Bratstva i podgrupe Vasojevića

216 komentara

1. 24. mart 2017. u 06:53

   vojislav ananić

   Albanska nlemena, srodna srpskim plemenima nemanjićkog porijekla

   Pored predanja kod Srba, da su dva albanska plemena od dvojice braće koja su braća trojici predaka srpskih plemena, postoji i kod Albaneza slično predanje. Ruski učenjak Pavle Ravinski proučio je Crnu Goru i napisao veliko djelo sa naslovom Černogorija u više knjiga. U svome kraćem radu sa naslonom Građa za istoriju Vasojevića (u cetinjskoj „Novoj Zeti“ za 1889 god. str. 153 i 154) navodi knjigu: N. Hecquard, consul de France a Sckutari „Histoire et desrription de la Hantr Alhanie ou Guegarie Paris. 1859. Po Ravinskoga prevodu, donosimo to albansko narodio predanje: „Tri brata Haso, Kolač i Vaso, pošto su ušljed siromaštine i gladnih godina. ostavili Srbiju, a istodobno, da bi izbjegli nepravde i zulume, koje su slabiji podnosili u to besudno doba, krenuli su, nadajući se u Boga zaštitnika nesrećnih, u tuđe zemlje, da nađu sebi novo žilište, ili da izgube glavu. Oni su poveli sobom i svoje žene (đece nijesu još tada imali); svoj mali prtljag natovarili su na dva konja; poveli su 25 koza i malo druge stoke, da se rane mlijekom od njih u tečaju čitavog svoga puta. Dani, neđelje i mjeseci su prolazili, a ta porodica, skitajući se tamo-amo, po neznanim putanjama, kretala se naprijed, ne nalazeći udesna mjesta da se nastani. Zima se primicala; oni su mogli poginuti u ledu i snijegu; rijeke i tihi potočići nadošli su od kiša i pregrađivali im put; hrane, kako za njih, tako i za životinju, moralo je skoro nestati, jer je nastupilo vrijeme, kada sva priroda obamire. Svaki od njih mislio je o tome, ali nije smio kazati drugome, bojeći se da ne panu u očajanje. Nastala je noć, kad svaki čovjek umoren putom, hita da uspostavi svoje sile snom, ali san se nije hvatao njihovih očiju. U ostalom jedne zore, kad sunčane luče još nijesu bile pozlatile travu i cvijeće, kada su rosne kapljice visile kao brilijanti pa listićima, kad ševa svojom pjesmom hrabri svoje tiće n obećaje im, da će sva njena briga biti da im u tečaju toga dana dobavi nužnu hranu; kad se najposlje, sve živo sprema novome životu sa novim silama, na zapadu, s one strane r. Cema, braća ugledaše bijele vrhove Koma. Sa te tačke oni su mogli pogledati neizmjerni prostor oko sebe. “Ah, povikao je Vaso, najmlađi i najmudriji od sve braće — taj prostor, koga viđu, ta visoka gopa mora biti kraj našeg dugog i umornog putovanja. Čini mi se kao da nas ta gora predusrijeta slatkim osmjejkom i dariva nam novo otačastvo, novu kolijevku za naše sinove i naše novo pokoljenje, koje će s vremenom biti silno i jako. Ti oblaci, koji se kupe u podnožju te ogromne planine pokazuju da je zemlja tamo bogata i plodna. Tamo je vode izobilja; tamo potočići kao divokoze skaču sa litice na liticu i savijaju se po ravnicama, dajući im hranu i život. Tamo će pasti naša stada, koja će se razmnožiti do bezbrojnosti. Tamo ćemo naći zemlju, koja će obilno nagraditi onoga, ko je bude umio raditi“. Ove riječn ohrabriše sviju i oni veselo krenuše naprijed.
   Prolazeći po trudnim putanjama i kroz mračie i guste borove šume, oni su najposlje došli u prostranu i bogagu dolinu, pokrivenu ćilimom od zslene travs i cvijeća ugodnog ne samo oku, nego i mirisu; ona izrezana potočićima čiste i bistre vode, a njima za hranu služi snijeg na planinskim vrhovima. Tamo, pod sjenkom staroga duba, oni ugledaše starca sa dugom bradom i bijelim kao snijeg kosama, koji klečaše na koljena i uznosaše svoju molitvu Bogu. Njegova veličanstvena figura, blagorodni izraz lica, na kome se jasno iskazivala čistota njegove duše, njegovo svijetlo čelo poticali su gledaoca na uvaženje i obožavanje.
