Grujić: Srpska naselja po severu Hrvatske (do 1579.)

17. maj 2012.

komentara: 40

Portal Poreklo objavljuje tekst akademika Radoslava M. Grujića, iz 1912. godine (objavljen u Glasniku Srpskog geografskog društva),  u kojem on piše o burnim vekovima u kojima su Srbi naseljavali prostore današnje Slavonije, Moslavine, Zagreba, Žumberka…

U ovom vrednom prilogu pominju se brojna srpska plemićka prezimena, kao što su: Bogojević, Borić, Bradač, Branković, Bratić, Brdarić, Bubanović, Vidović, Vitanović, Vlašić, Vračarić, Vučić, Gajdić, Gvozdanović, Grba, Grdak, Grdinić, Grubač, Demetrović, Dijaković, Dobrenić, Dobrinić, Dragač, Dragaš, Drašković, Dukić, Zmijanac, Margetić, Ivković, Jagnić, Jagodić, Jelačić, Keserić, Kodić, Kokir, Kordić, Korenić, Kosić, Kristianović, Kristović, Kuštrić, Lukačić, Martinović, Marčetić, Meštrović, Milićević, Milošić, Mirić, Nedeljković, Novković, Obradović, Obranović, Ožegović, Orešković, Petković, Petrović, Poznanović, Pravdić, Purić, Ranjilović, Radaković, Radenković, Radinović, Radoslavić, Radotić, Relić, Ružić, Selaković, Serbljanović, Serbak, Simić, Sladojević, Stanilović, Staničić, Stančić, Strainić, Tučić, Utješenović, Filipović, Hranilović, Ciković, Čavić, Škorić, Štrbac…

Evo i Grujićevog vrednog teksta pod naslovom:

NAJSTARIJA SRPSKA NASELJA PO SEVERNOJ HRVATSKOJ (DO 1597. GOD)

Današnju severnu Hrvatsku sačinjava prostrana oblast između Save i Drave. — Na zapadu deli je od štajerske reka Sutla i gora Macelj, a na Istoku graniči sa Slavonijom dužinom rečice Ilove.

U pređašnja vremena i ova oblast nazivana je Slavonijom, s dodatkom gornja — za razliku od današnje ili donje Slavonije, s kojom je nekada sačnnjavala jednu oblast; a južna granica njena išla je tada do reke Kupe, gde je počinjala Hrvatska. Nemci su ovu oblast zvali Windischland, a Mađari i drugi u latinskim ispravama nazivali su je Sclavonia. — Glavni gradovi njeni behu Zagreb, Križevci, Varaždin i Koprivnica.

Turske provale u 15. i 16. veku učiniše, da su mnogi Hrvati iz Like, Krbave, Primorja i severne Dalmacije uklonili se stalno sa svojih ognjišta i nastanili po ovoj oblasti. Zbog toga je Zagreb ubrzo postao središte nove etničke Hrvatske, a granice gornje Slavonije znatno se pomakoše na Sever – do reke Lonje. I u glavnom, od srednjeg a docnije i od istočnoga dela tako sužene oblasti, kada se u nju oko 1540., počeše stalno naseljavati mnoge srpske pravoslavne porodice, osnovana je prva vojnička — Slovinska Krajina, koja je kasnije prozvana Varaždinskim Đeneralatom.

A kada je Karlovačkim Mirom 1699. god. i donja Slavonija ponovo ušla u sastav Austro-Ugarske Monarhije, počeše predstavnici vlasti sve više identifikovati i Đeneralat Varaždinski sa Hrvatskom, nazivajući Slavonijom samo novo zadobivenu donju Slavoniju. – Tako eto, malo po malo, tokom 18. veka, konačno se utvrdilo ime Hrvatska i za celu ovu oblast nekadašnje gornje Slavonije…

Srbi zvali Slavoniju – Vretanija

Narod je, međutim, od pamtiveka pa sve do prve polovine 19. veka celu ovu oblast nazivao Slovinijom, a sebe Slovincima; dok su joj štajerci i drugi okolni narodi, naročito zapadnom delu njenom — Zagorju i Prigorju, dali ime Bezjačka, a narodu Bezjaki ili Bezjaci, — slično šijačkoj i šijacima oko Požege u donjoj Slavoniji. Međutim, kada su Srbi naselili sredinu ove oblasti, dadoše joj i oni jedno novo ime — Vretanija ili Vratanija, te je tako, bar od 1609.—1704., nazivahu naši crkveni predstavnici i moldavski vladaoci u svojim spisima, a srpski slikari na ikonostasima; dok su u isto doba i još nešto docnije (do polovine 18. veka), ruski vladaoci i crkveni predstavnici redovno i ovu oblast nazivali „Srpskom zemljom”.

Oblast je ova danas raznovrsne etnografske kompozicije, jer je i poreklo današnjeg njenog stanovništva vrlo različito.

— Pored osnovnog starosedelačkog stanovništva Slovinaca, koji samo u zapadnom delu prevlađuju, nalaze se tu mnogi Hrvati, Srbi, Štajerci, Kranjci, Česi, Moravci, Nemci i Mađari, a ponešto ima i Jevreja (većinom poljskih), Talijana, Cigana i Rumuna, Stari Slovinci, Hrvati, Kranjci, Štajerci i svi rimokatolički Srbi, a i jedan deo Čeha i Moravaca, etnografski se gotovo izjednačiše, te žive danas pod zajedničkim imenom Hrvata, dok su ostali narodi očuvali svoju individualnost. Među ovim narodima pravoslavni Srbi su najbrojniji, ali njihova naselja ne obuhvataju danas celu ovu oblast. Ona se pružaju samo po onom četvorougaoniku, što ga čine gorske kose i ogranci Bilogore sa Severa, Kalnika sa zapada, Marčanskoga humlja i Moslavačke gore sa Juga, te rečica Ilova sa Istoka; a tek nekoliko malenih sela naših prelazi te granice i spušta se u ravnu Podravinu…

Nu i srpsko stanovništvo ove oblasti nije po poreklu jedne etnografske kompozicije. šta više, ono ima u sebi podosta predstavnika iz sviju oblasti naših sa Balkanskoga Poluostrva; a ponešto je asimilovalo i od drugih naroda, naročito od starih Slovinaca i Hrvata, kojima je međutim, u isto vreme, mnogo više dalo iz svoje sredine. — Osnovu našem stanovništvu ovde sačinjavaju Hercegovci i Bosanci, a znatno je popunjuju Srbijanci, Crnogorci i Maćedonci.

Za prelazne zemlje našim velikim i malim migracijama u ovu oblast, osim Srema, Slavonije i Ugarske, sa Dalmacijom i južnom Hrvatskom, poslužile su još i Kranjska i štajerska, a donekle i Erdelj. Velike migracije imale su u glavnom četiri perioda. Prve poznate nam bile su tokom 15. veka, iz srednjevekovne Srbije — Despotovine i Hercegovine, preko Slavonije i Hrvatske; a smestile su se, u glavnom, u malenim oazama, oko Zagrebačkih i Kalničkih gora. — Potomci njihovi izgubljeni su za Srpstvo. Druge migracije bile su tokom 16. veka, iz severnih krajeva današnje Srbije, iz Bosne i Hercegovine, s Crnom Gorom i Starom Srbijom, većinom preko Kranjske i štajerske, Ugarske i Slavonije. Ova naselja spustila su se takođe oko Kalničkih gora i njihovih istočnih ogranaka, pružajući se postepeno sve više i po severozapadnim kosama Bilogore.

— Potomci ovih doseljenika većinom su očuvali se u Pravoslavlju i Srpstvu, te su osnov celom današnjem srpskom stanovništvu u ovoj oblasti. Treće migracije izvršene su u glavnom od kraja 16. do pred kraj 17. veka (1597.—1683. god.) iz raznih naših oblasti preko Slavonije i Hrvatske, te su zauzele mahom sredinu današnjih naših naselja u ovoj oblasti, od Rovišta do Severina. A četvrte veće migracije naše bile su krajem 17. i početkom 18. veka (1683.—1718. god.), takođe iz raznih krajeva naših preko Slavonije i Hrvatske, a naselile su u glavnom sav istočni kraj od Severina do Ilove, sa celom Moslavinom. Tada je konačno zaključeno naseljavanje ove oblasti Srpskim Narodom; i ako su male migracije pojedinih porodica i pojedinaca našega naroda i danas još u znatnom jeku…

Valja nam napomenuti, da je bivalo i migracija naroda našeg iz ove oblasti u druge oblasti, a naročito u južnu Hrvatsku i Slavoniju, te Kranjsku i štajersku. Ali su to bile mahom male seobe, većinom samo pojedinih porodica. — Ova je oblast u tome pogledu, od kako se Srbi u nju počeše naseljavati, mnogo više pasivna nego aktivna; jer je pre toga gotovo opustela bila, pa i danas još ima dosta nenaseljenog plodnog zemljišta…

Prva srpska naselja

Poznato je, da su već u prvim vekovima našega boravka na Balkanskom Poluostrvu, ne samo mnoge odlične porodice naše, zbog međusobica i drugih razloga, nego i čitavi krajevi naši sklanjali se privremeno, pa i stalno, u južnu Hrvatsku — pred raznim neprijateljima s Istoka i Juga. U takovim prilikama, između ostaloga, postala je i stara srpska općina Srb, u današnjoj južnoj Hrvatskoj. A nema sumnje, da su bar pojedine porodice naše, naročito iz Bosne, sklanjale se i stalno nastanjivale i po staroj gornjoj Slavoniji, a današnjoj severnoj Hrvatskoj.

Tih slučajeva moglo je još više biti oko polovine 12. veka, kada je u Ugarskoj i Hrvatskoj vladala Srpkinja kraljica Jelena, ćerka raškoga župana Uroša. Njen brat Beloš bio je tada palatin ugarski i dugo vremena ban slavonski; pa je lako moguće da su oni u pojedine gradove svoje doveli i srpsku vojničku posadu, — koja je tu stalno ostala sa svojim porodicama, — kao što su to docnije učinili kralj Vladislav i ban Urlih Ciljski, zet srpskoga despota Đorđa Brankovića – Smederevca.

Pa zato možda, već u 13. i 14. veku, i nalazimo među hrvatskom i slavonskom vlastelom priličan broj i takovih, čija se prezimena sa svojim srpskim oblikom jasno ističu među ostalima. A taj broj, s prodiranjem Turaka u naše zemlje, bivao je stalno sve veći, te već krajem 14. veka i u početku 15. sretamo oko Zagreba i Križevaca, a naročito u Turopolju, među vlastelom i odličnim ljudima, i: Reliće, Radenkoviće, Radoslaviće, Staničiće, Staniloviće, Pravdiće, Grdake, Jagniće i dr.

Kada je međutim u proleće 1434. g. za hrvatsko-slavonskog bana Urliha grofa Ciljskog udala se Katarina (Katakuzina) — ćerka srpskoga despota Đorđa Brankovića — tada je, zajedno s njom ili nešto docnije, došla u gornju Slavoniju i znatna srpska vojnička posada, koja je smeštena u Medvedgrad kod Zagreba, Rakovac kod Vrbovca, Veliki i Mali Kalnik kod Križevca i u Koprivnicu. A ta posada ostala je u tim gradovima i posle ubistva Urlihova (1456. g.), te je kastelan Katarinin u Medvedgradu i župan Polja Zagrebačkoga bio Srbin iz Despotovine plemić Bogavac Milaković, a u oba Kalnika Pavle Mikšić, sa svojim Srbijancima — dokle god Katarina nije te gradove ustupila drugima.

Broj srpskih vojnika po tim gradovima bio je prilično veliki, te su starešine njihove i oni imali znatan uticaj i na okolinu, — kada je sam kralj Vladislav prisiljen bio 1447. g., da piše svima Srbima (Rasciani) po pomenutim gradovima, da ne uznemiruju građane i seljane raznim teretima i kmetskim rabotama. A nema sumnje, da je većina tih srpskih vojnika, koja je ovamo po svoj prilici neženjena došla, ovde se poženila i zasnovala porodice, koje su tu i po okolnim selima stalno se nastanile, – Zato se od to doba i pominju oko tih gradova mnogi odlični stanovnici sa karakterističnim srpskim prezimenima, kao: Babini, Brankovići, Borići, Vučići, Dobrenići, Ivkovići, Jugovići, Nedeljkovići, Novkovići, Marčetići, Milićevići, Obradovići, Petkovići, Petrovići, Poznanovići, Radinovići, Stančići, Đurđevići i dr.

Jedan deo ovih i docnije doseljenih Srba, koji se nastaniše u Sv. Jeleni Koruškoj kod Križevaca, kao: Gvozdanovići, Ljubići, Jelačići, Meštrovići, Radakovići, Serbljinovići, Simići i dr., naročito su se odlikovali i dobili plemstvo, te nekima od njih i danas žive tamo potomci kao seoski plemići…

A kada u drugoj polovini 15. veka popadaše jedna za drugom u turske ruke sve države i državice naše na Balkanu, tada je sve više odličnih Srba povećavalo vlasteoske i druge redove narodne u Hrvatskoj i Slavoniji. – Ovi Srbi brzo su izmenili svoju pravoslavnu ili bogumilsku veru sa rimokatoličkom verom zemlje u koju su došli; te su polagano i etnički se izjednačavali sa starosedeocima tih zemalja — Slovincima i Hrvatima, utičući sve jače ne samo na dijalekat nego i na običaje njihove.

Poznato nam je, da su tada među ostalima, preko donje Slavonije, iz Srbije prešle i znamenite vlasteoske porodice Dragač i Bradač. Od prve možda nosi ime i oblast gornje i donje Dragačevo u Srbiji, a od druge valjda potiče crkvina Bradača, kod sela Kule u Mlavi. Obe ove porodice primile su rimsku veru, te je prva do turskog osvajanja Slavonije uživala vlasteosko dobro Pleternicu kod Požege, a za tim se uklonila dalje u gornju Slavoniju i krajem 16. veka izumrla u Nedelišću u Međumurju. Druga je uživala velika vlasteoska dobra oko Križevaca, ali je i ona tokom 17. veka izgubila se. I porodica Rogače, koja nas podseća na selo Rogače pod Kosmajem u Srbiji, teško da nije iz Srbije. Ona je ostala verna pravoslavlju, te nije dobila vlasteoskih dobara, a živela je u Vel. Pogancu kod Koprivnice još i krajem 18. veka …

Ciljskove Srbe iz Srbije, koji su mahom porimokatoličili se, pojačaše krajem 15. veka nove srpske naseobine iz Hercegovine i Bosne, sa knezovima Vladislavom i Balšom Hercegovićem. Ovi knezovi naši dobiše u gornjoj i donjoj Slavoniji znatna vlasteoska dobra, pa među njima i grad Mali Kalnik. — Ovaj grad oduzet je docnije od Nikole Balše Hercegovića, koga i kraljevske listine nazivaju Srbinom (Rascianus); jer je Balša pristao uz Zapolju, pa zato kralj Ferdinand 1537. g. predade njegov Kalnik Ljudevitu Pekriju.

Izgleda, da je ovo hercegovačko naselje, koje je takođe mahom rimsku veru primilo, imalo tada u ovome kraju i neku svoju crkvenu organizaciju. Bar 1514. g. pominje se Vladislav, herceg od Sv. Save, kao starešina (praepositus) crkve Sv. Bogorodice (valjda manastira?) kod današnjeg sela Glogovnice pod Kalnikom, a kao susedi njegova vinograda pominju se opet gotovo sami Srbi Hercegovci: Bratić, Kosić, Brdarić, Martinović i dr. dok se u obližnjem selu Potoku, pored Filipovića, Lukačića i dr. 1498. i 1509. g. spominje Jovan Serbljin i Đorđe Orešković, za koga se takođe naglašuje da je Srbin s dodatkom Tracz, čemu je sinonim Rac ili Rašanin. — Lako je moguće, da je tada i selo Rašćani, koje i danas postoji u toj blizini, dobilo ime od Srba — Rašana, koji su ga možda prvi naselili.

Srpsko gospodarstvo u Kalniku i okolini, koje je s malim prekidima od Katarine Brankovićeve do Balše Hercegovića, trajalo preko stotinu godina (1434.—1537.), zajedno s brojnim srpskim naseljima u onome kraju, učinilo je, da je onde najjače očuvana srpska tradicija iz ovih vremena. Stoga se u srpskom pravoslavnom selu Osijeku pod Kalnikom i danas priča, da je tamošnju srpsku crkvu sagradila jedna Srpkinja grofica, koja je stolovala u Kalniku. A jedna od najstarijih srpskih porodica u tome selu jeste porodica Vitanovića, koja se danas razgranala u čitavo pleme i raširila po mnogim okolnim selima.

kUz to pleme, u selima oko Kalnika, nalazi se, možda iz tih najstarijih vremena, i još po koja pravoslavna srpska porodica, kao što su Bodin, Bodinovac i dr. A još 1774. g. nalazila se tamo u selu Ivančecu i porodica Todora Hercegovića aliter Višnjića, koja nas podseća na gospodarstvo stare vlasteoske porodice Hercegovića u onome kraju. — Danas te porodice nema među tamošnjim pravoslaviim Srbima, kao ni mnogih drugih starih hercegovačko-crnogorskih porodica: Korenića, Kordića, Grdinića, Vračarića, Vidovića i dr., koje su još i krajem 18. veka nalazile se oko Kalnika kao pravoslavni Srbi.

Pustošenje ove oblasti

Do turskih provala ovaj lepi i dosta plodni kraj bio je gusto naseljen i prilično bogat. No čim su Turci u 15. veku, a naročito tokom 16. veku. počeli stalno da provaljuju i ovamo, i to sa tri strane — iz Bosne, donje Slavonije i Ugarske, tada su brzo opustela mnoga sela i gradovi. Prvo se razbegoše kmetovi, a onda i vlastela sa dobara svojih. Uz to, pri svakoj provali odvađahu Turci mnogo roblje u svoje krajeve i njime naseljavahu svoje spahiluke, po istočnim i južnim oblastima našim. A pri tom je najviše stradala županija Križevačka, koja je bila prva na udarcu. I već u prvoj polovini 16. veka (1543. g.) ona broji samo 1.501 dom sposoban za oporezovanje, dok je pre toga brojala preko 12.000 takovih domova; a sve tri županije ove oblasti zajedno (zagrebačka, Varaždinska i Križevačka) imaju tada tek 10.645 domova. – Tako je već u to doba ta zemlja opustela bila…

No odmah posle toga nastupiše za ovu oblast još grđi i crnji dani, jer posle pada Virovitice i Čazme (1552 g.) u turske ruke, zbog čestih provala razbojničkih četa i vojske turske, nastupio je takav strah među kmetovima ove zemlje, da su u velikoj većini sve napustili i razbežali se po severo-zapadnoj Ugarskoj, Austriji i štajerskoj. A od onih što ostaše mnogi se dobrovoljno predaše Turcima i ponudiše im sami plaćanje danka, samo da pošteđeni budu od paljenja i robljenja. — Ove Slovince prozvaše drugi Predavcima, u smislu izdajice, te i danas tri sela (kod Belovara, Križevaca i Čazme) nose njihovo ime (Predanac i Predavec).

