima, uređenim vrtovima i voćnacima, uredno odsjevaju pored šumskog zelenila. To je Blatnica, obitavalište naših kršnih gorštaka, koji danas čuvaju lijepe starinske običaje i kićenu narodnu nošnju.

Na jednom proplanku, ispod gordog Trogira, neposredno uz željeznički kolosijek, nedaleko od Usore, uzdiže se novosagrađena srpsko-pravoslavna crkva, posvećena svetoj uspomeni „Cara Lazara“. Crkvica svojim stilom podsjeća na našu srednjovjekovnu crkvenu arhitekturu. Na Vidovdan svake godine naši gorštaci kod nje, uz molitvu Bogu, daju oduška svojoj slobodnoj duši veseljem pjesmom i igrom. Tu ćeš u kolu vidjeti onu pravu narodnu nošnju, vezilačku umjetnost, što se inače jedino može vidjeti u velikim etnografskim muzejima, brižno čuvana u staklenim ormarima.

Pređemo li klisurasti Ohrid, stići ćemo brzo u planinski sklop na ušću dviju planinskih rječica, u Crkvenu,gdje je pre 500 godina „navodno“ postojao manastir STUPLJE, koji je u teško doba turske vladavine bio utočište i hram utjeha za planinski narod ovoga kraja.

Po strminama, visoravnim planinama, zaklonitim potočnim dolinama planine Borja, Vučje planine, Očauša i Mihajlovca, pružile su se u dužini od 40 do 70 kilometara naseobine, eminentno srpsko-pravoslavnog naroda,u ovim,planinskim selima; Jezerima, Briću, Blatnici, Mladikovinama, Ugodnovićima, Očaušu, Buletiću i Pribiniću. U svim selima je bilo oko 600 domova. Nekako na polovini tog lančanog naselja nalazi se predeo Crkvena. Narod je pričao da je u Crkveni nekad bila crkva (manastir) i da je služila za sva pobrojana sela, jer u to vrijeme, bila je najbliža bogomolja manastir Liplje, pod brdom Osoje, sa druge strane planine Borja. Sačuvalo se narodno predanje, da je toj nekadašnjoj crkvi u Crkveni dolazio silan narod.

„O Crkvenoj slavi bilo je toliko konjanika na putu ka crkvi,da su jedni stizali crkvi a drugi polazili iz manastira Liplje,a da taj lanac od konjanika nigdje nije prekidan“, Petru M. Bogunoviću ispričao je jedan starina iz sela Ugodnovića, a da je to od svog djeda zapamtio. Petar M.Bogunović naslućivao je da je Crkvena sjedište manastira Stuplje, jer se u narodu Crkvena spominje u vezi sa manastirom Liplje.

Po narodnim predanjima i starim zapisima znamo da su oba manastira bila u blizini i da su se međusobno pohađali. Dosledno tome, da su oba manastira postojala u isto vrijeme i pod istim okolnostima, pretpostavlja se da su u mnogome morali biti slični; položajem, načinom života, zanimanjem, prihodima i slično. Za manastir Liplje znamo tačno gdje je postojao, budući da je na ruševinama podignuta sadašnja crkva. U manastiru Liplje bio je oveći kompleks oranica, na kojima je rasla trava „lipica“. Ako u okolini manastira Liplje potražimo sličan teren, naći ćemo ga jedino u mjestu Crkvena, koja je u svojoj blizini imala poveći kompleks oranica.

Isto tako i danas možemo pronaći starinska groblja po kosama Borja planine, Očauša i Mihajlovca, kao i neki spomenici (krstovi) sa natpisima, svedoci, da su te natpise pisali staroslovenskim slovima izmiješani sa bosančicom i po kojim grčkim slovom, a uz to i godinom označenom sa pojedinim slovima, kako se vidi samo u crkvenim knjigama. To su mogli da u to doba pišu samo kaluđeri. Ta su groblja zapuštena, a od domaćih niko ne pamti da je iko njihov u njih zakopan. Možda u tim grobljima ima zakopanih i kaluđera iz manastira Stuplje.

