Šešlija

13 komentara

1. 10. oktobar 2017. u 05:21

   Vojislav Ananić

   PORIJEKLO I NASTANAK ŠEŠLIJA

   RAZVOJ BRATSTVA DO KRAJA 19. VIJEKA, PREDANJA O PRECIMA I ANEGDOTE ĐEDOVA

   PORIJEKLO ŠEŠLIJA

   Šešlije su direktan izdanak Milobratovića iz Trebjese kod Nikšića. Sve Šešlije potiču iz Bilećkih Rudina, sela Podosoja pored same Bileće, iako u Rudinama još od davnina žive i u selima Toriču, Ljubišići i Šobadinama.
   U Podosoje su dospjeli putem jednog Milobratovića koji je iz Trebjese zbog krvi pobjegao najprije za Risan, a poslije izvjesnog vremena u Mrežice kod Bileće. Tu se oženi od Tabakovića. Baveći se trgovinom volovima, obogati se i kupi zemlju Podosoju gdje se nastani. Prema predanju, bio je šepav jer je u boju protiv turaka na Trbjesi ranjen i osakaćen. Stoga su ga zvali Šepo a Turci Še o. (Šeho). Na toj zemlji razvio je domaćinstvo i sa Tabakušom izrodio veliku porodicu. Njegova se djeca oko tog imanja posvade sa T urcima i u toj kavzi jednog Turčina ubiju. Zbog toga pet ih prebjegne u Bosnu, a jedan se poslije dugog seljakanja ponovo naseli u Podosoje. Ovaj što se poslije seljakanja ponovo naseli u Podosoje, da bi sakrio trag pred Turcima, prezove se iz Milobratović u Šešlija. Od njega su Šešlije, Sudžumi i Kokolji.
   I profesor Jevto Dedijer u knjizi HERCEGOVINA (antropogegrafske studije) str. 166, kaže: „Šešlije, Sudžumi i Kokolju su isto pleme. Od njihovog su plemena: Krunići u Ljubinju, Bijelovići u Šumi, Šiljegovići u Gacku, Bjeletići u Preraciama, Papići na Vlainji, Božovići u Rulji i u Nevesinju i Tomaševići u Zupcima”. Prema nekim predanjima i Vlahovići i Bulatovići su iz tog plemena. Svi slave Lučindan. Još nije zabilježeno da se međse žene i udaju.
   II
   U Trebjesi kod Nikšića u jednoj kući Milobratovića bilo je dvanaest odraslih mjuškaraca. U istoj kući živjela je i lijepa djevojka. Jednom dođe devet Turaka da učine zulum djevojci. Milobratovići se sa njima potukoše, na svom ih ognjištu pobiše i krvlju vatru ugasiše. Zbog toga pobjegoše u Risan i tu se razdijeliše. Potomak jedanog ode za Rusiju i od njega je bilo sedam đenerala, a jedan po imenu Še o – Šepo naseli se u Mrežice pa u Podosoje.