   Kada su se oni primakli, starac prekine molitvu i upita ih, ko su oni i kuda idu; na to mu odgovori najstariji brat Haso, a poslje toga starac im reče: „Đeco, mora biti da ste vi dobri ljudi, n zato vam Bog daje blagoslov; vi stojite na zemlji, na kojoj nema čovječijeg traga, ali koju je ruka Stnoriteljeva odarila darovima, kojih više nigđe naći ne možete. Zatim hvaleći tu prirodu produžava dalje: „Ovdje ćete, o moji ljubazni sinci, naći mir i provest ćete vaš život u sreći i bogatstvu, ako među vama bude sloge, p ako budete izbjegavali kavgu, koja često biva u velikim porodicama, kada nema mudrog i opitnog starješine, koga mlađi poštuju. Zato im on savjetuje, da se raziđu, i da Haso ide na istok, k dolini r. Cema; Kolač na sjever. A ti Vaso, govori starac, produži tvoj put po zapadnom kraju gope, na kojoj smo. Kad dođeš na prostranu ravnicu, pokrivenu travom i cvijećem, a oko nje visoke planine pokrivene snijegom, tada se ustavi i tu napravi sebi stan: tamo ćeš naći blagu klimu i prirodu, koja će nagraditi tvoj trud i vještinu. Kolač zahvaljujući starcu na savjet, moli ga da ih ne primorava na diobu, a radi toga, da se sloga drži među njima i da im bude starješina. „Ne, ne, đeco moja“, odgovara starac, „ja ne mogu više živjeti među ljudima, moj život moram provoditi u samoći i kajanju, moram mučiti i šibati moje tijelo na koliko mi božanska milost dade moći, da bi duša postala čista i bezgriješna, dostojna da po volji Gospoda moga zauzme mjesto među sretnpm stanovnicima neba. No ne računajte da ja mrzim ljude; niti je očajanje, niti poročne strasti pobudile mene na ovakav život; to je samo moj zavjet, koga ja moram tačno ispuniti i samo me smrt od toga zavjeta osloboditi može“. Poslje toga Vaso se prvi riješi da se pokori starcu i pavši na koljena pred starcem reče: „Oče! Mi ćemo se rastati; mi ćemo te ostaviti. jer nam ti to naređuješ, na koga polažemo svu našu nadu; sada nam daj tvoj blagoslov, koji će nas pratiti i štititi u našim novim žilištima. Ti naš oče, ne prestaji moliti se za nas; ti, mislim, nećeš nas zaboraviti, je li istina? Smiluj se i okreni kad god tvoj pogled k tim stranama, kuda mi idemo, da se nastanimo. Kad se oblaci dima sa oltara, koje mi podignemo, uprave k nebu, sajedini i ti tvoje molitve s našima, da budu Bogu milije i ugodnije.“ Za tim se braća rastadoše plačući kako jedan za drugim, tako i za sgarcem.
   Jedanput sunčana svjetlost još nije bila obasjala zemlju, a na istoku se pokazala neka neobična svjetlost. Ta pojava bila je nova za svakoga; na nebu se napravi krug, iza kojeg letijahu iskre kao kad plamen treperi na vjetru. Pojava ta pokazala se u zemlji, đe je živio Haso. Prošlo je već dvije godine od kako se braća rastaše sa starcem i sve njihove brige da ga nađu ostaše uzaludne. Kroz pet mjeseca on se upokojio u krilu Gospoda, ali o smrti njegovoj niko nije znao ništa.
   Haso, računajući svjetlost za neko priviđenje pozove ženu radi višeg uvjerenja u tu čudesnu svjeglost, koja je sijala na istom mjestu sve sa višom silom i jakošću. „Oh! povika on, ovo je zaista nekakvo čudo, to je znak za kojim se mi moramo uputiti. Srce mi govori, da to moramo učiniti. Idimo!“ Oni idu i nalaze na tom istom mjestu čovjeka, koji leži na postelji od slame, glava mu je počivala na kamenom podglavaču; ođeven je bio u crne haljine od prostog sukna; u rukama prekrštenim na grudima, nalazio se mali krst od crnog drveta, izvezen tankim zlatnim končićima, a tim je bilo pretstavljeno stradanje Histovo; blizu njega nalazahu se brojnice. Ispod sjenke drva, koje se bjehu navile nad njim kao da bi htjele zaštiti tjelo od nepogode, ppelijetahu raznovrsne tice i čujahu se melodični zvuci nježni i prijatni, kao da poje hor nebeskih anđela. Laki i prijatni miris dolazio je od tijela; miris taj nije bio nalik ia one mirise, koje ljudi umiju dobijati od cvjetova, to je bio miris koji je kadar zanijeti i opojiti, i koji baca dušu u neki izvanredno slatki ekstaz. Svjetlost je okružavala glavu pokojnika, ali to bješe neka svjetlost neobična, nalik na onu, koja biva na polusima pri zalasku sunca. No ko je taj smrtni, koji je okružen sa toliko čudesa i koji neće da se probudi, da uživa tolika blaženstva? Daleki glas odgovorio je: „To je pustinjak Koma, čija se duša, zahvaleći njegovim svetim djelima i podvizima, sada nalazi u carstvu nebeskom među svetiteljima i ugodnicima Božjim. Podigni na tom mjestu hram, spomenik tvrdi i trajni, pa neka ljudi dolaze u njega, da proslavljaju sv. Ivana knjaza iz bosanske kraljevske porodice, koji se odrekao svijeta i posvetio se Bogu i čije vrline i pobožnosti pobijediše lukavstvo đavolsko i zlobu ljudsku”.
