Gospić i okolna sela (Lika)

8. jun 2012.

komentara: 24

Aleksinica, Barlete, Bilaj, Brezik, Brušane, Budak, Bužim, Vaganac, Velika Plana, Veliki Žitnik, Vranovine, Vrebac, Gospić, Debelo Brdo I, Debelo Brdo II, Divoselo, Donje Pazarište, Drenovac Radučki, Žabica, Zavođe, Kalinovača, Kaniža Gospićka, Klanac, Kruščica, Kruškovac, Kukljić, Lički Čitluk, Lički Ribnik, Lički Osik, Lički Novi, Mala Plana, Medak, Mogorić, Mušaluk, Novoselo Bilajsko, Novoselo Trnovačko, Ornice, Ostrvica, Oteš, Pavlovac Vrebački, Počitelj, Podastrana, Podoštra, Popovača Pazariška, Rastoka, Rizvanuša, Smiljan, Smiljansko Polje, Trnovac, Široka Kula.

 

Prethodni članak:

Komentari (24)

Odgovorite

24 komentara

  1. vojislav ananić

    Selo Vrebac i zaseoci Zavođe i Pavlovac, istorija i ljudi

    POSTAVIO ADMINISTRATOR1 • 8. JANUARA 2015.

    Selo Vrebac sa zaseocima Zavođem i Pavlovcem čini jednu prirodnu celinu. Sva tri naselja leže ispod Ličkog sredogorja – planinskog masiva koji zauzima središnji deo ličke visoravni. Centralni deo Sredogorja pripada Vrebačkoj stazi, na kojoj se uzdižu vrhovi Palež (1239 m), Velika i Mala Lisina (1215 i 1143), Ljutik (1091) i Riđan (1006), i više vrhova ispod 1000 metara visine. Neposredno iznad Vrepca, Zavođa i Pavlovca uzdižu se Tunjevačka glavica, Vrščić, Zjelazov, Vučijak, Stražbenica, Mali i Veliki Vrščići, Pavlovačka kosa, Trivunski vrh i Opaljenica. Seosko područje je većim delom ravno i ponegde valovito, sa manjim uzvišenjima, vršeljcima. Vrebac je više u ravnici, dok su zaseoci Zavođe i Pavlovac rasuti oko i između manjih uzvišenja i humova.
    Reka Jadova je ponos stanovništva koje oko nje živi. U vrebački atar Jadova dolazi od Mogorića i ulazi u Pavlovac koji čini granicu između ova dva lička sela.
    Prema dosadašnjim istraživanjima, moglo se zaključiti da je život na prostoru današnjeg Vrepca tekao od davnina. Najstariji narod o kome se zna da je živeo na području Like i Vrepca bili su Iliri, odnosno njihovo pleme Japodi. Jedno od najpoznatijih njihovih naselja bila je Stražbenica, brdo koje se izdiže iznad Vrepca. Pretpostavlja se da su svoja naselja u Lici gradili od 1000. do 300. godine pre Hrista, tj. do rimskih osvajanja te teritorije. Naselje na Stražbenici bilo je podignuto na osam stepenastih terasa, čiji su tragovi i danas vidljivi.
    I za vreme rimske vladavine u Vrepcu je postojalo jedno od većih naselja. Rimljani su mu dali ime Ancus i iz tog perioda je nađeno mnogo predmeta, što se pre svega odnosi na fragmente kamenih urni. Tako je jedan deo rimske urne (kamen sa natpisom) bio ugrađen u temelje kuće Miloša Milekića, a poklopac druge kamene urne nađen ispod Stražbenice u ogradi Bože Bogdanovića. Na pomenutom mestu otkrivena je i jedna nadgrobna ploča. Pripadala je nekom Paulu Priksu, a natpis na njoj je posvećen njemu i njegovoj ženi.
    U doturskom dobu nema o Vrepcu sačuvanih pismenih podataka, ali se na osnovu nekih istraživanja došlo do zaključka da se na prostoru današnjeg Pavlovca nalazilo naselje pod imenom Slivnik. Ovo naselje se spominje u 14. veku, a u 16. veku se navode imena plemenitih ljudi koji su u njemu živeli. U Slivniku je bila sagrađena tvrđava. Njeni ostaci i danas se vide na brdašcu Šupljari, u okuci Jadove. Izgleda da je to bila prostrana i jaka tvrđava, sa prečnikom od 14 metara. U blizini Šupljare nalaze se ruševina Spajić-grada. Danas se to mesto zove Kulina. Na njoj se nalaze ruševine crkve Svetog Nikole. Uz nju su otkriveni ljudski kosturi, što ukazuje na postojanje nekropole.
    Vrebačko naselje leži na pretežno ravničarskom terenu koji se postepeno uzdiže prema Rudinama i pobrđu Vrebačke steze. Na višim predelima, uz obronke same planine, svoje domove su podigli:
    Mandarići
    Rakići
    Milekići
    Krajinovići
    Ćuvačići
    Bobići
    Graovci.
    Krajinovići i Ćuvačići su se zaustavili ispod same Stražbenice, staništa drevnih Japoda. Na sredini sela, na uzvišici, stoji Gradina (595), a oko nje su nastanjeni:
    Mandarići
    Narančići
    Novakovići
    Dragosavci.
    Istočno od Gradine u pravcu Jadove žive:
    Bogdanovići
    Božići
    Kokoti.
    Istočno od školske zgrade, koja se nalazi u centru Vrepca, stoje zaseoci Dragosavaca, Sunajkai Popovića. Tu je seosko groblje zvano Čelemije. Prostor južno od Jadove zauzele su kućeUzelaca i Babića, a zapadnije od njih je vršljak zvani Vlaško brdo, gde se mogu naći kuće Grubića, Crnograka i Ugaraka.