   Prema predanju, onaj čiji će potomak otići za Rusiju, iz Risna se prethodno naseli u Dubravu kod Stoca i iz istih razloga prezove se iz Milobratović u prezime dalekih predaka Hrabrenović (Hrabren), inače carskih plemića iz doba Nemanjića, pa potomak sada već Hrabrenovića odlazi za Rusiju, od koga je prema pomenutoj studiji dr. Jevta Dedijera bilo sedam đenerala.
   Ako sam dobro razumio savremenika dr Vojislava Šešelja, inače predsednika srpskih Radikala, da su Šešelji i Šešlije po dalekim precima rođaci, te da je to od one grane Milobratovića koja iz Risna odlazi za Dubravu kod Stoca, onda i to ide u prilog prednjem predanju. Ovo i zbog toga što se Šešelji nigdje ne pominju, od onog što se naseljava iz Risna u Mrežice pa u Podosoje kod Bileće kada nastaju Šešlije. Istini za volju, poznato je da su Hrabrenovići i Šešelji Stočani, kao što su Šešlije, Sudžumi i Kokolji Bilećani. Ne mlože se pobjeći ni od činjenice da je Milisav Hrabrenović 153. godine podigao Manastir Žitomislići u Hercegovini.
   Prije nego što pređem na granu Milobratovića koji naseljava Mrežice pa Podosoju, od koje su Šešlije, što u stvari i jeste predmet ovog rada, kratko ćemo još ostati na grani brata čije potomstvo odlazi za Rusiju.
   Potomak onoga što je otišao za Rusiju, prema istom predanju, jeste čuveni ruski vojskovođa koji je 1808. g. potukao Turke na Bukureštu, a na Borodinskoj bici protiv Francuza uz maršala Kutuzova proslavljeni đeneral Miloradović.
   Ovo predanje utemeljuje i činjenica da, kada turistički vodič, objašnjava galeriju Borodinske bitke u Moskvi, za bistu đenerala Miiloradovića, koja stoji desno od ulaza u galeriju kaže: „Đeneral Miloradović je poreklom Srbin iz Gercegovine-Jugoslavija” U knjizi vladika Danilo i vladika Sava (1697- 1781) od Rastislava V. Petrovića, str. 84-85, pored ostalog, stoji i: „Miloradoviči (Hrabreni, Hrabrenovići) potiču iz Dubrave kod Stoca..” kao i … da je đeneral Mihajl Miloradovič dobio ime po pradjedu Mihailu. (Mijajlu). Pradjeda ovdje pominjemo zato što ga je kao pukovnika carske vojske, porijeklom Hercegovca, Petar Velilki, na prijedlog Sava Vladislavića, takođe Hercegovca, inače dvorskog savjetnika Petra Prvog i diplomate carske Rusije u Carigradu, Vatikanu i Kini, poslao da zajedno sa Vladikom Danilom organizuje ustanak Hercegovaca (Pivljani, Drobnjaci, Nikšićani, Banjaljni, Grahovljani, Trebješani, Rudinjani, Gačani, Nevesinjci i Stočani i dr.), Brđana (Kuči, Vasojevići, Moračani, Rovčani, Bratonožići, Piperi i Bjelopavlići) i Crnogoraca (Katunska, Riječka, Lješanska i Crmnička nahija) 1710-11 godine za vrijeme Rusko-Turskog rata.
   Veći entuzijasta ili uporniji istraživač došao bi ili će doći do činjenice kojom će potvrditi ili odbaciti predanje iz koga proizilai da je čuveni i, na Borodinskoj bici, proslavljeni đeneral Miloradović predak Šešlija.
   Ploviti dalje u starine radi utvrđivanja porijekla Milobratovića iz čijeg korena je izdanak Šešlija, vjerovatno bi nas put odveo na Kosovo. Uostalom 15 vijek, kada su Miloradovići iz Trebjese doselili u Podosoje, i nije daleko od Kosova. Djed Gligor Gajov se sa porodicom iz Podosoja doselio u Plešinu na Kosovu još 1913 godine. (Umro na dan kada je navršio 97 godina života. Na Lučindan se rodio na Lučin-dan umro.) Govorio je „Mi na Kosovo nijesmo doselili, mi smo se samo vratili gdje smo i bili.” To neodoljivo podseća na ono Njegoševo: „Što se ne šće u lance vezati to se zbježe u ove planine”.
   Da lu su i prije Kosova sa Kosova i da li su se i tada zvali Milobratovići, ili se bratstvo drugačije prezivalo, u istraživanjima za ovaj rad nije nađeno pisanih dokumenata, kao za Šešlije da su od Milobratovića. No, neka predanja postoje pa je uputno zabilježiti ih. Jedani zbore, od Strahinjića, drugi tvrde, od Hrabrenovića. Djed Miloš koji je živio 101 godinu, rođaka i Hrabrenoviće i Strahinjiće i Milobratoviće, tvrdi da su (H)Rabreni, pa Strahinjići, pa Milobrati(tovići) pa Šešlije.
   Na osnovu iznesenog moglo bi se označiti porijekoo Šešlija ovako:
   1. Prema predanju, od Hrabrenovića potiču Strahinjići iz Banjske kod Zvečana, a od Strahinjića Milobratovići iz Trebjese kod Nikšića.
   2. Prema dokumentima, Milobratovići su direktni preci Šešlija iz čijeg korjena izrasta i razvija se stablo, koje se grana na Šešlije, Sudžume i Kokolje, a iz ovih grana izrastaju: Krunići, Bjelovići, Šiljegovići, Bjeletići, Papići, Božovići, Rulji i Tomaševići, a po predanju i Vlahovići i Bulatovići.
   Prevod sa Ruskog, gornjeg teksta koji se odnosi na Đenerala Miloradovića.
   Ujutru 14-og decembra 1825. godine. Na Senatskom trgu postrojilo se oko 3000 vojnika i oficira. Ustanicima je došao gubernator Peterburga đeneral Miloradović (poreklom Srbin) i počeo da ih nagovara da polože zakletvu Caru Nikolaju I, ali su ga smrtno ranili. Gardisku konjicu su oterali puščanom vatrom.

