9. oktobra 1854. – Rođen je srpski fizičar i pronalazač Mihajlo Pupin, profesor matematike i fizike (1901) na Kolumbija univerzitetu. Njegov najznačajniji pronalazak, samoindukcioni kalemovi (“Pupinovi kalemovi”) (1890), omogućio je telefonski i telegrafski prenos na velike daljine pomoću kabla.
Mihajlo Idvorski Pupin (Idvor, 27. septembar/9. oktobar 1854 — Njujork, 12. mart 1935) bio je srpski naučnik, pronalazač, profesor na Univerzitetu Kolumbija, nosilac jugoslovenskog odlikovanja “Beli orao” Prvog reda i počasni konzul Srbije u SAD. Bio je i jedan od osnivača i dugogodišnji predsednik Srpskog narodnog saveza u Americi. Takođe je dobio i Pulicerovu nagradu (1924) za autobiografsko delo „Od pašnjaka do naučenjaka“ (engl.From immigrant to inventor).
Mihajlo Pupin je tokom svog naučnog i eksperimetalnog rada dao značajne zaključke važne za polja višestruke telegrafije, bežične telegrafije i telefonije, potom rentgenologije, a ima i velikih zasluga za razvoj elektrotehnike. Takođe je zaslužan i za pronalazak Pupinovih kalemova.
Dobitnik je mnogih naučnih nagrada i medalja, bio je član Američke akademije nauka, Srpske kraljevske akademije i počasni doktor 18 univerziteta.
Mihajlo Pupin je rođen 9. oktobra 1854. godine, po gregorijanskom kalendaru, ili 27. septembra 1854. godine po julijanskom kalendaru, u selu Idvor (danas u opštini Kovačica) u Banatu (tada Austrijsko carstvo, danas Srbija). Otac mu se zvao Konstantin, a majka Olimpijada.
Osnovno obrazovanje Mihajlo je sticao najpre u svom rodnom mestu, u Srpskoj veroispovednoj osnovnoj školi, a potom u Nemačkoj osnovnoj školi u Perlezu. Srednju školu upisao je 1871. godine u Pančevu prvo u Građanskoj školi, a potom u Realki. Već tada se isticao kao talentovan i darovit učenik, i bio odličnog uspeha, zbog čega mu je dodeljena stipendija. Stipendiju je dobio i zahvaljujući zalaganju prote Živkovića koji je u njemu prepoznao talenat vredan ulaganja.
Zbog njegove aktivnosti u pokretu Omladine srpske koja je u to vreme imala sukobe sa nemačkom policijom morao je da napusti Pančevo. Godine 1872. odlazi u inostranstvo, u Prag, gde je, zahvaljujući stipendiji koju je primao iz Pančeva, nastavio šesti razred i prvi semestar sedmog razreda.
Nakon očeve iznenadne smrti, u martu 1874, u svojoj dvadesetoj godini života doneo je odluku da prekine školovanje u Pragu zbog finansijskih teškoća i da ode uAmeriku.
Po odlasku u Ameriku, promenio je svoje ime u Mihajlo Idvorski Pupin (engl. Michael Idvorsky Pupin), čime je naglasio svoje poreklo. Imao je četvoricu braće i pet sestara.
U SAD je sledećih pet godina radio kao fizički radnik i paralelno učio engleski, grčki i latinski jezik. Nakon tri godine pohađanja večernjih kurseva, u jesen 1879. godine položio je prijemni ispit i upisao studije na Kolumbija koledžu u Njujorku.
Na studijama je bio oslobođen plaćanja školarine zato što je bio primeran student, a na kraju prve godine dobio je dve novčane nagrade za uspeh iz grčkog jezika i matematike. Tokom školovanja uglavnom se izdržavao držanjem privatnih časova i radeći fizički teške poslove.
Studije je završio 1883. godine sa izuzetnim uspehom iz matematike i fizike, pri čemu je primio diplomu prvog akademskog stepena. Potom se vratio u Evropu, i to najpre u Veliku Britaniju (1883 — 1885) gde je nastavio školovanje na Univerzitetu Kembridž zahvaljujući dobijenoj stipendiji za studije matematike i fizike.