    Na putu ka Barletama srešće nas zaseoci u kojima žive:
    Mandići
    Narančići
    Sunajci
    Cetine.
    A idući levom obalom potoka Tunjevac leži zaseok Visote u kome živi nekoliko porodicaDragosavaca i Mandarića.
    Prezimena u Zavođu
    Zaselak Zavođe je smešteno jugoistočno od Vrepca. Izgleda da je dobio ime zato što se njegove kuće nalaze iza vode, Jadove. Kuće su mu razbacane po brežuljkastom terenu, u okuci Jadove. Tu se najvše uzdižu Odor (651) i Todorić glavica, oko je su Todorići podigli svoje domove. Zapadnije odatle, prema Jadovi, nalaze se Graovci; oko Markusova vrščića žive Njegomiri, kojih ima i ispod Jerkove glavice. Južnije odavde je Šakićeva glavica sa nekoliko domaćinstava istog imena (Šakić). Na zapadnom delu Zavođa, uz Vrebac, stoje Basićev kuk i Ćurčićevo brdo. Tu žive Novakovići, Uzelci i Ćurčići, a na desnoj strani Jadove, ispod same Pavlovačke kose, steklo se par kuća porodica Miščević.
    Prezimena u Pavlovcu
    Ispod Pavlovačke kose, jugoistočno od zaseoka Zavođa, sa obe strane Jadove, prostire se Vrebački Pavlovac. Predanje kaže da je na Šupljari sedeo turski beg Pavlović, pa se pretpostavlja da je taj kraj po njemu mogao dobiti svoje ime. Osvanjem Like 1527. godine turska vojska je zaposela utvrđenje na Šupljari, pa je i ono ušlo u spisak turskih gradova iz 1577. koje su zaposeli Turci.
    Šupljara, koju narod zove i „Šupljača“, predstavlja najveće uzvišenje u Pavlovcu. Oko nje se razvilo naselje Basarića, Stoisavljevića, Kričkovića, Bursaća i Maljkovića. Tu je i seosko groblje Vrbica. Idući odatle ka severozapadu sreće se Koraćeva glavica (657), uz koju su kuće podigli Koraći. Malo dalje je Tomaševa glavica, gde žive Tomaši. Tu je nekad bila crkva Sv. Nikole i još se mogu videti ostaci objekta koji potiče iz davnih vremena, a Pavlovčani ga zovu Kulina. Kraj puta, u pravcu Zavođa, poređane su kuće Novakovića, Zoroja i Grahovaca.
    Tursko naseljavanje Srba
    Turci su radi ojačanja ličke pogranične zone u taj prostor doveli svoje podanike vlaške stočare i muslimane iz Bosne. Ove prve naselili su uz samu granicu, a muslimane po gradovima i okolini gde je bilo boljeg zemljišta. Vlaški stočari su u stvari bili Srbi i nazivani su raznim imenima. Naseljavanje je obavljeno za vladavine bosanskog paše Ferhada Sokolovića, koji je 1577. godine revidirao 20 postojećih utvrđenja po Lici i u njih doveo svoje posade. Poznato je da su Turci preuzeli utvrđene gradove u Ostrvici, Barletima, Vrepcu, Pavlovcu, Mogoriću, Metku, Počitelju, Bilaju, Ribniku i drugim mestima Ličkog polja. Prema tome, oni su tada doveli Srbe i u Vrebac.
    Nema podataka o životu naseljenih Srba u to doba. Ali, zna se, međutim, da je austrijski general Herberštajn, upadajući u Liku 1684. godine napao Turke u Vrepcu i odveo dosta ljudi i stoke. Među zarobljenima bilo je i Srba. Žestok napad na Vrebac izvršio je godinu dana kasnije i Stojan Janković sa svojim uskocima iz Dalmacije. Porušio je veći deo naselja i odveo u Ravne kotare velik broj Srba i muslimana. Jedan deo tih Srba naselio se po severnoj Dalmaciji, neki su pomrli od gladi, a većina preostalih ponovo se naselila po Lici posle njenog oslobođenja 1689. godine.
    Naseljavanje Srba u Ličkom polju i Vrepcu obavio je krajiški aparat između 1689. i 1692. godine, za vreme vladavine cara Leopolda II. Na vrebačko područje naseljeni su Srbi iz predela Otočca i Brinja. Drugi, manji broj došao je iz severne Dalmacije i nekoliko porodica od Grahova i doline Unca.
    Prema Stjepanu Pavičiću, sa područja Otočca i Brinja u Vrebac su se doselili:
    Bobići
    Bogdanovići
    Božići
    Grubići
    Krajnovići
    Mandići
    Miščevići
    Narančići
    Rakići
    Stoisavljevići
    Šakići
    Uzelci.
    U druga područja došli su :
    Cetine
    Crnokraci
    Dragosavci
    Grahovci
    Klekovići
    Kokoti
    Mandarići
    Milekići
    Novkovići
    Njegomiri
    Popovići
    Sunajci
    Todorići
    Tomaši
    Vukovići
    Zelenturovići
    Zoroje.
    U popisu vrebačke populacije iz 1712. godine stoji da je u Vrepcu živelo 746 ljudi; među njima je bilo 177 koji su bili graničari pod oružjem.