   NASTANAK ŠEŠLIJA

   Preciznije vrijeme, kada su Milobratovići prebjegli u Risan, a odatle za Mrežice, pa u Podosoje kod Bileće i za Dubravu kod Stoca, pa u Rusiju, nije znano. Svakako vrlo davno. Dosta istraživačkih radova i drugih pisanih dokumenata ukazuje na 15 vijek. Sigurno je, međutim, da od dolaska u Podosoje nastaju i slove kao Šešlije. Po Dedijeru „potlje Kosova a prije Novoga”. U pomenutoj studiji (str. 166) stoji: „Od doseljenika najstariji su Šešlije..” Imajući u vidu to, i da su utvrđena tri perioda doseljavanja u Bilećke Rudine (Prvi koji traje od 15. do 17. stoljeća, drugo doba čini 18 vijek, a treće s kraja 18. i početka 19. vijeka opredjeljuje tu migraciju i nastanak Šešlija na 15 vijek.
   U svakom slučaju, istraživanja i činjenice ukazuju da je stablo Šešlija veoma staro. Budući su Turci u Hercegovinu prodirali i iz Albanije, tj. preko teritorije Balšića, čije je sjedište bilo u Skadru to bijeg nije isključen i pred tom najezdom.
   Zato utraganju za ovom istinom, pored ostalog istraživačkog rada, velika je vrijednost što su sačuvani tekstovi, kazivanja i pamćenja naših predaka tako da je, kao u rijetko kom bratstvu, poimenično poznato dvanaest pasova. Računato po pasovima, Gligor (1850) najstariji poimenačno znani Šešlija, Đuro odvodi nas u poimenačno znanog bilo ne samo Šešlija, nego i Sudžuma i Kokolja i još devet pobrojanih bratstava, onda je teško vjerovati da ih se toliko namnožilo od početka 15. do polovine 17. vijeka. Istini za volju, u ta vremena su se često mijenjala prezimena radi utiranja tragova pred turskim zulumom, pa je to ubrzalo umnožavanje prezimena u bratstvu.
   Polazimo od Dedijerova nalaza: „Potlje Kosova a prije Novoga”. Ali, kad u tom razdoblju? Vjerovatno ubrzo posle Kosova. Pod „prije Novoga” misli se na Herceg Stjepana 1482, a ne na kralja Tvrtka jer je Tvrtko poslije krunisanja u manastiru Mileševi, osnovao Novi, a to je bilo prije Kosova. Kad „prije Novoga”, nigdje ne stoji. Vjerovatno, bliže Kosovu 1389, nego Novom (Hercet Novom) 1482.
   Od naseljavanja u Podosoje (15 vijek) bratstvo se razmnožilo tako da danas pored Bileće. Podosoja, Toriča, Ljubišića i Šobadina. Bratača i Donjeg Poplata – Šešlija ima skoro u svim krajevima naše zemlje, pa i u dijaspori. Rasprostanjenost je nastala po dva osnova:
   – porodičnim seobama kako unutar Hercegovine tako i izvan, sa velikim seobama na Kosovo i u Vojvodinu i
   – vođeni školom, službom i radnim mjestom, gdje dospijevaju, kako iz postojbine, tako i iz mjesta koja naseljavaju.
   Razmatranje o starosti bratstva Šešlija označićemo činjenicom da je antropogeografska studija dr Jevta Dedijera izričita, da su od doseljenika u Bilećke Rudine najstarije Šešlije, kao i da to doseljabanje počinjeu u 15 vijeku. Kako nemamo pisanih dokumenata o tome da li je to početkom ili s kraja, uzećemo da je polovinom 15 vijeka. To utemeljuje činjenicu da je bratstvo Šešlija staro 550 godina.
   Vidjeli smo da nas pamćenje naših djedova po imenu znanih predaka odvodi u polovinu 17. vijeka. Drugim riječima, genealoška linija poimenično znanih Šešlija traje 350 godina.
   Najzad, preostalih 200 godina, tj. Od polovine 15. do polovine 17. vijeka, pripada umnožavanju prezimena u bratstvu (Šešlije, Sudžumi, Kokolji a od ovih ostala pobrojana bratstva). Ovu činjenicu, pored pomenute studije, utemeljuje još i slijedeće:
   – U pomenutom geneloškom nizu u zadnjih 350 godina nigdje se ne pojavljuje ni jedno od pomenutih bratstava (Sudžumi, Kokolji i dr.) i
   – Sva ova bratstva, isto kao i Šešlije, slave Lučindan.

