Seoba Srba u Kraljevinu Ugarsku u XIV i XV veku

3. jul 2012.

komentara: 24

Portal Poreklo objavljuje tekst istoričara i člana SANU Sime Ćirkovića (1929-2009), jednu od najvrednijih analiza istorijskih tragova i zapisa o velikim seobama srpskog naroda u kraljevinu Ugarsku u XIV i XV veku

Naučnu literaturu o najstarijem talasu seoba u Ugarsku, karakteriše ogromna nesrazmera između veličine i značaja teme i pažnje i interesa koji je privukla. Ne može se tvrditi da naša istorijska literatura nije imala otvorene oči za velika pomeranja naroda, za promenu pozornice na kojoj su se odigravali pojedini činovi srpske istorijske drame. Naprotiv, ona je sve promene mesta radnje primala k znanju i uključivala ih kao nešto prirodno i po sebi razumljivo u izlaganje politike i svake druge istorije; nije se brinula za sama preseljavanja, za dramatične događaje koji su ih pratili, tragične okolnosti pod kojima su napuštana stara naselja i ništa manje tegobe prilagođavanja novome ambijentu. Nebriga se može objasniti dvojakim uticajima, s jedne strane malobrojnim i fragmentarnim izvorima, a s druge strane, privlačnošću i nadmoći one seobe koja je nazvana „velikom”. Sve ono što se desilo ranije u senci je seobe pod Čarnojevićem, a od nje su izvodili svoje poreklo ne samo porodice i naselja, nego u popularnim predstavama srpski narod Vojvodine.

Tu široko rasprostranjenu zabludu nisu, naravno, delili učeni poznavaoci istorije. Već je Pavle Julinac znao za despote iz kuće Brankovića u Sremu, a Rajić je o njima i Jakšićima opširno pisao. Ako je ostalo neke sumnje, morala su je razvejati izdanja turskih deftera za osvojene delove Ugarske sa mnoštvom srpskih i slovenskih imena naselja i stanovnika na veoma širokom prostoru. Masovno srpsko prisustvo na velikoj teritoriji od Komorana do Erdelja u drugoj polovini XVI veka nije moglo biti sporno, ali su ostale mnoge nedoumice u odnosu na hronologiju doseljavanja, oblasti iz kojih su došli, raspored na novom zemljištu. Pitanja o starom zavičaju, plemenskoj pripadnosti, o daljem poreklu retko su i postavljana. Nisu nemar i lenjost učinili da istoričari ostave bez odgovora ta pitanja o seobama, nego je to uslovila nevolja. Izvori su malobrojni, atomizovani, raspršeni po teško pristupačnim edicijama, preteški za interpretaciju. Otuda su i odgovori bili uopšteni, povučeni najgrubljim crtama, koje su kao uzroke za pokret stanovništva navodile tursku opasnost i glad, seobe na sever vezivale za vreme posle kosovskog boja, despotske posede, za bežanje pred Turcima i obrazovanje bedema za odbranu ugarskih granica. Na to se svodi sažetak nedovršenog poglavlja o migracijama u Jirečekovim predradnjama za Istoriju Srba.

Kod Srba preseljenih u Ugarsku najpre se počela u modernom smislu istraživati istorija; oni su dobili dobre opšte preglede — setimo se dela Radonića i Ivića — a nisu bili zanemareni ni u regionalnoj i lokalnoj mađarskoj literaturi XIX veka, pa ipak mi danas nemamo istorije tih predčarnojevićevskih seoba, kao događaja, koji su uticali na sudbinu velikih masa stanovnika i situaciju prostranih oblasti i na jugu i na severu. Možda smo se istoriji tih ranih migracija najviše približili srazmerno nedavno, u drugoj knjizi Istorije srpskog naroda (1981), nastojeći da se prepoznaju pojedine etape i struje seoba, problemi u novoj domovini.

Usredsređujući se ovoga puta na same seobe i nastojeći da izlaganje dobije što je moguće potpuniju empirijsku podlogu, svesno ćemo izbegavati ono što je opšte, što predstavlja okvir situacija u kojima dolazi do seoba, jer su osnovni elementi ovom auditoriju dobro poznati. Istraživačke instrumente usmerićemo prema migracijama, nastojeći da iskoristimo građu sabranu strpljivim radom generacija istraživača.

Ostavićemo po strani tiha pomeranja kao što su razgranjavanja vlaških ili arbanaških katuna, zatim oscilatorna kretanja tzv. transhumantnog stočarenja, periodično smenjivanje života u planinskim ispašama i zimovištima; premeštaje u okviru unutrašnje kolonizacije u vreme demografskog pritiska. Iako kod ovog predmeta nema naročitih konceptualnih teškoća, ipak možemo kao kriterij razgraničenja uzeti odnos vremena i prostora: ukoliko pomeranje stanovništva duže traje i ukoliko manji prostor zahvata, utoliko je manje interesantno za istoriju migracija. S druge strane, što je veći broj ljudi zahvaćen utoliko je premeštanje za nas zanimljivije. U vezi s tim moramo uvesti modifikaciju dopuštajući da interes privuku i seobe sasvim malih grupa, čak pojedinih porodica, ukoliko su one većeg značaja.

Po prirodi svojoj naša izvorna građa nastala je u crkvenim i feudalnim sredinama, pa izražava interesovanja i vrednosne orijentacije vrhova društva, ima u vidu daleko više kneževe i gospodu, moćnike i vladare, nego mali svet koji se pojavljuje kao anonimna masa statista u velikim događajima ili mu se posveti pažnja kod masovnih stradanja i patnji. Socijalna uslovljenost naše građe i jednostranost koja iz nje proističe ne mogu se anulirati ako hoćemo da ostanemo empirijska disciplina, ne možemo pretpostavkama ili dedukcijama uvoditi narodne mase. Ne moramo, naravno, feudalne predstave o svetu i društvu, o ljudskom položaju conditio humana, prihvatiti kao svoje i davati im univerzalni karakter; dužni smo da ukažemo na izobličenost i jednostranost.