   Rovinski ističe, da ima mnogo fantastičnoga u ovome predanju. Po narodnoj filosofiji „nije ništa bez ništa”, pa prema tome i iz ovoga će se moći kritičnom analizom da izdvoji i nešto istorijske istine.
   Njemački učenjak Dr Johau Georp von Hahn u svome delu Albanesischc Studien (1854) navodi ovo narodno albansko predanje koje donosimo po prevodu Rovinskog („Nova Zeta“ za 1889 g. str. 239 i 240): — „Rodonačelnik Hota i Trepčana bio je neki Keći (Ketschi), za njega se ne zna odkuda je, ali po pretpostavci autora on je bio Arnaut, jer njegovi potomci (Hoti, Trepčani ? govore arnautski, a uz to su i vjere katoličke.) Po narodnome predanju Keći je pobjegao od turskog zuluma u slovenske zemlje i to baš tamo đe danas žive Piperi. On je imao 6 siiova: Lazara, Bana, Mrkotu, Kastra, Vasa i Pipera. Kad su odrasli, jedan od njih ubije u nekoj svađi jednog starosjedioca i ušljed toga morali su svi da bježe. Otac pak zbog starosti nije mogao da bježi, a zaustavi kod sebe i najmlađeg sina, koji je takođe bio slab i hrom. Zato on zamoli bratstvo ubijenoga da mu oproste. Oni mu oproste i dopuste, da zadrži kod sebe najmlađeg sina, te su od njega i postali Piperi. Ostali se nasele u Trepčanima (Zagrebač?).
   Mrkota je više volio uživanje i lak život, nego slobodan skitnički živog u gorama n preseli se na ravnicu na dva sata na zapad od Podgorice, đe se njegovi potomci i do danas zovu po njegovom imenu Mrkotići (Mrke u Piperima na sjever od Podgorice?); oni su također Slaveni i pravoslavne vjere. Oni što su ostali u Trepčima postradaju jedne godine od nerodice. Žito je rodilo samo u ravnici oko Bijeloga Drima. Dvojica mlađe braće odoše tamo. Kad dođu u Peć, nađu u hanu dvije lijepe đevojke, koje isto bijahu došle da kupuju žita. Momci se dopanu đevojkama i počnu ih raspitivati ko su i kuda idu, a za tim reku za sebe, da su one jedinice kćeri bogatih roditelja i da bi oni, kad bi se oženili s njima, dobili bogato našljedstvo i toliko zemlje, da bi dosta bilo ne samo za njih, no i za njihovu već oženjenu braću. Momci odgovore da ne znadu, da li će se braća na seobu saglasiti, jer iako žive odijeljeno od oca, opet su tako blizo, da se mogu često gledati; najposlije riješe, da se sva četiri ostala brata tu sastanu i zajedno riješe. Bpaća dođu u Peć i u rečenom hanu nađu roditelje đevojačke i s njima krenu njihovim postojbinama.
   Jedna je đevojka bila iz Rječice (Redschiiza mora biti zlorječica) i izbere sebi za muža Vasa, od kojeg su Vasojevići, koji su po riječima autora poznati kao razbojnici i ne dadu prolaziti karavanima iz Gusinja, Bjelopolja i Rožaja. Oni se djele na gornje i donje: prvi žive oko Riječice, koja pada u Lim, a drugi se nasele u Lijevoj rijeci, zato se i zovu Ljevoriječani. U starinu Lijeva rijeka nije bila naseljena; no mnogi od njih, što su bili najprije naseljeni na Riječici pobjegnu od tuda od Turaka i tako se naseli Lijeva rijeka, a poslje kad su Turci počeli manje navaljivati oni se ponovo upute na Rječicu. Druga đevojka bila je iz Dukađina, blizu Đakovice; ona je uzela Kastra, od njega proizlazi Kaztrovieh (Krastenići?), koji svi govore arnautski, a po vjeri većina ih je muhamedanaca. Lazar, Ban i Kemi ostaše u Trepču i poslje se podijeliše.
   U oba ova predanja vidimo, da je uzrok seobi zulum od osvajača Turaka; a sličnost ova dva predanja kod Srba i Arnauta daje nam s jedns sgrane kao neko jemstvo za njihovu istinitost, a s druge pokazuje nam, da je tu bila i smjesa između dvaju plemena, Srba i Arnauta, kad ih je ujedinila jednaka sudbina i jednaka mržnja protiv Turaka kad još nije među njima bilo vjerske razlike.
   Vojvoda Marko Miljanov u svojoj knjizi „Život i običaji Arbanasa“ navodi da se Kećo dva puta ženio. Sa prvom ženom imao je sinove: Ozra, Vasa, Krasa i Pipa, a sa drugom Ota i Bača (navedeno po Vešovićevoj knjizi „Pleme Vasojevući str. 96 i 97).