Zbog toga, već za deset godina (1554.), pala je porezna snaga gornje Slavonije ispod polovice, te su sve tri županije imale samo 4.657 poreznih domova, od kojih je na Križevačku županiju otpalo tek 376. A trideset godina posle toga (1584.) cela gornja Slavonija, zajedno sa neznatnim ostacima stare Hrvatske, preko Kupe uz Primorje i Kranjsku, nije imala više od 3.000 poreznih domova. — Pri tome je i opet Križevačka županija najgore prošla i ostala gotovo sasvim pusta. No, na sreću ove zemlje, poslednja jača turska pustošenja bila su 1591.—93. g., kada je Hasan paša bosanski samo za te dve godine, popalio oko 26 hrvatsko-slavonsknh kastela i gradova, te odveo u ropstvo oko 35.000 duša… Od tada je ubrzo turska sila trgla u natrag.

Nu, priznati moramo, da iseljavanju i begstvu kmetova iz gornje Slavonije i Hrvatske, te tako lakom i brzom pustošenju ovih zemalja, nisu bile krive samo provale turske vojske i njihovih hajduka, nego i vrlo nečovečan postupak hrvatsko-slavonske vlastele sa njihovim kmetovima. — zapovednik krajiški potpukovnik Lenković, pod zakletvom je izjavio 8. oktobra 1561. g. Dvorskom Ratnom Savetu u Beču, da je vlastela deset puta više nego Turci kriva, što su se kmetovi razbegli i zemlja opustela…

Nove srpske migracije

Čim su Turci, preko gornje Slavonije i Ugarske, počeli prodirati i u štajersku robeći, laleći i ubijajući, odmah su štajerci počeli misliti kako bi osigurali gornju Slavoniju, kao grudobran svoj. A posle strašnog poraza Kacianerova kod Gorjana (1537. g.), kada je ubrzo gotovo cela donja Slavonija došla pod vlast tursku, te je već i istočni deo gornje Slavonije dobro opusteo bio, prionuše oni još ozbiljnije oko toga. Odmah se počelo raditi na osnivanju plaćeničkih krajiških četa, koje će bar raznim razbojničkim četama turskim prečiti dublje prodiranje u ovu oblast.

Ali, glavni vojni zapovednik Hans Ungnad, kome je ta stvar 1540. g. poverena bila, brzo se uverio, da se pri tome poslu ne može mnogo osloniti na domaće slovinske i hrvatske kmetove. S toga on obavesti staleže štajerske, da ti ljudi nisu dorasli za borbu s Turcima i hajducima, te bi trebalo da i njih neko brani; jer: „oni su navikli samo, da služe oko stolova svojih gospodara, te pune podrume i koševe njihove.” I predložio je: da se nabave valjane plaćeničke čete od Nemaca i naročito Srba, koji već od pre desetak i više godina u znatnom broju uskaču iz Turske u Senjsko Primorje, Žumberak i Kranjsku, te vrlo uspešno vrše krajišku službu na onoj Krajini. — Staleži usvoje ovaj predlog i već iste godine otpoče sistematsko naseljavanje srpskih uskoka po gornjoj Slavoniji.

Ove migracije obuhvataju vreme od 1540. do 1597. g. i naselile su u glavnom najzapadniji deo današnjih naših naselja u ovoj oblasti. — Potomci u ovom periodu naseljenih pravoslavnih Srba, znatno pojačani docnijim doseljenjima, čine danas preko trećine celokupnog broja Srba stanovnika u ovoj obasti (oko 50.000), te žive po brojnim selima srpskih parohija: Bolfana, Salnika, Vojakovca, Vel. Poganca, Lepavine i Vel. Mučne pod okriljem gora Kalničkih; Plavšinaca i Male Trešnjevice na severnoj strani zapadnog dela Bilo gore; te Gornjih Sredina, Bolča, Srpske Kapele i donekle Rovišta i Lipovčana na južnoj strani zapadne Bilo gore i po Marčanskom Humlju; — a docnije su odavde spustile se mnoge porodice naše i u sela srednjeg istočnog dela naših naselja u ovoj oblasti. — Osnov ovim migracijama čine kranjski, žumberački i senjski uskoci, a tek ponešto slavonski i ugarski prebezi.

Početak je učinjen sa uskocima srpskim iz Kranjske i Žumberka već marta 1540. g., a za tim i maja 1542. g., kada je u krajišku službu uzeto 400 Srba pod upravom 12 narodnih vojvoda. Ovi krajišnici razmešteni su po tadašnjoj Krajini Slovinskoj između gradova Koprivnice, Križevaca i Ivanića. Mnogi od njih doveli su ovamo i porodice svoje te ih smestili po sklonitim brdskim i šumskim mestima u blizini svojih stražara.

Za ovima počeše odmah dolaziti i uskoci srpski iz Slavonije i Ugarske, koje u ovo doba nazivaju mahom prebezima, a docnije Vlasima. — Tako, već 1543. g. dođoše iz donje Slavonije: Marko (Tomašević) od Požege i Petar (Besedić) Pribeg, svaki sa devet oružanih momaka; a iz susedne zapadne Ugarske prešao je u isto vreme zastavnik Pavle Bakić sa svojima. Nešto docnije uskočiše iz donje Slavonije i drugi; a među ovima osobito ugledni behu vojvode Ivan Margetić (Rascianus) i stric mu Plavša. Ivan je sa svojih 49 konjanika nastanio se oko Ludbrega, po nekim selima današnjih srpskih parohija Bolfana i V. Poganca, te je dao i ime selu Ivanac; a Plavša sa svoja 53 pešaka naselio se blizu Koprivnice, gde se i po njemu prozva jedno selo; — to je Plavšinac, glavno srpsko selo u onome kraju i sedište parohije.

Kada je međutim, početkom druge polovine 16. veka. Križevačka Županija od učestalih turskih provala gotovo sasvim opustela, — pri čemu su nema sumnje i novonaseljeni Srbi mnogo postradali, — tada se javila potreba za još većim brojem plaćenih krajišnika. I 1555. g. primljeno je u službu šest novih uskočkih vojvoda iz Kranjske i Žumberka, sa preko 200 uskoka, te se i broj srpskih duša ponovo umnožio u ovoj oblasti.

Iste godine došla je iz donje Slavonije i jedna porodica od 40 duša trojice odličnih srpskih vojvoda, braće: Alekse, Dojčina i Vukmira; dok je 1556. g. u broj nemačkih plaćenika uzet i Vojvoda Ratko Pribeg sa 43 pešaka, koji se nastaniše oko Topolovca, blizu Križevaca. 1562. g. naselilo se u Podravinu nekoliko desetina srpskih porodica od senjskih uskoka sa 60 oružanih ljudi, te su posle godinu dana preseljeni u blizinu manastira Lepavine, između Križevaca i Koprivnice. A 1563. g., uz naročite carske povlastice došli su ovamo iz primorja severne Dalmacije. tzv. Morlačke mnogi Srbi —Morlaci i nastanili se oko Glogovnice pod Kalnikom. Međutim. 13. januara 1568. g. upućene su iz Beča vojničke vlasti na Slovinskoj Krajini, da sve srpske uskoke iz Kranjske ili bar one, koji to budu hteli, nasele u Podravini po obroncima gora Kalničkih i Bila — između Ludbrega, Koprivnice i Đurđevca, a naročito oko Rasinje.

Ova naselja naša pojačavana su redovno i čestim migracijama pojedinih porodica iz raznih krajeva; a ove migracije učestale su osobito posle Bručke Libele od 1578. g., kojom je određeno da se plaćenička vojska na Slovinskoj Krajini znatno poveća. — No od većih seoba našega naroda u ovu oblast, posle ovoga u periodu ovom, poznata nam je još samo ona, koja se zbila između 1583.-1586. g. Nju je izveo vojvoda Petar Hasanović, kada je posle neuspelog pokušaja da se oslobodi Klis od Turaka (1583.) uskočilo iz srednje Dalmacije u senjsku okolicu, a odatle i dalje, preko 800 porodica. Hasanović je sa svojima prešao na Slovinsku Krajinu i nastanio se isprva oko Ivanić Kloštra. Tu je on 1586. god. odlično se istakao svojim junaštvom u boju protiv Ali bega, te je primljen u krajišku službu i sa svojima poslat na najizloženiju Krajinu kod grada Đurđevca u Podravini. Ovde se oni naseliše po selima današnje srpske parohije u M. Trešnjevici, gde im potomci većinom i danas kao pravoslavni Srbi žive; i ako su tamo samo malena oaza od 750 duša.

Osim ovih dobrovoljnih seoba naših u gornju Slavoniju, bilo je u isto vreme po nešto i prisilnih preseljavanja. — Tako je, između ostalih, januara 1572. g. Đorđe grof zrinjski porobio četiri sela oko Brezovice kod Virovitice i doveo iz njih roblje u gornju Slavoniju. A januara 1586. god. Mihajlo baron Sekelj i kapetan Globicer popalili su nekoliko naših sela oko Sirača u t. zv. Maloj Vlaškoj, u zapadnom delu donje Slavonije, i doveli kao roba odličnoga srpskog kneza iz toga kraja Ivana Pejašinovića, sa preko 100 žena i dece, Pejašinović je za tim povratio se u donju Slavoniju, s dozvolom austrijske vlasti, i 1587. g. izveo je odande još 13 zadružnih porodica, sa jednim svećenikom i mnogo blaga. Te porodice naetanjene su oko Koprivnice i u Križevcima. — Posle ove seobe punih 10 godina nezna se ni za jednu veću seobu; a za tim (od 1597. g.) počinje nov sistematski rad austrijskih vojenih vlasti na preseljavanju našega naroda u ovu oblast, mahom iz turske Slavonije…

I ako je možda većina onih prvih krajišnika naših, poput ruskih Kozaka, neženjena bila, ipak je s njima prešao priličan broj naših porodica. A radi opasnosti od Turaka one prve porodice naše nastanile su se isprva mahom oko tadašnjih glavnih Krajiških gradova: Koprivnice, Ludbrega, Križevca, Ivanića i Đurđevca, gde se mnogima i danas potomci nalaze. Nu jedan deo narodnih vojvoda, radi još veće sigurnosti, sklonio je porodice svoje u istočnu štajersku, oko Ptuja i Marburga, gde im je car Ferdinand I. darovao dvorove i zemlje.

Tako je u drugoj polovini 16. veka, počevši od 1552. g. u mestima Wernsee Aichof, Skok Rogeis, Schörschowitz i Kötsh, stanovalo osim običnih uskoka i dvadesetak srpskih vojvodskih porodica, čije su starešine služile po pomenutim i drugim gradovima pa Slovinskoj Krajini. Docnije, a naročito pod kraj 16. veka, kada je Krajina postala sigurnija, većina tih porodica preseljena je među ostale porodice naše oko krajšikih gradova, te im tamo i danas žive potomci kao pravoslavni Srbi.

Ali je znatan broj naših porodica i stalno ostao u štajerskoj, pa njihovi odrođeni potomci i danas žive tamo. Tako na pr. u okružju Petave oko 150 osoba nose prezime Lah (Vlah, u značenju nekadašnji pravoslavni Srbin), oko 40 Skok (Uskok), oko 100 Milošić, 80 Kristović i Kristianović, po 20 Domiter i Marković, a oko 10 Radotić i Radanović. U okružju Fridau prezime Lah naročito je rašireno, te ima i selo Lahonec sa preko 20 Vajda (Vojvoda); za tim ima tu Purića, Ćirića, Lazića, Nikolića, Milošića, Škorića, Tučića i Vukovića. A u okružju Rojčime Demetrovića, Musića, Serbaka, Jurkovića, Vlašića i Obranovića; dok je pređe bilo još i Dijakovića, Cikovića, Gajdića, Ružića i dr.

Do sada se kod nas držalo, da su Srbi počeli stalno naseljavati ovu oblast tek krajem 16. veka, ali to je kao što se iz gore izloženoga vidi pogrešno bilo. Bilo je to i stoga, što su mnogi istorici prelazili ćutke preko Rasciana, Uskoka i Prebega iz 15. i 16. veka u ovoj oblasti, ili su ih tek spominjali kao neznatne seobe pojedinih porodica, koje su za Srpstvo brzo izgubljene. Međutim, već u drugoj polovini 16. veka, bilo je na Slovinskoj Krajini nekoliko tisuća naših duša, čiji potomci velikim delom i danas tamo žive kao pravoslavni Srbi. šta više, ti Srbi imali su već onda i vrlo vidnu ulogu na toj Krajini, kada je nadvojvoda Karlo juna 1576. g. upozorio zemaljsku štajersku Upravu, da većina vojvoda na Slovinskoj Krajini nije rimokatoličke nego pravoslavne vere (nit Christen, sondern Usskokhen).

A što je ova grupa srpskih naselja održala se u Pravoslavlju i Srpstvu najviše zasluga ima manastir Lepavina koji je od prvih dana postao centar njihova crkveno-narodnog života. Njega su, po svoj prilici, osnovali kaluđeri naši iz Srbije i Hercegovine, koji s narodom uskočiše oko 1530. i 1538.—9. g. prvo u Žumberak i Kranjsku, a nešto docnije spustiše se i u ovu oblast, da narodu svome budu svećenici i učitelji. Hronika manastirska beleži početak manastira ovog u 1555. g., a već dve godine docnije (avgusta 1557.) napali su ga i porobili Turci, isekavši na komadiće četvoricu od šest kaluđera…

– Kaluđerima pritekli su docnije u pomoć i mirski svećenici, koji su s novim migracijama naroda našeg ovamo prelazili; a krajem 1595. g. prešao je k njima i sam vladika Vasilije iz manastira Remete (Orahovice) u donjoj Slavoniji. Tako su ona naselja naša dobila još jači oslonac, da se i u ovoj, dotle isključivo rimokatoličkoj, oblasti održe stalno kao pravoslavni Srbi. Bivalo je istina i sada, kao i posle, otpadanja od Pravoslavlja i prelaženja u rimsku veru, ali su to činili mahom retki pojedinci, koji su imali ambiciju da se dodvore svojim gospodarima i uživaju plemićska prava, koja oni ili preci njihovi za krvave zasluge dobiše.

Međutim, bivalo je u isto doba mnogo slučajeva, da su pojedinci i sva junačkim delima krvavo stečena plemićska prava i prerogativa radije napuštali nego što bi se Pravoslavlja odrekli. Pored ostalih takovi behu znamenite vojvode srpske: Hrgovići, Pejašinovići, Vukovići, Nanići i dr. Za to su njihovi potomci i danas seljaci s pergamentskim plemićskim diplomama, na kojima je županijska vlast ondašnjeg vremena pribeležila klauzulu, da će ta prava tek onda vredeti, kada vlasnici diploma dokažu, da su se sjedinili s Rimskom Crkvom; dok u isto vreme jedna grana porimokatoličenih Draškovića, Kukuljevića, Ožegovića, Sladojevića i dr. uvrštuje se postepeno u grofove, barone i drugu vlastelu hrvatsku…

Poreklo porodica

Samo za nekoliko desetina većinom starih vojvodskih porodica može se, na osnovu istorijskih dokumenata, pouzdano odrediti datum pojave njihove u ovoj oblasti; a za ostale mnogobrojne porodice postoje tek manje ili više verovatne pretpostavke. Još slabije stojimo s određenjem porekla pojedinih porodica naših, — jer izveštaji istorijskih dokumenata za ovaj period mahom samo sumarno označuju: Tursku, Srbiju ili Maćedoniju, kao prvobitne oblasti doseljenika; ili, što je još češće, spominju samo glavnu i poslednju prelaznu oblast migracija.

A tradicija o tome skoro sasvim izbledela je u naroda ovog, čiji su preci gotovo 400 godina ratovali po raznim evropsknm bojištima, te preživeli vrlo mnogo burnih događaja, koji su iz svesti potomaka potisli i izbrisali daleka vremena seobe sa Balkanskog Poluostrva. Zato samo neke porodice navode: Srbiju, Bosnu i Hercegovinu, kao svoju staru domovinu, pa i to ne svagda pouzdano.

A većina ne seća se ni imena prve postojbine svoje, nego tek koje prelazne oblasti, te vele da su poreklom Mutlaci (Morlaci iz severne Dalmacije i okoline), Čabrajci (iz zapadne Bosne), Kranjci, Žumberčani i dr. Nu najviše ih ima koji ni to neznaju, te na pitanje odkuda i kada su im stari doselili, prosto odgovaraju da su ovde: „od zamana (!), od stare punte (bune), od kako se selenje zapodjelo, nezna se tome pametara” ili „nikada niko čuo nije da smo odkuda doselili”; dok opet drugi vele, da su tu: „starodobni, starovjerci, starunci, domorodci” it. d. Vrlo su retki koji znaju bar nešto više reći, kao na pr. osamdesetgodišnji starac Savo Dlaka iz zaseoka Lipovčana u brdima kod Podgorca.

On mi je između ostaloga rekao, da su njegovi stari kazivali mu, da su njihovi preci i većina srpskih podgoračkih porodica doselili ovamo „iz Srbije za turskoga rata, kada je Turčin zemlju našu zarobio i Turci napajali konje iz naših putijera….”

Zbog tako oskudnih neposrednih podataka o poreklu naših najstarijih porodica u ovome kraju, morao sam s naročitom pažnjom obratiti se i svima posrednim podacima, te brižljivo ispitivati ne samo antropogeografske i etnografske osobine njihove, nego i mnoge druge okolnosti. — Takovim radom došao sam do znatnoga broja vrlo pouzdanih indikacija za poreklo većine porodica; a rezultate toga istraživanja mogu ovde izneti samo u nekoliko kratkih crtica.

*Glavne prelazne oblasti ovih najstarijih do danas očuvanih naselja naših behu u prvom redu Kranjska i Žumberak, te Senjska i Bihićka Krajina, a za tim Morlačka ili severna Dalmacija s okolinom, te zapadna Bosna, Slavonija, Ugarska i štajerska. Prvih pet oblasti dale su gotovo dve trećine celoga našega stanovništva u ovome kraju.

Osim istorijskih dokumenata i tradicije, potvrđuje nam to još i veliki broj istih porodičnih prezimena ovde i onde, kao i imena mnogih sela i zaselaka, koja su postala od starih porodičnih prezimena, te gotovo iste fizičke, dijalektičke i druge etničke osobine. Bosna, Slavonija i Ugarska dadoše nam tada samo mali broj porodica; jer zapadni delovi njihovi nisu u ovo doba tako gusto naseljeni bili pravoslavnim Srbima, kao što je to bilo na svršetku ovoga perioda, krajem 16. veka, — kada upravo iz tih oblasti otpočinju glavne migracije i čine novi period u naseljavanju Srba po ovoj oblasti…

A Štajerska poslužila je u ovo doba, samo nekoliko decenija, kao privremeno sklonište većinom odličnih vojvodskih porodica srpskih.