Bežanje pred Turcima, prislno preseljavanje Beograđana u Carigrad

Najpogodniju polaznu tačku za naše razmatranje mogu predstavljati izričiti podaci izvora XIV i XV veka o premeštanjima masa stanovništva, i to ne uopšte, u Evropi, nego na ovom tlu sa koga polaze seobe koje su predmet našeg izlaganja. Ima takvih podataka koji potvrđuju rezonovanja istoričara, koji su ratovima i pustošenjima pripisivali da su izazivale seobe. U jednoj povelji iz Dušanovog vremena izričito se spominje „kada su plenili Turci Anatoliju, tada su došli slobodni ljudi iz Grka na crkvenu zemlju u vreme svetoga kralja”. Bežanje pred Turcima ne može da iznenadi kad se ima na umu ono što izvori govore o plenu iz zemalja koje Turci pustoše, u kome su uvek bili i ljudi, vođeni u roblje i kasnije prodavani. Ostali su i opisi ljudi, žena i dece, u dugim povorkama vezanim konjima za repove. Iz istorije turskih osvajanja ovakvi podaci su poznati, pa ih nije potrebno ovde opširno navoditi. Izdvajam ovde samo nekoliko svedočanstva iz vremena oko prvog osvajanja Despotovine (1438—1440) zbog toga što sadrže brojeve koji su, verovatno, preterani ali mogu da dočaraju veličinu depopulacije. Franjevci iz Carigrada javljali su da je iz Srbije odvedeno 1438. više od 60.000 duša, iz Erdelja iste godine 30—40.000, iz cele Jugoistočne Evrope za dve godine 1439—40. ukupno 160.000, odnosno za period 1436—1442. isti izvori procenjuju da je odvučeno više od 400.000 ljudi. Beleže se i gubici na putovanjima: u zimu 1440. od 7000 zarobljenih u Srbiji 3.000 je umrlo od hladnoće i napada zveri.

Pored ovog odvlačenja ljudi u roblje radi prodaje, veoma rano se javljaju svedočanstva o odvlačenju stanovništva u okviru kolonizacione akcije. O stradanju Mitrovice posle nikopoljske bitke, o kome znaju domaći ugarski izvori, srpski letopisi beleže pod 1396: „Sije leto Turci na Ugre vojevaše, Dmitrovce preseliše u Brusu”. Iz 1466. imamo poznati savremeni zapis o preseljavanju stanovnika Ohrida u Carigrad. Posle osvajanja Beograda njegovi stanovnici su preseljeni u okolinu Carigrada, gde su im tragovi do danas ostali sačuvani.

Kolonizacione akcije s političkim ciljem preduzimali su i srpski vladari. Nemamo podataka o preseljavanju s jednog poseda na drugi, što je česta pojava u drugim zemljama, ali imamo izričito svedočanstvo o tome da je Dušan posle osvajanja Bera (Verija) oterao stare stanovnike i doveo svoje ljude: „Većinu njih (tj. žitelja Verije) ako ne i sve, Kralj osvojivši grad progna, a pošto se još uvek plašio od odmetanja grada, naseli ne malo vojnika i neke od svojih velikaša” — priča Jovan Kantakuzin.

Imamo podataka o napuštanju zemlje i bežanju zbog gladi. Poznate su nam samo grupe izgladnelih jadnika koje su se uputile u Dubrovnik da bi tu našle spas ili se ukrcale u brodove i prešle na drugu obalu Jadrana. Od takvih preseljenika potiču bar neke među južnoslovenskim kolonijama u Italiji. Dubrovnik je pred ovim „gladnicama” (famelici), naročito brojnim 1454. godine, zatvarao kapije u strahu od zaraza i nereda. Ostali su potresni opisi kako su sa obala preklinjali i bogoradili da ih prime u barke i odvezu i tako spasu.

Prelazak granice na Savi i Dunavu

Ovih nekoliko podataka smo naveli da bi se videli tipičim uzroci napuštanja ognjišta, koji su delovali i na veći deo seoba u Ugarsku u XIV i XV veku. Ostaje nam da se osvrnemo i na situaciju duž granice koju su seobe prelazile. Bitna je razlika između perioda kada je duž Save i Dunava išla granica Ugarske i Srbije i perioda kada su se do te iste granice trajno proširili Turci. Dobro je poznato da su tvrđave na granici: Mačvu, Beograd, Golubac imali pod svojom vlašću ugarski kraljevi, a u nekim periodima i pojas teritorija u Mačvi i Braničevu, kasnije samo u Mačvi. Smenjivali su se periodi mira sa periodima neprijateljstava, čestih naročito za vlade Milutina i Dušana. U mirnim vremenima granica se prelazila na uhodanim mestima, trgovalo se i razmenjivalo, ali nisu zabeležena pomeranja stanovnika slična onima iz XV veka. Veća pustošenja i stradanja oblasti s jedne i druge strane granice počinju, kako su tačno uočili istoričari prošlog stoleća, ubrzo posle kosovske, i imaju nejednak ritam zavisan od odnosa Ugarske i Srbije sa Osmanlijama i od mere turskog ekspanzionizma, Vladavine Bajazita I, Murata II i, naročito Mehmeda P, odlikuju se agresivnošću, čije posledice dopiru do krajeva za koje smo ovde zainteresovani, a izrazito zatišje vlada 1402—1425, kada su Turci prvenstveno zabavljeni unutrašnjim borbama među Bajazitovim naslednicima.

To se poklapa sa vladavinom despota Stefana, kada su izrazito dobri odnosi između Ugarske i Srbije, i kada su oblasti s jedne i s druge strane granice tešnje povezane nego ikad ranije. Dok smo iz prethodnih perioda obavešteni skoro samo o utvrđenjima, sada se može koistatovati i uspon gradskih naselja, starih kao što su Beograd i Braničevo ili novih kao što su Rudišta, Zaslon, Smederevo na južnoj, a obnovljena Mitrovica, Zemun, Kovin i Haram ili Hram na severnoj strani reka. Četvrt veka slobodnog kretanja preko granica i redovnih trgovinskih veza olakšalo je približavanje žitelja razdvojenih granicom upoznavanje oblasti na drugoj strani i pospešilo neka tiha i dugotrajna pomeranja stanovništva, kojima se tok ne može pratiti, ali se vide rezultati.

Ovom periodu mira sledi, kao što je dobro poznato, još četvrt veka jednakih opštih uslova što se srpsko-ugarskih odnosa tiče, ali različitih po tome što su teritorije s obe strane granice bile kad češće kad ređe pogođene turskim provalama i pustošenjima, što je pratila depopulacija i što je davalo povoda za seobe i pomeranja stanovništva.