Nakon školovanja u Kembridžu, Pupin je studije eksperimentalne fizike započeo na Univerzitetu u Berlinu 1885. godine kod čuvenog profesora Hermana fon Helmholca, nakon čega je 1889. godine odbranio doktorsku disertaciju iz oblasti fizičke hemije, na temu: “Osmotski pritisak i njegov odnos prema slobodnoj energiji“.
Pupin se 1888. godine oženio Amerikankom Sarom Katarinom Džekson iz Njujorka sa kojom je imao ćerku Barbaru. U braku su bili samo 8 godina kada je ona preminula nakon teške upale pluća.
Celoga života pamtio je reči svoje majke koje navodi u svom autobiografskom delu:
Dete moje, ako želiš da pođeš u svet, o kome si toliko slušao na našim poselima, moraš imati još jedan par očiju — oči za čitanje i pisanje. U svetu ima mnogo čega o čemu ne možeš saznati ako ne umeš da čitaš i pišeš. Znanje, to su zlatne lestvice preko kojih se ide u nebesa; znanje je svetlost koja osvetljava naš put kroz život i vodi nas u život budućnosti pun večne slave.
Umro je 12. marta 1935. godine u Njujorku i sahranjen je na groblju Vudlon (engl. Woodlawn) u Bronksu.
IZVOR:Vikipedija
27. mart 2019. u 07:48
Vojislav Ananić
Milutin Milanković—znanstvenik svjetskoga glasa
Milutin Milanković rođe je 28. svibnja 1879. godine u Dalju kod Osijeka. Njegovi su preci došli u Dalj nakon velike seobe Srba 1689. godine pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem.
Međutim, u popisu žitelja kotara Osijek iz 1697. godine, rodonačelnika buduće obitelji Milanković, Milanka, još uvijek nema, pa sam Milutin Milanković pretpostavlja da su Milankovići došli početkom 18. stoljeća. Milankovići su se u 19. stoljeću povezali s jednom drugom srpskom obitelji, porodicom Muačević iz Osijeka. Milankovićeva majka Jelisaveta bila je rođena Muačević. Milankovićev otac Milan je umro relativno rano, 1886. godine, kada je Milutinu bilo tek sedam godina. Bavio se trgovinom i držao je prodavaonicu kolonijalne robe koja je dunavskim lađama pristizala iz Beča, Požuna i Pešte. Milutin je imao četiri brata, od kojih su trojica umrli mlađi od tuberkuloze, a brat Bogdan je nadživio i samog Milankovića. Uz četiri brata imao je dvije sestre — Milenu, koja je bila njegova blizanka, i Vidu.
Osnovnu školu završio je kod kuće u Dalju, u roku od godine dana, a onda je upisao realnu gimnaziju u Osijeku. Volio je svoj rodni dom, o čemu svjedoči i zapis u njegovoj autobiografiji “Uspomene, doživljaji i saznanja”: “Kada je pala noć, a na nebu se pojavile zvezde u onom bezbroju koji se viđa samo u slobodnoj prirodi, Dunav je izgledao lepši, tajanstveniji i veličanstveniji no preko dana. A kada ga obli mesečina, bio je čaroban. Bilo je uživanje sedeti u našoj bašti, posmatrati njegove srebrne talaščiće i slušati njihov šum. S one strane njegove mešala se sa tim šumom pesma hora bezbrojnih pevača. To su bile žabe. (…) Rado smo slušali tu muziku. Ona je bila himna životu, prirodi i večnom zvezdanom nebu nad našim glavama.”
Postojala je želja da se Milutin kao nasljednik velikog poljoprivrednog imanja pošalje na studije poljoprivrede, ali su njegove sklonosti prema znanostima poput fizike i matematike bile znatno veće. Stoga je bio vrlo sretan što je đak osječke gimnazije i tome razdoblju svojega života posvetio je dosta pažnje u svojim “Uspomenama”. Tako piše o svojem profesoru Varićaku, poznatom matematičaru, članu JAZU i SANU. “Već mi je Varićak govorio da u carstvu nauka ima negde nenaseljenih i neobrađenih krajeva izvan ili između gustih naučničkih naselja. Stadoh da razmišljam gde se nalaze ti sasvim ili nedovoljno obrađeni krajevi da bih onde mogao steći svoj skromni naučnički posed, a možda i celo vlastelinstvo.”