   IZVOR: Dinarska plemena Nemanjićskog porijekla, Milan Karanović

   Odabrao i obradio: Vojislav Ananić

   Odgovori

   • 6. maj 2017. u 19:04

     Dejan

     Bog vas blagoslovio Vojislave, sažet i detaljan članak o bližem poreklu. srpskih i arnautskih plemena i našim precima, poštovanje vama i srdačan pozdrav

     Odgovori

2. 24. mart 2017. u 06:55

   vojislav ananić

   Razmatranja profesora Erdeljanovića o tim plemenima

   Profesor Etnologije na Beogradskom univerzitetu i akademik, dr. Jovan Erdeljanović u svojoj etnološkoj studiji Postanak plemena Pipera (jednog od pet plemena koje izvode svoje porijeklo od Nemanjića), štampanoj u Srpskom EtnografskomZbornnku knj. XVII dao je pregled svih tih predanja o porijeklu plemena koji svoju starinu vežu za Nemanjiće i propratio ih sa krigičkim razmatranjima, strogo naučno. Pregled svih tih predanja i njihovih varijanata, kritički razmotrenih, donosimo kao neophodno potreban radi daljih sakupljanja varijanata, ukoliko nisu već zapisana i gde štampana.
   Pošto je razmotrio od čega je plemensko ime Piperi i da je od nadimka Piper, Piperko, koji označuje malena i hitra čoveka (mališana, mališu), i da je docnije uobičajeno kao krsno lično ime, prelazi na kritična razmatranja o broju braće i veli: „Ovo starinsko predanje o nekolicini braće Pipu, Ozru, Vasu itd. od kojih bi postala neka sadašnja srpska i arbanaška plemena, već je na toliko mesta u književnosti ispričano, da ga je izlišno ovde ponavljati. Pomenuću samo, da ima nekih razlika u pojedinostima Tako neki, i njih je najviše, navode predanje, da je bilo petero braće: Pipo, Ozro, Vaso, Kraso i Oto (t. j. Hoto); po jednom arbanaškom predanju bilo ih je čak šest i neki se od njih zovu drukčijim, arbanaškim imenima (b. J. G. v. Hah: „Albanesische Studien“ sgr. 185-188; tako i Gopčević: „Oberalbanien”, sgr. 573); po drugom brđanskom predanju bilo ih je samo trojica: Ozro, Pipo, i Vaso (npr. R.: „Pjesme iz Vasojevića“, u „Crnogorci” za 1884, br.6., str. 46; ili Rovinskog „Černogorija II, 1, str. 29 i 92: i dr.) a vasojevićko predanje uzima četiri brata, a za Pipa se ne tvrdi pouzdano, da im je bio brat (B. Lalević i Iv. Protić: „Vasojevići”, Etnograf. Zbornik, V. str. 536).“ – (str. 323)
   Zatim uzimlje Erdeljanović, u razmatranje i predanja odakle su ta braća krenula, pa veli: „Dalje se još osobito kazivanja ne slažu u tome, odakle su mogla biti doseljena ta braća. Jedni kažu, da su bili iz Stare Srbije: od Šar-planine (kao u Rovinskog, na pomen. mestu) ili „iz Dukađina“ (pećska nahija”, kod pomen. R. :„Pjesme iz Vasojevića”); po drugima su bili iz Hercegovine (Lalević i Protić: „Vasojevići”, na navedenom mestu); u Katunskoj Nahiji, naročito kod Ozrinića, kazivali su mi najviše, da su bili iz Bosne; itd.“ (str. 323).
   Iza toga izlaže predanja i o vremenu kada su ta braća krenula, propraća to sa nekoliko svojih kritičkih napomena i veli: „Ni po vremenu u koje uzimaju da su ta braća živela, predanja se ne slažu: po jednima — i njih je najviše — to je bilo u vrlo davnašnje doba, koje se ne može bliže odrediti; a po drugima ta su braća živela u vreme turskog zavojevanja: po padu „srpskog carstva“ ili po osvojenju Bosne i Hercegovine, itd, i sklonila se u Brda ispred Turaka. A isto je takvo neslaganje i o mestu, sa koga se uzima, da su se ta braća razišla na razne strane: jedni vele da su se razišli iz Pipera; drugi kažu, da su došli najpre na Kčevo, pa tu ostao Ozro, a ostali pošli dalje; itd. (str. 323 i 324).
