Brđani Šamarički, Bujinja, Vanići, Volinja, Vrpolje, Bansko, Gage, Gvozdansko, Glavičani, Golubovac Divuški, Gorička, Gornja Oraovica, Gornja Stupnica, Gornji Dobretin, Gornji Žirovac, Gornji Javoranj, Grabovica, Grmušani, Dvor, Divuša, Donja Oraovica, Donja Stupnica, Donji Dobretin, Donji Žirovac, Donji Javoranj, Draga, Draškovac, Zakopa, Zamlača, Zrin, Zut, Javnica, Javornik, Jovac, Kepčije, Kobiljak, Kozibrod, Komora, Kosna, Kotarani, Kuljani, Lotine, Ljeskovac, Ljubina,Majdan, Matijevići, Ostojići, Paukovac, Pedalj, Riječani Bujinjski, Rogulje, Rudeži, Rujevac, Sočanica, Stanić Polje, Struga Banska, Trgovi, Ćore, Udetin, Unčani, Hrtić, Čavlovica, Šakanlije, Švrakarica, Šegestin
7. april 2013. u 23:09
Nemanja
Zanima me poreklo prezimena Resanović rodom iz sela Zakopa,Dvor na Uni.
8. april 2013. u 14:12
Petar M. Demić
Koju slavu slavite? Pretpostavljam da je Nikoljdan.
Meni su rodbina Resanovići iz glinskog kraja.
Negdje sam pročitao da su Resanovići sa Banije porijeklom iz okoline Prijepolja ili Pljevalja, ali pouzdan dokaz nisam našao.
Prezime je vjerovatno nastalo od muškog imena Resan. U Bosanskoj Krajini postoji selo Resanovci, moguće je da ima veze sa našim Resanovićima.
Pozdrav, Petar
9. jun 2014. u 17:47
STOJAN KUKIĆ
interesuje me poreklo KUKICA
17. avgust 2015. u 19:23
dragan
interesuje me poreklo prezimena Bodlović.Slavim slavu Đurdjevdean
3. novembar 2016. u 10:11
Silvio Ridzak
Resanoviću su sa Resanović brda
21. mart 2018. u 11:12
Mirko Dragišić Dvor, Republika Hrvatska
Interesuje me šta je sapodacima ostalih mjesta na području opštine Dvor na Uni, a posebno za mjesto Matijevići i Donji Javoranj.
6. jun 2018. u 15:10
Milan Korizma
Dobar dan, poštovanje.. Interesuje me poreklo prezimena Korizma i Kekuš. Hvala..
1. novembar 2018. u 00:06
Mirjana Joka
Zanima me porijeklo familije Joka, iz sela Trgovi (Gage) Dvor na Uni. Slava je Mitrovdan. Poznat mi je najstariji podatak iz 1870.??? Moj prapradjed Ignjatije Joka, zena mu je bila Indjija djevojacki Malesevic. Ignjatije je imao 2 brata Blagoje i Vasilija.
24. februar 2021. u 13:00
Željko
Pozdrav, moje prezime je takođe Joka moji su rodom iz sela Kosne. Posle su naselili Grmušane.