Po svoj prilici, nekako u isto vrijeme kada je mogla nastati crkva posvećena Kuzmi i Damjanu (današnje Kondžilo u Komušini), što znači oko 1300.godine, na području Liplja i Crkvene grčki monasi su podigli pravoslavne crkve i izgradili svoje manastire. O postojanju crkve i manastira u Liplju u to davno doba (1242.godine), sačuvano je i narodno predanje, ali bi trebali da postoje i dokumenti u arhivama crkve da su u manastiru Liplje prepisivane knjige. Sačuvana su dva rukopisa iz 1612 i 1615.godine. Takođe je poznata i knjiga „SLUŽBENIK“ iz 1534.godine, pisana brzopisnom ćirilićom. Isto tako postojali su i tragovi na zemljištu gdje su sagrađeni današnji crkveni objekti u Liplju (slika levo) da su na istom mjestu i pre postojali crkveni objekti. Stari dio manastira građen je od rijetkog tesanog kamena kakvog nema u bližoj okolici, zidovi su debljine jednog metra, a prozori (otvori za svjetlo) tako su uski i maleni da se kroz njih čovjek nemože provući. Vidljivi su tragovi da je zemljište bilo uređeno, navodnjavano, podgrađivano i obrađivano na način kakav nije bio uobičajen u tom kraju pa ni u drugim krajevima Bosne. Prema predanju naziv Liplje dolazi od imena trave „lipice“ koja tamo raste, ali i od „slovenskog“ drveća lipe, te od riječi „lipje“. Naselje je bilo veliko, dosta bogato i rasuto po širem području sjeverozapadnih padina planine Borja i uz rječice Bistricu i Mlječanicu. Ta Mlječanica sada se naziva i Božića potok.

Manastir Liplje nerijetko se u starim zapisima pominje u vezi s manastirom Stuplje (slika desno), koji je vjerovatno bio negdje u blizini. Više učinjenih stručnih ispitivanja,pa i narodna predanja,ukazuju da je taj manastir Stuplje bio na ušću rječice Crkvene u Veliku Usoru, uz njenu lijevu obalu. Otud je, navodno, i sam naziv Crkvena. Tu su, takođe, mahom boravili grčki kaluđeri, kao i u Liplju, pa otud najprije bliskost naziva obadva manastira –Liplje i Stuplje,a zatim naziv i oko crkvene: OHRID (Orid), MOŠTIŠTE, STUDENA, PRIŠTINA, a sve su to mjesta gdje se pretpostavlja da je bio manastir Stuplje za koji se zna (po zapisu na srbuljskom tipku) da je posvećen SVETOM ARHANGELU MIHAJLU ( svetkuje se 21. novembar po novom 8.novembar po starom kalendararu), po čemu, opet, šumoviti predio Mihajlovac nosi ime, a ne po velmoži Rastislavu Mihailoviću, kako su to neki protumačili. Naziv Stuplje objašnjava se postojanjem stupa koje su kaluđeri sagradili na Crkvenoj da bi pomoću njih valjali vunu, što im je donosilo dobar prihod. Valjanjem vunenog sukna bilo je tada vrlo često zanimanje kaluđera i u drugim manastirima, a vune je u Očaušu i u selima oko Borja bilo dosta, jer su tu ponajviše živjeli stočari koji su se bavili uzgojem ovaca. Na to ukazuju i nazivi mjesta između Crkvene i Liplja: Solila, Pojila, Janjilo, Plandište, Klupe, Osoj, a postoje i Kaluđerovac i Kaluđerova Luka (Zapravo kaluđerova luka je njiva, blizu sastavaka Bistrice u Lukavac koji čine Veliku Ukrinu, kraj Karača, a naziv je nastao poslije 1615.godine kad je bila velika poplava, pa je bujica razorila crkvu u Liplju. U njoj se utopilo deset kaluđera i četiri đaka, a jedan utopljeni kaluđer nađen je u toj njivi).

Ima još jedna važna činjenica, koja potkrepljuje pretpostavku da je u Crkveni bila neka stara građevina. To su pronađeni ostaci maltera (meljte). Na više mjesta, u blizini vira, gdje je postojala stupa, mogu se naći komadi maltera. Kako u blizini nema nikakve građevine, jasno je da taj pronađeni malter potiče iz davnih vremena. Da li bi se kopanjem pronašao temelj to je pitanje, budući da je sav teren izvrgnut poplavi i nanosu sa brda, pa se ne može znati da li je temelj pod zemljom ili je vremenom bujicama i poplava odronjen.