Isto tako dosta pouzdano možemo utvrditi, za veliki broj ovih najstarijih porodica naših, i staru balkansku postojbinu njihovu. Veći deo, naime, vodi poreklo svoje iz Stare Srbije i Hercegovine te današnje Srbije i Crne Gore, a manji deo iz Bosne, Maćedonije i Srema. — I to nam, u prvom redu, potvrđuju istorijski podaci i tradicija, a za tim i mnoge druge okolnosti.

Kada su se Turci početkom 1527. počeli spremati da osvoje Liku i Krbavu, tada su oni počeli dovoditi i mnoge srpske porodice iz istočnih i južnih krajeva naših na Krajinu Hrvatsku i Dalmatinsku, da osvojene zemlje čuvaju i pomažu nove osvajati. To su oni tzv. Martolozi, turski Krajišnici, za koje putnik Kuripešić veli, da su 1530. g. dolazili u Zapadnu Bosnu od Beograda i Smedereva. Njih je, po svoj prilici, prvi poveo ovamo turski zapovednik tih gradova Muhamed Jahioglija, kada je, u društvu sa Ahmetom Šibeničaninom i Usrefom Vrhbosanskim, pošao da osvaja Udbinu i druge gradove Hrvatske.

Slično je bivalo, gotovo u isto vreme, i na Slovinskoj Krajini, gde su 1540. zarobili nekoliko martoloza i njihovog vođu, harambašu Vuka Velimirovića, za koga se veli da je član jedne od najodličnijih porodica iz Srbije (ex regno Rasciae); a 1546. g. premestili su Turci u Voćin dotadašnjeg zapovednika požeškog Vukašinovića sa naročitom zadaćom, da pomiče Krajinu sve više na zapad i po njoj naseljuje Srbe…

Ali, mnogi od ovih Srba, nezadovoljni s Turcima, počeše ubrzo napuštati tursku krajinu i prelaziti u pomoć Hrišćanima. — Prva takova znatnija migracija bila je već u septembru 1530. g. Nju su izveli oni Srbijanci, što ih je Muhamed počeo dovoditi. Uskočili su prvo u Bihać, a onda odmah u Kranjsku i Žumberak, da se nešto docnije mnogi od njih spuste i na Slovinsku Krajinu naše oblasti. A da su to zaista bili Srbi iz današnje Srbije uverava nas, pored ostaloga, i to, što se na pr. selo Badovinci [Ovo je ime po svoj prilici francuskoga porekla – U 12. v, nosili su ime Balduin petoro jerusalimskih kraljeva, a u 13. veku dva latinska cara u Carigradu: te je to ime moralo biti popularno i među našim precima, kada se u više listina naših i nekoliko Srba od 13.—14. v. naziva tim imenom.

Lako je moguće, da su naši stari doba toga davali deci svojoj ime čuvenoga osvajača Carigrada Balduina grofa Flandrijskoga, kao što su i u naše dane neki naši očevi u Bačkoj davali svojoj deci ime Štesl, onda slavnog branioca Port-Artura. Docnije je ime Balduin pretrpelo kod nas promenu u Baldovin i Badovin, što se takođe iz listina vidi, te se u preznmenu Badovinac i imenima pomenutih sela do danas sačuvalo.] nalazi samo u starom Žumberačkom okružju i u okružju šabačkom, a u našoj oblasti nekoliko porodica nosi to ime kao prezime; isto tako u Žumberku i kod nas ima mnogo porodica s prezimenom Ranjilović ili Hranilović, a u Beogradskom okrugu nalazi se selo Ranilovići; dok nas porodično prezime i ime zaseoka Balabani podseća na zemljište Balabanovac kod sela Slanaca blizu Beograda itd.

Nu, i iz drugih krajeva Srbije ima u ovoj oblasti znatan broj porodica. Tako su na pr. Bubanovići, Grubači, Grubačevići i dr. od Temnića; Beljaci, Bogavci, Gvozdenovići, Bogojevići i dr, od Ibra; Selakovići, Štrbci, Čavići i dr. od Staroga Vlaha; Vitanovići, Klisurići, Keserići, Keserini i dr. od Poljanice, gde se i danas, pored gorske kose Vitanovice, nalaze i oranice Vitanovac i Klisura, kao i selo sa najstarijim tamošnjim plemenom Keserci. — A to nam donekle potvrđuju i neke stare rukopisne i štampane knjige iz manastira Sarandapora (Osogova) i sela Petnice (niže Čačka, pisana 1488. g.), te manastira: Čokešine, Bogovađe i Radovakščice, koje se nalaze u manastiru Lepavini i drugim crkvama ove oblasti.

Na sličan način saznali smo za poreklo mnogih porodica i iz drugih oblasti naših Balkanskoga Poluostrva, proveravajući resultate i somatološkim osobinama tih porodica.

Tako su na pr. iz Stare Srbije poreklom: Šiljci, Crljenice, Brnjice, Grbe, Grbići, Žile, Dlake, Šarci, Rončevići, Strainići, Dragaši, Dragaševići i dr. od Novopazarskog Sandžaka: Kuštrići, Mirići, Kodići i dr. sa Kosova: Korše, Goranovići, Rajnići, Nedići i dr. od Metohije, šara i Podrimlja.

Iz Maćedonije su: Smoljanci i Smoljanovići, za koje tradicija veli da su iz Grčke; pa Sedramci, Kirovići, Dimići, Zake, Avirovići (po tradiciji iz Kazanluka), Pandovići, šovići, Komlenci, Komlenovići, Šešići (od Velesa) i dr.

Iz Hercegovine su: Ljubišići, Komadine, Odžići, Radmilovići, Raići, Rađe, Ćaćuge i dr. od Bilećkih Rudina; Vrankovići, Ratkovići, Počuče, Inići i dr. od šume, Površa, Zubaca itd., te: Božovići, Vujičići, Kukići, Mandići, Nježići, Radoševići, Dobrenići, Kovačevići, Vujanovići, Sabolovići, Stojnići, Vukmirići, Domazeti i dr. koji ovde slave Sv. Savu kao Krsno Ime svoje. — zato sam u ovoj oblasti našao, pored nekoliko rukopisnih knjiga, i tri knjige goraždskih i dvanaest mileševskih izdanja.

Iz Crne Gore su: Bajčete, Ždrale, Obradovići, Banjani, i dr. od Banjana; Balote, Zorići, Raketići, Drobnjaci i dr. od Drobnjaka; Bastašići, Devići, Murgaši i dr. od Vasojevića; Koruge, Purići i dr. od Kolašina; Brdari, Proje, Kljajići i dr. od Bjelopavlića; Heraci, Herakovići i dr. od Njeguša; te Martinovići, Radičevići, Đuraševići, Hasanovići (od Rovaca), Dodoši i dr. A iz tih jugozapadnih krajeva naših jesu i Bani, Kobasice, Oluje, Karari i dr., kojih i danas još ima po Boci i Dalmaciji; kao i: Jagodići, Danilovići, Dukići, Čavčići, Đuričići i dr., koji slave Sv. Stefana Dečanskog (Mratin-dan), te Bakići i Utješenovići, koji slave Sv. Srđa kao Krsno Ime svoje. — Stoga sam i našao po ovome kraju, pored rukopisnih knjiga (iz Slatine od Bjelopavlića jedna) i sedam komada skadarskog, a jednu cetinjskog izdanja bogoslužbenih knjiga….

Ponešto porodica vodi svoje poreklo i iz Arbanije, kao na pr.: Lemići, Lekići, Magoši, Magovci, Peleši, Đinđići, Dobrići (pređe Dobre iz Muskopolja) i dr.

Iz Bosne su: Sirovice od Dervente, Hrgovići od Maglaja, Kokiri od Prnjavora, Godeči, Dobrinići, Slavujevići i dr. od Sarajeva, te Šamići, Sokolovići, Kozarci, Zmijanci, Usorci, Prusci, Kuprešani i dr.

Najposle ima nešto porodica iz Srema, kao na pr. Sakulji (Sakule, staro pusto selo kod Zemuna i Sakulje selo kod Smedereva), Tandare, Tandarići i dr. — Oni su osnovali i selo Srem blizu manastira Lepavine, gde je još u početku 18. v. živela jedna porodica s prezimenom Sremac….

Tako smo u glavnim potezima izneli preglednu sliku najstarijih naselja naših u današnjoj severnoj Hrvatskoj. — I kao što smo videli ta su naselja završena u glavnom već krajem 16. veka, ali je bivalo znatnih priliva novih migracija i u početku 17. veka, dok su docnije pridolazile samo pojedine porodice i to mahom preko Turopolja i Zagorja iz Dalmacije, Like, Krbave i Banije. Pa i danas neprestano traju te male migracije. Nu pored Ličana, kojih svake godine doseli se po nekoliko porodica, od novijega vremena dolaze ovamo i Bugari i Maćedonci. Prvi su većinom od Vidina i bave se baštovanstvom, a drugi od Ohrida, te su mahom lebari i alvadžije. Maćedonci ovi uvek vele da su Srbi; a jedni i drugi žene se ovde Srpkinjama, te su već osnovali i nekoliko novih srpskih porodica.

Belovar je središte trgovine za ovaj kraj, pa se u novije doba naselilo u njega i nekoliko mladih trgovaca, većinom iz Banata (od Vršca); a od poslednjih nekoliko godina internirani su u njemu i neki vojni begunci iz Srbije, od kojih su neki i sa porodicama došli, ili se ovde poženili i stalno nastanili u ovome kraju.

IZVOR: Radoslav M. Grujić, GLASNIK SRPSKOG GEOGRAFSKOG DRUŠTVA, Godina 1. (septembar 1912.), Sveska 2.

 

 

Komentari (40)

Odgovorite

40 komentara

  1. Sarko

    Odavno nisam procitao tako lep l kratak opsiriniji opis srpsko stanovnistva. Nisam do sada cuo za akademika Grujica, vidi se iz teksta da je bio vrhunski Akademik.

  2. vojislav ananić

    ISTORIJA SRBA U SLAVONIJI
    Preuzeto iz knjige:
    “SPOMENICA O SRPSKOM PRAVOSLAVNOM VLADIČANSTVU PAKRAČKOM”

    Teritorija

    Među episkopijama bivše karlovačke mitropolije pakračka eparhija je zauzimala gotovo centralni geografski položaj. A danas u velikoj srpskoj patrijaršiji koja, s malim izuzetkom, obuhvata sav srpski pravoslavni narod, ona se nalazi na sjevero-zapadnoj periferiji. Njena oblast naime, pruža se preko cijele teritorije između Save i Drave. Te velike rijeke naše čine ujedno južnu i sjevernu granicu njenu. Na zapadu ona graniči sa Štajerskom, u današnjoj dravskoj banovini, koju od sjeverne Hrvatske dijele rijeka Sutla i gora Macelj. Na istoku joj je granica sremska oblast drinske banovine i osečki srez savske banovine. U ranija vremena, tokom prve polovine 18. vijeka i taj je srez u više mahova, pod imenom Osečko polje, bio u sastavu pakračke eparhije i sačinjavao je poseban protopopijat ili ekzarhat. Od 1759. godine on je stalno u granicama karlovačke arhidijeceze.
    Politički, cjelokupna oblast pakračke eparhije nalazi se u savskoj banovini i zahvata gotovo sav njen sjeverni i istočni dio. Sav taj kraj između Save i Drave nazivan je, u srednjem vijeku i kasnije, po narodnom izgovoru Slovinijom; Nijemci, koji su Slovene nazivali Vindima, dali su joj ime Vindišlend a Mađari i drugi, u latinski pisanim dokumentima i knjigama, nazivali su je svagda Sclavonija. Ovaj zadnji oblik imena prevladao je i očuvao se do danas u imenu Slavonija za njen istočni kraj – od rječice Ilove na zapadu do ušća Drave u Dunav i Bosne u Savu na istoku; ili tačnije od istočnih granica bivše bjelovarsko-križevačke županije do zapadnih međa ranije sremske županije. To je oblast današnje Slavonije, koja je sve do polovine 18. vijeka upravo do 1746. godine do tzv. inkorporacije i obnavljanja stare pošežke i virovitičke županije – nazvana obično Donjom Slavonijom, za razliku od Gornje Slavonije, današnje sjeverne Hrvatske od rječice Ilove do Sutle. Glavni politički i kulturni centri Gornje Slavonije bili su tada, pored Siska i Zagreba – Križevci, Koprivnica i Varaždin; a u Donjoj Slavoniji pored Virovitice i Požege – Osijek, Brod i Pakrac. U drugoj polovini 16. i tokom 17. vijeka nazivana je Donja Slavonija još i turskom Slavonijom, a gornja austrijskom ili hrvatskom Slavonijom.
    Turske provale u 15. i 16. vijeku učinile su da mnogi Hrvati iz Like, Krbave, Primorja i sjeverne Dalmacije stalno se uklanjali sa svog ognjišta i nastanjivali po oblasti Gornje Slavonije. Tako se etnička granica Hrvatske postepeno dizala od Kupe, gdje je prvobitno bila, sve više na sjever prema Dravi. Zagreb je uskoro postao centar nove etničke Hrvatske; dok su Križevci, Koprivnica i Varaždin, čiju su oblast od 1540. godine počeli znatno naseljavati i mnogobrojni Srbi, još dugo poslije toga, gotovo čitava dva vijeka, bili nosioci staroga Slovinstva. Jer kada je 1542. godine cijela Donja Slavonija, sa Požegom, Pakracom i Viroviticom, definitivno pala u turske ruke, da pod njihovom vlašću ostane punih 150 godina, Austrija je u Gornjoj Slavoniji pomoću srpskih uskoka osnovala slovinsku krajinu, kao i hrvatsku krajinu u primorskim oblastima stare Hrvatske, za odbranu Slovinije i Hrvatske a s njima i susjednih nasljednih austrijskih zemalja, od Turaka. Ta krajina nazvana je kasnije u 17. vijeku Varaždinskim generalatom; a u polovini 18. vijeka premješten joj je centar iz Varaždina u novoosnovani grad Bjelovar, koji uskoro postaje središte političkog, prosvjetnog i kulturnog života uopšte, gotovo cijele stare Gornje Slovinije, današnje sjeverne Hrvatske.
    Kada je karlovačkim mirom 1699. godine i Donja Slavonija ponovo ušla u sastav Austro-ugarske monarhije, odmah su predstavnici raznih državnih, a naročito političkih vlasti, počeli sve češće da identifikuju staru Slovinsku krajinu ili Varaždinski generalat sa Hrvatskom, nazivajući Slavonijom samo novozadobijenu Donju Slavoniju. Tako je postepeno tokom 18. vijeka, konačno se utvrdilo ime Hrvatska i za cijelu oblast ranije Gornje Slavonije; te pakračka eparhija danas obuhvata, uglavnom, svu Slavoniju i Hrvatsku između Save i Drave.
    Narod pak od pamtivijeka pa do prve polovine 19. vijeka, kada je počela snažnija akcija sistematskog školskog obrazovanja i narodnih masa u nacionalnom hrvatskom duhu, nazivao je svagda cijelu gornju Slavoniju, potonju bjelovarsko-križevačku i varaždinsku županiju, Slovinijom, a sebe Slovincima; dok su susjedni Štajerci i drugi okolni narodi, naročito zapadnom dijelu njenom – Zagorju i Prigorju, dali ime Bezjačka a narodu Bezjaki ili Bezjaci slično Šijačkoj i Šijacima oko Požege u Donjoj Slavoniji. Međutim, kada su Srbi naselili centar Gornje Slavonije, dobila je ona još jedno novo ime – Vretanija, što je identično sa Bretanija ili Britanija kako se u kancelariji pećkih patrijarha, prema staroj crkvenoj tradiciji, nazvala teritorija nove srpske pravoslavne crkvene organizacije, Uskočke ili Marčanske eparhije, na krajnjim sjeverozapadnim etničkim granicama srpskoga naroda i pravoslavlja. To ime za ovu oblast dosta često su upotrebljavali naši crkveni predstavnici i po njima moldavski vladari u svojim spisima od 1609. do 1704. godine, a i srpski slikari toga vremena na ikonostasima i antiminsima po toj oblasti; dok su u isto doba i još nešto kasnije, do polovine 18. vijeka, ruski vladari i crkveni predstavnici redovno i ovu oblast, kao i Donju Slavoniju, nazivali “srpskom zemljom.”
    Rasciom ili Srbijom nazivan je u 16. i 17. vijeku znatan dio današnje Slavonije i na raznim evropskim geografskim kartama toga doba, a naročito krajevi oko Broda, Požege i Valpova, u vezi sa mnogobrojnim naseljenim Srbima po njoj i sa zadnjim srpskim despotima iz porodice Berislavića, koji su imali znatne vlasteoske posjede po Slavoniji, sa centrom u Brodu na Savi. A Turci su sav planinski kraj između Požege i Pakraca do Ilove, tzv. Zabrđe, nazvali Malom Vlaškom ili Malom Srbijom, jer su taj najistaknutiji dio svoje krajine prema austrijskoj granici naselili samim pravoslavnim Srbima – oko utvrđenih gradova, koji su branili neprijatelju pristup u Požeško polje kao središte cerničkog ili slavonskog sandžaka.
    Geografski sastav pakračke eparhije sačinjavaju prostrane aluvijalne ravnice oko Save i Drave, između kojih se, sredinom teritorija, dižu brežuljci i gorski lanci, koji se pružaju od Macelj Gore, sa Štajerske granice, u pravcu zapad-istok, gotovo neprekidno do Đakova. Zapadni dio ovog gorskog lanca obuhvata brežuljkasta Bilo Gora, koja se pruža od Kalničke Gore, više Križevaca i Koprivnice, sa najvišim vrhom Rijeka (307 m), uzduž Podravine prema Virovitici i Slatini; a južno od nje potpuno osamljena leži, prema Posavini, Moslavačka Gora (Gornja humka 489 m). Drugi, istočni dio ovog gorskog lanca pruža se sredinom današnje Slavonije od Ilove prema Sremu. To je Požeško Gorje, čiji su sastavni dijelovi: Pakračka Gora (Kik 717 m), Dujanova Kosa (Crni Vrh 865 m), Papuk (953 m), Krndija (491 m), Dilj Gora (Mlakino Brdo 471 m), Požeška Gora (Maksimov hrast 616 m) i Psunj (Brezovo polje 984 m). Sva ova brda i brežuljci , uglavnom, obrasli su lijepim šumama; a kulture i ljudska naselja, po pravilu, ne prodiru na veće visine od 300 m, vrlo rijetko do 350 i 400 m.

