Portal Poreklo objavljuje feljton Miodraga Nedeljkovića „Ko su Šumadinci“, koji je prvi put publikovan 2001. godine u dnevnom listu „Glas javnosti“
Priča o tri brata
Sovijanići vode poreklo od braće Miloša i Jovana, koji su, po svemu sudeći, sinovi Sovije i Mijata, po kojem im je staro prezime Mijatovići. Od Miloša su Karovići, a od Jovana Todorovići i Jevtovići. Jovanov sin Todor (r. 1787) imao je sinove Vasilija (r. 1807), Radosava (r. 1813), Milana (r. 1815), Miloja (r. 1817) i Jevtu (r. 1843), a njegovi unuci, izuzev Jevtinih potomaka (Jevtovića), zadržaće prezime po njemu (Todorovići).
Pada u oči da na čelu Grivca u prošlom veku stoje ljudi iz roda Sovijanića, i to ogranka Karovića. Tako je Milić (r. 1787), upravo čovek za koga je knez Miloš rekao da je valjan („karo”), kmet u selu 1831. godine. Milić je upisan tada sa sinovima Jovanom (r. 1821), Kuzmanom (r. 1825) i Stevanom (r. 1830). Tri decenije kasnije, u popisu 1863. godine, Milićevi sinovi se vode kao Karovići i žive nepodeljeni, u bratskoj zadruzi koja ima 19 članova. Sva trojica su ženjena, i imaju porod. Kućni starešina je najstariji brat Jovan, koji je istovremeno i kmet u selu.
U mnogim šumadijskim naseljima je sačuvano sećanje pojedinih porodica o vremenu i načinu doseljavanja na današnje prebivališta. Etnolog Borivoje M. Drobnjaković je zapisao da se vrlo često može čuti priča o tri brata i tri petla, tj. kako su iz zemlje matice pošla po tri brata, noseći po petla, pa se svaki od braće naseljavao u onom mestu u Šumadiji gde mu je petao zakukurikao. Najčešće su ovi doseljenici bivali prvi žitelji ovih naselja, pa ih potomci i kasniji doseljenici smatraju osnivačima naselja.
U potvrdu ovome služi i činjenica da su potomci tzv. osnivača najbrojnije i najrazgranatije familije u selu i da su položaji koje imaju njihova imanja i mesta na kojima su im kuće odista najpovoljniji. Prirodno, onaj ko se prvi nastanjuje ima tu prednost da bira najbolje tle, sunčanu stranu, plodno zemljište, položaj uz izvor i reku, jer je voda bitan preduslov življenja, itd.
Međutim, naziv „osnivači sela” se mora uzeti sa izvesnom ogradom. Nesumnjivo je da su u najpretežnijem broju šumadijska naselja vrlo starog postanja, što svedoče stara groblja u njima i starinački rodovi koji su se održali do danas, te, prema tome, život u ovom predelu nikada nije utihnuo, a kamoli zamro. Ovo potvrđuje i to što se u srednjovekovnim spisima i turskim okupacionim popisima bezmalo sva šumadijska sela pominju pod današnjim nazivima. Stoga je ispravnije reći da su tzv. „osnivači naselja” zapravo obnavljači života u naseljima koja su zatekli kao pusta ili porušena.
U jaseničkim selima se pouzdano pamti ko su prvi naseljenici, tačnije obnavljači života u njima. Za ove doseljenike se kaže da su zakopali, tj. osnovali selo, a ponekad, što je pogrešno, i da su mu dali ime. Prvi doseljenik u Blaznavu je bio Lazar, predak današnjeg roda Đilasovića. Vinču je „zakopala” baba Vida, čiji su danas potomci Lazići, po njoj nazvani Vidići, a Žabare je zasnovala baba Jagoda. Po predanju, baba Jagoda je došla iz susednog Goroviča, a iz Žabara je potom prešla u Junkovac.
IZVOR: Mile Nedeljković, “Ko su Šumadinci”, Glas javnosti 28. mart 2001. godine
Komentari (0)