Pad Srpske Despotovine 1459.godine

Prelom nastaje padom Srpske Despotovine 1459., kome kao neka predigra prethodi privremeno osvajanje 1439—1444. godine. Utvrđenja južno od Save i Dunava, s izuzetkom Beograda, ne brane više kao predstraže Ugarsku, pretvorena su u gnezda iz kojih se manji ili veći odredi mogu zaletati na ugarsku teritoriju i pleniti je i pustošiti. Sava i Dunav posle 1459. razdvajaju neprijateljske države, razgraničavaju hrišćanski i islamski svet. Ipak, posle nekog vremena, politikom ofanzive i odmazde u vreme kralja Matije Korvina, uspostavljen je red na granici i u vreme kad nisu bila na snazi formalna primirja. Mira sa neprijateljima hrišćanstva nije moglo biti, po rečima kralja Matije, ali primirja su sklapana počev od 1479., i ona su zabranjivala upade preko granice, što se nazivalo „haramluk” ili „četa”, dopuštala prelazak granice na određenim mestima i predviđala mehanizme za rešavanje sporova. O prilikama na granici biće još reči povodom pojedinih talasa seoba, ovde je važno istaći razliku između perioda rata i perioda kad je vladalo primirje, vreme ratovanja bilo je i vreme seoba. Takav režim je vladao sve do osvajanja Beograda i Srema.

U skladu sa tim bitno različitim situacijama nameće se sama od sebe podela na dva perioda: prvi do 1459. i drugi do 1521, ali ćemo ga mi pratiti samo do kraja veka. Ako bismo pre no što se upustimo u pokušaj rekonstruisanja istorije pojedinih seoba, jednim pogledom obuhvatili sva kretanja prema severu u prvom periodu, morali bismo zapaziti dva toka seoba: jedan tih, postepen, kontinuiran, jedva primetan kroz raspoložive izvore, i drugi, bolje osvetljen, dinamičan, isprekidan. Prvi je zahvatao male ljude u velikim masama, drugi velikane i feudalnu gospodu, pojedinačno ili u malim grupama. Dve struje teku odvojeno, tek ponekad se ukrštaju, recimo u slučajevima kada preseljena vlastela na svoje nove posede dovodi svoje sunarodnike iz starog kraja.

Naseljavanje braće Kraljevića Marka u Ugarsku

Među velikašima su prvi nama poznati preseljenici sinovi kralja Vukašina Andrijaš i Dmitar. Oni nisu napustili zemlje u Makedoniji prilikom turskog osvajanja 1395, nego su se, kako odnedavno znamo, razišli sa bratom Markom još u proleće 1394. godine. U Dubrovniku su podigli svoje delove od srebra koje im je otac pohranio pre više od četvrt veka, i odatle pošli u Ugarsku. Tamo su stupili u službu kralja Žigmunda Luksemburškog. Andrijaš je u toku sledećih pet godina nestao, dok je Dmitar ostavio traga u dokumentima (do 1407), zapisan kao sin kralja Vukašina, kastelan grada Vilagoša i župan zarandske županije. U vezi sa njihovom sudbinom vredi se prisetiti činjenice da je Marko kao turski vazal poginuo u bici na Rovinama maja 1395, kada su mu braća već bila u službi kralja Žigmunda, i kad su, najverovatnije, bili u taboru kralja i vojvode Mirče. Rascep u porodici će svakako igrati neku ulogu u nastajanju epskih pesama o Kraljeviću Marku i bratu Andrijašu, omiljenim junacima „bugarštica”.

Despot Stefan Lazarević bio je drugi uglednik koji se na osoben način ustalio u Ugarskoj. Kao vazal kralja Žigmunda od 1403—04. on je dobio prvo Beograd, Mačvu i Golubac, nekad sporne gradove i teritorije, a zatim pre jula 1411. i prostrane posede u Ugarskoj. Vlastelinstvo despota Stefana se sastojalo od nekoliko kompleksa: 34 sela oko grada Debrecina i trgovišta Besermenja, 15 sela i selišta u satmarskoj županiji sa rudarskim naseljima Satmar, Nemci, Nađbanja, Felšebanja, bio je župan tri županije. Do vremena Đurđa Brankovića uključeni su i drugi posedi: Apatin i Aranjan u bodroškoj županiji, grad Bečej na ostrvu u Tisi, trgovišta Bečej i Bečkerek u torontalskoj županiji, Đurađ je imao i gradove oko Tise (Tokaj, Talja, Regec), posle pada Smedereva dobio je već spomenuti Vilagošvar sa stotinak sela, a imao je i Slankamen i još dva sela u sremskoj i 7 sela u bačkoj županiji.

Nisu samo srpski vladari sticali posede u Ugarskoj, već i njihovi velikaši. Poznati su mali delovi poseda istaknutih pojedinaca: čelnika Radiča, vojvode Mihajla, protovestijara Bogdana, nekog Vladislava, koji je zabeležen kao „baron”. Ne možemo se opširnije baviti despotskim i velikaškim posedima u Ugarskoj iako je to veoma značajna i privlačna tema, naročito problemi njihovog očuvanja i gubljenja, moramo se ograničiti na one aspekte koji su bliži srži naše teme. Pre svega, spomenuta gospoda nisu trajno živela na svojim ugarskim posedima, za Đurđa Brankovića znamo da se sklonio pre pada Smedereva, i da je kasnije, u danima opasnosti, premeštao svoju riznicu. Posedi su pored ekonomske namene i funkcije pribežišta služili i tome da srpske feudalce jače vežu za Ugarsku Kraljevinu, da ih uključe u njen odbrambeni sistem itd. Značaj ovih prvih poseda je bio u tome što su služili kao primer i obrazac srpskoj gospodi druge polovine XV veka. Sa gledišta naše teme značajna je i uloga u preseljavanju stanovništva iz Srbije, o kojoj imamo dve vrste svedočanstva. S jedne strane se vidi da su činovnici i zastupnici despota na njihovim posedima bivali bar delom Srbi. Brajan se zvao podžupan torontalske županije, Vlatko je bio kastelan Vilagoša, Brajislav se zvao njegov zamenik. S druge strane, iz vremena naslednika kralja Žigmunda i kasnijih vladara imamo saborske odluke i dekrete kojima se despotu Srbije, celjskom Grofu i drugima zabranjuje da svoje posede, trgove, utvrđenja i gradove ustupaju strancima ili došljacima, smeli su postavljati samo Ugre, što je značilo podanike ugarskog kralja. Uloga despotskih poseda u naseljavanju može se proceniti i po tome što se grupe srpskih naseljenika izvan pojasa uz granicu najpre nalaze u krajevima gde su bili delovi despotskog vlastelinstva.