    IZVOR: Dušan Uzelac, knjiga „Lika i Srbi medačke opštine“ (str. 179-203)

  2. vojislav ananić

    Selo Medak – istorija i ljudi

    POSTAVIO ADMINISTRATOR1 • 20. DECEMBRA 2014.

    Od naseljavanja srpske populacije u Ličko polje, najznačajniji deo njenog bitisanja odvijao se preko Metka. U njemu je oko 1696. godine svoj dvor podigao pravoslavni vladika Atanasije Ljubojević. Godine 1770. i vladika Danilo Jakšić u Metku podiže svoj dvor. Uz njega sagradi i školu u kojoj se učila srpska pismenost i spremali učitelji i sveštenici. Po dvoru, Medak je prozvan „Dvorinom“.
    Smatra se da su ljudi u Metku živeli od davnina. O tome ima dosta vidljivih tragova (otkriveni u jednoj gradini rimski i grčki metalni novčići iz 3. veka i jedan bakarni novčić iz Pharosa). Na području Metka nađena su i dva sarkofaga sa natpisima, što ukazuje na tragove rimske nekropole, a kao još jedan trag iz rimskog perioda je miljokaz.
    Posle doseljavanja Slovena i obrazovanja hrvatske feudalne države na prostoru Like, Medak se spominje kao posed plemena Mogorovića. Zna se da je pleme Mogorovića u okviru tadašnje Ličke župe držalo u posedu najveći deo Ličkog polja. Medak je u to vreme važio kao treće važno sedište Mogorovićke župe.
    Naselje Medak je nastalo od imena Medak, koje je pre više vekova nosilo celo pleme koje je tu živelo. Prezime Medak i danas se može naći u pojedinim krajevima zemlje, a od imena Medak nastalo je i prezime Medaković.
    Posle upada Turaka u Liku, Medak je od 1522. pa sve do 1577. bio pust, bez naroda. Te godine Ferhad paša ga je nastanio muslimanima i delimično srpskom rajom, koju su prethodno Turci dovodili i naseljavali na područje Knina, Kotara, Bukovice i Skradina. Odatle potiču prvi Srbi koje su Turci nastanili u Metku i okolini.
    Za vreme ustanka u Lici, koji je trajao od 1684. do 1689. godine, gotovo svi medački Srbi su se razbežali, neki i izginuli, tako da je Medak opet bio pust, bez naroda. Posle 1690., kada više nije bilo Turaka u Lici, krajiške vlasti naseljavaju Medak Srbima koji su dotle živeli na području Knina, Kotara, Obrovca i Bukovice, tako da oni čine osnovicu sadašnjeg medačkog stanovništva. U to vreme u Medak je došlo i nekoliko porodica iz Brinja. Radi se o onim porodicama koje su ranije izbegle iz turskog dela Like i Krbave na austrijsko krajiško područje. Posle 1712. godine u Medak je došlo i desetak porodica iz bliže okoline. Senjski biskup Glavinić, obilazeći 1696. godine Liku, u Metku je zabeležio 70 srpskih kuća. Prema Manojlu Grbiću, te Srbe je iz severne Dalmacije doveo u Medak srpski vladika Atanasije Ljubojević.
    Prema popisu iz 1712. godine u Metku su živele sledeće porodice (sa ukupno 1160 čeljadi):
    Acketa
    Brujić
    Capitlak
    Crnokrak
    Čokeša
    Ćalić
    Dudulica
    Dobričina
    Došenović
    Draganić
    Dragičević
    Drobnjak
    Đurašević
    Glumac
    Gojčinović
    Grbić
    Gvozdić
    Jađov
    Jemić
    Jovičić
    Kalinić
    Korać
    Košutić
    Kovačević
    Kreković
    Kuprešanin
    Lončarević
    Ljeskovac
    Ljuština
    Maoduš
    Martinović
    Marunić
    Mečan
    Mučić
    Mihajlović
    Milnić
    Mijalić
    Musalj
    Orlić
    Panjević
    Pavić
    Petrović
    Pocrnja
    Popović
    Pribić
    Radić
    Radinović
    Rađević
    Samotlak
    Selaković
    Starčević
    Stranjina
    Suknajić
    Šurlić
    Škorić
    Tarbuk
    Teslić
    Travica
    Trbojević
    Vlajnić
    Vlaisavljević
    Vračar
    Vučić
    Ugarak
    Uzelac
    Vuletić
    Zagorac
    Žegarac
    Medak se smatra najvećim srpskim naseljem u jugoistočnom delu Ličkog polja. Posebnu draž pričinjava Metku što se nalazi na sastavcima dveju reka: Like i Glamočnice. Bistre vode ovih reka pokretale su kamenje mnogih vodenica. Tu su i Ljuštine, čije se kuće nalaze u neposrednoj blizini, sagradili pilanu i dali joj svoje ime – „Ljuštinova pila“.
    Od opštinskog sedišta Gospića, Medak je udaljen 14 kilometara. Medak zauzima relativno širok prostor i na njemu su se vremenom razvili mnogi zaselci. Posebno se itiču Brezik, Kukljic, Papuča i Bagunica.
    Severno od železničke pruge, na levoj obali Trnave, ima par kuća koje pripadaju Kuprešanima.
    Na Glamočici su Travice sagradile mlinove i napravili bent (branu) i tako postigli da se meljava žita obavlja cele godine. Travice potiču od reke Bune u Hercegovini. Po pričanju starijih ljudi, jedan deo ovog plemena je bežao ispred turske opasnosti, a drugi se selio sa njima kao srpska raja. Zaustavili su se u Bukovici, negde u predelima Đevrsaka. Tu su živeli jedno vreme i u povoljnim prilikama prebegavali na austrijsku stranu. U krajiškom popisu iz 1712. godine, upravo kada su Lika i Krbava ušle u sastav Karlovačke vojne krajine, Travice se u Metku ne spominju, pa se misli da su se tu naselile kasnije. Po svemu sudeći, prve Travice koje su dospele na medačko područje, zaustavile su se na Kućištima u Breziku, ispod Vukove glavice. Taj deo zemljišta, koji se proteže ispod samog Velebita, Brezičani su kasnije nazvali „Travičina kućišta“.
    Zaselak Brezik