Ta dva manastira, Liplje i Stuplje, prema predanjima i zapisima, imala su dosta nezgoda, a nekoliko poplava odnijelo im je sve. To je po sebi shvatljivo jer su bili izgrađeni u blizini rječica koje su oduvijek hirovite, bujičaste i velike rušilačke snage kad nadođu poslije naglog topljenja snijega ili dugotrajnih kiša.

Sudbina se potrudila da su ta dva manstira i crkve dočekali istu nesreću. Naime Liplje i Stuplje potpuno su uništeni 1690. godine. Izgorjeli su i potpuno opustjeli. Kaluđeri su iz oba manastira bježali prema sjeveru.Kaluđeri iz Stuplja bježali su preko Komušanskih brda prema Javorovoj i tamo su se našli sa kaluđerima iz manastira Liplje, koji su bježali preko Šnjegotine prema Javorovoj. Odatle su preko Krnjina i niz rijeku Ukrinu, kraj Detlaka (gdje je takođe bio manastir) stigli do rijeke Save i prešli je ,pa se 1691.godine sklonili u manastir Orahovicu,gdje su pohranjene njihove manastirske knjige i to tri knjige iz manastira Stuplje, a jedna knjiga iz manstira Liplje.

Kako je bježanje bilo iznenadno, kaluđeri su ponijeli sa sobom samo stvari od osobite važnosti: knjige, krstove, amajlije, event, manastirke mošti i dr. Naravno da te sve ponijete stvari nisu predali manastiru Orahovici. Neke su sigurno sklonili (sakrili), a neke na svom putu poklonili i pogubili. Petar M. Bogunović u svojoj knjizi navodi da je KOMUŠANSKO STARO-HRIŠĆANSKI PEČAT od kamena sa GRČKIM natpisom (u manastirima su uglavnom bili grčki kaluđeri) koji je nađen 1877. godine u Komušini, na jednoj njivi, prilikom kopanja kukuruza, a našao ga je zemljoradnik IVO RUPČIĆ, potiče iz toga doba i izgubili su ga kaluđeri, bilo prilikom obilaska svoje pastve ili ovog bježanja. Taj pečat je ravni plavkasto-zelenkastog kamena. Sad kako bilo, jedno je sigurno da je taj pečat moga biti samo vlasništvo manastira, i da je donešen s juga iz Stare Srbije. Pošto je Komušina najbliža Crkveni, a tu je jedino bila crkva (manastir), najvjerovatnije da potiče iz Crkvene, gdje su bili kaluđeri i grčki vaspitači, te da su održavali stalnu vezu sa manastirima na našem Jugu i da su kod nas služili izmiješani sa našim ljudima. Iz ovih pretpostavki možemo zaključiti da je manastir Stuplje zvano Stupe, savremenik manastira Liplje, a posvećen Svetom Arhangelu Mihajlu, bio na mjestu današnje Crkvene, u gornjem toku Velike Usore, na teritoriji parohije bjelobučke koja pripada današnjoj Blatničkoj.

Između 1870 i 1879. godine došlo je do povratka na ruševine manastira Liplje i tih godina je počela obnova manastira Liplje na mjestu gdje je bio stari manastir,o čemu navodno postoji i dozvola (ferman) za gradnju od turskog sultana ABDUL MEDŽIBA, koja je data 1858.godine.

Manogi istoričari su navodno ispitivali paljenje manastira i bježanje kaluđera, ali „ nikada“ nisu tačno utvrdili pod kakvim okolnostima su uništavani naši manastiri na ovim prostorima.

Istoričari nisu imali objašnjenje za to bježanje kaluđera iz manastira Liplje i Stuplja. Nisu imali objašnjenja ko je palio te manastire. Za nestanak manastira i kaluđera, istoričari su nalazili „podatke“ da je bilo nekoliko epidemija i bolesti koje je narod nazivao kugom u krajevima gdje su bili manastiri. Isto tako, istoričari su dolazili do podataka da je na ovim prostorima bilo dosta umrlih.