Tiho preseljavanje “malih” ljudi

Ona druga tiha struja ostaje znatnim delom neprimetna, jedva prepoznatljiva po svojim rezultatima. Podataka ima tek toliko da možemo zapaziti neku vrstu nagiba, kojim se populacija sliva od juga ka severu. Savu su prelazili ratnici i ugarski državni dostojanstvenici nakratko, dolazeći sa severa, dok su mali ljudi idući u suprotnom smeru ostajali trajno iza granice. Teško bismo i to mogli konstatovati da nije podataka o crkvenoj situaciji. U popisima sakupljača papske desetine iz tridesetih godina XIV veka parohije uz Savu su siromašne, nekad bez ikakvih prihoda zbog jeretika i šizmatika.

Odavno su poznata svedočenja iz 1437. o delovanju čuvenog franjevačkog propovednika fra Jakova iz Marke, koja su dali župan požeške županije i biskupi sremski i bosanski, tvrdeći svaki za sebe ali saglasno da „veći deo spomenutih krajeva Srema nastanjuju Rašani, iako neki gradovi i sela važe kao hrišćanski (tj. katolički), u većini žive Rašani i Bosanci izmešani sa hrišćanima (tj. katolicima)”. U jednom od tih formalnih svedočanstava kaže se da i „na drugoj strani Dunava, približno u dubini od jedne milje, takođe žive izmešani Rašani, bosanski jeretici i hrišćani (tj. katolici)”. To je, naravno, nedovoljno za procenu brojnosti i udela došljaka u ukupnoj populaciji, ali je dovoljno da potvrdi prisustvo talasa doseljenika, koji će biti zbrisan događajima sredinom veka.

Nešto slično se može zapaziti i na dunavskom delu granice. Već početkom XV veka Kovin i sela pod gradom, Bavanište i Skorenovac, imaju srpsko stanovništvo. Prateći sudbinu tih ljudi, ovde možemo zapaziti smenjivanje migracionih talasa. Situacija se temeljito izmenila u vreme kada su Turci 1439. opsedali Smederevo. Tada se Jedan turski odred prebacio preko Dunava, oplenio naselje Kovin (ne tvrđavu) i odveo deo stanovnika u roblje. Drugi deo stanovnika Kovina i spomenutih sela nije sačekao turski napad, uputio se sa ženama, decom, imovinom koja se mogla nositi u unutrašnjost Ugarske „sklanjajući glave pod tuđe krovove”, kako o njima kaže savremeni tekst. Naišli su na pogodno mesto, opustelo sedište kod crkve svetog Avrama na ostrvu Čepel, južno od Budima. Oživeli su naselje i preneli na njega ime svoga starog zavičaja, tako da će se zvati Gornji Kovin ili Srpski Kovin, Rackeve. Kontinuitet sa Kovinom na Dunavu naglašen je i u povlasticama, koje je stanovnicima novog naselja potvrdio kralj Vladislav I u oktobru 1440. Tim privilegijama kovinskim treba zahvaliti za ono malo što znamo o seobi Kovinaca. A privilegije su, da spomenemo još i to, napravljene po obrascu onih koje je 1428. izdao kralj Žigmund Bugarima koji su dobegli i bili naseljeni na ostrvu Rožd, pored koga se razvilo naselje Sentandreja. Tragovi njihovi su ostali sve do velike seobe.

Naseljavanje Srba uz Tisu

U to burno vreme jedna grupa Srba je pošla uz Tisu i naselila se pre 1442. u županiji Spoljni Solnok, u blizini jednog kompleksa despotskih poseda. Nije poznato odakle su ovi Srbi došli, ali se može s razlogom pretpostaviti da su iz Despotovine, jer su imali status „kraljevskih Raca” (Rasciani regales), potčinjeni su bili kralju, imali vojvodu koji se zvao Jakov, možda je to rodonačelnik Jakšića, i „kapetane ili sudije”, koji su se zvali Đorđe, Pavle i Radoslav. Nije poznato da li se ova grupa vratila po obnavljanju Despotovine 1444. Iz prvog perioda nema drugih vesti o seobama, ali ima podataka o grupama Srba ili pojedincima dospelim u mesta daleka od matične zemlje. Takvu grupu susrećemo 1453. u Vilagošvaru, sigurno u vezi sa despotskim posedom, selo sa srpskim imenom Racfalu 1454. u dalekoj heveškoj županiji.

Prvi period možemo zaokružiti ističući važnu činjenicu da su u periodu unutrašnjih borbi od 1445. a naročito od 1448, između stranke Hunjadija i stranke Celjskog, u koju je bio uvučen i Đurađ Branković, sva despotska dobra postepeno oduzeta, tako da u trenutku pada Srbije 1459. nijedno selo nije bilo u rukama potomaka Đurđa Brankovića. Tome treba, verovatno, pripisati činjenicu da konačno osvajanje Despotovine nije pratio egzodus vlastele u pravcu Ugarske, kako bi se očekivalo imajući u vidu odnose iz vremena kralja Žigmunda i despota Stefana. Jedna od teških posledica unutrašnjih stranačkih borbi je bila i u tome, da je Ugarska prestala biti gostoljubiva sredina za srpske ratnike i vlastelu. Ona će to ponovo postati nekoliko godina kasnije zahvaljujući svesnom i upornom angažovanju kralja Matije Korvina.

Dolazak Rašana u opustošeni Srem

Jedan savremeni izvor može da nas uvede u prilike na početku drugog perioda. Ugarski velikaš iz okoline kralja Matije obaveštava iz Tate svoga korespondenta u Češkoj u novembru 1463. o kraljevim uspesima postignutim osvajanjem Jajca (tvrđava još tada nije pala), Zvečaja i severne Bosne. U Ugarskom Kraljevstvu — kaže on — više nema straha od Turaka, jer od Beograda, gde se Sava uliva u Dunav primećuje pisac, duž Save, kralj je naredio da se podignu utvrđenja na mestima gde su Turci tokom više proteklih godina provinciju sremsku, na ovoj strani Save, napadali radi pustošenja. Postavio je kralj kapetana toga dela kraljevstva gospodina Petra de Zakol, župana Tamiškog, koji je prošloga leta pobedio vojsku Ali-bega. Već sada se iz tih tvrđava plene oblasti kraljevstva Raške, odakle je ranije bilo napadano ovo kraljevstvo, i sada će se iz plenjenja kraljevstva Raške preobraziti sremska provincija, jer Rašani dolaze na ovu stranu Save da nasele pusta mesta.

