Udbina i okolna sela (Lika)

8. juna 2012.

komentara: 1

Breštane, Bunić, Vedašić, Visuć, Grabušić, Debelo Brdo, Donji Mekinjar, Jagodnje, Jošan, Klašnjica, Komić, Krbava (Pišać), Kurjak, Mutilić, Ondić, Pećane, Podlapača, Poljice, Rebić, Svračkovo Selo, Srednja Gora, Tolić, Udbina, Frkašić, Ćojluk i Šalamunić.

 

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Vojislav Ananić

    Udbina

    Udbina je malo, povijesno, poluurbano hrvatsko naselje u središnjem dijelu ličke regije, sa pretežito srpskim seoskim naseljima u svojem zaleđu. Poznato je po žestokim borbama partizana i ustaša za vrijeme Drugog svjetskog rata, u kojima su partizani prvi put koristili zarobljeni talijanski tenk. Iz udbinskog kraja potječe i supruga J. B. Tita Jovanka Budisavljević. Poslije ovog rata u Udbini je izgrađena veća katolička crkva, na mjestu nakadašnje crkve iz daleke prošlosti, oko čega postoje kontroverze u javnosti.
    U cijelom analiziranom razdoblju do 1991. ukupno stanovništvo je ostalo na istom nivou kao daleke 1880. g. (bazni indeks = 99,66), uz oscilacije baznog indeksa ispod 100,00 (od 13,04 1948. do 73,16 1971). Do većih fluktuacija je, međutim, došlo u etničkoj strukturi stanovnika, naročito poslije popisa 1910. g. Naime, hrvatsko stanovništvo je od tada pa sve do 1991. osciliralo, sa veoma niskim baznim indeksima (od 2,85 do 8,00), dok se srpsko stanovništvo kontinuirano povećavalo sa veoma visokim baznim indeksima od 155,13 (1948) do 1.197,44 (1991). Broj pripadnika ostalih etničkih skupina bio je minimalan i kretao se od 5 pripadnika (1900), do 210 pripadnika (1981).
    Međutim, diferencirani pristup daje realniju sliku kretanja stanovništva. Tako za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije, stanovništvo se relativno sporo povećavalo ali kontinuirano od popisa do popisa. Prosjek baznih indeksa ovog perioda za ukupno stanovništvo iznosi 127,44, za hrvatsko stanovništvo 121,20, a za srpsko stanovništvo 208,12, dok je pripadnika manjinskih etničkih skupina bilo svega 10 ili 0,68%. Hrvati su činili većinsko stanovništvo na kraju ovog perioda 1910. sa udjelom od 83,86%, dok su Srbi imali udio od 15,46%.
    Kretanje stanovništva za vrijeme Kraljevine Jugoslavije pokazuje značajne promjene.
    Iako se podaci u gornjoj tablici odnose na teritorij općine, realno je pretpostaviti da se odnose, uglavnom, orijentaciono, i na njen urbani dio. Ono što ih razlikuje od prethodnog austrougarskog perioda, jeste potpuno degresivni razvoj stanovništva (bazni indeks 86,20) i sasvim drugačija etnička struktura stanovništva (srpsko stanovništvo je većinsko sa udjelom većim od 80%, dok hrvatsko ima udio veći od 18%). Ostale etničke skupine su zanemarive, ili gotovo da i ne postoje.
    U okviru SFRJ stanovništvo grada Udbine se sa visokim stopama rasta od popisa do popisa kontinuirano povećavalo, tako da je na kraju tog perioda 1991. g. bilo brojnije oko 7,5 puta (bazni indeks= 764,47). Isti trend povećanja imala je i kategorija srpskog stanovništva (bazni indeks = 771,90), dok se hrvatsko stanovništvo 3,5 puta sporije povećavalo (bazni indeks = 235,48). Najbrže je rasla malobrojna kategorija ostalog stanovništva, odnosno etničke skupine (bazni indeks = 3.100,0). Međutim, ovakav rast je posljedica u stanovitoj mjeri i veoma malog broja stanovnika te skupine u početnoj 1948. godini.
    U etničkoj strukturi stanovništva grada Udbine na kraju ovog perioda 1991. većinsko mjesto je zauzimalo srpsko stanovništvo sa udjelom od 80,38%, manjinske etničke skupine su imale udio od 13,34%, dok je hrvatsko stanovništvo imalo udio od samo 6,28%. Među manjinskim etničkim skupinama stanovit broj su bili tzv. Jugoslaveni, koji su većinom bili bivši Srbi, što znači da je broj Srba u gradu Udbini ustvari bio još i veći od 80%.
    Rat je prouzročio prisilno „pretumbavanje“ stanovništva, odnosno njegovo mehaničko odlivanje i mehaničko prilivanje. Ovo prvo odnosi se isključivo na Srbe, koji su kao prognanici morali napustiti svoja vjekovna ognjišta. Iz popisa 2001. se očitava da je prognanika Srba bilo 768 ili 82,23% od njihovog ukupnog broja u gradu; da je doseljenika Hrvata bilo 492, većinom bosanskih Hrvata, žrtve iste matrice rata.
    Iz popisa 2011. se očitava da je Srba-povratnika bilo 792, što je više od broja prognanih za 24 osobe, koje su se vjerojatno doselile u grad iz gradskog okružja koje je stradalo za vrijeme ratnih operacija zvanih „Oluja“; ovim se broj Srba u gradu povećao na ukupno 958 stanovnika (više oko 3% od broja Srba 1991), pa je sada udio Srba u ovom gradu 51,12%; da se broj doseljenih Hrvata povećao za daljnjih 279 i tako ukupan broj Hrvata povećao na 844 ili 45,04% od ukupnog stanovništva grada.

    Izvor: Dr Svetozar Livada i suradnici – BIOLOŠKI SLOM I NESTAJANJE SRBA U HRVATSKOJ (1880-2011) /od višegeneracijskog i starosjedilačkog, autohtonog i konstitutivnog do manjinskog statusa/, Beograd – Novi Sad, 2018.