Ispit zrelosti Milanković je položio s odličnim uspjehom i 1896. godine je upisao Tehničku visoku školu u Beču. Institucija je bila vrlo ugledna škola, na kojoj je, izuzetno zajedno tadašnje tehničko visoko učilište, bila izrazito njegovana matematika.
Milanković je diplomski ispit za građevinskog inžinjera položio u lipnju 1902. godine 5 projektom betonskog mosta. Odslužio je vojsku odmah poslije diplomskog ispita, a tad se prvi puta našao pred materijalnim poteškoćama, jer su porodične obaveze postale veće, budući da su i druga braća bila pošla na studije. Međutim, ujak Vasilije Muačević je tada našao načina da osigura sredstva kako bi Milutin mogao nastaviti studije i otići ponovno u Beč da spremi polaganje doktorskog ispita iz tehničkih znanosti. Doktorski ispit Milanković je položio 1904. godine obranom disertacije “Teorija linija pritiska”. Teorija linija pritiska nije bila nova sama po sebi, ali je Milankovićev pristup problemu bio sasvim originalan. Doktorsku disertaciju objavio je u uglednom njemačkom časopisu “Zeitschrift fuer mathematik und Physik” 1907. godine. Godine 1905. Milanković se zaposlio u znamenitom bečkom građevinarskom poduzeću “Adolf Baron Pittel, Betonbau-Unternehmung”.
Od tada Milanković gradi mostove, brane, vijadukte od armiranog betona širom tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Njemu je 1906. godine povjerena rekonstrukcija krila Tehničke visoke škole u Beču prema Karlovoj ulici, što je dokaz povjerenja njegovih profesora u njegovu stručnost. U ovoj građevinarskoj firmi Milanković je proboravio do jeseni 1909. godine, kada je po pozivu koji su potpisali Jovan Cvijić, Bogdan Gavrilović i Mihailo Petrović došao u Beograd zauzeti katedru primijenjene matematike poslije Koste Stojanovića. Za izvanrednog profesora Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu postavljen je 3. listopada 1909. godine. Od 1909. teče njegova znanstvena karijera usporedno s nastavnom, a bio je i uzoran učitelj. Za sve tečajeve i sva predavanja Milanković je ostavio rukom pisana predavanja, a napisao je i nekoliko fakultetskih udžbenika. Poslije Prvog svjetskog rata, dolaskom ruskih znanstvenika — emigranata proširena je kadrovska osnova Filozofskog fakulteta. Milanković je tako između dva rata predavao nebesku mehaniku i povremeno teoriju relativnosti, a poslije Drugog svjetskog rata do 1955. godine, kad je penzioniran, predavao je nebesku mehaniku i povijest astronomije. Objavio je oko 100 radova, znanstevnih priloga, monografija i sintetičkih izlaganja. Bio je zainteresiran za suvremene znanstvene metode i prvi koji je u Jugoslaviji koristio vektorijalnu analizu u svojim predavanjima. Odmah poslije Prvog svjetskog rata predavao je u Jugoslaviji Ajnštajnovu teoriju relativnosti. Njegov znanstveni interes bio je vrlo širok: kretao se od problema nastave matematike u srednjoj školi, preko građevinskih konstrukcija, reforme kalendara pa sve do značajnih geofizičkih teorija.