   Posle toga etnolog Erdeljanović uzimlje u kritička razmatranja i predanja koja je on sam zabilježio, ispitujući pipersku plemensku oblast, i veli: „ U samim Piperima slušao sam dva raalična kazivanja. Ali na žalost oba ta kazivanja imaju jedan nedostatak, koji im oduzima vrednost one prvobitne starine, koju su morali nekad imati. Taj je nedostatak u ovome. Pre dvanaest do trinaest pasova počeli su se u Pipere doseljavati iz Lutova u Bratonožićima potomci jednog jakog bratstva, koje je uz to i znatnog roda. Oni su uspeli, da se nasele gotovo po svima delovim današnje piperske oblasti i tako su se namnožili, da sad čine najjaču srodničku granu u Piperima. Ti su doseljenici imali među svojim precima jednoga, koji se zvao Pipo Nikolin, a koji je živeo npe grinaest do čegrnaest pasova (J. Erdeljanović: iBratonožići“, str. 600). I jedno to što se on zvao Pipo punim imenom: Piper — a drugo što su ovi njegovi potomci usled svoje jačine i mnogobrojnosti postali glavnim pretstavnikom plemena Pipera, oni su i samo plemensko ime, Piperi“ prisvojili sebi i smatraju sebe za prave Pipere. Sve pak starosedeoce oni zovu „starima „starim svijetom“ i „Lužanima“. Da oni nemaju pravo zvati sebe pravim Piperima, imamo jasan dokaz u tome, što je njihov predak Pipo Nikolin živeo tek pre od prilike 350 godina (13 do 14 pasova po 25 godina), dakle oko sredine Š veka, a mi imamo sasvim pouzdan pisani podatak, da se pleme Piperi zvalo tim svojim imenom još u sredini 15 veka“. (str. 324).
   Na osnovu svega rope izloženoga prikazuje Erdeljanović proces postanka i razvitka plemenskog i veli: „Nu ova „jačica piperska prisvojivši sebi na silu staro plemensko ime učinila je nasilje i starim predanjima o postanku plemena Pipera. Starosedeoci piperski, kojih ima još i sada priličan broj, istina vazda poriču tim došljacima pravo da se samo oni smatraju Piperima i energično odbijaju od sebe nazive „stari svijet“, „Lužani“ i dr., koje smatraju za pogrdne. Ta raspra oko porekla je bivala šta više i povod sporovima i oštrim sukobima, pa je zbog toga bilo jednom „davijanja (žalbi, poglavito crnačkih) i pred knezom. Ali kraj svega toga piperski su starinci učinili znatan ustupak jakim i uglednim brastvima lutovskih doseljenika, od kojnh su, kao što smo nideli, u poslednjim stolećima redovno birane i plemsnske vojvode i druge starešine. Starosedeoci su naime gledali, da dovedu svoje pretke u neku tobožnju srodničku vezu sa precima tih novih „Pipera”, a novi su im sami išli u tome na ruku. Manja starosedelačka bratstva primila su i krsno ime lutovskih dosenjenika, da bi se sa njima što više izjednačila.
   Na taj način je došlo do toga, da se staro predanje o prvom pretku ilemena Pipera, koje je bez sumnje i onako bilo tamno i neodređeno, spojilo sa predanjem o precima lutovskih doseljenika. I tako u sadašnjem kazivanju piperskom o pretku „Pipu” ima pored sasvim pouzdanih, određenih podataka, koji su mu došli iz lutovskog predanja, još i takvih podataka, koji su mu nesumnjivo dodati iz nekog starijeg predanja”. (str. 324 i 325).
   (6) Kao dopunu tome izlaže Erdeljanović predanja o tim plemenima koja su zabilježena u Crmnici, u Staroj Crnoj Gori: „Jedno je kazivanje pipersko; koje se poglavito priča u Crncima, da je Pipo imao četiri brata: Ozdra, Vasa, Ota i Krasa; i da su se oni u davnašnje doba, ne zna ss kad, razišli iz današnjih Pipera, a Pipo da je ostao i naselio se više predela Mrka ili u selu Svibi. Od Pipova potomstva su svi Piperi, pa n starosedeoci u Crncima (koje inače svi smatraju za „Lužane”) su od Pipova unuka, Andrije. Ovo glavno kazivanje pojedinci izmenjuju ili dopunjavaju sa još ponekim pojedinostima ili sasvim na svoj način, npr. da je Pipo bio vojvoda Ivana Crnojevića; da je i Brato predak sadašnjeg plemena Bratonožića, bio brat Pipov, ali samo po ocu, a ne po majci; itd. Drugo je kaznvanje, da su četiri brata Pipo, Ozro (ili Ozdro), Vaso i Oto dobegla ispred Turaka iz neke od istočnih srpskih zemalja u Brda i odatle se razišli na razne strane, te Pipo došao u Bratonožiće a njegovi potomci prešlp u sadašnje Pipere. Jedni (a među njima i drbar pametar, starac Vukić Simov Đurković iz Zavale) kažu, da su pomenuta četiri brata bili sinovi Nikole