16. avgust 2019. u 01:32
nikola
zanima me odakle su cvetkovici dosli na baniju u selo srednja socanica
1. oktobar 2020. u 05:00
nikola
ako mozete pronadjete za socanicu popis iz 48
3. decembar 2020. u 12:03
Vojislav
Šegestin
U selu Šegestinu na području Dvora na Uni ustaše su 29/30. januara 1942. godine pobile 189 i odvele u logor smrti Jasenovac 22 Srbina, muškarca, žene i djecu. O tom zločinu svjedočanstvo je zapisala Milka Ilibašić, kćerka Anđelije i Radovana Ilibašića koja je tada imala 20 godina. Ona je 18. maja 1945. godine ispričala: “29. januara 1942. godine iz Unčana, Divuše i ostalih hrvatskih sela koja su uz rijeku Unu, oko 300 ustaša, domobrana i oružnika izmiješanih sa civilima Hrvatima pod zapovjedništvom satnika Bećirevića, rodom iz sela Unčani, opkolili su naše selo Šegestin. S majkom Anđelijom, 53 godine i bratom Nikolom, 16 godina, bila sam u kući. Došla su dvojica nepoznatih ustaša i pitali gdje su nam muževi, da se ne bojimo, a zatim otišli. Opet su došla dvojica drugih ustaša i ispitivali nas. U to je naišao ustaša Dragan Knežić, 40 godina, iz sela Divuša, vodeći sobom Despota Ilibašića, 62 godine, i odmah ga iz puške ubio na cesti ispred naše kuće. Knežić je došao do kuće Dmitra Ilibašića i pitao ga gdje je oružje. Čula sam kada je Knežić pitao Dmitra voli li dati oružje ili glavu, a Dmitar je odgovorio: “Slobodno glavu, ja oružja nemam.” Na to mu je Knežić iz karabina ispalio zrno u glavu. Dmitar je na mjestu ostao mrtav. Knežić je zatim došao u naše dvorište. Majka i ja stajale smo na pragu kuće. Pitao je majku gdje joj je čovjek, majka je odgovorila tu negdje. Na to je izišao moj otac Radovan, 61 godina, digao ruke pred Knežićem i rekao: “Predajem se.” Hajde sa mnom, ne boj se ništa. U isto vrijeme dvojica nepoznatih ustaša istjerali su majku i mene iz kuće. Kad smo pošle, moj brat koji je ležao bolestan, zaplakao je i rekao majci da ne ide. Na to je majka rekla meni da ja idem. Još je otišlo puno žena i djevojaka iz našeg sela. Ja sam izletila van, pratila su me dvojica ustaša, i dok sam oblačila kaput u dvorištu, moj je otac bio daleko od mene 5-6 koraka, a uz njega je stajao Knežić. Pustio je oca ispred sebe 5 koraka i ispalio mu zrno u glavu. Otac je ostao mrtav. Ustaše su me potjerale, ja sam se opirala, a Knežić je uperio pušku u mene da me ubije. U tom času naišla je putem Evica Nožinić, dvadeset sedam godina, sa dvoje djece, jedno 3 godine, jedno 2 godine, uplašena pucnjavom u selu. Knežić ju je zapitao gdje joj je kuća i kuda bježi. “Moja je kuća zidana, bježim da ne poginem”, rekla je ona. Knežić joj je opsovao srpsku majku uz riječi: “Ti hraniš četnike, a ta tvoja djeca bit će četnici.” Zatim je ispalio na Evicu jedno zrno iz puške. Kad je pala mrtva, djeca su jako plakala, a Knežić je na to ispalio u muško dijete jedno zrno, a u žensko tri metka i tako ih jadne male ubio. Produžila sam kroz selo, a Knežić je ušao u kuću Mile Janjića. Nisam vidjela šta je tamo radio, ali sam čula plač i zapomaganje. Mene su ustaše otjerale sa još 44 žene i djece i 12 muškaraca u Zrinj. Putem su nas tukle ustaše kundacima, a Sofiju Adamović, 50 godina, kada je pala, gazili su nogama. U Zrinu su žene i djecu izdvojili od muškaraca. Muške su zatvorili u jednu učionicu u školi, a nas u jednu sobu u općini, gdje su nas čuvali dvojica ustaša. Prvo jutro došli su k nama dvojica zlikovaca krvavih noževa u rukama i šinjela. Držali su u rukama jedne čarape, od jednog Srbina koji je s nama doveden iz Šegestina. Nešto su međusobno šaputali i smijali se. Jedan od njih je rekao: “Kad sam ga maznuo u leđa nožem odmah mu je krv špricnula, samo viče joj, joj”. Tu smo bili tri dana. K nama je navraćao ustaški časnik Bećirević i govorio: “Narode, vidite šta ste dočekali da nevini stradate radi raznih beskućnika.” Tada su nas pustili kući. U Šegestinu su tada spalili 22 kuće i 15 štala, a svu rogatu stoku i živežne namirnice su opljačkali. Za 12 ljudi koji su s nama dotjerani u Zrin, nije nam poznata njihova sudbina, niti smo kasnije šta čuli o njima. Mi smo zaključili da su ih ustaše iz Zrina poklale onu noć kada su sutradan u jutro, krvavih noževa došli k nama i donijeli čarape u rukama. Njih je nestalo zauvijek. Arhiv Hrvatske, broj ZK-RZ Zx 14 998. Imenički popis žrtava vidi Zbornik Dvor na Uni, Beograd, 1991, str. 376-439.