    Srpska naselja po Slavoniji

    Slavonija kao i Hrvatska nije trpjela u svojim oblastima nikakve druge vjere, sem rimokatoličke; pa je to i naročitim zakonskim člancima utvrđeno u doba reformacije, početkom 16. vijeka. Stoga je Slavonija sve do provale Turaka potpuno rimokatolička bila; iako su po gdje-gdje, a naročito u požeškim gorama, održavali se potajno još poneki rojevi bosanskih Bogumila.
    Prve kolonije pravoslavnih Srba u Gornjoj Slavoniji poznate su nam već iz prve polovine 15. vijeka. To su bili Srbi (Rasciani), koje je doveo kao vojničku posadu hrvatsko-slavonski ban Urlih grof Celjski, pošto se u proljeće 1434. godine oženio sa Katarinom (Katakuzinom), ćerkom srpskog despota Đurđa Brankovića Smederevca. Ta posada je smještena bila u Celjskove gradove: Medvedgrad kod Zagreba, Rakovac kod Vrbovca, veliki i mali Kalnik kod Križevaca i u Koprivnicu; a ostala je u tim gradovima i poslije ubistva Urlihova (1456. godine), te je kastelan Katarinin u Medvedgradu i župan zagrebačkog polja bio Srbin iz despotovine – vlastelin Bogavac Milaković. U oba kalnika zapovjedao je Pavle Mikšić, sa svojim Srbijancima, dokle god udovica Urlihova, Katarina Brankovićeva, nije te gradove ustupila drugima. Broj srpskih vojnika po tim slavonskim gradovima morao je biti prilično velik, kada su starješine njihove imale značajan uticaj i na okolinu. O tome nas uvjerava i jedno pismo ugarskog kralja Vladislava iz 1447. godine svima Srbima (Rasciani) po pomenutim gradovima: da ne uznemiravaju građane i seljane raznim teretima i kmetskim rabotama…
    Nema sumnje da je većina tih srpskih vojnika koja je ovamo po svoj prilici neženjena došla, ovdje se poženila i zasnovala porodice koje su se tu i po okolnim selima stalno nastanile. Zato se od tog doba i pominju oko tih gradova mnogi odlični stanovnici sa karakterističnim srpskim prezimenima, kao što su npr. Babini, Bankovići, Borići, Vučići, Dobrenići, Jugovići, Nedeljkovići, Milićevići, Obradovići, Poznanovići, Radinovići, Stančići i dr.
    Kada su u drugoj polovini 15. vijeka popadale jedna za drugom u turske ruke sve srpske države i državice na Balkanu, tada je sve više odličnih Srba povećavalo vlasteoske i druge redove narodne u Slavoniji, kao i u Hrvatskoj. Ovi Srbi brzo su izmjenili svoju pravoslavnu ili bogumilsku vjeru sa rimokatoličkom vjerom zemlje u koju su došli; pa su polagano etnički se izjednačili sa starosjediocima tih zemalja – sa Slavoncima i Hrvatima – utičući sve jače ne samo na dijalekt nego i na običaje njihove.
    Celjske Srbe iz Srbije, koji su se takođe porimokatoličili, pojačale su krajem 15 vijeka (između 1467. i 1470.) nove srpske naseobine iz Bosne i Hercegovine sa vojvodom Vladislavom Hercegovićem, sinom osnivača Hercegovine hercega Stjepana Vukčića Kosače. On je dobio u Gornjoj i Donjoj Slavoniji znatna vlasteoska dobra, a naročito Veliki i Mali Kalnik više Križevaca. Kasnije, 1537. godine, ovaj grad je oduzet od njegovog potomka Nikole Valšinog Hercegovića, koga i kraljevske knjige nazivaju Srbinom (Rascianus), jer je pristao uz Zapolju, protivnika Ferdinandova. Izgleda da je ovo hercegovačko naselje koje je takođe mahom rimsku vjeru primilo, imalo tada u tome kraju i izvjesnu svoju crkvenu organizaciju, pošto se 1514. godine pominje Vladislav, herceg od svetog Save kao starješina (praepositus) crkve svete Bogorodice kod današnjeg sela Glogovnice pod Kalnikom. Kao susjedi njegova vinograda pominju se opet gotovo sami Srbi Hercegovci: Bratić, Kosić, Brdarić, Martinović i dr. dok se u obližnjem selu Potoku, pored Filipovića, Lukačića i dr., već 1498. i 1509. godine pominju Jovan Serbljin i Đorđe Orešković, za koga se takođe naglašava da je Srbin, sa dodatkom tracz, čemu je sinonim Rac ili Rašanin. Vrlo je vjerovatno da potomci Jovana Serbljina i danas žive u porodici hrvatskih seoskih plemića Serbljinovića, koji pored Ljubića, Petrovića, Salaića i dr. stanuju, kao rimokatolici, u susjednom selu Sv. Jelena Koruška kod Križevaca.
    U Donjoj Slavoniji moralo je u 15. i 16. vijeku do njenog konačnog pada pod Turke (1543), još i više biti pojedinih srpskih kolonija, koje su takođe bez pravoslavne crkvene organizacije uskoro primile rimokatoličku vjeru i etnički se stopile sa starosjediocima Slovincima. Takvih kolonija nesumnjivo je bilo i na velikim imanjima srpskog despota Vuka Grgurevića, poznatog junaka zmaj-ognjenog Vuka, kada je on 1469. godine dobio od kralja Matije Korvina grad Belu Stenu, južno od Pakraca, i Totuševinu sa preko 100 sela – dakle, svu Posavinu od Siska do Stare Gradiške.
    Isti kralj naime, molio je u jednom pismu aragonskog kardinala, da posreduje kod pape za dozvolu da i on može kao što čine Turci, iz turskih zemalja silom izvoditi narod i naseljavati ga po opustjelim oblastima; a iz jednog drugog njegovog pisma od 12. januara 1483. godine, saznajemo da je samo za posljednje četiri godine (1479-1483) uspio da preseli u južnu Ugarsku i Slavoniju već oko 200,000 Srba iz Turske. Kada je pak početkom 16. vijeka znamenita slavonska vlasteoska porodica Berislavića, ženidbom Ivaniša sa Jelenom, udovicom posljednjeg despota iz dinastije Brankovića (Jovana † 1502) dobila dostojanstvo srpskih despota (1504) vrlo je vjerovatno da su i oni na svoja slavonska imanja, sa centrom u Brodu na Savi, naseljavali Srbe koji su pred invazijom turskom, naročito poslije pada Beograda i Kupinova u turske ruke 1521. godine, morali napuštati svoja sela i imanja po sjevernoj Srbiji i Sremu. Sve je to u još jačoj mjeri moralo biti u doba i poslije mohačke bitke 1526. godine kada je despot Stefan Berislavić od kralja određen bio da štiti Požegu od turskih pljačkaških četa.
    Tada je već cio taj kraj nazivan Rasciom (Srbijom). Tako se npr. u jednom pismu iz 1529. godine kaže: da je Marija, ćerka posljednjeg despota Jovana Brankovića, udovica Ferdinanda Frankopana, poslije muževljeve smrti otišla in Rascia – svojoj majci Jeleni i braći po materi srpskom (raškom) despotu Stefanu i Nikoli od Broda.
    I u slavonskoj Podravini sreću se srpske kolonije u to doba. Prve vijesti o Srbima u tome kraju imamo iz 1494. i 1495. godine, kada su srpski despoti Đorđe (potonji vladika Sv. Maksim) i Jovan Branković osvojili lijepi grad Orahovicu od hercega Lovre iločkoga. Nešto kasnije, u tom kraju javlja se još jedan potonji svetitelj srpske crkve – Stevan Škiljanović. On je u to doba bio kastelan Novigrada, namjesnik i upravnik svih gradova Vladislava Morea, najbogatijeg vlastelina u Slavoniji, kome je Magdalena Orahovička, udovica hercega Lovre iločkoga, donijela u miraz Orahovicu i mnoga druga imanja. Škiljanoviću je kralj Ferdinand 23. novembra 1527. godine darovao vlastelinstva Miholjanec i Glogovnicu, koja su ranije pripadala Balši Hercegoviću, unuku hercega Stjepana. Sačuvano je nekoliko pisama Škiljanovićevih od 1530-1535 iz grada Orahovice u kome je 1530 i 1531 čuvana i porodica sa svim dragocjenostima Radoslava Čelnika, u narodnoj pjesmi opjevanog sremskog vojvode Rajka, kada se on morao pred Turcima u Slavoniju ukloniti, da se kasnije nastani u Đuru kod Pavla Bakića. S njima, a naravno i ranije i kasnije prešlo je u taj kraj Podravine vrlo mnogo Srba iz Srema; jer glavni austrijski vođa Kacianer polazeći 1537. godine iz Gornje Slavonije protiv Turaka kod Osijeka, piše u svom izvještaju: kako se njegovi oficiri nadaju da će ondje dobro proći ein voll Land, die Rätzen njarden uns genug zuführen, auch noch zu uns fallen. A tako je po svoj prilici ostalo i kroz cio 15. vijek, kada je na jednoj karti Ugarske koju je 1572. godine u Amsterdamu izdao dr. Volfgang Lanc, cio kraj od Valpova i Đakova na istok označen je kao Rascia.
    Poslije nesretne bitke kod Gorjana, nedaleko od Đakova, u kojoj je poginuo posljednji srpski despot Pavle Bakić 9. oktobra 1537. godine braneći hrabro Slavoniju, nalazio se na najizloženijem mjestu prema Turcima, u Valpovu na Dravi, kao zapovjednik grada pomenuti Stefan Škiljanović. Njegov posljednji izvještaj od 18. juna 1540. godine glasi: da su se Turci pod zapovjedništvom prvoga požeškog sandžak-bega Arslana uputili prema Dravi. Stefan se zatim povukao u Šikloš u Baranju gdje je uskoro umro. Tamo je poslije 1543. godine kada su Turci i Šikloš osvojili, nađeno cjelokupno njegovo tijelo u grobu i on je proglašen svetiteljem. Crkva ga slavi 4. oktobra. On je dakle posljednji branilac slavonske Podravine. Poslije njegove smrti ona je ubrzo definitivno pala pod Turke (Valpovo 1543, a Virovitica 1552), kao što je i slavonska posavina, ubrzo poslije pogibije predzadnjeg srpskog despota Stefana Berislavića (1535), konačno došla pod vlast tursku (Brod i Požega 1536, Pakrac 1542, a Bela Stena 1543). Tako je cijela Donja Slavonija još prije polovine 16. vijeka postala turskim pašalukom, sa sjedištem sandžak-bega ili paše u Požegi.
    Gornja Slavonija je i ranije u nekoliko mahova paljena i pljačkana od Turaka, a sada je otpočelo sistematsko pustošenje cijele te oblasti sa tri strane: iz Bosne i Hrvatske, iz Donje Slavonije i iz jugozapadne Ugarske. Prva na udarcu bila je stara križevačka županija. I ona već 1543. godine broji samo 1501 dom sposoban za oporezovanje prema ranijih 12,000 takvih domova; a sve tri županije ove oblasti (Zagrebačka, Varaždinska i Križevačka) imale su tada zajedno tek 10,645 domova. Kada je zatim 1552. godine pala Virovitica, pa čak i Čazma, u turske ruke, provale turskih razbojnika i vojske učestale su još više, te je takav strah zavladao među slovinskim kmetovima da su mnogi sve napuštali i bježali u sjeverozapadnu Ugarsku, Štajersku i Austriju; a od onih što ostaše mnogi su se dobrovoljno predavali (otud tzv. predavci) Turcima i plaćali dvostruki danak (Austriji i Turskoj), samo da bi pošteđeni bili od paljenja i robljenja. Na taj način već za jednu deceniju pala je porezna snaga cijele Gornje Slavonije ispod polovine tako da su sve tri županije 1554. godine imale svega tek 4,657 domova, od kojih je križevačkoj županiji pripadalo samo 376 domova. Tako je strašna bila katastrofa ove lijepe i dosta plodne zemlje. Na sreću, posljednja jača pustošenja turska bila su od 1591-1593. godine kada je Hasan paša bosanski popalio oko 26 hrvatsko-slavonskih kastela i gradova i odveo u ropstvo na Balkan oko 35,000 duša. Od tada je turska sila trgla nazad i moglo se razmišljati o regeneraciji opustošenih oblasti.
    Problem naseljavanja opustošenih krajeva Turci su rješavali na taj način što su se zalijetali, često i vrlo duboko, u susjedne zemlje, pa odatle silom odvodili na hiljade stanovnika i naseljavali ih po svojim spahilucima u unutrašnjosti svoga carstva; a kada bi uspjeli da osvoje koju susjednu oblast i pomaknu granice svoje države naprijed, onda su na opustošena ognjišta izbjeglih ili u ropstvo odvedenih stanovnika, dovodili silom ili uz obećanje znatnih povlastica, svoje stare podanike iz unutrašnjih oblasti. Pri tom su, računajući na antagonizam između pravoslavnih i katolika, radi ranijih pokušaja nasilnog sprovođenja unije, naročito nastojali da njihove krajine prema rimokatoličkim državama budu nastanjene pravoslavnim Srbima ili muslimanima. Tako su učinili odmah po osvajanju Bosne prema Hrvatskoj i Dalmaciji, a potom i u Donjoj Slavoniji, po njenom zapadnom planinskom dijelu, naročito više riječice Ilove prema Gornjoj Slavoniji. U tom planinskom kraju gdje su bili najznačajniji pogranični gradovi ili kasteli, raniji dvorovi slavonske vlastele kao što su: Bela Stena, Pakrac, Čaklovac, Sirač, Stupčanica, Dobra Kuća i visoko u planini na putu Pakrac – Požega, tvrdi Kamengrad ili Kamensko (612 m), Turci su odmah po osvajanju tih gradova, po okolnim selima naselili gotovo isključivo same pravoslavne Srbe. Jedini izuzetak činila su dva sela u blizini Pakraca – Badljevina, koja je za vrijeme Turaka imala samo 4 rimokatoličke kuće, i Dereza, koja je ranije opustjela i tek 1657. godine ponovo naseljena sa 16 srpskih pravoslavnih i 5 rimokatoličkih kuća, po svoj prilici dovedenih iz Bosne. Cio taj zapadni dio Donje Slavonije, od Pakraca do požeškog polja i od subotskog grada s juga do blizu Voćina na sjever, narod je nazivao Zabrđem a Turci su ga nazvali Malom Vlaškom i podijelili na pet vojvodina.
    Po gradovima i zamcima stanovali su samo Turci, a tek izuzetno puštana je i po koja srpska porodica u podgrađe ili varoš pod gradom. Tako je npr. u varošu siračkom, pored 40 turskih kuća bilo i 10 srpskih domova pred oslobađanje Slavonije krajem 17. vijeka. Svi Srbi u Maloj Vlaškoj i voćinskoj nahiji kao i jedan dio srpskih porodica u Jugovom (Borovo-Slatina) i požeškom polju, nisu smatrani kao kmetovi nego kao naročita vrsta vojnika – kao krajišnici ili martolozi. Njihova je dužnost bila da stražare na Ilovi i po drugim mjestima prema varaždinskom generalatu, i da učestvuju ne samo u odbrani svoje krajine, nego i u svima pohodima turskih četa i vojske u susjedne neprijateljske oblasti; pa su zato od svih kmetskih rabota i davanja oslobođeni bili. Šta više, i mnoge srpske porodice po orahovičkoj nahiji i Đakovštini oslobođene su bile od kmetskih rabota, jer su vršile stražarske dužnosti po drumovima i šumama ili pandurske službe po spahijskim selima. Krajišnici su imali i svoju specijalnu narodnu vojničku organizaciju, na čelu sa vojvodama, agama, jusbašama i odabašama, bešlibašama, harambašama i knezovima. A izgleda da je bar za Malu Vlašku postojao i jedan glavni vojvoda nad pet ostalih vojvoda.
    Na sličan način kao Turci, odmah je i Austrija nastojala da osigura svoju krajinu u Gornjoj Slavoniji. O tome se naročito brinula štajerska vlastela, kojoj je poslije pada Slavonije u prvom redu prijetila opasnost. I već poslije teškog poraza Kacianerova, 1537. godine kod Gorjana, počelo se odmah raditi na osnivanju plaćeničkih krajiških četa, koje će bar raznim razbojničkim turskim četama sprječavati dublje prodiranje u ovu oblast. Ali glavni vojni zapovjednik Hans Ungnad, kome je ta organizacija 1540. godine povjerena bila, brzo se uvjeri da se pri tome poslu ne može mnogo osloniti na domaće slovinske i hrvatske kmetove. Stoga je on obavijestio staleže štajerske da ti ljudi nisu dorasli za borbu s Turcima, pa bi trebalo da neko i njih brani; jer: oni su navikli samo da služe oko stolova svojih gospodara i pune podrume i koševe njihove. Zato predlaže: da se mjesto njih nabave valjane plaćeničke čete Nijemaca i osobito Srba, koji već od prije desetak godina u znatnom broju uskaču iz Turske u senjsko primorje, Žumberak i Kranjsku te vrlo uspješno vrše vojnu službu na onoj krajini. Štajerci odmah usvoje ovaj prijedlog i već iste godine otpoče sistematsko naseljavanje srpskih uskoka po Gornjoj Slavoniji.
    Početak je učinjen sa srpskim uskocima iz Kranjske i Žumberka već marta 1540, a zatim maja 1542, kada je u krajinsku službu uzeto 400 Srba pod upravom 12 narodnih vojvoda. Ovi krajišnici razmješteni su po tadašnjoj slovinskoj krajini između gradova Koprivnice, Križevaca i Ivanića. Mnogi od njih doveli su ovamo i svoje porodice, te ih smjestili po sklonitim brdskim i šumskim mjestima u blizini svojih stražara; dok su starješine njihove naselile se za prvi mah po susjednim krajevima Štajerske. Za ovima odmah počeše dolaziti i uskoci iz Donje Slavonije i jugozapadne Ugarske. Njih su u ovo doba nazivali prebjezima, a kasnije Vlasima. Tako je već 1543. godine došao ovamo Marko Tomašević od Požege i Petar Besedić – Pribeg, svaki sa 9 oružanih momaka; a iz susjedne Ugarske došao je zastavnik Pavle Bakić sa svojima. Nešto kasnije uskočiše iz turske Slavonije i drugi među kojima najugledniji bijahu vojvoda Ivan Margetić (Rascianus) i stric mu Plavša. Ivan je sa svojih 49 konjanika nastanio se oko Ludbrega, po selima današnjih srpskih parohija Bolfana i Velikog Poganca, te je dao i ime selu Ivancu; a Plavša se sa svoja 53 pješaka naselio blizu Koprivnice gdje se i po njemu prozvalo jedno selo – Plavšinci, glavno srpsko selo u onom kraju i sjedište parohije.
    Kada je međutim, početkom druge polovine 16. vijeka, križevačka županija gotovo sasvim opustjela od učestalih turskih provala, pri čemu su nesumnjivo mnogo postradali i novonaseljeni Srbi, javila se potreba za još većim brojem plaćenih krajišnika. Stoga je 1555. godine primljeno u službu 6 novih uskočkih vojvoda iz Kranjske i Žumberka, sa preko 200 uskoka, te se i broj srpskih stanovnika ponovo umnožio u ovoj oblasti. Iste godine došla je ovamo iz Donje Slavonije jedna odlična porodica od 40 duša, trojice vojvoda braće Alekse, Dojčina i Vukmira; a 1556. godine primljen je na račun njemačkih plaćenika i vojvoda Ratko Pribeg sa 43 pješaka, koji se nastaniše oko grada Topolovca nedaleko od Križevaca. 1562. godine došlo je u podravinu, niže Koprivnice, nekoliko desetina srpskih porodica od senjskih uskoka sa 60 oružanih ljudi, te su poslije godinu dana preseljeni u blizinu manastira Lepavine između Križevaca i Koprivnice. A 1563. godine došli su ovamo, s naročitim carskim povlasticama mnogi Srbi tzv. Morlaci iz sjeverne Dalmacije i nastanili se oko Glogovnice pod Kalnikom. Najzad 13. januara 1568. godine upućene su iz Beča vojne vlasti na slavonsku krajinu, da sve srpske uskoke iz Kranjske, ili bar one koji to budu htjeli, presele u Podravinu po obroncima Kalničke i Bilogore, između Ludbrega, Koprivnice i Đurđevca, a naročito oko Rasine; ali je to naređenje samo djelimično moglo da se izvede.
    Na taj način već u drugoj polovini 16. vijeka nastanjeno je po Gornjoj Slavoniji nekoliko hiljada Srba sa vrlo vidnom ulogom u toj krajini, kada je nadvojvoda Karlo smatrao za potrebno da juna 1576. godine upozori zemaljsku štajersku upravu: kako većina vojvoda na slovinskoj krajini nije katoličke nego uskočke pravoslavne vjere (nit Christen, sondern Usskokhen).
    Međutim, još znatno veći priliv srpskih uskoka i pribjega u ovu oblast izvršen je u zadnjoj četvrti 16. vijeka, a naročito od 1507 do 1600. godine. Pojačanju tih migracija znatno je doprinjela i bručka libela od 1578. godine kojom je određeno da se plaćenička vojska na slovinskoj krajini znatno poveća. Te seobe u ovo doba bile su većinom iz turske Slavonije; a od seoba iz drugih krajeva znatnija je samo ona koja se zbila između 1583 – 1586. godine. Nju je izveo vojvoda Petar Hasanović, kada je poslije neuspjelog pokušaja da se oslobodi Klis od Turaka (1583), iz srednje Dalmacije uskočilo u senjsku okolinu a zatim i dalje preko 800 porodica. Hasanović je sa svojima prešao na slovinsku krajinu i nastanio se prvo oko Ivanić Kloštra, gdje se svojim junaštvom 1586. godine odlično istakao u boju sa Alibegom. Potom je primljen u krajišku službu i sa svojim ljudima i njihovim porodicama, poslije 1606, poslat je na najizloženiju krajinu kod grada Đurđevca u Podravini. Potomci im i danas žive u tom kraju, po selima parohije Male Trešnjevice, iako su samo malena oaza od 750 duša među rimokatolicima.
    Januara 1586. godine Mihajlo baron Sekelj i kapetan Globičer izveli su prvu znatniju seobu iz turske Slavonije. Oni su naime sa svojim četama prodrle u Malu Vlašku, popalili nekoliko sela oko Sirča i doveli kao roba odličnog srpskog kneza iz toga kraja Ivana Pejašinovića, sa preko 100 žena i djece. Pejašinović se zatim sporazumio sa austrijskom vojnom vlašću, povratio se u svoj kraj 1587. godine i odande izveo još 13 zadružnih porodica sa jednim sveštenikom i mnogo blaga. Sve te porodice smještene su oko Koprivnice i Križevaca.
    Seobe koje je izveo iz turske Slavonije slavonski pukovnik baron Herberštajn sa svojim kapetanima Lajbaherom, Grasvajnom i Glaspajhom od 1597 do 1600. godine još su znatnije; a izvedene su po sporazumu sa narodnim starješinama. Tako je na želju harambaše Milije križevački kapetan Grgur Lajbaher oko 10 juna 1597. godine upao u Malu Vlašku, popalio Cepidlake, Drežnik i Kusonje te izveo Miliju i drugih 117 duša sa 1,000 komada marve većinom iz Kusonja i Stupčanice. Te su porodice naseljene po Crkvenoj, Sv. Ivanu Žabnom, Glogovnici, Topolovcu, Gradecu, Dubravi i Sv. Petru Čvrstecu. Sem tih, u isto vrijeme stiglo je još 16 Srba u Koprivnicu i 8 u Križevce. Septembra 1597. godine poslije dugih pregovora sa narodnim izaslanicima, poveo je sam Herberštajn četu od 500 ljudi, udario na Podravsku Slatinu, spalio je i izveo iz nje i okolnih mjesta 1,100 Srba sa 4,000 glava marve; pa je sve te iseljenike smjestio u Rovište i po okolnim selima. S proljeća 1598. godine, prešlo je u dvije grupe oko 500 duša koje su većinom smještene u Velikom Pogancu i okolini. Avgusta iste godine smješteno je u okolini Ivanića 146 novonaseljenih Srba; u oktobru je opet prešlo 500 duša i naseljeno oko Sv. Križa; a početkom novembra upale su čete iz Ivanića u Tursku prema Pakracu i Požegi pa otud izveli oko 350 Srba sa njihovim starješinama Dragul agom i Vučić agom. U septembru 1599. godine doselio je Herberštajn nekoliko srpskih porodica; a 2. oktobra dovele su ivanićke čete 120 porodica sa 995 duša i oko 3,000 glava stoke. Jugovo polje ponovo je opustošeno kada je koprivnički kapetan Alban Grasvajn, sa svojom ekspedicijom i pomoćnim četama iz Ludbrega i Križevaca 27. januara 1600, preko Virovitice i Brezovice, ponovo napao Slatinu koju su Turci bili obnovili. Tom prilikom pored Slatine spaljeni su: Vukičica, Miholjac, Miljeno, Bistrica, Medinci i Rečica; a sve Srbe iz tih mjesta zajedno sa njihovim uglednim starješinom Raosavom Cvetinovićem i mnogo blaga preselili su u slovinsku krajinu i naselili oko Koprivnice. Istim putem nešto kasnije prošao je prema Orahovici ivanićki kapetan Glajspah sa pomoćnim četama iz Križevaca i Petrinje, te je iz Jugova polja i orahovičke nahije izveo preko 100 srpskih porodica sa 828 duša, od kojih je 309 bilo sposobno za oružje.
    Iz tih vremena postala su sela Dereza i Derešani kod Ivanića po selu Dereza kod Sirača; Prgomelji kod Bjelovara po Prgomeljima u planini između Pakraca i Požege; a otud su i Šušnjari nedaleko od Ivanića po istoimenom selu kod Kamenske; Dejanovci, Caginci i Širinci kod Ivanića po bivšem selu Dejanovcima i danas još postojećim Cagama i Širincima kod Okučana; Cjepidlake kod Bolča, po Cjepidlakama kod Katinaca više Daruvara; Stari Batinjani, današnji Vojakovac, kod Križevaca po jednom od istoimenih sela kod Pakraca i Daruvara; Borovljani kod Koprivnice po Borovi kod Virovitice, itd.
    Tada su potpuno opustjela mnoga srpska sela u Maloj Vlaškoj, kao npr. Podborje – današnji Daruvar i njemu okolna sela Doljani, Miljenovac, Sređani, Karanovac, Vrbovac, itd., koja su bila podaleko od utvrđenih gradova Sirača i Stupčanice a na glavnom udarcu pri prolazu iz Gornje u Donju Slavoniju. I kada su turci 1660. godine ponovo počeli naseljavati ta sela, porasla je bila po njima već velika šuma te ju je trebalo prvo okrčiti.
    Preseljavanje Srba iz Donje u Gornju Slavoniju uglavnom je završeno već krajem 16. vijeka, te se tokom 17. vijeka pominju samo još poneka pljačkanja srpskih sela na turskoj granici i izbavljanje tek po nekoliko porodica u austrijsku krajinu. Tako su npr. 1602. godine krajišnici od Ivanića prodrli prema turskoj Posavini i Cerniku, popalili neka mjesta i izveli nešto duša; a 1603 jedna druga četa prodrla je do Orahovice i spalila je; 1622 opljačkane su Cjepidlake i Bastaji a zatim i sela u okolini Pakraca; 1630 pljačkani su krajevi prema Sirču a 1637 izvedena je jedna grupa Srba od 150 duša iz Podravine – od Rajina polja i Borove.
    Pošto je krajina u Gornjoj Slavoniji već dosta gusto naseljena bila, austrijski su carevi zabranili da se bez njihove naročite dozvole ne smiju više Srbi u tu krajinu preseljavati; ali kako su pogranični kapetani prema jednom izvještaju iz 1666. godine po običaju “iz davnih vremena” dobijali od svake novodoseljene kuće po jednoga vola ili kakav drugi dar to su oni vrlo rado pomagali sve one iz turske krajine koji su izrazili želju da se presele. Tako npr. znamo da je 1651. godine uz potporu pograničnog zapovjednika prešlo 11 srpskih porodica; a baron Galer kada je u avgustu 1659. godine saznao da dvije kuće žele preseliti se poslao im je u pomoć četu od 100 ljudi da ih doprati i zaštiti od Turaka. Od svih tih seoba najznačajnija je bila ona koju je 1662. godine križevački kapetan iz sela Podgoraja. Ona je brojala 38 domova koji su uglavnom naseljeni po selu Podgorci više Rovišta.
    Razumije se da Turci nisu skrštenih ruku posmatrali tako teška pljačkanja i pustošenja svojih oblasti, već su nastojali da opustošena sela ponovo nasele novim stanovnicima iz raznih svojih krajeva, a naročito iz susjedne Bosne, i da se osvete svojoj bivšoj raji koja je pod zapovjedništvom austrijskih oficira sva ta pljačkanja i pustošenja izvodila. Šta više, 1621. godine tražili su budimski i požeški paša od koprivničkog i križevačkog kapetana da im se povrate svi Srbi krajišnici jer su oni turski podanici, pa su stoga pogranične straže još bolje uređene i utvrđene bile. Ipak su Turci uspjevali češće da provale u srpska naselja, naročito oko Rovišta i odvedu sa sobom mnogo stoke, pastira, žena i djece. To je bilo osobito od 1618 do 1648. godine za vrijeme austrijskog tridesetogodišnjeg vjerskog rata s protestantima, kada su i mnogi slavonski krajišnici ratovali po raznim dalekim ratištima te Slovinska krajina nije mogla dovoljno zaštićena da bude. A kako su i u jednoj i u drugoj krajini, pored nešto Nijemaca i Turaka bili gotovo isključivo sami Srbi, u tim čestim četovanjima stradalo je i izginulo mnogo našeg naroda i na austrijskoj i na turskoj strani.
    Kraj tome međusobnom satiranju pravoslavnih Srba u Slavoniji za račun drugoga učinjen je tek mirom između Austrije i Turske u Sremskim Karlovcima 1699. godine kada je cijela Slavonija, dakle cijela teritorija današnje pakračke eparhije, došla pod austrijsku vlast. U velikom austrijsko-turskom ratu od 1683 do 1699. godine koji je prethodio karlovačkom miru, Gornja Slavonija je bila pošteđena direktnih ratnih nevolja; a Donja Slavonija imala je gotovo za svo to vrijeme da podnosi mnoge grozote rata i skoro svi dijelovi njeni, sem visokih planinskih krajeva, bili su po nekoliko godina za to vrijeme gotovo sasvim pusti. Znatan dio naroda iz zapadne Podravine, Male Vlaške i Posavine prebjegao je već nakon turskog poraza kod Beča 1683. godine u varaždinski generalat; a naročito u doba kada su Austrijanci počeli Viroviticu (1684) i Osijek (1685) osvajati. Neki su ostajali samo po godinu-dvije u generalatu, a mnogi i po nekoliko godina; dok je takođe bilo dosta i takvih koji se više nikad nisu ni vratili na svoja stara ognjišta. Sa Turcima se u Bosnu povuklo vrlo malo Srba a iz Bosne priticalo je poslije konačnog oslobođenja Slavonije 1691. godine vrlo mnogo novih doseljenika koji su ne samo popunili i pojačali ranija sela nego su i sasvim iznova naselili mnoga stara opustošena i osnovali sasvim nova sela, krčeći šume za kuće, polja, livade i vinograde. Tako su npr. Bosanci već 1692. godine obnovili stara opustošena sela: Belanovac, Subotski Grad, Jagmu, Žuberkovac i Šagovinu; 1693. Belu Stenu, Leštane i Bobare; 1699. Lovsku i dr.; 1695. iz osnova su podigli Šibovac a 1700. Uljanik; 1692. osnovali su Kukunjevac Srbi iz Hrvatske, a 1700. iskrčili su šumu i osnovali selo Brestovac kod Daruvara Srbi iz Bosne, slavonske Posavine i iz Hrvatske. Takvih primjera moglo bi se navesti čitav niz i za ostale krajeve.
    O naseljavanju Srba iz Srbije direktno u Slavoniju imamo samo jednu vijest koja nam kaže: da je uskoro poslije osvajanja Užica, početkom oktobra 1688. godine izvedeno oko 6,000 duša iz užičke okoline i sa obala Morave, te naseljeno po opustošenim krajevima Slavonije. Na osnovu toga i jednog izvještaja iz 1690. godine da je u to doba general Kaprara naselio Srbe u Moslavini, vrlo je vjerovatno da su ti užičko-moravski Srbi osnov današnjim srpskim parohijama po Moslavačkoj gori. A da je za vrijeme toga rata moglo biti pojedinačnih naselja u Slavoniji i iz istočnih krajeva Srbije i zapadnih dijelova Bugarske daje nam osnova pretpostavci i okolnost što se npr. pri popisu stanovništva u Požegi 1702. godine među ostalima pominju: Pirotić i udovica Ginjica Šipravčanin; a u obližnjem selu Podgorju vlastelinstva Kutjeva nalazio se u isto vrijeme i Mato Bugarović. Sem toga u pakračkoj eparhiji ima i danas nekoliko porodica koje slave kao krsno ime sv. Đorđa Kratovca (26. maja na dan prenosa njegovih moštiju); a on je poginuo i proglašen za svetitelja u Sofiji, gdje su ga tamošnji zlatari prvi počeli da slave kao svoga patrona.
    Kada je 1702. godine osnovan slavonski generalat, počelo je stalno doseljavanje Srba i u slavonsku Posavinu, kako iz varaždinskog generalata tako i iz Banije, Like i Krbave. Isti elementi uz stalan priliv Bosanaca, naselili su i puste zemlje na obroncima Moslavačke gore i Bilogore, kao i sva sela između njih od Bjelovara do Ilove koja je sada postala granica između varaždinskog generalata i slavonskog provincijala; a kasnije se ta riječica počela smatrati kao međa između Hrvatske, nekadašnje Gornje Slavonije i Slavonije, ranije Donje Slavonije. Ilova je ujedno bila i granica između ranije požeške, kasnije pakračke ili slavonske eparhije i ranije Marčanske, kasnije severinske ili hrvatske eparhije sve do 1771. godine kada su se obe te episkopije ujedinile u današnju pakračku eparhiju.