Gojkova, koji je iz Pirota utekao od Turaka i došao najpre u Kom, pa zatim stojao neko vreme po Lijevoj Rijeci i na planini Nožici (u današnjim Vasojevićima) i najzad prešlo u Bratonožiće u Zmijinac. Za to vreme su mu se tri sina preselila u druge krajeve, a Pipo se nastani u Lutovu. Drugi opet vele, da su pomenuta četiri brata dobegla od Prizrena otprilike „po Kosovu”. A starac Radonja Radević (Petrović) cz Ožega kazivao mi je, da su ta braća bili unuci ,,bana Strahinje od Kosova” čiji je sin. „ban Zdrinoje prebegao u predele današnjih Vasojevića i „panuo na Lopate”. Od njegovih sinova Pipo je sa Lopata prešao u Bragonožiće u Lutovo. Svi pak pripovedači nastavljaju dalje na ovaj prvi deo svoga kazivanja predanje o grananju lutovskih brastava kako onih što su ostala u Lutovu gako i onih što su se preselila u Pipere. A to js predanje već sasvim novo i o njemu ćemo govoriti dalje, u odeljku o novim doseljenicima.” – (str. 325 i 326.).
   (7) Završujući razmatranja sa time da ima 14 starih brastava Pipera sa 218 domova i o svemu tome daje Erdeljanović ovaj naučno značajan zaključak: „Iz ovoga što smo naveli vidi se jasno; kako sad u samom narodu u plemenu Piperima nema nimalo pouzdanih i saglasnih predanja o postanku i o prvom pretku ili o prvim precima toga plemena. Može se verovati samo toliko, da u navedenim kazivanjima ima i ostataka od vrlo starih predanja, od onih koja se odnose još na staro pleme Pipepe. Nisu od malog značaja za ovo pitanj i dva stara predanja. Jedno je od njih ono opšte poznato i jako rasprostranjeno brđansko, crnogorsko i severnoarbanaško predanje o nekolicini (trojici, četvorici ili petorice) braće od kojih su današnja srpska i arbanaška plemena: Piperi, Ozrinići, Vasojevići; Krasnići i Hoti. Kao što smo i napred naglasili, u ovome predanju, svakako ima nečega stvarnog. A ovde vredi naročito istaći, da je vrlo znatno, što sva tri srpska plemena Piperi, Ozrinići i Vasojevići slave Sv. Arhaiđela i što sva tri imaju nazive načinjene od ličnih imena (od Piper, Ozrjen i Vasoje). Drugo je staro predanje, koje je očuvano u samim Piperima; da se je „Pipo” predak svih Pipera, bio nastanio više Mrka ili u Svibi. Možda je i to predanje očuvalo tačnu ili približno tačnu uspomenu o mestu stanovanja pravog praoca onog jezgra, iz koga se posle razvila najstarija srodnička grupa pod imenom Piperi. I danas je u Mrkama svekoliko stanovništvo vrlo staro, i što je još naročito znatno: sve su Mrke zajedničkog porekla, i nisu se sve do pre četrdeset i pet godina nikako među sobom uzimali. I samo ime Mrke postalo je očevidno po nazivu ili po nadimku nekog srpskog brastva.
   Prema svemu što smo do sad izneli izlazi, da plemena Pipera nije bilo pre srpskog naselja, nego da su ga tek Srbi osnovali i dali mu ime. (str. 326. 327 i 413.).
   Na završetku glave o plemenima koja izvode svoje porijeklo od muške linije Nemanjića dodati mi je samo još i ovo. U plemenu Bratonožićima (crnogorsko-brđanskoj plemenskoj oblasti), održava se jedno narodno prdanje o pretku Bratonogu da je od unuka Despota Đurđa Brankovića, a po drugom predanju da je bio brat one trojice braće od kojih su Vasojevići, Ozrinići i Piperi. Despot Stevan Lazarević, ne imajući sina, odredio sebi za naslednika sestrića Đurđa Brankovića i on je postao vladar preostalih dijelova srednjevjekovne Srbije. Tada su počeli hroničari i letopisci da izvode porijeklo Brankovnća od Nemanjića i to od Vukana, sina Nemanjinog, od kojega je i Milica kosovskog Lazara, baba Despota Đurđa Smederevca. Da li je istinito to porijeklo ili potečs iz težnje da se istakne starost dinastije i njeno „svetorodno” porijeklo i „svetorodna” krv od Nemanjića — a starinu su Nemanjići vezivali za Cara Konstantina — teško je to danas ustanoviti. U narodu nema predanja da je dinastija Brankovića od Nemanjića i zato se nećemo time ovde ni da bavimo.