Činjenice su da je 1690. godine Turska imala veliki pohod na Beč, gdje su Turci bili strahovito poraženi 1683. godine.

Jasno nam je svima u kojem vremenskom periodu su uništavani manastiri i naše svetinje i koje tim vremenom i prostorom na ovim prostorima vladao i gospodario .

Da bi se sve to još tačnije utvrdilo, potrebna je još i stručnjačka saradnja da bi rasvijetlili tamno doba u istoriji manastira Stuplja i Liplja. Time bi doprijenili dragocjen prilog istoriji vjerskog života našeg naroda. Naši bi potomci vidjeli kroz kakve je vjekovne borbe prošla naša narodna vjera,te se očuvala i okalila u borbi sa mnogim neprijateljima, da bi postala sposobna da paralelno razvija i narodni duh, koji je danas najjači oslonac savremenog života.

Pored navedenih svetilišta na prostoru Blatničkog kraja, postoji još i veliko katoličko svetilište, koje se nalazi u selu KOMUŠINA – Slatina.

KOMUŠANSKA GOSPA

Prema izvještaju isusovca p. Franje Hamerla, koji je dolazio na Kondžilo ispovijedati 1907. godine, a on ju je čuo od crkvenog oca Ilije:

Sliku KOMUŠANSKE GOSPE (slika levo, veličine 110 – 110 cm, Mletačka škola), našao je neki Turčin iz sela Mrkotića, mjesto u sastavu opštine Tešanj, kada je krčio svoju njivu, u trnju. Nije znao šta je to, al je vidio da je svetinja; zato je čuvao sliku u svom Hambaru (žitnici). Al gle ti blagoslova Božjeg; ovaj hambar nije se nikada ispraznio od žita.

Na to mu dođe neki ciganin, turski dakako. Ovoga odvede u hambar, te mu pokaže sliku i zapita ga što je to. Znam šta je, ciganin će, to je vlaška Gospa i udari nadžakom u sliku. Još se može vidjeti pukotina na orginalnoj slici svetiteljke. Nu, eto ti kazne Božje. Ciganin odmah poludi te odleti dolje ka Usori i skoči u najdublji vir. Još se to mjesto zove ciganski vir, a narod priča da se ovaj Ciganin uoči Gospojine, kao danas, može vidjeti u ovom viru i čuje se kako viče: Kafa,kafa ! Ovaj događaj onog Turčina još više uvjeri, da imade svetinju u svom hambaru, te ju je još pomnije čuvao. No ipak nije se stvar dala više kriti. Dočuju za ovu sliku Turci i čuju kršćani. Turci su mu zamjeravali da čuva vlašku svetinju, a katolici su željeli na svaki način ovu Gospu dobiti, te su Turčinu nudili svaku cijenu. Tada se dogodi da dođe u selo Mrkotić neki turski šeh („svetac“). Taj čuje također za ovu sliku te ode onome Turčinu i naredi da bi od sebe ostranio ovu vlašku svetinju, vratio je njezinom miletu (zakonu). Turčinu se to dade nažao te reče; Ja te zaklinjem kao svečevo (Muhamedovo) koljeno, da smijem ovu svetinju držati u svojoj kući, sve mi s hajirom (srećom) ispane. Ali šeh neće da zna za to, nego mu naloži da odstrani od sebe Gospu, ali da ne bi pod nipošto prodao sliku za novce, pošto se svetinja ne smije prodavati, nego neka se naredi s vlasima za druge stvari.

Šta ćeš, svetac je svetac, valja ga slušati. Inače, ne bi ga Turci više kontali (brojali) svojim. Dozove on ugledne katolike k sebi pa im kaže;

Evo dat ću vam ovu sliku, a vi meni dajte za uzdarje: sto volova, sto ovnova, sto oka kravinjskog masla.

Tko sretniji od nas katolika! Neki su dali po jednog vola, neki po dva, drugi opet ovnova, a najsiromašniji barem oku masla. Kad su to sastavili bili, odnesu cijenu onom Turčinu te odluče da će sliku odnijeti amo u Komušinu.

Ilija pogladi brkove, zakašlja se i nastavi.