Ovo retko informativno a slabo zapaženo mesto, uprkos optimizmu, nerealnom u svetlosti kasnijih događaja, realno osvetljava situaciju na granici. Ono je nastalo u periodu ravnoteže kada je lanac tvrđava na tlu Bosne (Zvečaj, Srebrnik, Teočak), duž Save (Mitrovica, Kupunik, Barič, Beograd), duž Dunava (Kovin, Haram, Dranko, Laslovar, Oršava, Severin) uspevao da pruži zaštitu stanovništvu iza granične linije. Tome je prethodilo nekoliko godina, to je tačio od 1459, turskog pustošenja u kojima je Srem, kako se vidi opusteo u velikoj meri. Sa gledišta naše teme veoma su važne okolnosti koje iz toga slede: bar jedan deo ranijih doseljenika u Srem morao je tražiti pribežište dublje u unutrašnjosti, kao što se to činilo 1439; a zatim, teritorija Srema je ostala pusta vapijući za naseljavanjem, koje kraljevi branioci granica postižu milom ili silom, pleneći susedne oblasti na turskoj strani granice.

Obaveštenja iz navedenog pisma potvrđuju i neke izjave samoga kralja Matije, a još više njegova politika u sledećim godinama, zaokupljena oživljavanjem opustelih oblasti. U jednom pismu Venecijancima iz 1462. kralj se žalio da su u protekle tri godine, dakle od 1459, Turci iz njegove zemlje odvukli više od 200.000 stanovnika. (Ovde moram primetiti da je usled nesporazuma u jednoj staroj mađarskoj zbirci regesta ovaj broj tako upotrebljen kao da se odnosi na stanovnike Srbije koji su prešli u Ugarsku. Radonić ga je u tom smislu upotrebio u svojoj na francuskom objavljenoj kratkoj istoriji Srba u Ugarskoj, odatle su je preuzeli Jireček, zatim Ivić, a kasnije je bezoroj puta ponovljeno, i teško i sporo će se ta greška otklanjati.) Nadoknađivanje tog gubitka kralj Matija je shvatio kao svoju vladarsku misiju. Izvori iz kasnijih godina pokazuju da je veoma ozbiljno shvatao populacionu politiku, da je prepoznavao njene različite dimenzije, da nije prestajao da iznalazi rešenja. Jedno od sredstava te politike sastojalo se u privlačenju i pozivanju srpske vlastele zaostale na turskoj teritoriji. Za kratko vreme pridobio je nekoliko uglednih porodica i pojedinaca ustupajući im posede i dodeljujući dostojanstva. Tako su kralju prišli Dmitar i Jovan Jakšići, kojima je 1464. dao vlastelinstvo oko grada Nađ-Laka. Najkasnije do sredine te godine došao je kralju Vuk Grgurević, unuk Đurđa Brankovića, kome je dodeljena despotska titula vakantna od 1459. Te godine je preko Dubrovnika došao Miloš Belmužević, koji se u svome testamentu sećao „kada dojdoh do poganeh na ugarski arsag v dni svetloga kralja Matejaša”. On se prisetio poziva i obećanja vere da je došao „na njegove svetlosti krstjanstvo i veru i sve ugarske velike i male gospode veru”. Od ranije su kod kralja bili Vladislav Hercegović i sin Balša, a pridružili su se do 1466. Ivaniš Vlatković, Radič Banović iz Bosne, Grgur Popović iz kruga Brankovića.

Događaji iz kasnijih godina jasno pokazuju da se kralju Matiji isplatilo ono što je uložio u ugledne došljake iz Srbije i Bosne. Dobio je sposobne ratnike, koji su okupili svoje zemljake, zapovednike ličnih banderija ili odreda kraljevih najamnika, naročito lako oklopljene konjice, koju su većinom sačinjavali Srbi, zapovednike tvrđavskih posada, okretne pregovarače, posebno s Turcima. Neki od tada doseljenih Srba su se proslavili junaštvom kao despot Vuk, braća Jakšići i Miloš Belmužević, i uzdigli u red ugarskih velikaša.

Ugari preuzeli turske metode prema doseljenim Srbima

Kod velike mase sitnih ljudi pomoću kojih je trebalo oživeti naselja i obrađivati zapuštena imanja, kralj se nije oslanjao na spontano doseljavanje — suviše veliki brojevi su bili u pitanju — već je posegao za turskim metodama. Kako je sam pisao, on je želeo da ljudima sa neprijateljske teritorije naseli svoje zapustele oblasti, pa je od samog početka vojne akcije povezivao sa izvođenjem stanovništva sa turskog područja. U toj vrsti populacione politike, koja je donosila velika stradanja i patnje srpskom življu pod turskom vlašću u oblastima blizu granice, kralj je nailazio na dve vrste smetnji. Jednu je činio turski odbrambeni sistem, veoma sličan ugarskom, oslonjen na posade u tvrđavama i mrežu uhoda i špijuna, čiji je zadatak bio da onemogući iznenađenja. S kraja veka imamo savremene izveštaje o izjalovljenim napadima zbog toga što se stanovništvo razbežalo, obavešteno o predstojećem pohodu. Druga smetnja je dolazila iz sopstvenog tabora od strane nekih zapovednika koji su odbijali da odvode posle pohoda ljude u roblje, jer im to hrišćanska savest nije dozvoljavala. Kralj Matija je zbog toga tražio od pape oproštajnicu, koja bi izričito dozvoljavala da se ljudi uhvaćeni u neprijateljskoj zemlji mogu dovesti, naseliti u njegovoj zemlji ili držati kao roblje. Koliko se može razabrati, ta kontroverza je proistekla iz mešanja argumenata, zemlja je bila neprijateljska, ali su stanovnici bili hrišćani. Srbi su odvlačeni preko granice ali nisu držani u kući kao roblje niti prodavani, nego su naseljavani na opustela zemljišta obrađujući ih kao i ostalo zemljoradničko stanovništvo Ugarske. Ugledni zarobljenici su držani u ropstvu radi otkupa i u ratovima među hrišćanskim državama. Kralj Matija se, kao što ćemo videti, tom vrstom skrupula nije dao zaustaviti.