   IZVOR: Dinarska plemena Nemanjićskog porijekla, Milan Karanović

   Odabrao i obradio: Vojislav Ananić

   Odgovori

3. 21. april 2017. u 13:55

   vojislav ananić

   http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/plemena/crnogorsko_pleme_vasojevici_korijeni_i_prapreci.htm

   Odgovori

4. 4. maj 2017. u 15:05

   novak zekić

   Poštovani dobri ljudi,koji želite i trudite se da pomognete onima koji još lutaju za svojim poreklom,iskreno i Ja sam jedan od tih.Zovem se Novak Zekić 1957 god,od oca Ivana i đeda Sava,prađeda Ivana,čukunđeda Boja-slavimo slavu Svetog Vasilija Velikog Slava mu i milost.Kolonizirani su moji Zekići u Savino Selo 1946 god,po kolonizaciji koju je dobio najstariji sin Savov Milorad nosilac partizanske spomenice iz Radeve mahale naselje koje je bliže Rožajama nego Beranama.Ko su Zekići kom plemenu pripadaju i kada su došli na područje Berana ili Rožaja,ako vam nešto znači ime su mi dali po pokojnom Novaku kojeg su ubili zbog Inforbiroa,kažu da je tada bio načelnik Beranskog sreza inače je bio Petrov sin koji je imao pored njega još pet sinova.Nadam se da će te mi dati neku smernicu i da dođem do svog porekla.Hvala unapred moj mail- [email protected] i mob.0648372889

   Odgovori

5. 16. maj 2017. u 20:12

   milorad

   Ja se zovem Rosic Milorad rodjen u selu Vrbica kod Livna , Bosna i Hercegovina. Iz prica moga dijeda Rosici su u Livanjski kraj dosli iz sela Otisic u Dalmaciji Hrvtska ali pre toga iz Crne Gore u Dalmaciju koja je bila pod Mlecanima.Dali neko zna nesto vise o prezimenu Rosic u Crnoj Gori.