    Brezik zahvata područje oko puta od Medačke glavice do Zagoračke Varoši, udaljeno oko kilometar od medačke crkve. U Breziku je 1857. bilo 334 žitelja. Na području Brezika žive Ljeskovci, Stranjine, Uzelci, Domazeti, Gvozdići, Potrebići, Grbići i Ćalići.
    Zaselak Kukljic
    Kukljic se spominje u 13. veku, kada je bio u posedu plemena Mogorovića. Dobio je ime po familiji Kukljić, koja je tu živela. Područje ovog naselja, koje je obuhvatalo još Križajicu i Vedrine, imalo je 1768. godine 365 stanovnika. Na području Kukljica nastanjeni su Vuletići, Uzelci, Maoduši, Vlainići, Tesle, Ćalići, Potrebići, Stranjine, Grbići, Mrđanovići i dr.
    Zaselak Zapoljak
    Zapoljak se smestio između Krekuše i Rastika, nešto bliže izvoru reke Like. Do 1931. u Zapoljak je bila uključena i Papuča, kada je imao 320 stanovnika. U Zapoljku dominiraju Kuprešani, a nađe se i poneka porodica Brkića.
    Zaselak Papuča
    Papuča se prostire severoistočno od izvora Like. U Papuči dominiraju Kuprešani. Danja i Pajina Kuprešanin držali su dućane i važili su kao primer predustretljivosti i poštovanja svojih mušterija.
    Sa desne strane reke Like, uz cestu u pravcu Metka razvilo se naselje u kome su domove podigli Kuprešani, Oklobdžije i Jelovci. Tu je na poljani zvanoj „Smrdelj“, pred Drugi svetski rat, podignuta osnovna škola. Na relaciji od Bagunice pa sve do Medačke glavice žive Petkovići, Jelovci, Oklobdžije, Maoduši i Brujići. I u podnožju Medačke glavice vremenom se razvilo nešto gušće naselje i u njemu žive Blitve, Uzelci, Stranjine, Dragičevići, Stojisavljevići i Ackete, dok su oko Parapeta i Blitvine glavice stanište našli Blitve, Stranjine, Maoduši i Capitlaci.
    Zaselak Bagunica
    Bagunica se kao zaseban zaselak iskazivala od 1890. godine. Onda je imala 206 čeljadi, da bi 1971. pala na 175. Na istočnom i severozapadnom delu Bagunice nastanili su se Uzelci, Zagorci, Jurasovići, Maoduši, Grbići, Mihići, Novkovići, Travice, Vuletići, Rakići, Blitve i Marunovići.
    Naselje Medak
    Medak se u užem smislu razvio na prostoru na kome se nalazio stari Medak, ali sa razlikom što se u novije vreme njegov razvoj više orijentiše uz regionalni put Gospić – Gračac. U svom širem prostoru, Medak leži između reka Like i Glamočnice i železničke pruge. Zapadno od ušća Glamočnice u Liku postoje zaseoci Radoševića i Potkonjaka, a to je već granica sa Počiteljem.
    Nedaleko od mosta preko Glamočnice, sa desne strane puta koji vodi za Gračac, uziže se osmogodišnja škola. Podignuta je 1936. godine i na čelnoj strani je pisalo: „Osnovna škola kralja Aleksandra I viteškog ujedinitelja“. U okolini škole su kuće podigli Marunići, Kleuti, Blitve, Kuprešani i dr.
    Usput prema Počitelju locirana je medačka pošta, koja je otvorena početkom 18. veka. Od pošte u pravcu Velaguše žive Surle, Trbojevići, Uzelci, Kleuti, Ljuštine i Radoševići.
    Rasprostranjenost i poreklo rodova
    Uzelci su od davnina bili najbrojnije pleme u Lici. Prema Milanu Radeki, 1931. godine bilo ih je 310 porodica. Desetak njihovih kuća locirano je na istočnoj strani brda Bagunice, prema staroj cesti koja se u Papuči odvaja za Ploču. Uzelci starinom potiču iz Crne Gore i misli se da su živeli između Tare i Pive, a jedan podatak ukazuje da su naseljavali područje Samobora, a on se nalazi u Gatačkom polju nedaleko od Avtovca. Usled čestih naleta Turaka iz Sandžaka ka Crnoj Gori grupa srpskih rodova odlučila se na seobu u pravcu severozapada. Među njima su se nalazili Uzelci, Vujnovići, Rajčevići, Lemaići, Pejnovići, Basarići, Bogići, Gajići i Katići. Ovi rodovi su se zaustavili u Gatačkom polju, ali su ih sredinom 16. veka ličke age i begovi doveli u svoj deo Like i kao raju naselili oko svojih gradova u Bužimu, Krčmariću, Bogdaniću i Smiljanu. Ovo stanovništvo se vremenom raselilo po ivicama Ličkog, Gackog i Krbavskog polja.
    Brojnost porodica u Metku imalo je sledeću sliku:
    Ackete 2, Antonovići 1, Banjci 1, Blitve 1, Brujići 8, Capitlaci 1, Ciganovići 1, Crnokraci 5, Ćalići 3, Dobrote 1, Domazeti 5, Draganići 1, Glumci 3, Grbići 12, Grubići 1, Gvozdići 3, Ivaniševići 1, Jelovci 4, Jovičići 1, Jurasovići 5, Kleuti 12, Kolundžije 1, Konjevići 3, Kuprešani 2, Ljeskovci 3, Ljubojevići 2, Maoduši 34, Ljuštine 11, Marčići 2, Marunići 13, Mihići 7, Mrđenovići 4, Medaki 2, Oklobdžije 25, Petkovići 3, Potrebići 15, Radoševići 7, Starčevići 1, Stranjine 12, Surle 6, Šarići 1, Tarbuci 2, Tesle 1, Travice 17, Trbojevići 6, Uzelci 44, Vlajinići 2, Vlaisavljevići 4, Vuksani 1, Vuletići 19, Zagorci 17 i Zambeli 1.
    Do 1915. godine iz Metka su se odselile sledeće porodice:
    Bukići, Bobani, Bomeštrovići, Buroje, Burze, Čatlakovići, Čokeše, Čuče, Ćelići, Dodici, Doline, Drlje, Dušići, Jakići, Jakšići, Jokići, Kite, Kreke, Ljubići, Makari, Marini, Mauki, Milakovići, Milići, Murgići, Pejaci, Popadići, Popovići, Porobići, Relčevi, Ristići, Salate, Stojkovi, Šolaje, Velagići, Vrlići i Zimoje.
    Sa krajiškog područja, od Otočca, Brloga i Brinja u Medak su se doselili:
    Brujići, Glumci, Grubići, Ljuštine, Orlići, Pribići, Škorići, Vlaisavljevići.