   Odgovori

2. 10. oktobar 2017. u 05:27

   Vojislav Ananić

   II

   Pamćenje naših djedova

   Nevjerovatno je, a za čovjeka današnje civilizacije u uslovima kompjuterske tehnike i ogromne memorije, datoteka i banki podataka nepojmljivo, koliko su naši preci imali razvijeno pamćenje, šta su sve pamtili i s koljena na koljeno prenosili. Pamtili su ne samo starije pretke i ko od koga potiče, rođačke veze i slično, nego vrijeme, kalendar kako za sedmicu i mjesec, tako i za godinu. Sve su to znali napamet. Nešto ćemo i o tome kasnije reći.
   Interesantno je, međutim, otkuda je to tako. Teško je vjerovti da je biološki bila razvijenija memorija onda nego danas. Prije će biti da to dolazi kao posljedica nepismenosti. Nije se zapisivalo da bi se pamtilo, a vjerovtno je bio i daleko sporiji, manje dinamičan život. Opšta narodna pismenost nije tako stara. Ne mali je broj živih još uvijek nepismenih ljudi. Obavezno osnovno školovanje nastaje tek u drugoj polovini ovoga vijeka, pa i pored toga u nekim krajevima roditelji ne baš beznačajnog broja djece, za dugo nijesu svoju, ili svu svoju djecu slali u školu. Mali je broj škola koje su proslavile svoj 100-godišnji jubilej. Pod Turcima Srpskoj raji bilo je zabranjeno školovanje. U 18. vijeku moglo bi se sa pravom reći da u običnom narodu na selu skoro da nije bilo pismenog čovjeka. Tek u 19. vijeku bila je rijetkost da se poneko sa sela uči pismenosti. Odlazak na više škole sa sela bila je prava rijetkost čak i krajem 19. i početkom 20.vijeka. Uporište ovom pamćenju, njegovom razvijanju, njegovanju i prenošenju s koljena na koljeno, bilo je u takvim uslovima i okolnostima življenja.
   Pamte djed Gligor i djed Miloš (prvi živeo 97, a drugi 101. godinu), poimenično pet pasova svojih predaka: otac Goligorev Gajo, djed Andrija, prašed Miloš. Milošev otac Mitar, a djed Krsto. Krsto je pored Mitra imao još i sina Gaja, od koga se loza preko Baja i Petka, nogo više razgranala, nego od Mitra, čiji su sin Miloš, unuk Andrija i praunik Gajo (1831) bili jedinci.
   Od Gaja (1735 računato po pasovima) Krstova su sve ostale Šešlije, osim bratstvenika na Toriču. Krstov otac Pejo i Spasoje braća su. A Krstov djed, Pejov i Spasojev otac, bio je Đuro. Od tog Spasoja, Pejova brata a Đurova sina, potiču Toričani. I iz pismenog rodoslova iz Ljubišća vide se linija: Gajo, Krsto, Pejo, Đuro.