On je u Rimu imao još jednu zanimljivu intervenciju, tražio je, naime, da se od strane Turaka odvučeni supružnici smatraju za mrtve, tako da oni koji su preostali, mogu sklopiti drugi brak. U svojim zahtevima ukazivao je na štetu koja nastaje za državu: nije se rađalo potomstvo, rasturane su baštine, jer su ljudi odlazili u tuđe zemlje. Na jednom drugom mestu sam upozorio na to, da je kraljeva briga o povećanju stanovništva umela da dobije neobične oblike. Po svedočenju breslanskog biskupa Emenloera, prilikom osvajanja grada Kostolanja zatečeno je u tvrđavi 400 husitskih žena, koje je kralj Matija poslao u Srem da ih poudaju za Srbe. Očigledno u ponovo kolonizovanom graničnom Sremu nedostajalo je ženskinja, a u odnosu na jeretike i šizmatike nisu iskrsavali problemi zbog nerazrešivosti braka.

Kontraverzni brojevi preseljenih ljudi

Kraljeva politika preseljavanja najpotpunije dolazi do izraza u nekoliko ratnih operacija o kojima su sačuvani savremeni izveštaji. U nekima od njih su navedeni i brojevi preseljenih ljudi, preterani, koliko se moglo utvrditi. Za vreme ratovanja u Bosni u jesen 1463. treba da je od Turaka oslobođeno 15.000 hrišćana i odvedeno u Ugarsku. Prilikom ratovanja oko Šapca, Zvornika i Smedereva u zimu 1475/76. ne spominje se odvođenje stanovnika, verovatno zbog toga što su operacije bile u domašaju kraljevih ratnika među kojima je bilo egzodusa, pratili su pohode koje je kralj Matija uputio na Srbiju i Bosnu 1480. i u Srbiju 1481. Svaki od pohoda na Srbiju, išli su dolinom Morave, drugi čak do Kruševca, bio je praćen ogromnim brojem iseljenih stanovnika, po 50.000 što samo u dve godine iznosi 100.000 duša. Izveštaji pominju ogromno dugu povorku kola na kojima su bile porodice i stvari preseljavanih stanovnika, zatim teškoće na putu zbog rđavih vremenskih prilika, tehničke probleme prebacivanja preko Dunava. Posle drugog pohoda doseljenici su dovedeni u temišvarski kraj, odakle su se sigurno razišli po inače slabo naseljenom Banatu i Pomorišju, u koje su Srbi dospeli već ranijim seobama manjih grupa. Na drugom mestu sam izrazio sumnju u tačnost brojki koje navodi sam kralj u pismima, oslanjajući se na vesti svojih zapovednika. To bi značilo da se na turskoj teritoriji, koja je bila u domašaju kraljevih ratnika među kojima je bilo i mnogo Srba, ugasilo oko 20.000 ognjišta ili 1.000 sela, a to bi pokrivalo površinu od 6 nahija veličine beogradske iz početka turske vlasti. No, ako je stvarni broj preseljenih bio znatno manji, čak upola manji, opet to znači ogromne perturbacije na obe strane granice. Treba samo pomisliti na prazan prostor koji je ostao u Pomoravlju i setiti se da su defteri iz 1468. i 1476. govorili o stočarima koji su u te krajeve sigurno naseljeni posle pada Despotovine. Seobama iz 1480. i 1481. morala je uslediti nova kolonizacija, koja je dovela već treći talas stanovništva. A dovela ih je sigurno, jer je u pohodu 1493, nastavljajući politiku Matije Korvina i posle njegove smrti, kapetan Donjih Krajeva Pavle Kinjiži, poveo veliki broj stanovnika iz šire okoline Smedereva i naselio ih u Ugarsku. Međutim, u pohodu u Posavinu 1494. Turci su, saznavši šta se sprema i stanovništvo sklonili u obližnje planine, verovatno Cer. U poslednje tri decenije XV v. bilo je srazmerno dugih perioda formalnog „primirja”, kad se pregovaralo i o odvučenom stanovništvu, pri čemu su se zahtevi i jedne i druge strane potirali. Inače su se Turci zalagali za to, da se zabrani kretanje preko granica, dok su ga Ugri odobravali, ne bojeći se bežanja sa svoga područja.

Olakšica za doseljene Srbe – oslobađanje od plaćanja crkvene desetine

Za srpske iseljenike iz vremena kralja Matije veoma su važna bila nastojanja da im se položaj olakša i da se trajno vežu za ugarsko tle. Najviše tu dolazi do izraza u verskim odnosima. Odlukama sabora, doseljeni Srbi su, kao i ostali pravoslavci bili oslobođeni plaćanja crkvene desetine, koju je ubirala katolička crkva. Od njih je upimana novčana dažbina „hrišćanski dipar”, čiji je iznos postepeno uvećavan. Ako bi katolik i pravoslavac zajednički obrađivali zemlju, desetina je davana samo od polovine katolika. Ipak je bilo sporova, ponekad oštrih, ali sporova je bilo i među prelatima i feudalcima katolicima. Kralj Matija je 1477. kod pape Siksta IV izdejstvovao encikliku kojom se katoličkim prelatima i sveštenstvu u Ugarskoj preporučivao tolerantan stav prema inovernim došljacima. Papa je tražio da hrišćane grčkog obreda ne izbegavaju, ne vređaju u propovedima, da ih ne žigošu kao nepravilno krštene, da ih primaju u katoličke crkve i sahranjuju u katolička groblja kad to zatraže, da im ne uskraćuju obrede ako nema pravoslavnih sveštenika. Sve je to trebalo da pridobije za katoličku crkvu i olakša pokatoličavanje. Međutim, sa Srbima se preseljavalo i sveštenstvo, koje je održavalo veze sa Svetom Gorom i pravoslavnom jerarhijom pod turskom vlašću. Starešina pravoslavaca u Ugarskoj bio je beogradski mitropolit.

Inače Srbi doseljeni u ovim prvim talasima, u predmohačkom periodu, nisu imali neke posebne privilegije, niti su živeli po posebnom pravu. Položaj pojediica ili porodice zavisio je od socijalne sredine u koju bi se uključio. Zemljoradnici su obrađivali zemlju pod jednakim uslovima sa drugim seljacima. Mnogi su zahvaljujući ličnoj slobodi i brojnosti porodica bili u stanju da prihvate neku plaćenu vojnu dužnost kao husari, „vojnici” u posadama tvrđava ili šajkaši. Potrebe za ratnicima su bile velike i udeo Srba u vojnim snagama sve primetniji ukoliko je vreme proticalo, sve do Mohača i pokreta Jovana Nenada.