    Izvor:”SPOMENICA O SRPSKOM PRAVOSLAVNOM VLADIČANSTVU PAKRAČKOM” Dr Radoslav Grujić (Novo izdanje iste knjige iz 1930. god.) Muzej Srpske pravoslavne crkve Beograd, 1996. godine

  3. Vojislav Ananić

    Malo Srba zna za zemljicu VRETANIJU, prvu vojnu Krajinu koja je nastala u srcu današnje Hrvatske, u četvorouglu Varaždin – Zagreb – Virovitica – Ivanić Grad. Tamo još živi nešto malo Srba po selima oko manastira Marče (danas Lepavine), koji su došli mahom iz Srbije, Hercegovine, pa čak i iz Makedonije. Govore štokavicom, po slavonski, dok Hrvati govore kajkavski, „zagorski“, „podravski“.
    „…Predele Gornjokarlovačke eparhije, Srbi su naseljavali tokom 15 – 18 veka, a episkopat im je bio u manastiru Rmanu (Hrmanj) na ušću Unca u Unu… U 17. veku, njegovim početkom, osnovano je Uskočko ili Marčansko vladičanstvo. U velikom Bečkom ratu (1683 -1699), Banija, Lika i Krbava ušle su u sastav austrijske države. Tada je za ove krajeve osnovana Karlovačko – zrinopoljska episkopija (1695)…“, str. 202. „Gornjokarlovačka eparhija je pored svojih manastira imala stoosamdeset i devet hramova i pet parohija. Prema popisima rasprostirala se nad 384.494 pravoslavnih Srba“, str. 203. (Momir Jović: Istorija Srba – moja primedba)
    No, otkuda Srbi tamo? Ugarski kralj Matija pozvao je u svoje vojne redove srpske vojnike, nakon pada srpske despotovine u turske ruke 20. juna 1459. godine, kad je poslednji srpski kralj iz Bosne, Stefan Tomašević, predao utvrđenje Smederevo, čime je nestala srpska srednjevekovna država. Počele su nove seobe naroda iz Srbije ka zapadu (koje su trajale tokom vekova). Kralj Matija je 1475. godine u svoju ličnu gardu odmah stavio 5000 Srba – husara (lakih konjanika), a u isto vreme Srbi su već odavno bili na tlu Slavonije, Prigorja, Posavine, Podravine i Bilogore. Prva godina koja se pominje u istorijskim izvorima je 1424, kada Katarina Branković („kćer despota Đurđa, udata za grofa Urliha Celjskog“,str. 147. – Momir Jović: Istorija Srba – moja primedba).
    Svoju novu teritoriju Srbi su nazvali VRETANIJA. U isto vreme, to su bila vrata Evrope za zaštitu od Turaka. Ti Srbi su sebe nazivali Serbljima, Rascijanima i Vlasima (jer su bili stočari, a tako su ih i Turci nazivali). Između 1467 – 1470. tamo stižu nove srpske porodice iz Bosne i Hercegovine sa vojvodom Vladislavom Hercegovićem, sinom osnivača Hercegovine, Stjepana Vukčića – Kosače.
    Najveću seobu iz Slavonije (koja je mahom bila srpska i zvali su je „Mala Vlaška“, „Mala Rascija“, „Raška“), izveo je vojni austrijski zapovednik baron Herberštajn sa svojim kapetanima Lajsbaherom, Grasvajnom i Glajspahom od 1597 – 1600. godine. One su izvedene sporazumno s vojnim starešinama Srba, koje su htele da se bore za Hrišćanstvo, makar to bila i Austrija. Ogroman broj Srba stigao je u krajeve Gornje Slavonije (od reke Ilove do Sutle u to vreme) s mitropolitom bosansko – ličkim Gavrilom Predojevićem.
    Znatna seoba za to vreme desila se 1688 -89. godine, nakon osvajanja Užica od strane Turaka, (kada je Austrija bila ušla u Srbiju na neko vreme, pa opet izgubila). Odatle je izvedeno 6000 duša iz užičke okoline i doseljeno u Slavoniju, koja je opustošena Turcima. Potom je tamo došlo i 1500 Srba iz Sarajeva i Tuzle, koji nisu hteli da se poturče.