    IZVOR: Dušan Uzelac „Lika i Srbi medačke opštine“ (str. 91-128)

  3. vojislav ananić

    Selo Ostrvica – istorija, ljudi

    POSTAVIO ADMINISTRATOR • 18. DECEMBRA 2014.

    U Ostrvici ima ukupno 18 izvornih prezimena. Ona su uglavnom nastala od krštenih imena rodonačelnika: od Bogdana – Bogdanovići, Dime – Dimići, Pandže – Pandžići, Petka – Petkovići, Radmana – Radmanovići, Sava(o)ta – Savatovići, Stanka – Stankovići. Po biljnom svetu nastala su prezimena Zobenice i Šašići, a po životinjskom (pticama) Čorkovići. Prezime Kulundžić prozvano je po kulundžijskom zanimanju, Sudarević po istaknutom socijalnom položaju, prezime Teslić u vezi je s alatkom za dubljenje drveta – teslom, dok prezimena Mesići i Jajići vode poreklo od životnih namirnica. Bakići su verovatno dobili porodični naziv po rodbinskim vezama, a Kranjčevići po nacionalnom poreklom dalekog pretka te porodice. Nije pouzdano utvrđeno kako je nastalo prezime Polovinić, ni kojem „koljivu“ su pripadali. Zna se samo da su krenuli iz Hercegovine i da su na svom putu preko Plavna stigli u ličko Dobroselo. Tu su se Polovine namnožile, pa su se odatle raširile po Lici i Bosanskoj krajini.
    Pojedina prezimena danas se sreću u skraćenom obliku. Tako su u zvaničnim popisima sve do oko polovine 18. veka, današnji Bogdani bili Bogdanovići, Kolundžije – Kolundžići, Polovine – Polovinići, Sudari – Sudarevići, a Čorci – Čorkovići. Skraćena prezimena sreću se i u nekim susednim mestima: Vuksani su bili Vuksanovići, Došeni – Došenovići, Dragaši – Dragaševići, Njegovani – Njegovanovići, Počuče – Počučići, Preradi – Preradovići, Tomaši – Tomaševići, Čubrile – Čubrilovići itd.
    Hramovna slava sela Ostrvica je Sveti Jovan.
    Nazivi rodova:
    Prema imenu sela, odnosno zaseoka:
    Vučjačani: deo Dimića i deo Pandžića.
    Kuličani: Kolundžije, Savatovići, deo Stankovića i Šašići.
    Ostrvčani: Bakići, Bogdani, deo Dimića, Zobenice, Jajići, Kranjčevići, Mesići, deo Pandžića, Petkovići, deo Polovina, Radmanovići, deo Stankovića, Sudari, Teslići i Čorci. Polovinići: deo Polovina (kod Vijače).
    Prema porodičnim i ličnim nadimcima:
    Alijanovi: potomci Alekse Kranjčevića Gavrilovog.
    Anjgirine: deo Radmanovića (potomci Todora Radmanovića Todorovog).
    Bauci: deo Dimića (potomci Bože-Boćana Dimića Miloševog).
    Bikani: potomci Sime Dimića Todorovog (iz Vučjaka) i Đure Polovine (iz kraja Polovinića).
    Brusine: potomci Nikole Radmanovića (ispod Kolišta).
    Bruše/Kekići: Potomci Save-Savele Bogdana Stankovog.
    Budišini/Tadije: Kolundžije iz Kuline.
    Buljevi: deo Šašića (iz Kulice).
    Butovi: Sudari (ispod Sudareve crkvine).
    Virande: potomci Dmitra Pandžića Tominog.
    Đuše: deo Šašića (iz Kulice).
    Eremudi: Bogdani.
    Zjalići: potomci Jandre Radmanovića (ispod Zapadne strane).
    Jarine: deo Dimića u Vučjaku (potomci Nikole Aleksinog).
    Jackovi: potomci Ise Petrovog/Pejkovog Dimića (ispod Barunuše).
    Jovičini: potomci Jovana-Jovice Tominog Pandžića.
    Keljače: potomci Staniše Radmanovića Jovanovog (ispod Ostrvice).
    Kenjci: deo Dimića (potomci Maksima-Male Dimića).
    Kitonje: Mesići.
    Kršlje: deo Polovina ispod Mrgina (potomci Dane-Dančine Isinog).
    Lazići: potomci Lazara-Laze Stevanovog (Skakinog) Pandžića.
    Laudovi: potomci Laze-Lauda Petkovića.
    Lončine: Polovine ispod Mrgina (potomci Jovčića i Milčića Polovine).
    Maranovi: potomci Marka Teslića Ćirinog (ispod Glavičurka).
    Markovčevi: deo Radmanovića (potomci Marka-Markovca Radmanovića Savinog).
    Mijaševi: deo Dimića (potomci Isaka-Ise Ćitara, Milana Ninina i Todora-Tode Lukajinovog).
    Mrmci: deo Dimića (potomci Ise Isice Danetovog).
    Mukinje: Svi Savatovići u Kulici.
    Nidžanovi: potomci Nikole Kranjevića Gavrilovog.
    Nidžini: potomci Nikole-Nidže Aleksinog Teslića (ispod Zapadne strane).
    Paganovi: deo Teslića ispod Vjenca (potomci Maksima-Maksimca Teslića).
    Parcovljevi: potomci Blaža-Blažine Čorka.
    Petrićevi: potomci Petra Petrića Radmanovića Jandrinog (ispod Sudareve crkvine).
    Petrusinovi: potomci Petra Petrusine Teslića (ispod Glavičurka).
    Pilipovići: Radmanovići (ispod Ostrvice i Kolišta).
    Pitljikovi: potomci Nikole-Nikolice Teslića (ispod Vjenca).
    Prljadže: deo Radmanovića ispod Konjušnice (Švrakele).
    Puzići: svi Dimići.
    Rljovi: deo Šašića (iz Kulice).
    Rožine: deo Dimića (potomci Boćana Miloševog, Jovana Jandreškovog i Trivuna Đurinog).
    Runjkele: potomci Polovine Miloša Danetovog.
    Savetinovi: deo Teslića ispod Vjenca (potomci Save-Savetine Teslića Ćirinog).
    Sipini: potomci Sime-Sipe Teslića ispod Glavičurka.
    Svilote: potomci Jove Sudara Ilijinog (ispod Ostrvice).
    Serkani: Stankovići u Kulici.