   Milovan Mitrov sa To riča ovako objašnjava na kojim se pasovima granaju Šešlije iz Podosoje, Šobadina, Ljubišića i Torča: „Pradjed mog oca Mitra je Pero, a Perov djed je Rade. Rade je Spasojev, a Spajoje Đurov. Sa vama Gajovcima i Dakulama (no nas sve od kako su se Gajovci odselili na Kosovo zovu Dakule), granamo se od tog Đura”. Marko Petkov s Prla, veli „Vama Gajovcima bliži smo mi, ovi iz Šobadina i ovi iz Ljubišića nego ovi sa Toriča. Mi smo se najprije i digli iz Podosoja, pa onda Ljubišićani i najpotlje ovi u Šobadina”, veli Milovan.” Dakula je izvanji stric tvom pradjedu Gaju. On je na nj i prenio arambašluk. David (Dakula), bio je šaitan, (vragoslast), ma neustrašiv i mudar. Malo su mu zamjerali što se triput ženio. On nam je bio arambaša, neka vrsta vođe u bratstvu, a potlje njega tvoj pradjed Gajo. Zato Šešlije i nazivaju Dakulama i Gajovcima a ne zubog nekakva kljuseta, kako neki pričaju: da je neko od naših starih goneći ga pod tovarom viko: da kula! Da kula!, pa zbog toga ostalo Dakula”.
   Teško sam razumijemo te rodbinske linije i srodstva pa je to striko Milovan pojasnio. „Rade, unuk Đurov, imao je brata od strica Krsta. Od tog Krasta ste svi vi, a od Rada mi sa Toriča, ovi iz Bratača kod Nevesinja a ovi na Poplatu kod Stoca” Čika Marko Petkov, očigledno, uočava moju nespretnosdt i bliže objašnjava: „Moj pradjed je David (Dakula), a predjed tvog oca Pavla jeste Andrija. E, Dakulin otac Petko i Andrijin otac Miloš su od dva brata djeca. Gajo, Petkov otac i Mitar, Milošev otac rođena su braća, Krstovi sinovi. Vama Gajovcima su jednako ovi iz Ljubišića i iz Šobadina, a meni su za jedan pas bliži ovi iz Šobadina nego ovi iz Ljubišića. Isto tako Milovanu su za jedan a more bit i dva pasa bliži ovi iz Bratača nego iz Donjeg Poplata”.
   Priča čika Milovan kako, kad su prvi put djed Gligor i Ivan, pošto su se odselili, došli na viđenje. Njegov otac Mitar sjedi pored ognjišta, preće vatru i sve huče: „Šta je, bolan Mitre, što hučeš?” – pita ga Gligor. „Kako šta je, evo treća noć nema nikoga na konak”. Kako nema, pa evo nas” – opet će Gligor. „Ma mi smo bolan naši, no nema drugije ljudi”.
   Nevjerovatno je koliko je to gostoprimljiv narod. Naiđe namjernik, koji je jednostavno okasnio da zavida stigne tamo kud je krenuo, pa tamo gde se zatekao, upita može li prekonačiti. Od domaćih bude dočekan i ugošćen kao najmiliji iako ga nikad niko od ukućana prije nije ni čuo ni vidio.
   Sa namjernicima bi se vodili dugi i neiscrpni, ali uvujek tih i razgovjetni razgovori. Započinjljli bi upoznavanjem, o porijeklu, ko su od koga su, kako oni tamo žive itd. To je genetski usađeno. Saznanja i pamćenja porijekla u bratstvu se prenosilo s koljena na koljeno, a pamćenje gajilo, održavalo i razvijalo.
   Iz razgovora sa čika Milovanom Mitrovim s Toriča i čika Markom Petkovim s Prla, nema bližih saznanja o Šešlijama u Vojkovićima i na Romaniji. Milovan je samo prokomentarisao da je to bilo davno i da i oni ne znaju od kad su tamo.