Milanković je u Prvom balkanskom ratu sudjelovao kao pomoćni oficir, a Prvi svjetski rat ga je zatekao na svadbenom putovanju, kod njegove kuće u Dalju, pa je bio prvo interniran u logor u Nežideru, a poslije u Budimpešti, gdje je imao pravo raditi u biblioteci Mađarske akademije znanosti. Milanković se već 1912. godine počeo interesirati za tzv. solarne klime planeta i temperature koje vladaju na planetima, pa je o tome objavio i niz radova. Ovom je problemu posvetio i čitavo vrijeme svoje internacije u Budimpešti i do polovice 1917. godine sastavio je svoju knjigu “O primeni matematičke teorije sprovođenja toplote na probleme kosmičke fizike”. Ovo je djelo izašlo na francuskom jeziku i objavljeno je 1920. godine u izdanju JAZU u Parizu. Ovom publikacijom Milanković pristupa zasivanju svoje teorije o glacijalnim periodima ledenog doba. Nakon ovih je otkrića postao poznat u znanstvenom svijetu, a posebnu mu popularnost donosi teorija o tzv. “krivulja osunčavanja” Zemljine površine. Postavljanje pitanja o temperaturi na Marsovoj površini i o mogućnosti života na njemu također Milankoviću donosi veliku popularnost. Poslije tih uspjeha Milankoviću se pruža niz ponuda za suradnju. Jedna ponuda je pristigla od klimatologa Vladimira Koeppena koji tada piše “Handbuch der Klimatologie”. Za taj priručnik Milanković piše uvodni dio pod nazivom “Matematička klimatologija i astronomska teorija varijacija klime” koji je objavljen 1930. godine. Knjiga je bila izuzetno dobro primljena od stručnjaka te je 1939. godine prevedena na ruski jezik. Druga knjiga na kojoj je surađivao bila je djelo geofizičara Alfreda Wegenera, za koje piše tri priloga. U tim prilozima je Milanković definitivno razvio i uobličio teoriju pomicanja Zemljinih polova i ledenih doba. U skromnim uvjetima Milanković je, raspolažući samo papirom i olovkom, matematički objasnio uzroke, nastanak trajanje ledenih doba na Zemlji, dokazao veze između nebeske mehanike i klime na Zemlji i teoriju pomicanja Zemljinog
sjevernog pola.
Najznačajnija Milankovićeva znanstvena djela su: “O primeni matematičke teorije sprovođenja toplote na probleme kosmičke fizike” i “Kanon osunčavanja Zemlje i njegova primena na problem ledenog doba”. Zbog velikih zasluga koje je Milanković imao za znanost njegovo je ime dano jednom krateru na Mjesecu (s one strane koja se ne vidi sa Zemlje) i jednom krateru na Marsu. Američki znanstvenici su godine 1976., dakle nakon Milankovićeve smrti, na temelju mjerenja tragova ledenih doba na dnu Indijskog oceana, potvrdili Milankovićevu teoriju i otkrili nevjerojatno slaganje, “u nekoliko decimala”, između rezultata svojih istraživanja i Milankovićeve teorije, i to, kako kaže jedan od znanstevnika, John Imbrie, “ne može biti slučaj”. Milanković je uz znanstevna istraživanja, napisao i dva djela iz povijesti astronomije: “Kroz vasionu i vekove”, gdje je, u književnom obliku pisama zamišljenoj prijateljici, izložio razvoj astronomije, i “Kroz carstvo nauke” gdje je fragmentarno iznio pregled egzaktnih znanosti uopće. Treba svakako istaknuti i njegovu publikaciju “Tehnika u toku davnih vekova”, gdje je na popularan način izložena povijest razvoja tehnike od najranijih doba do kraja srednjeg vijeka. Milanković je i o svojem osobnom životu objavio mnoštvo podataka. Između ostalog, i njegova knjiga “Kroz vasionu i vekove” sadržava dosta autobiografskih podataka. U svojim “Uspomenama, doživljajima i saznanjima” Milanković govori o sebi od djetinjstva do pred kraj života. Svoje znanstveno napredovanje opisuje od srednjoškolskih dana do stvaranja znanstvenih teorija. Treba spomenuti da je Milutin Milanković i tvorac do sada najpreciznijeg kalendara, u kojem je kalendarska godina svega dvije sekunde duža od sadašnje tropske godine. Milankovićev kalendar zahtijevao bi korekciju tek za 28.000 godina te je on prihvaćen na Vaseljenskom saboru u Carigradu 1923. godine, ali nikada nije primijenjen u praksi. Još je za života Milanković
dobio niz priznanja, a bio je član mnogih znanstvenih društava te je učestvovao na mnogobrojnim međunarodnim skupovima.
Milanković je umro 12. prosinca 1958. godine u svojem domu u Beogradu. Prema njegovoj želji, izraženoj u “Uspomenama”, njegove su kosti prenesene iz Beograda u grobnicu porodice Milanković na pravoslavnom groblju u Dalju 13. svibnja 1966.
Svoju biblioteku, osobni arhiv i dijelove namještaja ostavio je Srpskoj akademiji nauka.
Izvor: Dr. sc. Filip Škiljan, Znameniti Srbi u Hrvatskoj, I dio, Zagreb, 2009.