    Skakavci: Svi Šašići u Kulici.
    Sponjari/Sponjarići: potomci Petra Radmanovića Savinog (ispod Ostrvice).
    Srbatinovi: potomci Sime Teslića Simatina (ispod Vjenca).
    Tejmanovi: potomci Teje Teslića Isinog (ispod Vjenca).
    Titine: Polovine ispod Zubara i Mrgina (potomci Đure Maksanovog i Daneta Isinog).
    Tičari: potomci Todorca i Stojanca Stankovića (ispod Vršeljka).
    Ćeje: potomci Sime Bakića Dmitrova (kod crkve).
    Ćirini: deo Dimića iz Vučjaka (potomci Milana-Ćire Dimića).
    Ćukure: potomci Maksima Bogdana Nikolinog (ispod Ostrvice).
    Ćutukovi: deo Čoraka (kod Vučjaka).
    Cvikete: potomce Milete Radmanovića (ispod Kolišta).
    Crnjakovi: potomci Pavla-Pavline Dimića (iz Vučjaka).
    Čavonje: potomci Todora Radmanovića Maksimovog (ispod Zapadne strane).
    Čvrstonje: potomci Ivana-Ivice Čorka.
    Čokorci: potomci Todora Stankovića Todorca (ispod Vršeljka).
    Džakini: potomci Maksima Polovine, ispod Mrgina.
    Šveljanovi: potomci Pave Čorka.
    Švrakele: potomci Petra Radmanovića (ispod Konjušnice).
    Pored toga što su jedni druge nazivali različitim, čas smešnim čas pogrdnim imenima, stari Ostrvčani su o sebi ostavili i svojevrsnu karakterizaciju pojedinih rodova u selu. Ona glasi:
    Bože te sačuvaj:
    Dimića vale,
    Teslića rane,
    Pandžića malića,
    Čorka nevjere,
    Kranjčevića besjede,
    Mesića obuće,
    Zobeničića ednokuće,
    Sudareve robe,
    I Bakića sloge,
    Bogdanovih volova,
    Pilipovića dolova,
    Petkovića raži,
    I Jajića Laži,
    Tičarevih mlinica,
    Polovinića živica,
    Kolundžije muštulugdžije,
    Šašića žetve,
    I Savatovića kletve.
    Prezimena u Ostvici:
    Bakić
    Bogdan
    Dimić
    Zobenica (ima ih još u tri naselja u bosanskoj strani. U Velikom Radiću kod Bosanske Krupe (4 kuće). Slave takođe Nikoljdan i došli su iz Like. U Bugaru ima 7 kuća, u Gornjoj Gati jugozapadno od Cazina pet kuća s tim prezimenom. Došli su iz Sadilovca na Kordunu. Svi slave Sv. Vasilija)
    Ja(j)ić
    Kolundžija (ima ih i u Bosanskoj krajini i slave Nikoljdan. Došli su iz Like posle austrijske okupacije 1878. U selu Glavica ima osam kuća s tim prezimenom, koji takođe slave Sv. Nikolu. Tu su došli iz Vranovine (Bjelajsko polje kod Kulen Vakufa), pošto je njihov srodnik ubio čoveka u toru, pa je od krvarine pobegao u drugu nahiju. Kolundžije u Pučeniku (4 kuće) slave Đurđevdan i došli su iz ličke Suvaje)
    Kranjčević
    Mesić (katolici, ima ih u Bosanskoj Krupi, gde su došli iz Like posle Karlovačkog mira 1699.)
    Pandžić
    Petković (nekoliko kuća Petkovića ima u okolini Velike Kladuše: u Vrnograču i Glinici po jedna kuća (slave Sv. Stefana Dečanskog), zatim u Gradini (dve kuće) i Johovici (1 kuća), gde slave Jovanjdan. Svi ovi Petkovići su došli iz Like pre austrijske okupacije)
    Polovina (dosta Polovina ima na desnoj strani Une, u bivšem krupskom srezu. Bosanska Krupa (4 kuće), Beširevića Vranjska (jedna kuća), Alajbegov Dubovik (dve kuće), Turski Dubovik (jedna kuća), Podgromila (dve kuće), Doljani (dve kuće), Klišević (četiri kuće) i Vidovska (jedna kuća). Tu su se naselili iz Like (najviše iz okoline Lapca) pre ili iza austrijske okupacije 1878. Svi slave Jovanjdan, sem onih u Doljanima i Kliševiću, čija je krsna slava Nikoljdan)
    Radmanović (u okolini Bosanske Krupe Radmanovići se sreću u nekoliko naselja sa po jednom kućom: Beširevića Vranjska, Mali Radić i Donja Suvaja. Ima ih i u cazinskom kraju, i to u Bugaru i Gornjoj Gati. Svi su došli iz Like(Barlete, Visuć) ili iz susednog Korduna (Sadilovac).
    Stanković (u Pounju se Stankovići sreću u šest naselja (Krupa, Gornji Bušević, Vrnjska Mosura, Gudavac, Ivanjska i Glinica). Došli su iz Like (Mazin, Bunić) i vode poreklo od Vojnovića. Pretežno slave Đurđevdan, sem onih u Vrnjskoj Mosuri i Gudavcu, koji slave Nikoljdan. Na području Bravskog, u selu Kapljuv, ima devet kuća Stankovića. Slave Tripunjdan, a doselili su se iz okolice Ključa.
    Sudar
    Teslić (u Bjelajskom polju, kod Kulen Vakufa, u naseljima Kliševići i Cimeše, ima po tri kuće žitelja koji se prezivaju Tesla. Slave Đurđevdan, a tu su se doselili iz Like, od Gospića, jedni pre, a drugi posle austrijske okupacije. Sudeći po kraju iz kojeg su došli, kao i krsnoj slavi porodica, nije isključeno da su ove Tesle u krvnoj vezi sa ostrvičkim Teslićima).
    Čorak (u Gornjoj Vođenici, na obodu Bjelajskog polja, zabeležena je jedna porodica Čoraka koji su katoličke vere. Doselila se ovamo iz Široke Kule, kod Gospića)
    Šašić (u okolini Bihaća, u naseljima Turski Dubovik, Založje, Lohovo i Turija, nastanjena je po jedna porodica Šašića. Krsna slava im je Sv. Stefan Dečanski, a ovamo su se doselili iz Like pre austrijske okupacije).