   Pozdrav svoj pravoslavon braci ma gde bili,

   Odgovori

6. 21. jul 2017. u 13:48

   Borivoje Obradović

   @Vlado
   Pohara Kuča, u dva navrata, zbila se juna meseca 1855., nakon što su neke kučke plemenske vođe objavile pokornost turskom paši u Skadru.

   Deo Kuča prešao je demonstrativno iz pravoslavlja na islam. Kuči su odbili da plaei porez crnogorskoj državi, te su knjazu Danilu I. Petroviću Njegošu cinično poručili da bi mogao, ako želi porez, poslati svoju suprugu u Kuče da ga uzme.

   Koncem juna1855. oko 3000 Crnogoraca, kojima je zapovijedao veliki vojvoda Mirko Petrović silovito je nastupilo i zaposjelo Kuče. U osvetničkim smaknućima odrubljivane su glave Kučima, tako je pobijeno 80 pretežno staraca i dece, potpuno nevinih, jer su plemenske vođe bile izbjegle k turskom paši.

   Krajem jula 1855. usledila je nova pohara Kuča, sada još surovija. Prema izvještaju Marka Miljanova Popovića, tada perjanika Danila I., zaklano je 243 Kuča, dok je prema izvješću Kuča skadarskome paši broj zaklanih iznosio “131 glava, među kojima tri žene, 10 djece u kolijevci i pet djevojaka”.

   Kuči su od toga doba bili odani Kneževini Crnoj Gori.

   Odgovori

7. 19. avgust 2017. u 15:34

   Miloš Milošević

   Moja porodica Milošević je iz Popova blizu Bijeljine iz Republike Srpske. Slavimo svetog Savu. Prema istraživanjima nekih potomaka iste loze naše bratstvo postoji na području Semberije 5 koljena unazad. Prvi doseljeni iz Hercegovine se zvao Petar i nosio je perčin. Ako iko ima bilo kakvih podataka o našem bratsvu volio bih da podijeli. Pozdrav!

   Odgovori

8. 11. septembar 2017. u 18:34

   Ivan Dragićević

   Pomaže Bog, Moje ime je Ivan Dragićević, rođen u Beogradu, od Oca Dragana i Majke Stanojke(Vidaković), zanima me poreklo moje porodice Dragićević, deda mi je rodom iz Svrljiga, selo Davidovac, južna Srbija, on kaže da su mu stari pričali da je naša porodica došla iz Crne Core, mada sam čitao da Dragićevići vode poreklo iz Prebilovaca u Hercegovini, tako da me zanima da li nekako mogu da saznam ko je taj moj predak koji je došao u južnu Srbiju, i kada se to desilo, kao i razlog zbog kojeg se to desilo. Da li nam je poreklo iz Hercegovine. Slavimo Sv. Alimpija, i narod dole na jugu je našu porodicu zvao Tokalci, po zlatnim tokama koje su nosili naši preci, to je još jedan podatak koji mi je đed ispričao.

   Odgovori

9. 30. septembar 2017. u 17:13

   Strahinja

   Pomoz Bog,Ime mi je Strahinja prezime Joveljić…Moji su iz Osojnice selo 12km od Zenice(Centralna Bosna) otac mi je pričao kako potičemo od Vasojevića slavimo Mitrovdan interesuje me koji je moj predak i odakle je došao u to selo…A moj rođak Rade je hiljadudevetstoosamdeset i neke išao u Nikšić kod navodno naših rođaka koji potiču isto od tog pretka,ali zbog ratnih dešavanja su se prekinuli kontakti nažalost on je umro i niko nije više ni otišo kod njih

   Odgovori

   • 30. septembar 2017. u 19:24

     Branko Todorović

     Bog ti pomogao, Strahinja! 🙂
     Ako si voljan, učlani se na naš forum, i obrati pažnju malo na temu o Vasojevićima. 😉
     Može da ti bude korisna. 🙂

     Defendor

     Odgovori

10. 9. decembar 2017. u 15:05

    LEKIC

    Zna li neko nesto o lekicima koji su se doselili u toplicki kraj,iz kog mesta u cg su tacno dosli? Pozdrav svim vasojevicima

    Odgovori