Milka Ilibašić
Izvor: Đuro Zatezalo, “Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb, 2005.
3. decembar 2020. u 12:13
Vojislav
Joža Horvat
“…Čudno me gledaš svetice. Ne znam da li ti je više tuđa moja bol ili želja. Da, dugo se vidjeli nismo, i već dugo ti nisam šaputao nikakve riječi. Zato me sada slušaj, Lucijo, a ja ću ti govoriti onako iskreno i pobožno, onako toplo, prostodušno, kako sam nekoć s tobom razgovarao u davnim danima moga djetinjstva. Skoro će biti četiri godine kako u sebi osjećam neki čudni tugaljivi osjećaj, što me uvijek nanovo obuzme kada negdje na putu sretnem osamljenu ženu, majku, Srpkinju, ili kad naiđe na putu maleno srpsko siroče. Da ne učestvujem u borbi, da skoro cijeli naš narod ne sudjeluje u borbi, izgorih od stida. Znam, svaki narod ima svojih izroda pa tako i naš hrvatski narod. No desilo se tako da cijelo ovo vrijeme, što učestvujem u borbi, nikada nisam svojim očima vidio zvjerstva četnika nad muslimanskim ili hrvatskim življem. Ja znam da ona postoje i da su krvava i strašna, ali eto, ja sam dosad živio neprestano i gotovo isključivo u srpskim selima, bio sam živi svjedok tolikih paljenja i tolikih smrti staraca, žena i djece! Doživio sam mnoge ofanzive. Vidio sam tolike zbjegove, tolike neiskazive patnje naše braće Srba, da ih nikad zaboraviti neću. I ne samo to. Dok živim, svi oni požari, sva ona klanja gorjet će u meni kao živa i nikad zacjeljiva rana. I onda još nešto: neka svatko gleda prvo svoj rod i svoje ime, to je najbolje. Reci, da li ti je sada bliža, da li ti je sada razumljivija ova moja želja? Ah, svetice draga, jesi li ikada čula za selo Šegestin? Bilo je to veliko i bogato srpsko selo na Baniji, a jednoga dana dođoše ustaše iz Zrinja, popališe selo i zapališe sve živo u njemu. Stotinu i osamdeset devet leševa, raskrvavljenih od ustaških noževa, ležalo je smrznuto na snijegu, a svuda oko njih još su se dimila zgarišta njihovih kuća. Psi i svinje rastrgoše im utrobe, a ptice iskljuvaše oči i razvukoše crijeva. Na raskršću, usred sela, ležalo je u hrpi dvadeset i sedmero nejake djece. U snijegu, nekoliko koraka od njih, vidjeli su se još tragovi stopala onoga prokletog puškomitraljeza i pored stopala prosute čahure onoga rafala kojim je to čudovište pobilo ovu dječicu. Dugo sam ostao na zgarištima toga sela, gledao 252 mrtve i puštao namjerno, da mi se njihova lica, lica svih onih iznakaženih mrtvaca, utisnu što dublje u sjećanje. Još i danas nosim ih u sebi i o svakom onom morao bih ti pričati dugu jezovitu priču. Kad god se sjetim Šegestina, u meni se javlja stid i neumoljiv osjećaj odgovornosti neiskupljenog duga. Vjeruješ li mi, sveta Lucijo, i da li barem sada razumiješ moju želju? Da mi srcu bude teže, ostat će mi, dok živim, u sjećanju još jedan lik, lik srpske starice majke, koju sam sreo na Kalniku, u selu Mala Rijeka, u kasnu jesen 1942. Došli smo tada prvi put u to selo, a mrak se već spuštao, kad smo ulazili u kuće. S još jednim drugom ušao sam pod krov ove starice, kojoj nisam upamtio ime. Prepala se, nije sirota znala da