    IZVOR: Jovan D. Pandžić, „Ostrvica“

    • Toma Mandić

      Prezime Sudar nema veze kako se insinuira sa socijalnim statusom, odnosno suđenjem u bilo kojem obliku.
      Sudar je zanimanje, onaj koji pravi sudove ( suđe, iz kojih se jede ili čuva hrana), od drveta.
      Ličani će i danas reći , idi operi sude uli sudove, skoro nikad suđe.

  4. vojislav ananić

    Selo Počitelj – istorija, ljudi

    POSTAVIO ADMINISTRATOR1 • 20. DECEMBRA 2014.

    Počitelj leži ispod same planine Velebit. Sa njegove severozapadne strane nazire se Lički Čitluk, sa severne Ribnik, a sa istočne ga dodiruje Medak. Prostire se na ličkoj visoravni, čija nadmorska visina iznosi oko 575 metara.
    Kroz Počitelj protiče reka Lika, odakle vijuga na sever prema zaseoku Ivančevića i nastavlja tok do Njegovanske Varoši. Odatle nastavlja tok prema Ribniku. Ispod samog Velebita, nedaleko od zaseoka Vuksanove Varoši, izvire Počiteljica. Ona teče na severoistok između Počitelja i Čitluka i nedaleko od Novog Sela uliva se u Liku. Nedaleko od izvora Suvaje, desnog kraka Počiteljice, Vitasi si imali vodenicu. Bila je to nekad prava fabrika brašna, sa dva velika kamena.
    Otprilike 200 metara nizvodno od te vodenice, sveštenička loza Došenovića (kasnije Došeni) imala je svoju vodenicu. U nju su dolazili seljaci iz celog Počitelja da melju raž i pšenicu, takođe i kukuruz od čijeg su brašna spremali nadaleko poznatu ličku palentu. Ova vodenica je prestala da radi mnogo ranije od prethodne, jer su njenog vlasnika, počiteljskog sveštenika Milojka Došena, zaklale hrvatske ustaše i njegovo telo bacile u jamu Jadovno na Velebitu, u kojoj leže kosti više desetina hiljada nedužnog srpskog naroda Like i drugih mesta. Sveštenik Milojko Došen bio je u srodstvu sa Nikolom Teslom. Dolazeći u Počitelj Nikola bi posetio Milojka. Ćaskajući o raznim stvarima svakidašnjice prošetali bi se i do vodenice. Milojko je u razgovoru upitao Nikolu kako bi njegova vodenica mogla da melje preko cele godine, a ne samo tokom proletnjih i jesenjih meseci kada pada obilna kiša. Nikola mu je bez razmišljanja odgovorio: E, moj Milojko, ako bi ti ovde napravio bent (branu), ovde bi se voda sakupljala i mogla kanalom odvoditi na lopatice koje bi okretale kamen i eto ti meljave cele godine. Taj bent, međutim, nikad nije napravljen.
    Seoske kuće podignute ispod Velebita čine Gornji, a locirane preko reke Like Donji Počitelj. Zaseoci nose imena plemena, kao što su Bobići, Ivančevići, Drljići, Njegovani, Pavlice, Potkonjaci, Preradi, Vitasi, Vuksani i Uzelci.
    Počitelj su, prema pisanju Karla Pača, naseljavali Japodi, a posle njih Rimljani. U svojoj knjizi „Lika u rimsko doba“, Pač misli da je rimsko-ilirsko naselje Ausankalio bilo locirano negde između Metka i Počitelja. Prostor na kome sad leži Počitelj pripadao je u srednjem veku plemenu Mogorovića, a prema jednoj ispravi od 29. januara 1263. godine zna se da je vlasnik Počitelja bio knez Petar Tolimirović. Nešto posle 1370. godine u posed grada Počitelja došli su Gušići i ostao sve do 1527. godine i turskog osvajanja Like. Počitelj je naveden u popisu zatečenih utvrđenja koja su 1577. godine zaposeli Turci.
    Pouzdano se zna da su Turci podvelebitski deo Like počeli da naseljavaju 1550. godine. Tada su prvi put došli Srbi u Počitelj. Turci su tad u Počitelj i okolna sela naselili dinarske stočare „Vlahe“ i muslimane iz Bosne, pri čemu je Srbima dodeljivano drugorazredno zemljište.
    Usled zaoštravanja turskog zuluma i nedostatka volje da se bore protiv svoje braće po veri, 3. aprila 1609. iz Ribnika i Počitelja prebegle su na austrijsku krajišku stranu 33 srpske porodice, a mesec dana kasnije još toliko, sa ukupno 550 čeljadi. Da se podstimo, u Ribniku su tada pored muslimana živeli isključivo Srbi.
    Između 1683. i 1689. godine u Lici i severnoj Dalmaciji su planuli ustanci, sračunati na proterivanje Turaka iz Like, što se i dogodilo 1689. godine, posle čega se izbegli Srbi vraćaju u Počitelj i njegovu okolinu. Ustanovljeno je da je jedna struja današnjih Počiteljana došla sa krajiškog područja oko Otočca i Brinja. To su, bez sumnje, bili potomci Srba koji su bili primorani da beže 1609. i 1638. godine. Druga struja je došla iz okoline Knina, Obrovca i Bukovice, pretežno iz predela u koje je narod izbegao za vreme borbi za oslobođenje Like od Turaka.
    U prvoj struji Počitelj su naselili:
    Bobići
    Božići
    Čuturile
    Ivančevići
    Rogići
    Srdići
    Trkulje
    Uzelci
    Vuksani.
    U drugoj su bili:
    Čatići
    Došeni
    Kaljaševići
    Laskovići
    Lubenovići
    Ljubojevići
    Miškovići
    Njegovani
    Pavlice
    Radoševići
    Vitasi.
    To su bile porodice koje su do 1995. godine sačinjavale osnovu počiteljskog stanovništva.
    Prema popisima obavljenim 1696., 1700. i 1712. godine Počitelj je imao 40 kuća i 504 stanovnika. U popisu iz 1712. Vitasovići su označeni kao Vitasi, a Došenovići kao Došeni.
    Došenovići su bili dominantna sveštenička loza, a u krajiškom popisu 1712. Godine javljaju se dve porodice Došenovića: Georg i Radovan. Iz ove porodice je pesnik Jovan Došenović (1781-1813), koji je izučio visoke škole u Zadru i Padovi, gde je doktorirao iz filozofije i slobodnih umetnosti. Iza sebe je ostavio zapažena književna dela, a među pesmama napisao je i „Odu Počitelju“.