Jer, valja znati, brate moj, da onda cijelom onom kraju nije bilo crkve, ni u Doboju ni u Sivši, niti u Žabljaku do u nas, a ovdje samo mala kapelica mjesto crkve. Ja pamtim ovu kapelicu jer ima tek 40 godina da se je nadogradila naša crkva. Ni fratra onda nismo imali u svom selu, nego fratar, što je parokom bio za ovaj cijeli kraj, stanovao tamo u šumi poput pustinjaka. Vidio si putem onu crkvu bežljansku (mjesto Bežlja kod Studenaca) eno možeš je i sada vidjeti eno je u šumici kod Erejzovog potoka. Stoga, dakle, što je samo kod nas bila zidana kapelica, odlučiše naši stari donijeti ovu svetu sliku u s. Komušina. Ali nisu smjeli testom (cestom) proći od straha turskoga, nego su ovamo prijekim putem preko planina nosili svetu sliku na nosiljci. Kad su ovamo došli na Kondžilo, upravo gdje stoji ova kapelica, odmorali su se. Kada su htjeli dalje poći, eto ti čuda. Ni šest ni deset ljudi nisu mogli dizati ovu sliku. Šta da sad rade? Zar da ovdje ostave sliku usred šume pod vedrim nebom?, jer kapelicu ne bi dali Turci sagraditi. Sad oni kleknu pred svetu sliku te se svečano zavjetuju, da će oni svake godine uoči Gospojine ovu sliku ovamo u svečanom ophodu iz Komušine prenijeti. Na to su mogli nosiljku odmah dignuti i sliku prenijeti u našu crkvu. Eto za to svake godine ovo proštenje na Gospojinu na Kondžilu.

Kad je to bilo, kad se ova slika ovamo prenijela iz turskog sela u ovaj kraj?

Brate moj, to ti ja ne mogu kazati, ja mislim makar dvjesta godina, moj bi djed sigurno bio o tome znao da je to samo stotinu godina. Ali moj otac ni moj djed nisu pamtili, kad je slika ovamo došla. Ala ova ti turska kuća i danas postoji, te lijepo žive i danas oni Turci što prodaše sliku. Imali smo prije dvadeset godina ovdje parola Fratra, a taj ti je jednoć još sa dvojicom fratara putovao u s. Mrkotić. Otsjeli su kod tog muktara (kneza) starca od sedamdeset godina, koji ih je lijepo dočekao. Taj im potvrdi da je slika bila u onom selu: Do preklani nismo nijesmo znali šta je grad (led),a naše žito (kukuruz) za dva groša bilo je farklije (vrednije) za osmak (24 oke), nego drugih sela. Označi im i kuću gdje je bila slika te im dozove starješinu one kuće MUHAMEDA ČAPLJIĆA, koji su se prije prezivali Kapetanovići. I on im je potvrdio da su ovu svetinju sačuvali njegovi stari u svojem hambaru, te da još šalju svake godine koji dar na Kondžilo, bilo u bezu (platnu), bilo u novcima. Pamtimo i mi da je prije kojih 40 godina nekakvav muslimanac bijele brade ovdje na Kondžilo bio,te je metnuo bijelu medžediju (4 kune) na oltar i uskliknuo suznih očiju; Ej , Ej ! Ova je svetinja nekoć u rukama mojih stari bila! Fratri su onda prigodom onog pohoda Turke pitali, da li oni znadu da je u njihovom selu crkva bila, jer ima u onom selu oveći brežuljak iz kojeg izviruje veliko kamenje što se i danas zove „crkvište“. No Turci odvrate da za to ne znaju. Valjda su se bojali da ne bi crkvu sagradili usred Turskog sela Mrkotića. Mi smo, pak, nagađali, da je svakako u staro krišćansko doba bila ondje crkva, i valjda je neko, kad se ova crkva razorila, spasio ovu sliku ili je možda ova porodica Kapetanović čuvala onu sliku iz vremena starih banova usorskih od propasti, a poslije su se i ovi Kapetanovići poturčili. (Ovaj tekst je iz knjižice: Čudotvorna Majka Božja od Kondžila).

AUTOR: Saradnik portala Poreklo Vladimir P. Stevanović