27. mart 2019. u 08:59
Vojislav Ananić
Nikola Tesla — izumitelj svjetskog glasa
Nikola Tesla rođen je u ličkom selu Smiljan kod Gospića 1856. godine. Otac mu je bio sveštenik Srpske pravoslavne crkve. Sa izvjesnim prekidima u školovanju zbog svojeg krhkog zdravlja Tesla je osnovnu školu završio 1866. godine u Gospiću, a gimnaziju s maturom u Rakovcu kod Karlovca 1875. godine. Godine 1877. otputovao je u Grac i ondje se upisao u Tehničku visoku školu. Nikola je bio marljiv đak koji se s velikim entuzijazmom bacao na studiranje i na višesatni rad u laboratorijima fakulteta. Međutim, zdravstvene teškoće i materijalni problemi koji su nastupili nakon očeve smrti, prisilili su Teslu da se jedno vrijeme zaposli u Mariboru. Studije je nastavio u Pragu 1879. godine, ali ih definitivno napušta i zapošljava se u 1881. godine u jednom telefonskom poduzeću u Budimpešti. Ondje je Tesla već 1882. godine došao do zamisli kako da stvori pokretno magnetsko polje i kako da ga primjeni u indukcijskom motoru.
Potom odlazi u Pariz i Strasbourg gdje radeći na usavršavanju električnih strojeva jednosmjerne struje stječe izvjesnu praksu, tako da je mogao poduzeti konstruiranje prototipa svojeg indukcijskog motora. Najzad odlazi u New York i radi kod Edisona, tada već znamenitog pronalazača. Nedugo zatim dolazi do razilaženja između Edisona i Tesle zbog razlike u gledanjima na razvoj elektrotehnike i posebno na ulogu izmjenične struje u njoj. Tesla 1885. godine osniva “Teslino društvo za lučno osvjetljenje”, a zatim 1887. “Teslinu elektrotehničku kompaniju”. Tesla 1887.godine prijavljuje svoje najznačajnije patente koji predstavljaju fundamentalne pronalaske polifaznog sistema prijenosa električne energije, indukcijskog motora i odgovarajućih transformatora i generatora. Sve te patente otkupljuje Westinghouse na Svjetskoj izložbi u Čikagu 1893. godine. Ubrzo dolazi i do prve velike primjene Teslinog sistema: 1896. godine ovaj je sistem, putem svjetskog natječaja, izabran za korištenje snage Nijagarinih slapova. U posljednjem desetljeću 19. stoljeća Teslina istraživanja dovode do novih otkrića na polju struja visoke frekvencije i visokih napona. Tesla najprije konstruira visokofrekventne alternatore, koji dugi niz godina predstavljaju temelj emisionih radio-stanica, a onda prelazi na proizvođenje neprigušenih elektromagnetskih valova. Tesla je još 1897. godine u svojem stalnom laboratoriju u New Yorku otkrio i patentirao za radio-veze fundamentalni princip rezonancije po dva električna kola na emisionom i na prijemnom planu; on je isto tako prvi primijenio uzemljenu četverovalnu antenu. Za prijem udaljenih radio-signala Tesla konstruira čitav niz vrlo osjetljivih detektora. Tesla je u Colorado Springsu, gdje je boravio 1899. godine, otkrio i po njemu kasnije prozvani, transformator, i pomoću njega stvarao snažna električna pražnjenja u obliku munja, realizirao električno osvjetljenje bez žica i otkrio mnoge druge fizičke i fiziološke osobine struja visoke frekvencije. Ove struje primjenjuju se i danas u medicinskoj terapiji, elektrotermici i drugim oblastima, a prema principima koje je postavio Tesla. Godine 1898. Tesla je konstruirao model broda bez posade, kojim se upravljalo s obale pomoću radio-valova. U međuvremenu, Tesla je putovao u Europu i ondje je stručnjacima iz Francuske i Velike Britanije održao niz predavanja. Godine 1892. Tesla je došao u domovinu i tom prilikom posjećuje poslije Gospića Zagreb i Beograd. Nakon povratka u Ameriku Tesla nastavlja rad u svojem laboratoriju u New Yorku kojeg je 1895. godine zahvatio požar uništivši pritom mnoge prototipove, modele, aparate, spise i crteže. Međutim, Tesla je svojim radom brzo nadoknadio uništeno i ubrzo pristupa izgradnji laboratorija-radio-stanice u Coloradu od 200 kW. Sve je to iziskivalo velika sredstva.