    IZVOR: Dušan Uzelac, knjiga „Lika i Srbi medačke opštine“ (str. 150-175)

  5. Vojislav Ananić

    Divoselo

    Divoselo se u prvim opisima Like ubraja u područje Novoga, pa se otuda može zakijučiti da su u njemu pod Turcima stanovali Srbi koji su pripadali u vojnom uređenju.tome gradu, Oni su ili u potpunom broju ili u jednom dijelu u turskom raspu izbjegli u logore na krajiškom području kod Otočca i Brinja. Odande ih se jedna čest vratila u selo poslije 1689, kada je to zemljište nanovo nastanjivano. Biskup Brajković našao je 1700. u Divoselu već 70 srpskih kuća, a krajiški popis od te iste godine 600 čeljadi. Prema popisu od 1712. stanje naselja u tom selu bilo je ovakvo:
    Basarići 8 čeljadi, 12, 12; 10 k., Bjegojevići 15, 20; 23 k., Bokulići 10, Burandžići 3, Bukarice 17; 3 k., Cukići 5, 9, Cvijanovići 9; 1 k., Cubrilovići 12, 7; 1 k., Dodig 5, Dugandžija 4; 7 k., Dukići 7,. 11, Grijak 11, Jerkovići 25; 21 k., Jovići 7; 14 k., Jovovići 9, Kokići 8, Konjak 7, Krajnovići 11; 41 k., Lukići 12, Marinkovići 6, Matići 7, 14, 8, 5; 23 k., Motkići 10, Nefajda 7, Nikšići 7, Ostreva 7, Obradovići 17, 8, 20, 11; 48 k., Pajići 9, 10; 3 k., Pjevači 20; 42 k., Plećaši 33, 20; 43 k., Počuče 9, 8; 38 k., Popovići 10; Potkonjaci 17, 11, 7; 53 k., Rađakovići 10; 6 k., Rajčevići 30; 11 k., Rabatići 14, Sekići 9, Tepšići 4, Uljanovići 11, Vojvodii 8, Vujčići 7, Vukovoj 13; ukupno: 612 čeljadi.
    U tom divoselskom naselju zastupane su dvije srpske struje. Jedna je od njih potekla sa krajiškoga područja od Otočca i Brinja. Njoj pripadaju Basarići, Cvijanovići, Dugandžije, Grijaci, Jovići, Krajnovići, Potkonjaci i Vukovojci. Rajčevići su podrijetlom iz srpskoga stanovništva u Smiljanu. Ostali su naseljenici iz sjeverne Dalmacije iz Bukovice i od Knina. Pogdjekoja će porodica biti i iz desnoga Pounja.

    Izvor: ZBORNIK ZA NARODNI ŽIVOT I OBIČAJE JUŽNIH SLAVENA, Z A G R E B, 19 6 2-Stjepan Pavičić, Seobe i naselja u Lici

  6. Milan Vitas

    Slučajno sam naišao na ovj tekst koji me je oduševio jer sam i ja poreklom sa očeve strane iz voljene Like. Prvo sve čestitke autorima ovog istorijskog teksta da mi potomci ne zaboravimo ko smo i odakle smo. Ja sam unuk solunskog dobrovoljca Mile Vitasa iz Počitelja. Rođen sam u Vojvodini, kao i moj otac, Stevan, a deda Mile je kao solunski dobrovoljac dobio zemlju i došao u Rusko Selo kod Kikinde te se sa familijom tu naselio.Ja o poreklu moje familije osnovno znam iz priče dede i babe Mare koje dobro pamtiom, te to prenosim i na moju decu. Ako ne znamo odakle smo, nećemo ni znati gde idemo.Još jednom puno hvala gospodinu Dušanu Uzelcu i gospodinu Vojislavu Ananiću na ovako plemenitom poduhvaltu i puno iskrenih pozdrava od mene Milana Vitasa unuka Mile (Petra) Vitasa iz Počitelja i naše lepe Like. Živeli autori ovog teksta i puno Vas pozdravljam!

  7. Vojislav Ananić

    GOSPIĆ, trgovište u Hrvatskoj, županija Lika-Krbava; na ličkoj visokoj ravnici (565 m), uz potok Novčicu, više njegovog utoka u Liku; željeznička stanica (2 km od mjesta) na pruzi Ogulin—G. Gračac (Knin) i raskršće od 4 ceste. Ima 3.367 stanovnika, poštu, telegraf i telefon, općinsko poglavarstvo, županijsku (nedavno likvidiranu) i kotarsku oblast, sudbeni stol, kotarski sud, financijsko ravnateljstvo, porezni ured, državnu šumarsku upravu, građevinsku direkciju, stovarište duhanskih prerađevina i soli, gimnaziju, učiteljsku školu, višu djevojačku školu, žensku stručnu školu, dvije pučke škole, samostan sestara Sv. Križa, županijsku bolnicu. kaznionicu, gospodarsku pokusnu (uzornu) postaju od 87 katastralnih jutara, poljoprivrednu školu za domaćice. G. ima od 1894. vodovod, od Brušana, podno Velebita, 14 km dug. U G. je promenada sa spomenikom generala Ged. Zastavnikovića, izvan mjesta ugodna šuma Jasikovac. G. je prvo trgovačko mjesto za čitavu Liku. Znatna je trgovina poljskim proizvodima i stokom. Industrija je tek u zametku (pivovara, tvornica pokućstva, klesarija za gradnju i umjetnost). Ima tri štedionice. — G. se spominje za bojeva s Turcima od njih je očistio Liku ponajviše junački pop Marko Mesić (1640—1713), mnogo ih je pokrstio i u G. naselio. Za vojne krajine G. je bio štabno mjesto ličke i brigadno mjesto ličke i otočke regimente.
    J. Modestin

    Izvor: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D., NAKLADNA KNJIŽARA, ZAGREB, GUNDULIĆEVA ULICA 29. (nepoznata godina štampanja)

  8. Ljiljana

    Za Vojislava Ananića
    Molila bih Vas ako nešto znate o porodici KOVAC, koja je bitisala u Širokoj Kuli.
    Pravoslavne su veroispovesti i slave Svetog Nikolu.
    Imam samo podatak da je Božo Kovač rođen 1856.god. u Širokoj Kuli.
    Molim Vas dali još ima nekoga sa tim prezimenom u Širokoj Kuli?

    Hvala unapred-Ljiljana Kovač