    Izvod iz moje knjige „Kuda su Ananići hodali“

  4. Vojislav Ananić

    SIMBIOZA ŽUMBERAČKIH USKOKA I ŽUMBERKA

    Mislim da do sada izneto s jedne strane omogućava, a s druge zahteva da se nešto više kaže o položaju i specifičnom odnosu Žumberka i žumberačkh uskoka. Imam osećaj da se bez takve analize ne samo ne bi potpuno razumelo do sada rečeno već i da bi bilo teško pratiti ono o čemu će da bude reči u nastavku, sve do današnjih dana. Da li sam ja u mogućnosti da korektno i prihvatljivo analiziram složeno stanje i ukažem na bitna pitanja ili da dam samo povod za razmišljanje, skoro je svejedno. Svako će to da doživi i razume na svoj način.
    Pošao bih od stava da je u specifičnim istorijskim uslovima, voljom politike i interesa, zabačeni, bezvredni i skoro nenaseljeni Žumberak prepušten posebnoj, različitoj, nepoželjnoj i od početka »prezrenoj« verskoj i etničkoj skupini nazvanoj uskoci. Od doseljavanja, pre skoro pet stotina godina, Žumberak i njegovi uskoci su jedno. Stvorena je posebna simbioza od istorijskog značaja. Uskoci su Žumberku davali život i udahnuli mu dušu, ispisivali svoju i njegovu istoriju, da bi ga sredinom druge polovine devetanestog veka, posle ukidanja Vojne krajine, počeli napuštati. Proces iseljavanja je pri kraju.
    Žumberak je, pre svega svojim specifičnim položajem, povratno uticao na sudbinu žumberačkih uskoka. On je i danas tu, onakav kakvim su ga napravili uskoci. Uskoka je ostalo još malo, samo »ostaci njihovih ostataka«. Sutra ih neće uopšte biti. Života je u Žumberku još malo, ali je »uskočke duše« još uvek nesrazmeno mnogo više. Tako će da ostane još neko vreme! A onda će u Žumberak da dođu neki drugi ljudi. Koji i kakvi? Ne bi bilo primereno da tu temu otvaram na ovom mestu.
    Istorijska dimenzija i značaj te simbioze sadržana je u činjenici da su se, doseljavanjem žumberačkih uskoka, hrišćani, pripadnici dveju, veštački i voljom drugih podeljenih crkava, zapadne Rimokatoličke i istočne Srpske pravoslave crkve, te potomci pripadnika triju slovenskih, tačnije južnoslovenskih naroda, Slovenaca (tada u tom delu zvanih Kranjci), Hrvata i Srba, susreli po prvi put, upravo u Žumberku, nakon nekoliko vekova od doseljavanja na Balkan. Taj susret i kontakt je bio i danas je najtešnji na dva područja: na jugozapadu Žumberka, na području hrvatskih sela Radina vas i Dojutrovica, žumberačkih sela Strahinići, Dančulovići, Kašt i Brašljevica, i slovenačkih sela Krašnji vrh i Radovica te na severo- istoku, orjentirno na području žumberačkog sela Stojdraga i susednih hrvatskih i slovenačkih sela.
    Osim konfesijom i etničkim poreklom, žumberački uskoci, Hrvati i Kranjci bili su podeljeni i društvenim položajem i statusom. Kranjci i Hrvati su bili kmetovi u klasičnom feudalnom sistemu, žumberački uskoci su bili slobodni vojnici-krajišnici pod vojnom vlašću Habsburške Monarhije.
    To su civilizacijske činjenice od prvorazrednog značaja, koje se ne bi smele nipodaštavati. Istorija žumberačkih uskoka je ustvari istorija tih podela i iz njih proizašlih suprotnosti i načina njihovog razrešavanja. Ne bih mogao da prihvatim da toga nisu svesni svi koji su se ozbiljno bavili žumberačkim uskocima. Nažalost, nisam ni čuo ni pročitao da je neko došao do tog zaključka i da ga je jasno saopštio ili napisao.
    Najsličnije mom razmišljanju našao sam u zborniku »Žumberak – baština i izazovi budućnosti« (str. 59). »Navedenim seljenjima ukupni sastav Žumberka osjetno je promjenjen. Stvorene su dvije skupine različitih gospodarstvenih i društvenih položaja, kulturnih tradicija i vjerske pripadnosti. Uz domaće ratarsko stanovništvo sa strogim feudalnim obavezama i rimokatoličkom vjerom pojavili su se sada pokretni stočari drugačijih običaja, crkvenoobredne pripadnosti i dijalektalnih osobitosti, koje prije svega zanima vojna služba primljena izravno od vladara. Ove suprotnosti traju dugo u vrijeme Vojne krajine jer ih je omogućavao, uz ostalo, njezin ustroj i položaj unutar države«.
    Dakle, nija baš tako kako sam ja formulisao, ali se vidi na šta se mislilo. Spomenute su verske, statusne, jezičke i druge razlike, ali nedostaje ono o etničkoj različitosti. Zbornik je pisan u Jugoslaviji, u »vreme bratstva i jedinstva naroda i narodnosti« pa se o nacionalnim različitostima u takvim publikacijama nije pisalo, zapravo pisalo se u skladu s tadašnjom politikom, kao na primer u knjižici »Po Žumberku i Gorjancima« gde piše da »stanovnicima Dolenjske, Bele krajine, Žumberka i Pokuplja – Slovencima, Hrvatima i Srbima, nikada nisu smetale granice, ni Kupa, ni visoko pobrđe Gorjanaca i Žumberačke gore«. Kao što se vidi, jedno i drugo pisanje se upotpunjavaju, ali se njihov smisao i značaj, dakle različitosti i suprotnosti, gube u moru vrebalizma o slozi i »bratstvu i jedinstvu«, kao da je tako bilo oduvek pa i za vreme Habsburške Monarhije. A tako je trebalo da bude samo jednom, »u jednoj zemlji u koju su mnogi verovali i u kojoj su verovali i u ono u šta stvarno nisu verovali«.
    Međutim, mnogo značajnije je da je pre skoro 130 godina o odnosima, slozi i neslozi Hrvata, Slovenaca i Srba na ovim prostorima, o dolazećem jugoslovenstvu, pisao i pevao već spomenuti Jovan Hranilović u svojim »Žumberačkim (uskočkim) elegijama«.
    Dakle, treba biti jasan. Žumberački uskoci nisu bili dobrodošli u Žumberak, pre svega u verskom pogledu kao pravoslavci, u statusnom pogledu kao slobodni seljaci i vojnici-krajišnici pa tek onda kao Srbi u etničkom pogledu. Oni su na novim staništima bili, ostali i danas su na izvestan način »strano telo«. NJhova istorija je i istorija promena i menjanja pod uticajem burnih istorijskih zbivanja i objektivnih okolnosti, što je prirodno i neizbežno pa zbog toga i normalno.
    Međutim, ja se ne bavim toliko objektivnim okolnostima, onim što je moralo da bude. Zapravo, to što je istorijski uslovljeno i što je »objektivno moralo da bude« je okvir za razmatranje drugih, subjektinih aspekta – uticaja i pritisaka kojima su žumberačkih uskoci bili izloženi, s ciljem da se negiraju u verskom i etničkom pogledu, da se »izmeni« njihovo civilizacijsko poreklo i biće. Kako su se odražavale i razrešavale te tri osnovne razlike i suprotnosti, istorijsko je i civilizacijsko pitanje? Sve je urađeno i sve se već dogodilo. Ništa ne možemo da promenimo, ali možemo i moramo da tragamo za istinom. Da li i kako tragamo za istinom, pitanje je oko koga se »lome koplja«?
    Ako u fokus razmatranja postavimo žumberačke uskoke i kao pravoslavce, i kao etničke Srbe, i statusno kao slobodne seljake-vojnike, kao subjekte, ali i kao objekte u »igri na višem nivou«, onda se postavlja osnovno pitanje i problem da li su oni u takvoj situaciji mogli da osećaju pripadnost Kranjskoj i bliskost s Kranjcima ili pripadnost Hrvatskoj i bliskost s Hrvatima? Očigledno je da nisu. A da li je osećanja bliskosti bilo i da li je mogla da bude jače izražena? Odgovori su potvrdni. Mislim da logično sledi i da su žumberački uskoci, s obzirom na njihov težak položaj doseljenika, bili spremiji na suživot i smanjivanje razlika i suprotnosti nego što su bili prihvaćani i nego što su za to imali prilike!
    U vezi s tim, treba nešto reći o teritorijalnoj specifičnosti Žumberka. Naime, Žumberak je pripadao unutrašnjoj austrijskoj pokrajini Kranjskoj, a Hrvatska ugarskom delu monarhije. Između ta dva dela postojale su stalne trzavice i sukobi ne samo za vreme Vojne krajine, do 1881, nego i do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Upravo dolaskom žumberačkih uskoka pitanje teritorijalne pripadnosti Žumberka je postalo još složenije i poprimilo nove konotacije. Nije moglo da bude po onoj narodnoj i uobičajenoj: »čije ovce, toga i livada«, jer »ovce«, u ovom slučaju, nisu bile deo ni kranjskog ni hrvatskog »stada« pa im ni Kranjska ni Hrvatska nisu bile bliske, jer nisu bile niti su danas matične države srpskog naroda. Njima je u početku sasvim sigurno bilo svejedno kome Žumberak pripada teritorijalno, odnosno formalnopravno, kad su i Žumberkom i uskocima ionako centralizovano upravljale carske vojne vlasti.
    Sad bi se opet trebalo vratiti onim osnovnim razlikama i suprotnostima. Što se tiče nacionalnosti, žumberački uskoci su bili autohtoni etnički Srbi, u najmanju ruka toliko nacionalno svesni koliko su tada bili svesni i Hrvati, a barem malo više nego što su tadašnji Kranjci bili Slovenci. Iako se u to vreme pitanje nacionalne pripadnosti nije postavljalo ni ispoljavalo u današnjem smislu, bilo bi pogrešno prihvatiti tvrdnje da ono nije bilo prisutno i značajno. Da li je i koliko kod žumberačkih uskoka bila razvijena svest o etničkoj pripadnosti i identitetu svedoči njihova svest o postojanju i propasti srpske države, svest o svom jeziku, načinu odevanja, navikama i običajima, pesmama, legendama, pa i njihov fizički izgled. Oni su ih »nepogrešivo odavali« i delili od drugih, koji su ionako smatrali da su nešto drugo, bolje i više vredno od žumberačkih uskoka.
    Međutim, odnos s Kranjcima i Hrvatima u etničkom smislu nije bio isti. Država pod nazivom Slovenija tada nije postojala, a većinu u tadašnjoj i kasnijoj Kranjskoj činili su Nemci. Za tadašnje stanovnike Kranjske i sam Valvasor kaže da su Kranjci, a ne Slovenci, i da govore kranjski, a da se slovenački govori u Koruškoj i Štajerskoj. Naime, Kranjska, Koruška i Štajerska su bile samo »germanizovane austrijske unutrašnje pokrajine«. A razvijanje nacionalne svesti od strane onoga ko te poseduje, tobom upravlja, kome si potčinjen u svakom pogledu, oduvek je bila pa i danas je njegova poslednja briga. Stoga je veoma verovanto da su tadašnji Kranjci malo znali o Srbima, a ovi još manje o Kranjcima. Ali da bi stvar bila još složenija, žumberački uskoci su u tom periodu mnogo više bili u kontaktu s Kranjcima, a i Kranjci su bili više »pogođeni i oštećeni« njihovim dolaskom nego Hrvati, s obzirom da su oni morali da ih prime na svoju teritoriju, a snosili su i troškove izdržavanja krajiške vojske.
    Osnove odnosa s etničkim Hrvatima bile su u mnogome drugačije. Hrvati su imali svoju srednjovekovnu državu pa im je i nacionalna svest bila razvijenija i prisutnija u svakodnevnom životu. Srbi i Hrvati su od doseljavanja na Balkan bili u kontaktu, mešali su se, sarađivali u meri da je saradnja, po mom dubokom uverenju i poznavanju istorije, bila znatno izraženija nego suprotnosti i sukobi. Počev od jezika, razlike među njima bile su znatno manje i u svakom drugom pogledu.
    Posebno je značajno da su Srbi uopšte, a žumberački uskoci posebno, bili i pre doseljavanja u Žumberak u tesnoj vezi s Hrvatima, a ponegde i pomešani s njima. Veći deo uskoka je i došao u Žumberak s cetinskog područja. Mislim da je najbliže istini da su njihove veze i odnosi bili toliko jaki koliko su im problemi bili zajednički i teški. Uostalom, žumberački uskoci su se delom i doseljavali paralelno ili zajedno s Hrvatime iz Bosne i Hrvatske, na inicijativu i uz pomoć i hrvatskih generala i velikaša, od kojih je većina imala pozitivan stav, a neki i prijateljski odnos prema njima, kao Ivan Lenković. A da su odnosi Srba i Hrvata u to vreme bili bliski svedoči i činjnica da su se poznati hrvatski vojskovođe i generali Nikola Jurišić i Petar Keglević potpisivali i ćirilicom.
    Što se tiče verskih razlika, žumberački uskoci su, bez ijednog poznatog izuzetka, bili pripadnici hrišćanske pravoslavne veroispovesti i Srpske pravoslavne crkve. Oni su najmanje dva veka živeli u jedinstvu srpske države i Srpske pravoslavne crkve. Pravoslavna crkva kao celina kroz Srednji vek se sve više decentralizovala, što je uticalo i na njezinu unutrašnju organizaciju i odnose. Crkva je imala vlast, a posle propasti srpske države ona je bila i jedina organizacija i vlast, ali je odnos potčinjenosti bio manje izražen. Crkveni velikodostojnici su morali da uživaju poverenje vernika jer su ih oni i birali. Kako su po metodu sabornosti birani, tako su mogli na saboru da budu i razrešni.
    Kranjci i Hrvati su podjednako bili pod kapom rimskog pape i njegovih biskupa, od kojih su neki, po onom poznatom sluganskom i podrepaškom sistemu, bili »veći katolici i od samog pape«. Uostalom, ljubljanski biskup Toma Hren, i zagrebački biskupi svi redom, ponašali su se kao da su im pravoslavni uskoci najveći i neprestani neprijatelj, čije veroispovedanje treba promeniti i poništiti. A o kakvom se apsurdu radi pokazuje i činjenica da su dvojica zagrebačkih biskupa (Petar Domitrović i Petar Petretić) ni manje ni više nego potomci Srba i pravoslavaca iz Žumberka.
    Koliko su tadašnji žumberački uskoci bili svesni svog etničkog i verskog porekla pisao je Radoslav Grujić, citirajući hrvatske istoričare Krčelića i Kuripešića. Krčelić kaže »da su 1530. mnogi srpski uskoci došli iz Pounja«, a Kuripešić »da je iste godine u zapadnoj Bosni našao mnogo Srba koji se doseljavaju iz Smedereva i Beograda. Ti Srbi, kao i oni u zapadnoj Bosni, svjesni su svog porjekla i srpskog nacionalnog imena svoga, jer to ime na prvo mjesto postavljaju, a onda dodaju kako ih drugi narodi i raznim drugim imenima nazivaju. Šta više, našao je kod njih dobro razvijenu i versku hrišćansku svjest, jer su ga ti Srbi lijepo savjetovali, da bude postojan u vjeri hrišćanskoj, kao i oni što su postojani, pored svih nevolja što ih od Turaka podnose, i zato moraju da napuštaju ognjišta svoja i sklanjaju se u krajeve gde misle da će im lakše biti«. Treba li ovome kakav komentar?
    Već istaknuti bliži opšti odnosi i bolje međusobno poznavanje između Srba i Hrvata i u etničkom i verskom pogledu, nego Srba i Kranjaca, trebalo je da bude dobra osnova za ublažavanje klasičnog jaza između njih, kao rimokatolika i pravoslavaca. Usuđujem se da kažem i da nije bilo već spomenute podele u okviru hrišanstva, ko zna šta bi i kako bi bilo, odnosno kako bi izgledali i razvijali se srpsko-hrvatski odnosi u celini?
    Svakako ne gore nego što je bilo u narednom, skoro hiljadugodišnjem periodu! Međutim, verske razlike u svakodnevnom životu manje su zavisile od shvatanja hrišćanstva i podela u okviru hrišćanstva, a više od političkih interesa i tumačenja verskih podela u Beču i Rimu, posebno od strane regionalnih civilnih feudalnih i verskih vlasti. Zbog toga je verski odnos bio od početka zaoštren i jednostran. Agresivni rimokatolicizam je nastojao svim sredstvima da »preveri« i potčini pravoslavne uskoke, a oni su se suprotstavljali agresiji, koliko su i dok su mogli.
    Što se tiče socijalnog položaja i statusa, već je rečeno da su Kranjci i Hrvati živeli u klasičnom i brutalnom feudalnom sistemu najstrože potčinjenosti feudalcu, koja se očitovala na svakom koraku. Vlastelin, posednik zemljišta, posedovao je i kmetove. Za razliku od Kranjaca i Hrvata, propašću srpske države je kod Srba počeo da se raspada i klasičan feudalni odnos. Izgubivši svoju državu, a ne želeći da služe turskoj vlasti, srpski narod je ostajao prepušten sam sebi pa se organizovao i snalazio kako je znao i umeo. Srbi više nisu želeli da im se neko nametne kao vlast u svojstvu klasičnog vlastelina. Razlike među ljudima su postajale manje, a međusobna zavisnost i veze tešnje. Narod je predvodio, a u tom smislu i vladao i upravljao njime, onaj koga je narod izabrao – narodne vojvode, knezovi, harambaše, popovi. Njihova je odgovornost bila veća, a vlast manja. I da su hteli, oni nisu mogli da se izdvoje od naroda i nametnu odnos apsolutne vladavine i bespogovorne potčinjenosti.
    To su dobro znali i morali su da uvažavaju i oni koji su se zalagali za naseljavanje uskoka uopšte, žumberačkih posebno, kao i oni koji su im dodeljivali prava i privilegije slobodnih vojnika i graničara. Nisu Habsburgovci iz »zadovoljstva narušavali« feudalni sistem, na kojem je bila zasnovana i širila se njihova carevina i na osnovu kojeg su i oni vladali oko 600 godina, nego što su znali »s kim imaju posla« i da nametanje feudalnog odnosa nekome ko se tog odnosa, sticajem tragičnih okolnosti, oslobodio, nije moguće. Dakle, bitno različit socijalni status i položaj relativno malobrojne grupe doseljenika, do tada nezabeležen na području Habsburške Monarhije, dolazio je na malom prostoru Žumberka do potpunog izražaja i dodatno »odvajao« žumberačke uskoke i od Kranjaca i Hrvata i vezivao ih za vlast u Beču.
    Teritorijalna specifičnost Žumberka dodatno je mnogostruko otežavala položaj žumberačkih uskoka između Kranjaca i Hrvata. Uskoci su živeli u Kranjskoj, ali su bili vojno organizovani i angažovani na teritoriji Hrvatske, bolje rečeno Vojne krajine i u sastavu krajiške vojske, u kojoj je bilo i Hrvata, tako da su i po tom osnovu veze s Hrvatima bile intenzivnije nego s Kranjcima i mogle su da doprinesu zbližavanju i brisanju drugih razlika.
    Sve veća pravoslavna i srpska većina u krajiškoj vojsci uticala je da se Žumberčani osećaju manje osamljenim, da jača njihova etnička i verska svest, kao i da im je manje potreban kontakt i odnos i s Hrvatima i Kranjcima. Pritom bi trebalo imati u vidu i da su samo muškarci bili vojnici i imali kontakte izvan Žumberka. Žene, tradicionalni nosioci i stubovi porodice, nisu imale nikakvih kontakata izvan svoje porodice i sela, čuvale su etnički i verski identitet svim svojim bićem, a da toga nisu bile ni svesne.
    Razvoj Vojne krajine – njezino izdvajanje iz sistema civilne vlasti Kranjske i Hrvatske i potčinjavanje vojnim vlastima u Gracu i Beču – dodatno je jačao društveni status žumberačkih uskoka, slobodnih seljaka i vojnika-krajišnika, a povećavala se suprotnost i prema Kranjcima, posebno prema Hrvatima. Stoga i nije čudno što su Žumberčani, slobodni seljaci i vojnici-krajišnici, učestvovali u gušenju Gupčeve bune seljaka kmetova, jer drugačije nije ni moglo da bude.
    Sad bi trebalo da iznesem suštinu, osnovnu tezu ovog razmatranja. Veće suštinske razlike i suprotnosti između žumberačkih uskoka i Kranjaca, nego između uskoka i Hrvata, uslovljavale su da Kranjci nisu mogli da pretenduju da kolektivno negiraju nacionalni i verski dentitet i različitost žumberačkih uskoka, u smislu da bi ih kolektivno i asimilirali. Oni su, kao što će se videti, mogli samo da pokušaju da »narušavaju« njihov verski identitet tako što bi ih pounijatili i da negiraju etnički identitet nazivajući ih »Vlasim«. Međutim, time su postizali samo suprotne efekte i još više naglašavali i povećavali već postojeće različitosti i suprotnosti, i to u svakom pogledu.
    Manje razlike, tešnje veze i odnosi te manje početne suprotnosti uslovljavali su da su Hrvati imali dobru osnovu da (pokušaju) da kolektivno asimiliraju žumberačke uskoke. Preduslov je bio da ih prethodno negiraju i verski i etnički. Priče o »Vlasima« nisu bile ozbiljne, jer one u praksi nisu negirale sličnosti, kao polaznu osnovu za asimilaciju. Glavni predmet napada u prvo vreme morale su da budu verske razlike. Ako bi se žumberački uskoci odvojili od pravoslavlja i preveli u tabor rimokatoličanstva, njihovo odnarođivanje i pohrvaćivanje moglo bi da bude »stvar tehnike i vremena«.
    Da li sam bio u stanju da korektno analiziram sitauciju ili sam samo dao povod za razmišljanje? Neka svako sebi odgovori na to pitanje i neka, u skladu s odgovorom, prati daljnju sudbinu žumberačkih uskoka, u kontekstu verskih, etničkih i statusnih suprotnosti u odnosima s Kranjcima i Hrvatima i u vezi sa specifičnim teritorijalnim položajem Žumberka.