Zaključak: Preseljavanja Srba su bila prinudna

Posmatrane u celini, najranije srpske migracije pokazuju izvesne crte, kojima bi vredelo posvetiti više pažnje no što je to moguće u zaključku ovog predavanja. Pre svega, one su toliko brojne i raznovrsne da bi se teško mogle svesti na jedan tip i pripisati uniformni uzroci. Iako su u krajnjoj liniji iza svih ili skoro svih događaja povezani s Turcima, turskim osvajanjima i turskom vlašću, ipak se povodi pojedinih migracija, pa i čitavih talasa u znatnoj meri razlikuju. Iz našeg istraživanja, proizlazi, čini se, da je u tadašnjim kretanjima stanovništva srazmerno malo spontanosti, a veoma mnogo direktne ili indirektne prinude. Usudio bih se da dodam da su pokrenute i premeštane mnogo veće mase stanovništva, nego što se to prećutno pretpostavlja, ali naša istorijsko-demografska istraživanja su toliko nerazvijena da je prerano stavljati u bilo kakav odnos ove preseljenike prema ukupnoj tadašnjoj srpskoj populaciji. Najzad, ove rane seobe su veoma dinamične, u pojedinim krajevima, kao što su Srem, Posavina i Pomoravlje i po tri puta se smenilo stanovništvo u toku jednog stoleća. O tome će valjati voditi računa u rezonovanjima o poreklu stanovništva, o jezičkim pojavama, narodnoj kulturi itd.

IZVOR: Sima Ćirković, istoričar i član SANU, jedan od vodećih poznavalaca srpskog srednjeg veka

 

Komentari (24)

Odgovorite

24 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Popis Srba Budimaca od 1720. godine