Još je više novaca bilo potrebno za izgradnju velike radio-stanice na Long Islandu kod New Yorka. Ovo zdanje goleme površine i s tornjem visokim preko 50 metara, trebalo je opremiti mnogim postrojenjima da bi se ostvario Teslin svjetski sistem radio-veza, za emitiranje informacija kao i signala točnog vremena. Tesla nije mogao sam podnijeti takve troškove, a za ovako revolucionarno djelo još nije bilo sluha u svjetskoj javnosti, tako da do završetka radova nije ni došlo. Stalno smanjivanje prihoda tijekom Prvog svjetskog rata i konstantni sporovi koje je Tesla vodio s drugim znanstvenicima zato da bi zaštitio svoje patente utjecali su na intenzitet i efikasnost Teslinih radova.
Ipak, iz toga perioda proističu, između ostalih, njegovi patenti iz strojne tehnike (parne turbine) i industrijske kemije (postupak za dobivanje ozona).
Tesla se u godinama nakon Prvog svjetskog rata bavi pisanjem stručnih članaka, autobiografskih podataka i kritičkih osvrta na pojedina aktualna pitanja od općeg značenja. Teslina imaginacija ni u to vrijeme ne miruje. Njegovi crteži-planovi raginacija ni u to vrijeme ne miruje. Njegovi crteži-planovi raketnog automobila i aviona-rakete za vertikalno uzlijetanje nisu ni danas izgubili na aktualnosti i interesu. Jedan od Teslinih intervjua, objavljen još 1917. godine u časopisu “The Electrical Experimenter”, pokazuje da je on već tada imao kompletnu zamisao radarskog sistema sa emisijom i refleksijom trenutnih snažnih impulsa. Svoju ideju o interplanetarnim telekomunikacijama pomoću ultrakratkih radio-valova izložio je Tesla još 1921. u članku koji je objavio časopis “Electrical World”. Poslije 1930. Tesla se postepeno povlači u usamljenost, koju jedino prekidaju posjete najbližih prijatelja ili rođaka. Svoj veliki ugled Tesla je u prvim godinama Drugog svjetskog rata aktivno založio da bi podržao i ohrabrio borbu svojeg naroda u domovini za opstanak. Tesla, čovjek koji je svojim djelom obogatio čovječanstvo, umro je u materijalnoj oskudici, u sobij ednog njujorškog hotela u siječnju 1943. godine, gdje je proveo i posljednje godine svojega života.
Za svoja otkrića Tesla je dobio najveća priznanja. Mnogi fakulteti, akademije i znanstvene institucije promovirali su ga kao počasnog doktora znanosti ili mu dodijelili povelju i medalju za visoke doprinose i zasluge u tehnici i znanosti. U vrijeme kada se navršilo 100 godina od Teslina rođenja, Međunarodna elektrotehnička komisija usvojila je njegovo ime za naziv jedinice magnetske indukcije (oznaka T), pa je na taj način i Tesla stupio u red najzaslužnijih ljudi za razvoj znanosti o elektricitetu, kao štoje to slučaj s Faradayem, Maxwellom, Voltom, Ampéreom, Hercom i drugim zaslužnim velikanima. Teslina ostavština: knjižnica, dnevnik iz Kolorada u rukopisu, prepiska i drugi dokumenti, laboratorijski instrumenti koji su se sačuvali, kao i neke osobne stvari, nalaze se u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu. U ovom muzeju čuva se i urna s njegovim pepelom. U Smiljanu je na 150. godišnjicu Teslina rođenja, 10. srpnja 2006. godine, otvoren u njegovoj rodnoj kući memorijalni muzej.
Izvor: Dr. sc. Filip Škiljan, Znameniti Srbi u Hrvatskoj, I dio, Zagreb, 2009.
14. januar 2020. u 18:55
Vojislav Ananić
MIHAJLO PUPIN
https://www.youtube.com/watch?v=1pPl69NNduc
14. januar 2020. u 19:00
Vojislav Ananić
NIKOLA TESLA
https://www.youtube.com/watch?v=cZPb7LXM8qs