    Izvor: Dragan Vukšić – Žumberački uskoci (unijaćenje i odnarođavanje), Zagreb, 2015.

  5. Vojislav Ananić

    Popis Srba Žumberčana do 1551. godine

    Ovaj deo popisa Srba Žumberčana naslovljen je: »Srbi u okolini Žumberka. Srpska sela i zaseoci u Žumberku i okolini. Popis Srba Žumberčana prema mestima u kojima su stanovali. Popis Srba Žumberčana bez oznake mesta«. Zbog značaja ovog dokumenta i podataka koje sadrži, donosim ga onako kako ga je objavio dr Aleksa Ivić, uz neke opaske radi pojašnjenja i preciznosti navedene u zagradi.
    »Prilikom seobe Srba u Žumberak 1530. i 1538. godine zauzeli su doseljenici stalno boravište u ovim varošicama, selima i zaseocima: Kalje, Oštrc, Drage, Radatovići, Kašt, Sošice, Pećno, Mrzlo polje, Grabar, Stojdraga, Rude, Grabarak, Krašnji vrh, Kostanjevac, Kupčina, Priseka, Budinjak, Kalovo (Kalje), Pribićani (Pribić), Dragoševci, Poklek, Podbrežje, Vinica, Kostel, Semić, Mehovo, Metlika, Črnomelj, Pleterje, Šenternej, Kočevje, Vivodina, Kravljak, Cerovica, Cvetašin, Dvorišće, Vrtački, Grič, Brašljevica, Marindol, Bojanci, Veliko i Malo lešće, Tupčina, Glušinja vas, Osredak, Dragoč vrh, Javor, Pogana jama, Sveti Juraj, Hrestovo (Reštovo), Priselje, Stupe, Vrhovac, Kovačev vrh, Jugorje, Dol, Tisovac, Lipovac, Ditmardol, Vražlena vas, Gornji Visoč, Mišljendol, Goljak, Magnješevac, Vodanev, Šičevac, Tomaševo selo, Gorenski vrh, Vodic, Vrani potok, Malinac, Tihočaj, Vresović, Škril, Dane, Oštritag, Sopote, Osojno, Jezernice i Šnota.
    Prema jednom aktu iz 1535. stanovali su Vuk Daja u Sošicama, Resan Šišmanović u Gaberju (Grabaru), Vijačko Jurašević (Đurašević) u Kuneč vrhu, Vučeta Dimitrović i Radič Smičiklas u Sopotu. Ovi su Srbi doseljeni 1530. iz predela Srba, Unca i Glamoča, a s njima su se uskoro pomešali Srbi koji dođoše s područja reke Cetine.
    Po spisku žumberačkih Srba vojnika od 1. marta 1551. stanovali su u STOJDRAGI: Toma Severović, Vukdrag Vukčević, Prerad Mikulić, Jurašin Ivković i Radič Vukčević. U OSOJNOM: Vuksan Rakutović, Vukša Marinković, Dragoslav Radmanović, Vladislav Vukdragović, iljen Belovrun, Novak Klisurić, Radonja Pavlović i Ivaniš Skorojević. U JEZERNICAMA: Miloš Mikulić, Žarko Mikulić, Juraj Pavlović i Ratko Pavlović. U SVERŽU: Miloš Vučić, Vujica Mrčić, Radin Katalenić i Janko Katalenić. U SOPOTAMA: Poloj Popović, Rajak Popović, Vuk Smičiklas i Vuksan Neganović. U SOŠICAMA: Andrija Bogdanić, Rade Radivojević, Vuk Vrs, Vukašin Bojić, Mirčeta Radmanović i Petar Radmanović. U TUPČINOJ VASI: Petar Čolnić, Ivan Grubačić, Juraj Mačov, Radivoj Garapić, Stipko Heraković i Dragiša Obradović. U ŽELEZNOM Juraj Vuković. U BUDINJAKU: Novak Radonjić, Radivoj Mikulić i Vukdrag Strujić. U KUPČINI: Juraj Stojanić, Stipan Čikulinić, Vuja Prelučanin, Radivoj Prelučanin, Dragoje Orao, Mikula Soldatić, Tvrtko Radojević i Velja Radojević. U GOLEMOJ VASI Jakov Colnarić. U JAVORKU Mihovil Radovanić. U OŠTRITAGU: Milak Čičić i Patar Milaković. U DANU: Petar Mikulić, Mitar Mikulić, Gojko Stipanović, Vujica Hraplinović, Radonja Hraplinović, Vukdrag Vujičić i Mihailo Vukčević. U PRISEKI: Vuksan Vukosalić, Tvrtko Vukosalić, Đuro Marinković, Miloš Marinković i Selak Jelić. U ŠKRILU: Dragaš Radonjić, Vukdrag Duničvarić, Vukašin Glavniković, Mitar Grubačević, Vuča Vukmirović, Marko Radovanović, Radič Radojević, Vraneš Selaković i Vujin Vukmirović. U CEROVICI Rajič Dragulović. U JELŠU: Radinko Hranilović, Boganac Selaković i Pavle Selaković. U VITETINCU Radinko Vukosalić. U VRANOM POTOKU: Dobrosav Širić, Vukodrag Oliverović, Radin Vukašinović, Ivan Radičević, Rajak Vuksanović, Petar Grubačević, Cvetko Dragićević i Pavko Besedić. U GLUŠINJOJ VASI: Skorosav Obrenović, Dobrica Mikulić i Vujica Heraković. U TOMAŠ VRHU Vujica Miljković. U PEČUVU: Radin Glavnik, Vraneš Radonjić, Dragaš Radivojević i Radul Staničić. U ŠNOTI: Vujica Vukdragović, Duka Đurmanović, Grubiša Radmanović, Ratko Vukčević, Pavle Vukdragović, Vukac Vratičić, Vukmir Vukašinović, Herak Radanović, Radič Vukdragović i Juraj Vukdragović. U TIHOČAJU: Vraneš Radovanović, Pavko Vojvoda, Cvitko Lalatović, Radič, Radosalić, Radovan Ivanišević, Skorosav Vukdragović i Dragula Pavković. U VRESOVIĆU: Vukac Višesalić, Juraj Vukičević i Dobrosav Mikulić. U CEROVICI: Dobrivoj Brajanović, Juraj Brajanović, Mitar Ivković, Radul Neposkok, Mitar Vlatković i Vid Vukšić. U GRABARU: Vraneš Radosalić i Petar Golob. U MRZLOM POLJU: Vuk Vlatković i Vukosav Kosojević.
    U VODICU: Mikula Pajić, Vukosav Babić, Vukosav Heraković i Dragić Babić. U VIVODINI Strahinja Vukšić. U MOŠANCU: Vukmir Vukčević, Toma Vukčević, Ivan Vukčević, Radič Radojević i Dragiša Mogojević. U MALINCU: Vukdrag Mikulić, Cvetiša Vrinčić, Radivoj Vrinčić, Vojin Radmanović i Vujica Cvetković. U GORENJSKOM VRHU: Mihailo Radinović, Grubač Radonjić i Blažo Radinović. U TOMAŠEVOM SELU: Bogoje Stipković, Mikula Rušnović i Nikašin Rušnović. U PETRIČKOJ VASI Jakov Šimunović. U MIŠLJENDOLU: Radoje Kekić i Radonja Kekić. U REZVORU: Dragić Dragičević i Tomaš Radičević. U GOLJAKU: Pavko Radovanović, Novak Romanović, Paun Dobrosalić, Stipan Vujić, Ivaniš Vukšić i Milivoj Heraković. U ŠIČEVCU: Dragić Oliverović, Dragul Oliverović, Mikula Šeravičić i Petar Šeravičić. U SELIMA Ivan Vukičević. U MAGNJEŠEVCU: Ivan Vukšić, Skorosav Radosalić i Vojin Radić. U Gornjem Visoču: Ivaniš Kordić, Vukosav Dragičević, Petar Lipotica, Vraneš Latinčić i Tomaš Radojević. U VODANEVU: Todor Knežinić, Cvitko Vujičić, Cvitko Isučević, Vukdrag Milošević, Vlatko Milošević, Ljubinko Vujičić i Stipan Đurašinović. U VRAŽLENOJ VASI: Herak Vukmirović, Vrs Vukmirović, Radonja Vukmirović, Radoje Jelić i Vuk Vukmirović. U DITMARDOLU: Radoje Račinović i Vukić Plavčević. U LIPOVCU Ognjen Vukdragović. U GLUŠČU: Sekula Preradović, Mile Preradović i Radul Preradović. U STEFANIĆU: Radivoj Radatović i Radonja Radatović. U HRESTOVU: Vukša Cvitković i Ivan Jurjević. U PAVLOVCU: Vujica Dmitrović i Radosav Dmitrović. U ČUDIĆEVOM DOLU Raka Vukičević. U TISKOVCU: Vuk Strhainić, Radivoj Šimraković, Miljko Jurjević, Petar Milošević, Radman Radivojević i Mikula Novaković. U VERONSKOJ VASI: Vujica Vukosalić, Raša Babić, Vuča Vukmanović, Vukašin Vlatković i Ilija Vuković. U ULIŠČU: Radosav Vlatković, Obrad Jurjević, Radin Vukašinović, Petar Vukašinović i Mikula Vladić. U DOLU: Dragić Prebigarović, Vujin Prebigarović, Vojin Prebigarović i Pavle Radosalić. U JUGORJU: Aleksa Badovinac, Novak Badovinac i Vukosav Badovinac. U IVANOJ SOLI Novak Kijanović. U MRZLOM DOLU Radosav Heraković. U NOVOM SELU Radoje Radović. U Kovačevom vrhu: Vukosav Vrinčić, Vogeda Milojković, Milin Radibratović, Radosav Đurašević, Krajčin Đurašević, Radonja Vrinčić i Jovica Vrinčić. U DRAGOŠEVOJ VESI: Miloš Keserić, Živko Knežić, Miladin Marić, Miloš Marić, Mikula Drvenić, Vukdrag Drvenić i Luka Keserić. U VRHOVCU: Juraj Vunenac, Vujin Magojević, Vukmir Milašinović, Radman Marković, Miloš Mikunović, Radul Miličić, Miloš Vukašinović, Radul Popović, Radiša Popović, Vukman Stipanović i Tomaš Pavlović. U MARINDOLU: Radman Mihaljević, Radonja Mihaljević, Radič Vignjević, Mikula Milić, Lala Milić, Radoje Vukmanović, Sladoje Prijić, Marko Stojić, Vukman Dejanović, Dragić Radosalić, Radoslav Dimitrović i Janko Vojnica. U GRIČU: Novak Vukmanović, Novak Popović, Dragiša Popović i Radul Mirosalić. U ALJMU: Rajak Popović, Velja Popović, Radul Popović i Vukdrag Popović. U PRIBINCU Mikula Štrbac. U PRISELJU Radič Vučetić. U KAŠTU: Radin Marić, Ivan Božidarević, Vujica Radenković, Novak Dragobratović i Vujica Radojević. U DRAGOŠEVOM VRHU: Radivoj Radinković, Vukdrag Milošević, Vujica Milošević i Veljan Bastašić. U SVETOM JURJU: Rajić Dančulović i Vraneš Dančulović. U KALJAMA Mitar Kekić. U DRAŠĆEM VRHU Ilija Bastašić.
    Od Srba Žumberčana bez pobliže oznake mesta stanovanja 1533. godine spominju se: Milak Knežićić i Juraj Radivojević, a 1538. Radoje Klistović, Pavko Karanović, vojvoda Stepan, Ivan Pejak, Jovica Vuković, pop Radoje, Miloš Heraković, Andrija Stašević, knez Staniša i Ivaniš Vrlinić. Godine 1543, spominju se Jovan Vlah i Vuk Popović, a 1551. vojvoda Daja, Pavle Klisurić, Stipan Vrinčić, Radman Vučetić, Dragiša Vrinčić, Novak Nikolić, Šimon Brajković, Mikula Ivanović, Radosav Vuković, Radonja Bastašić, Šobat Popović, Vraneš Badovinac, Vraneš Vukićević, Radič Trubač i Januš Gašparović«.

    Izvor: Dragan Vukšić, Žumberački uskoci, unijaćenje i odnarođavanje, Zagreb, 2005.