    Damjan Avramović; Gavrilo, Jovan i Nikola Alagić iz Travnika; Aloa Janjinica (— Janje Monasterlije, udovica); Jovan Aleksić iz Požege (Užičke); Vučko, Marijan i Nikola Almašac (iz Almaša kod Adonja); Anđa, udovica; (baba) Anđelija; Anoka udovica; Andra, bačvar (pinter); Jela, Antonija Raškovića udovica; Dima Apostolović iz Soluna; Mihat Arađanin; Anta i Todor Arnautin; Đurađ Arsenijević iz Smedereva; Todor Atanacković.
    Isak Bajković iz Makedonije; Dimitrije Bajić iz Sečuja; Palko i Stojan Bačvanin; Bejina udovica; Živan Belković iz Belog Polja; Dimitrije Berberović od Resave; Petar Bogdanović; Stevan Bogdanović iz Starog Vlaha; Bogić starac, siromah; Milić Bogić iz Mačve; Bogoje (kiš- birov?); Radojica Bogojević; Božinica, udovica; Marko Bošnjak; Branisav, starac, iz Niša; Živan Branković iz Peći; Avram Živana Branković; Petar Brašnarov; Manojlo Bugarin; Nikola Bugarin; baba Zora Petra Bugarina; Marija Burazerovica.
    Petar Veličković iz Beograda; Rista i Ivan Veljković iz Paraćina; Spasoje Veselinović iz Ćiprovca; Veskovica, udovica; Jocko Vidaković iz Trebinja; Luka i Savko Vitošević iz Peći; Vlaja, bojadžija; Vlaja, ćurčija; Dragutin Vojmirović nz Prizrena; Maksim Vujilović iz Sarajeva, Vujinica, udovica; Pejak, Radovan i Savo Vujičić (Vujišić) iz Sarajeva; Risto Vujičić iz Zete; Mijat Vukajlović iz Zete; Vukašin, kopač; Vukovica, udova; Đuka Vuković od Kosova; Đurica i Stojan Vuković iz Zete; Janko Vukojev iz Zete; Jovan i Gligorije Vukojević od Kosova; Aćim Vukomirović iz Peći; Vuča, ćurčija; Đurađ Vučenov iz Sarajeva; Marko Vučenov iz Zete; Stamena Vučina iz Vučitrna; Jana Vučkova, udovica; Mihailo Vučković iz Sarajeva.
    Gligorije Gavrilović; Ilija Gavrilović; Jovan Gavrilović iz Oseka; Mijat Gavrilović iz Starog Vlaha; Trifun Gavrilović iz Srebrnice; Golub Gajin iz Bačke; Atanacko Gorojević iz Trebinja; Janja Grk; Mihailo Gročanin iz Grocke; Gruja, starac; Mihailo Grujin iz Bačke; Miško Grujin.
    Teodosija, Davidova udovica; Arsenije Davidović iz Smedereva; Jovan i Simon, Sava, Spasoje i Milovan (2) Damnjanović (Damjanović) iz Požege; Jefto i Nikola Davidović (Dačić); Delinica, udovica; Ćirko Despotović iz Smedereva; Dimitrije, sarač; Avram Dimitrović; Živan Dimitrović, ćurčija; Radisav Dimitrović iz Dervente; Nikola i Sima Dimitrijević iz Crne Bare; Sava Dimitrijević; Stojan Dimitrijević; Nikola Dimitrijević (Dimitrović)-Čukurhanlija iz Beograda; Danilo i Kuzman Dimić iz Soluna; Petar Dimić; Stojan Dimić; Petar Doić; Doka, udovica; Tade(ja) Dragutinov(ić) iz Prizrena.
    Đakova (Stepanova) udovica; Sekula Đakovac; Ćire Đeorđijević; Đorđije; Petar Đukić; Cvejan Đukić; Đurđija; Živana Đurđovica; Đurica, volar; Todor Đurić in Aleksinca; Đurka Mali; Nikola Đurkić iz Jenoša; Đurka ,,jarep“; Belja Đulinac; Pavle Đuričić iz Kovina.
    Živa, harambaša; Živan, ćebedžija; Živana, udovida: Živana (baba); Živana, udovica (sa mnogom sirotom decom, prosjakinja); Živko, starac; Mijat Živanović Šijž: Jovan Živković iz Jagodine.
    Ostoja Zavišić nz Kruševca; Todor Zdravković oj Resave; Zora (baba).
    Ivan, sursabov; Miško Ivanović iz Peći; Petar Ivanović; Mosjeo Ivančev iz Peći; Jovan Ilić; Ištivlinica, udovica.
    Nedeljko Jakovljević iz Stalaća; Jakupa, udovica: Janko, ćebedžija; Atanacko Jankov(ić); Dimitrije Janković; Đuro Janković; Đurka Janković; Jela, udovica; Jelica; udovica; Jeremije, kopač; Đuka Jeremić iz Velikog Varadina; Jevrem iz Ade Kovinske (kod Sv. Martina); Jerotije, vretenar; Jovan, kozar; Jovan Mali; Jovan Marjanov zet; Jovanova udovica; Anka, Jovanova udovica; Daba Jovanović; Đuka Jovanović; Stanko Jovanović; Jefta Jović; Todor Jovičić, sabov; Josiv, starac; Josiv Josivović iz Niša; Krsta Josipović; Strijan Josipović iz Prilipa; Lacko Josifović; Živan Jocković.
    Stanka Kalenića udovica; Teodosije Kabakul iz Zvornika; Todor Kabakulović (sin Mihajla); Ivko Kazimirović iz Srema; Nikola Kalaitović iz Grocke; Petar Kalaitović Kamenarov; Petar Kamendanov; Sava Kanižanin; Kašikarović; Tatomir Kličković iz Kličevca;
    Ia Požarevca; Jovica Kovačević; Krstaić; Laško Kovačević iz Travnika; Nikola Kovačević; Miško Kološvarac iz Erdelja; Stevan Konstantinović; Živko Kopčić iz Stare Srbije; Kosta, kopač: Jovan Kostić; Krajić iz Skoplja; Krsta Mali; Kuzman, volar; Kuzman iz Požarevca; Stanisav Kuadadović (Kuzmanović) iz Smedereva; Stepan Kuklendep Kuzmanović iz Smedereva; Krsman Lazarević; Stojko Kurikavga iz Zete. Latinka, udovica; Vladislav Lazarević; Slova Lazinica; udovica; Lina, udovica iz Zete; Leposava Lukin; Jovan Lukić; Marcika i Đuka Maksim, popa Ignjata brat Petar Lukić.
    Stevan Maletin iz Banata; Pavle Maksimović iz Zete; udovica Marjanova; udovica Mandić iz Užica; Marija, udovica, Marinkova udovica; Jovan Marjanović, zet Prodanovića; Marko, Ostojin otac; Todor Markin, iz Crne Gore; Stepan Marković Aranitin; Stojan Marković, vajda, iz Kruševca; Milak kopač; Jovan i Radosav Milakovići iz Zete; Milija, bačvar (pinter); Jovan Milić iz Zabrežja; Josiv Milinković; Stevan Milisavljević; Petar Milićević; Ćira Milovanović; Vukoje Milosavljević iz Požarevca; Miloš, stražmeštar; Anto Milošević, rakidžija; Lazo Milošević od Morače; Perica Milutinović iz Zete; Nikola Mihaljevac; Mihailo, ćebedžija; Jakov Mihailović; Janko Mihailović; Jovan Mihailović nz Paraćina; Jovan Mihailović iz Bečkereka; Toma Mihailović; Cvejan Mihailović iz Kumodraži; Petar Mihić od Morače; Mitar Miholkin; Miško, tabak; Nikola Mišković; Golub Mladenović; Prodan Moračski (Moračanin?); Živana Mojsina (Raškovića?); Mrza, udovica; Mrđen (mali); Stepan Muktija (Bošnjakov).
    Jovan Nastić; Nikola Nastić; Ana, Nedeljkova udovica; Dimitrije Nedeljković, trgovac; Jakov i Josiv Nenadović iz Peći; Vitoš Nešin, kovač; Nešo; Nnkola, lovac; Avram Nikolić; Josif Nikolić; Pavle Nikolić; Putnik Nikolić; Sosa Nikolićeva; Đurka Ninković iz Gornje Varoši.
    Ognjan; Jovan Ognjanović iz Prijepolja; Ostoja, kormanoš; Gavrilo i Živko Ostojić iz Sarajeva; Stevan Ostojić.
    Janko Pavin; Adam Pavić iz Zvornika; Petar; Danilo Pavlović; Lazo Pavlović; Toma Pavlović; Toša Pavlović; Pana, kopač (siromah); Miško Panić iz Beograda; Pavle Pantelić; Stanisav, rakidžija; Tiosav Stanisavljević; Toša Stanivukov od Kosova; Stanko, dunđerin; Stankova udovica (Torbarov); Marinko Stanković; Đuka Stanković iz Baje; Mihailo i Pavle Stanković iz Kruševca; Nikola Stanković; Petar Stanojević; Stana, Stevanova udovica; Stoja, Stevanova udovica; Vujica Stevanović Čuturić; Radovan Stevanović; Milutin Stevanović iz Prizrena; Stojan, berber; Stojan (Crni); Nikola Stojadinović, Stojan Stojadinović; Gojko Sgojadinović, bakalin; Jevto Stojanović; Jovan Stojanović; Lacko Stojanović; Nikola Stojanović od Modriča; Filip Stojanović iz Paleža; Stojša, tabak; Živko Stojšin; Stojan Stojšić iz Rume; Subota, tabak; Jovan Suša iz Suvog Dola.
    Radojica Tarničanin; Cveja Tarničanin; Josiv i Jevta Tatković; Teodosijeva udovica; Timko, bakalin; Toda, udovica; Todor, starac; Todor, čoban; Todora, udovica; Rista Todorović; Stanko Todorović; Tomina udovica; Filija Tomić; Živan Topal; Milutin Topal; Janko Torbarov iz Sibinja; Janko Tot; Dmitar Tošić iz Reke; Josip Trivunokić; Petar Trnin iz Trnova.
    Ubava, udovica; Stevan Ugrinović; Steja Ugrinovnć, berber; Ivan Udvarac; Stanoje Urošević.
    Ferenc Činči; Filipova udovica; Jovan Filipović iz Beograda; Jovan Filipović Deraćanski (Deraćski).
    Vaso Hači(ji)n Svetogorac; Nikola Hači(ji)n, ćebedžija; Doja Hera iz Užica; Lazar Hrljagić iz Peći; Neda, udovica Hrljagina.
    Cveja, popadija; Dojčin Cvejić iz Peći; Jovan Cvetinovnć iz Peći; Radosav Cvetković iz Pazara; Adam Crevarević iz Paraćina.
    Josiv Ćirić; Nikola Ćirić; Nikola Ćoravi, kovač.
    Radojica Čekić iz Užica; Kuzman Čolanović iz Prijepolja; Jovan Čološ; Cvijo Črnojević iz Reke; Marijana udovica Radovana Čupavog; Stevan Čutura.
    Marija, Šajinova udovica; Stanoje Šajinović od Kosova; Radojica Ševin (Crni) iz Užica; Obrad Šibalija; Mihat i Nikola Šijak iz Užica; Stanko Šijak; Todor (Toša) Šoškotac.

    Izvor: Dušan J. Popović – Srbi u Budimu od 1690. do 1740, Srpska književna zadruga, poučnik XIII, Beograd, 1952.