li smo ustaše ili partizani. I dok smo se mi raspitivali za neprijatelja, njena kćerka, žena već u godinama, drhtala je ne znajući što bi odgovorila. Onda je starica istupila naprijed, prišla k meni, podigla svjetiljku i pogledala mi ravno u oči. Zatim se nasmijala i rekla veselo: “Ne boj se kćeri, naši su.” A kad sam ja zapitao po čemu ona zna da smo mi njeni, odgovorila je: “Zato, jer si Srbin, jer si naš.” “A što majko, ako se varaš?”, upitao sam je kroz smijeh pomalo jetko, a ona je ponovno podigla svjetiljku i gledajući me u oči govorila tiho: “Ne varaj me, sinko. Srpska te majka rodila, srpskim te mlijekom dojila, srpske si knjige učio.” Možeš li zamisliti, svetice, šta sam tada osjećao? A kada sam joj rekao da sam ipak Hrvat iz Međimurja, da sam rođen u Kotoribi, nju je zahvatio grčevit smijeh, tresla se čitavim tijelom i u onoj napola mračnoj sobi, s onom svjetiljkom u ruci izgledala je strašno i sablasno. Problijedio sam pun kajanja za svoje riječi misleći da se u njoj od straha grč smrti pretvorio u grčevit smijeh. Oh, kako mi je bilo milo, kad sam osjetio da sam se prevario! Ne, nije se prestrašila. To se ona samo od sveg srca nasmijala neobičnom imenu moga rodnog sela. Još isto veče ona je milovala moje obraze i stalno pitala: “Kako si ono reka, iz Kotoribe?” Uvijek odonda, kad bi naša kolona prolazila njenim selom, izlazila bi starica na ulicu i pitala drugove da li je tu onaj iz Kotoribe. Prala mi je rublje i vodila o meni brigu kao o rođenom. A i ja sam u njoj našao lik svoje drage majke, i bili smo jednako sretni kod svakog susreta. Nisam je vidio već godinu dana i ne znam da li je još živa, ali kad god pomislim na nju, uvijek me obuzme radost pomiješana s nekom neizrecivom tugom. U onoj mojoj želji sadrčan je i lik ove starice, sveta Lucijo. Znaš, nije to sve. Ti si svetica, crkva ti je sigurno bila mjesto gdje ti je duša bila najbliže Bogu. I mene dok sam još bio malen, privlačila je ckrva, a najviše o Božiću. Uvijek sam motrio jaslice pastira s bijelom bradom, okićene borove, a iznad oltara papirnate anđele raširenih krila, koji, jer nisu umjeli pjevati, drže u rukama trake s ispisanim riječima: “Mir ljudima dobre volje…” A ti sigurno nisi bila na Kordunu? Ako te slučajno kadgod dovede put u Čemernicu ili u koje obližnje selo, pa ako negdje sretneš dijete, zastani načas i upitaj ga gdje mu je otac? Ono će ti odgovoriti da mu je otac “oša na pokrst” – i to će ti kazati tako jednostavnim mirnim glasom kao da je rekao da mu je otac otišao u grad kupiti stvari ili u šumu nasjeći drva. Ti bi se možda radovala kad čuješ da mu je otac u crkvi, ali kad bi znala koliko je na tom “pokrstu” u glinskoj crkvi poteklo ljudske krvi pod noževima ustaških koljača, ti bi još većma rastvorila svoje velike svetačke oči, sjetila bi se one moje jedine želje i možda bi se usrdnije molila Bogu da mi je ispuni… “19
19 Ulomak iz “Svete Lucije”, Zagreb 1946. godine. Joža Horvat napisao u Lici, decembra 1944. godine.
Izvor: Đuro Zatezalo, “Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb, 2005.