  6. Vojislav Ananić

    Popis Srba Žumberčana od 1551. do 1690. godine

    Kao što je već rečeno, popis od 1551. do 1690. godine dr Aleksa Ivić sačinio je na osnovu dokumenata u kojima se navode grupe Srba Žumberčana u vojnim jedinicama i službi sa Srbima iz drugih krajeva Vojne krajine, bilo da je navedeno da se radi o Žumberčanima ili se prepoznaju po prezimenima. »U platnom spisku vojnika na Hrvatskoj granici od 1. marta 1553. navedeni sledeći Srbi Žumberčani: Dragiša Vrinčić, Pavko Ratković, Jovan Košljanin, Radonja Bastašić, Vraneš Rogonić, Grubač Radinović, Sekula Preradović, Dragan Milčinović, Rajak Vujičić, Grubač Garapić, Radivoj Garapić, Mirčeta Garapić, Nikola Volović, Radoje Popović, Petar Radulović, Jovan Plivelić, Vukman Bojić, Miloš Radaković, Jovan Strahinić, Rajak Popović, Matija Grgurić, Vukmir Lulić, Lala Vukmanović, Vukdrag Mikulić, Radič Magojević, Vujica Radenković, Petar Marić, Jovan Kordić, Vuksan Dragičević, Toma Radojević, Jovan Radojević, Rade Neposkok, Vuksan Jovanović, Cvetko Miličić, Vojin Krajač, Ratko Pavlović, Radosav Mitrović, Radovan Nikolić, Skorosav Vitomirić, Radovan Ivaničević, Vojin Vragolović, Radonja Marić, Jovan Popović, Vujica Ivanišević, Drago Radojević, Radič Vignjević, Vukman Stipanović, Dobrica Radojević, Pavle Vuković, Radonja Tomašević, Radosav Tomašević, Radič Popović, Radonja Tatarević, Sladoje Prijić, Marko Vukčević, Marinko Vukčević, Radoje Mitrović, Radman Marković, Nikola Štrbac, Lala Cvetković, Vujica Maričić, Vojin Magojević, Vukmir Milašinović, Radivoj Vukmanović, Vuča Vukmirović, Vraneš Selaković, Petar Bastašić, Novak Dimitrović, Vukdraga Milošević, Vujica Milošević, Marko Bastašić, Radič Milenović, Radonja Vukmirović, Radoje Jelić, Vlatko Milošević, Vojin Ivanišević, Vojin Dragojević, Radič popov brat, Tvrtko Radojević, Vujica Radivojević, Lazar Radivojević, Novak Radivojević, Radul Staničić, Raša Jovanović, Vučeta Radmanović, Vukdrag Ratković, Herak Radovanović, Pavle Selaković, Prijo Selaković, Rajak Vuksanović, Novak Popović, Stanko Marković, Živko Vladić, Radič Vukdragović, Vuk Stipković, Vujica Marinković, Nikola Rajić, Toma Radić, Novak Radonjić, Petar Milaković, Skorosav Vujičić, Milak Čičić, Miloš Vukašinović, Vuja Vukašinović, Radin Vukašinović, Vukman Radojević, Petar Vukašinović, Dragula Dragičević, Selak Vladić, Janko Katalenić, Vukdrag Oliverović, Petar Grubačević, Radič Jelenić, Ilija Vuković, Vuča Vukmanović, Vukašin Vlatković, Vujica Dragičević, Milanko Radmanović, Aleksa Badovinac, Novak Badovinac, Jovan Vuković, Vraneš Vukdragović, Vujica Miljković, Radič Miličević, Pavle Petrović, Vuk Ilić, Radivoj Negovanović, Ilija Radosalić, Novak Dragobratović, Radoje Rajić, Vuksan Negovanović, Marko Magdalenić, Jovan Vojnić, Rade Sestrić, Lala Preradović, Vid Čolnić, Vuksan Marinković, Vuk Knežičić, Radosav Vukčević i Pero Marković.
    U sličnom popisu vojnika, ali iz 1556. godine, navedeni su sledeći Srbi Žumberčani: Dragić Oliverović, Vukmir Raškovac, Vukdrag Ratković, Vukdrag Oliverović, Radonja Dragičević, Vukac Bradečić, Dragoš Radenković, Radman Stepanović, Selak Novaković, Radivoj Vučnović, Nikašin Rušnović, Stanko Pokrajac, Juraj Štetarović, Obrad Kozlović, Mikula Vukičević, Obrad Rašković, Mirko Jurjević, Petar Vučković, Luka Todorović, Radoje Mirosalić, Vuk Ilić, Vojin Ivanišević, Ivan Radivojević, Radivoj Marković, Mirko Jurjević, Marko Krajačić, Marko Cesarović, Juraj Županović, Petar Orlić, Mihovil Ivančić, Juraj Čurilović, Martin Sladičić, Matija Pičović, Ivan Petković, Grgur Simčić, Petar Petković, Grgur Radmanić, Petar Colarić, Vraneš Vologlavić, Tomaš Kovačić, Luka Matijević, Juraj Cvetanović, Petar Vuković, Jovan Rivorić, Marko Jadročević, Juraj Vlatković, Luka Lasasković, Grgur Dražinović, Pavko Ratković, Petar Vidović, Miloš Vrlinić, Prerad Selaković, Ivan Vojnović, Ivan Ružić, Pavle Šuster, Grgur Vukašić, Stipan Čikulinić, Vujica Mijaković, Petar Milaković, Milak Kikić, Vukosav Radenković, Ivan Markošić, Petar Grubačić, Vid Salenković, Martin Milušić, Krajčin Ladisolić, Mikula Raušović, Cvetko Raušović, Milak Heraković, Mihailo Marčić, Petar Ivković, Simon Radojević, Radosav Vrlinić, Nikola Ilić, Luka Vlasović, Marko Kovačić, Luka Vlašić, Juraj Dobranić, Tomaš Vatančić, Stefan Ivković, Mihailo Tomašević, Ivan Kojanić, Vuk Živinica, Jakov Fronetić, Vukosav Kosović i Juraj Lenić.
    Pojedini Srbi Žumberčani navedeni su u vojnim dokumentima i narednih godina. Godine 1565. spominje se Šobat Popović; 1567. Vraneš Badovinac, Radonja Bastašić i Radič Vignjević; 1569. Radman Vučetić, Jovan Heraković, Vukac Višeslavić, Juraj Batalović, Silvester Jurić, Vujin i Vuksan Marinković; 1570. Jovan Daja Vuković, Vraneš Stipić, Radman Vučetić, Vuksan Marinković, Marko Milošević, Nikola Soldatić, Toma Vukmanović, Nikola Hraplinović, Milan Đurica i Petar i Juraj Mačov; 1579. Radič Vignjević i Mihailo Hraplinović; 1580. Miloš Heraković i Vuk Oliverović; 1587. Vignjević, Verkanović, Sekula i Vujin; 1592. Radul Daja, Mikula Hraplinović, Vujica Popović, Ivan Čujičić i Miloš Grubačević; 1593. Voja Garapić; 1578. Sekula i Radoje Heraković; 1586. Petar Hranilović i Janko Budački; 1577. Paun Kragulović, Župan Badovinac, Hrnjak Popović, Vukman i Vukašin Bojić, Dragan Milčinović i Ratko Miličić«.
    S novim seobama Srba na područje Hrvatske početkom 17. veka i pomeranjem i utvrđivanjem granice prema istoku, Žumberčani su vojnu službu sve češće izvršavali zajedno sa Srbima iz drugih krajeva. Iako je većina služila u Slunjskoj kapetaniji (pukovniji), ne mogu se više prikazivati kao većina, već samo u zajednici s ostalim Srbima graničarima. Ipak, dr Ivić naglašava da se i u tim uslovima u nekim dokumentima nalaze izričite oznake da se radi o vojnicima Srbima rodom iz Žumberka. Dokumenta se odnose na duži period, od 1602. do 1690, a navode se poimenično: Rade Dimitrović, Petar, Jovan i Nikola Šišmanović, Vujica Heraković, Gvozden i Rade Smičiklas, Danilo Despotović, Radul Daja Vuković, Vujica Badovinac, Mihailo Hranilović, Mihailo Radišić, Vicko Garapić, Radin Kordić, Radman i Ivan Hraplinović, Nikola Vučetić, Radman Pavijanović, Pavle, Matija, Gavrilo i Đorđe Čolnić, Vujin Harambašić, Pavle Orlović, Mirko i Radoje Goleš, Mitar Preradović, Ilija Dučić, Rade Popović, Ivan Gavrilović, Rade Šajatović, sinovi Gašpara Čolnića: Pavle, Matija, Đorđe i Gavrilo u Tupčina selu, Vukman Vlatković, Rade Šajatović, Vuja Vardalić, Vukmir Mrševac, Novak Velić, Pavle Zorić, Petar, Toma, Nikola i Jovan Milaković ili Knežičić, Petar Hranilović, Janko Budački, Janko Hranilović, Kuzman Trbuhović i vojvoda Dejan.
    »U spisku Srba vojnika iz 1644. godine, i pored velike sličnosti ili istovetnosti imena i prezimena sa Srbima vojnicima iz drugih krajeva, sa sigurnošću se može utvrditi da je među njima bilo dosta Žumberčana. Svestan da ću mnoge izostaviti, navodim samo one za koje se pouzdano može reći da su Žumberčani, jer smo ih već našli u ranijim spiskovima: Petar Hranilović, Jakša Šajatović, Ivan Hranilović, Vukman Heraković, Vujin Šajatović, Ivan Milaković, Ivan Delivuković, Radul Paunović, Ivan Delišimunović, Gavrilo Badovinac, Petar Hranilović, Ilija Šajatović, Grubiša Hraplinović, Ivan Šimraković, Dragija Vujičić, Radosav Vuković, Vojin Obradović, Ivan Sekulić, Janko Popović, Nikola Ratković, Janko Predojević, Janko Ljubanović, Mika Damjanović, Filip Dučić, Vukman Đurašević, Vujin Vukšić, Petar Heraković, Ilija Severović, Mikula Hraplinović, Marko Klisurić, Ivan Bastašić, Radul Šajatović, Vujin Badovinac, Ivan Pavlović, Radul Šobatović, Vukan Vidinović, Mikula Severović, Vujačko Hraplinović, Radojica Galović, Vuk Radatović, Vujica Popović, Stipan Vučinić, Mikula Dejanović, Janko Hranilović, Jure Hranilović, Pavle Delišimunović, Janko Janković, Jurica Predojević, Miko Predojević, Milak Rajaković, Pero Milaković, Toma Gvozdanović, Petar Garapić, Jurica Šajatović, Vukmnan Heraković, Jurica Despotović, Ivan Milaković, Tomaš Radić, Kristof Delišimnović, Matija Radatović, Filip Predojević, Ivan Predojević, Milisav Paunović, Petar Paunović, Janko Badovinac, Miko Šajatović, Radul Šajatović, Petar Delišimunović, Ivan Delivuković, Gavrilo Badovinac, Vujin Stanišić, Vukman Šajatović, Mile Heraković, Mihailo Kordić, Vid Rašić, Pavle Dragišić, Tomica Severović, Stipan Bastašić, Petar Gvozdanović, Novak Heraković, Ivan Dančulović, Ilija Badovinac, Vukman Đurašević, Rade Šajatović, Mihailo Milaković, Vuk Severović, Vuk Hraplinović, Mihailo Galović, Jure Preradović, Ilija Hranilović, Jakša Šajatović, Milak Verinčić, Petar Šobatović, Ivan Severović i Miho Gvozdanović i drugi«.
    Celokupan popisa Srba Žumberčana i Srba iz drugih krajeva, koji su živeli i služili kao vojnici, dakle prvi i drugi deo popisa Srba Žumberčana, dr Aleksa Ivić je zaključio napomenom da se mnoga imena i prezimena ponavljaju, poneka i više puta, dakle u više popisa. Takođe, neka imena su u jednom popisu napisana pravilno, a u drugom nepravilno i kao primer naveo samo Heraka Prekosavića, čije prezime u drugom popisu glasi Herak Prekasović. Ukazao je i da se lako može utvrditi koje je ime ili prezime pravilno napisano pa ih je on pisao onako kako su u originalu zabeležena, kako bi se videle »karakteristike pisanja srpskih mesta i imena u 16. i 17. veku«. Više o tome autor će reći na narednim stranicama knjige.
    Spominjući Ivićev popis Srba Žumberčana do 1551. godine, Milan Radeka ukazuje da je tadašnji kapetan Ivan Lenković imao 315 plaćenih vojnika Žumberčana, 12 vojvoda (Daja Vuković, Pavle Klisurić, Stjepan Vrinčić, Radman Vučetić, Dragiša Vrinčić, Novak Nikolić, Simon Brajković, Nikola Ivanović, Radosav Vuković, Radonja Bastašić, Šobat Popović i Vraneš Badovinac), zastavnik je bio Vraneš Vukićević, bubnjar Radič i trubač Janko Gašparović, desetari: Toma Severović, Petar Čolnić, vojvoda Pavko, Rade Radivojević, Todor Knežević i Radič Vučetić.
    Ovaj podatak upotpunjava saznanja o Ivićevom popisu i ukazuje na komandni sastav tadašnjeg žumberačkog krajiškog sastava (str. 48).

    Izvor: Dragan Vukšić, Žumberački uskoci, unijaćenje i odnarođavanje, Zagreb, 2005.

  7. Vojislav Ananić

    Evo, ovde u Žumberku, Štrbci slave Đurđevdan, kao i Ananići na Baniji. Ista smo i haplo grupa. Po svemu, iz istog smo legla.

    KRSNE SLAVE ŽUMBERAČKIH USKOKA

    OBITELJSKO PREZIME OBITELJSKI SVETAC / KRSNA SLAVA
    BACAN Sv. Nikola
    BADOVINAC Sv. Nikola
    BALIĆ Sv. Nikola
    BASTAŠIĆ Verige sv. Petra
    BJELOPAVLOVIĆ Verige sv. Petra
    BLAGOVIĆ Sv. Nikola
    BOGDANOVIĆ Sv. Nikola
    BOIĆ Sv. Nikola
    BRAČIKA Sv. Arhanđel Mihael
    BRATELJ Sv. Juraj
    BRATIĆIĆ Sv. Nikola
    BRDAR Sv. Nikola
    BRNČIĆ Sv. Nikola
    BRZOVIĆ Sv. Juraj
    BUBANOVIĆ Sv. Nikola
    BULIĆ Sv. Nikola
    BUKVIĆ Sv. Nikola
    BURIĆ Verige sv. Petra
    CAR Sv. Juraj
    CRLJENICA Sv. Ivan
    CVJETIŠIĆ Sv. Nikola
    ČAČILO Sv. Nikola
    ĆEIĆ Sv. Nikola
    ČUČIĆ Sv. Nikola
    DAMJANOVIĆ Verige sv. Petra
    DANČULOVIĆ Sv. Nikola
    DEANOVIĆ Sv. Ivan
    DEJANOVIĆ Sv. Nikola
    DELIMARIĆ Sv. Nikola
    DELIVUK Sv. Ivan
    DEROV Sv. Nikola
    DOBRIČIĆ Sv. Nikola
    DRAGELJ Sv. Juraj
    DRAGIŠIĆ Sv. Nikola
    DRAGOVIĆ Sv. Nikola
    DRAKULIĆ Sv. Nikola
    DRKUŠIĆ Sv. Nikola
    DUČIĆ Sv. Nikola
    DUNISKVARIĆ Sv. Juraj
    DURALIJA Sv. Nikola
    ĐURAŠIN Sv. Nikola
    ĐURAŠEVIĆ Sv. Nikola
    GAJSKI Sv. Nikola
    GARAPIĆ Sv. Nikola
    GOJKO Sv. Nikola
    GOLEŠ Sv. Nikola
    GOLUBIĆ Sv. Ivan
    GRUBAČ Sv. Nikola
    GRUBAČEVIĆ Sv. Nikola
    GRUBEŠIĆ Sv. Nikola
    GVOZDANOVIĆ Sv. Nikola
    GUDALJ Sv. Nikola
    GUROVIĆ Sv.Nikola
    HARALOVIĆ Sv. Ivan
    HERAK Sv. Nikola
    HERAKOVIĆ Sv. Nikola
    HODANOVAC Sv. Ivan
    HRANILOVIĆ Sv. Stjepan
    HRNJAK Sv. Nikola
    JELENIĆ Sv. Toma
    JURIĆ Sv. Juraj
    KARLOVIĆ Sv. Nikola
    KEGLJEVIĆ Sv. Juraj
    KEKIĆ Sv. Nikola
    KESERIĆ Sv. Juraj
    KLISURIĆ Sv. Juraj
    KORDIĆ Sv. Vasilije
    KOVAČEVIĆ Sv. Nikola
    KRAIĆ Sv. Stjepan
    KRAJAČIĆ Sv. Nikola
    KULJAJ Sv. Nikola
    LASIĆ Sv. Juraj
    LATINČIĆ Sv. Nikola
    LATKOVIĆ Sv. Stjepan
    LJUBANOVIĆ Sv. Aranđel Mihael
    MAGOVAC Sv. Nikola
    MAKAR Sv. Nikola
    MALIĆ Sv. Nikola
    MARINKOVIĆ Sv. Aranđel Mihael
    MILAKOVIĆ Sv. Nikola
    MILČINOVIĆ Sv. Juraj
    MILKOVIĆ Sv. Stjepan
    MILJENOVIĆ Sv. Nikola
    MIRKOVIĆ Sv. Nikola
    MIROSAVAC Sv. Ivan
    NOSETIĆ Sv. Nikola
    OBRADOVIĆ Sv. Nikola
    OGNJANOVAC Sv. Ivan
    OSTRMAN Sv. Nikola
    PAVIĆ Sv. Juraj
    PAVKOVIĆ Sv. Nikola
    PAUNOVIĆ Sv. Nikola
    PERENČEVIĆ Verige sv. Petra
    PERIS Sv. Ivan
    PETKOVIĆ Sv. Nikola
    PLAVAC Sv. Ivan
    POLJAK Verige sv. Petra
    POPOVIĆ Verige sv. Petra
    POSINAK Sv. Nikola
    POTURIČIĆ Sv. Nikola
    POŽAR Sv. Nikola
    PREDOVIĆ Sv. Nikola
    PRUŠĆEVIĆ Sv. Dimitrije
    RADATOVIĆ Sv. Nikola
    RADIĆ Sv. Nikola
    RADMANOVIĆ Sv. Stjepan
    RADOŠ Sv. Juraj
    RAĐENOVIĆ Sv. Nikola
    RAIĆ Sv. Nikola
    RAJAKOVIĆ Sv. Nikola
    RAJNOVIĆ Sv. Ivan
    RAPLJENOVIĆ Sv. Juraj
    RAŠIĆ Sv. Lazar
    RATKOVIĆ Sv. Nikola
    REBA Verige sv. Petra
    RELIĆ Sv. Juraj
    REŠKOVAC Sv. Vasilije
    ROMANOVIĆ Sv. Vasilije
    RUDMAN Sv. Juraj
    RUŠNOV Sv. Ivan
    SELAKOVIĆ Verige sv. Petra
    SEKULIĆ Sv. Nikola
    SEVEROVIĆ Sv. Juraj
    SILIĆ Sv. Nikola
    SIROČIĆ Sv. Nikola
    SMIČIKLAS Sv. Aranđel Mihael
    SMILJANIĆ Sv. Juraj
    STAKIĆ Sv. Nikola
    STANIĆ Sv. Juraj
    STANIČIĆ Sv. Aranđel Mihael
    STIĆ Sv. Aranđel Mihael
    STIPANOVIĆ Sv. Ivan
    STRAHINIĆ Sv. Nikola
    SUMINA Sv. Nikola
    ŠAJATOVIĆ Sv. Nikola
    ŠANDOR Sv. Aranđel Mihael
    ŠIMRAK Sv. Nikola
    ŠOBATOVIĆ Sv. Nikola
    ŠTRBAC Sv. Juraj
    TUPAC Sv. Juraj
    VIDOVIĆ Sv. Nikola
    VIŠOŠEVIĆ Sv. Nikola
    VLADIĆ Sv. Nikola
    VRANEŠIĆ Sv. Juraj
    VRAPČEVIĆ Sv. Aranđel Mihael
    VRBIĆ Sv. Nikola
    VUČINIĆ Sv. Vasilije
    VUJČIĆ Verige sav. Petra
    VUKČEVIĆ Sv. Nikola
    VUKIĆ Sv. Nikola
    VUKOBRAT Sv. Ivan
    VUKOVIĆ Sv. Nikola
    VUKŠIĆ Sv. Nikola
    VUKASOVIĆ Sv. Juraj
    ZUBOVIĆ Sv. Nikola
    ŽIVKOVIĆ Sv. Juraj
    ŽERAVICA Sv. Nikola
    ŽUĆAK Sv. Nikola

  8. Vojislav Ananić

    USKOČNA GORA (GORJANCI, ŽUMBERAČKA GORA), planina na razmeđu zagrebačke i ljubljanske oblasti, između Save i Kupe. Zovu se U. G. po tamo naseljenim Uskocima ili prebezima ispod turske vlasti. Naseljavanje Uskoka počeljo je 1530, za vreme kralja Ferdinanda I, a nastavilo se 1532. i 1533, 1535, i 1538. Do 1541. bilo se naselilo njih 3.000 iz Srbije i Bosne, a nove su pridošlice došle 1544. i 1547. Uskoci su vojnički uređeni i podređeni su kapetaima, koje je plaćala kasa. Grad se Sihelberg spominje već u 9. i 12. veku. 1282. spominju se vlastela Sihelbergi, a 1335. je Sihelberg pripadao vojvodama iz doma Habsburg. Tako su naseljeni Uskoci na kranjskoj zapadnoj strani gore po vlasteostvu Sihelbergu, a 1538. i u hrvatskom Žumberku, i to u njegovu severnom delu, dok su u južnom delu već ranije stanovali starosedeoci Hrvati rimokatolici. Uskoci su bili isprva pravoslavne vere, kasnije su se pounnjatili (grkokatolici).

    Literatura: Hranilović-Hirc, Zemljopis Hrvatske (1901, I, 385). J. M-n.

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, IV KNJIGA, S—Š, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D.D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR ERIK MOŠE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1929.

  9. Vojislav Ananić

    MARČANSKA UNIJA – DUHOVNI GENOCID
    http://www.carsa.rs/marcanska-unija-duhovni-genocid/