   LOKALITETI KOJE ŠEŠLIJE NASELJAVAJU OD DAVNINA I DO KRAJA 19-TOG VIJEKA

   Šešlije u Vojkovićima kod Sarajeva

   Danas, pored postojbine, Bratača i Sečnja u Vojvodini, u najvećoj koncetraciji i istom mjestu žive Šešlije u Vojkovićima kod Sarajeva. Nije znano kada oni dospijevaju tamo, odnosno kada se i u kom pasu granaju sa ostalim Šešlijama.
   Ni pomenuta studija dr. Jevta Dediijera, koja obuhvata sva bratstva Hercegovine, njihove migracije i seobe kako unutar Hercegovine, tako i doseljavanje u Hercegovinu i seobe iz nje, Šešlije u Vojkovićima ni drugdje u Bosni nigdje ne pominje, osim kad su djeca onog poslije doseljavanja u Podosoje došla u zavadu s Turcima, gdje jednog ubiju, pa ih pet zbog toga pobjegjne u Bosnu. Ta činjenica sa ove vremenske distance, uz nepostojanje drugih podataka, upućuje na konstataciju da se ta grana od ostalih Šešlija, račva zbog kavge i ubistva Turčina prebjegli za Bosnu. Da nije Dedijerove studije, koja još od Milobratovića poznaje sve grane bratstva u Hercegovini, mogli bismo imati slobodu za pretpostavku, da se granaju od nekog pasa potomka onog „što se poslilje dugog seljaljkanja ponovo naseli u „Podosoje” do najstarijeg po imenu znanog Šešlije (1640) iz ovog rodoslova.

   Šešlije na Romaniji

   Ništa bliže o Romaniji i otkad su Šešlije tamo. Vele, oni su iz sela Bjelograce, a potiču od Vasilja hajduka. Taj naš predak Vasilj bio je hajduk pa ga zato tako zovu. Imao je 3 ili 4 sina. On je na romaniji osnovao selo Bjelograce. Zbore da su oni od Šešlija iz Bratača. To bi moglo uputiti na Vasilja (Šurka) Nikolina unuka Vučićeva iz Bratača, ali i pop Bogdan sin Janka Markova iz Bratača, izričit je da je Vasilj (Šurko) imao samo jednog sina Mihaila koji je poginuo u ratu i da Mihailo nije imao potomstvo.
   Na Vojkoviće i Bjelograce se prevashodno odnosi ono iz uvodne napomene „Što ne mogoh ti oduži, dje ja stadoh ti produži”.
   I činjenica da nijedna grana genelogije bratstva Šešlija iz rodoslova od najstarijeg, po imenu znanog Šešlije (1640), ne odvodi u Vojkoviće i na Romaniju, ukazuje da su tamo dospjeli prije prve polovine 17. stoljeća.
   Naseljavanje Toriča, Ljubišića i Šobadina
   Iz Podosoja su bile prve seobe, iako se to ne bi moglo uzeti kao seobe nego više kao razmještaj u traženju prostora za život, kako se i bratstvo širilo na Torič, gdje su prije živjeli samo Tomanovići. Zatim u Ljubišiće gdje su prije bili samo obori muslimana Ljubovića. Tu prije Šešlija nije niko živio. I najzad u Šobadine gdje su do tada bile samo torine Jokanovića. Pa po svoj prilici, ovo selo su i osnovali Jokanovići i Šešlije početkom 19. vijeka Šešlije iz Podosoja, Šobadina, Ljubišića i Toriča, (ne zaboravimo) sa Toriča su i Nevesinjci i Stočani, su međusobno u srodstvu pa i današnje generacije, iako ne baš bliski (14-15. pas) i ne jednako jer se ne granaju na istom pasu, ali se i dan-danas osećaju i ponašaju kao bliski rođaci.

   OBRAD ŠEŠLIJA, sin Milovana i Cvijete, rođene Ivanković, rodio se na Toriču Bileća, kao prvo dijete u porodici 9.3.1937.godine.
   Osnovnu školu i Višu realnu gimnaziju završio je u Bileći, odličan u učenju i primjeran u vladanju.
   Ekonomski fakultet završio je u Beogradu.
   Teško se školovao, kao i ostali iz ovih krajeva, ali radom i izuzetno naglašenim egom svoje intelektualne ličnosti dolazio je do željenih ciljeva. Naravno, dosta toga (patrijarhalni odgoj i pravilno vaspitanje) je ponio iz porodice, a ostalo je sam nadograđivao.
   Poslije završenih studija, kada je mogao da bira gdje i šta da radi, nošen iskonskim osjećanjem duga prema svom kraju i porodici, vraća se u svoju Bileću i uključuje u njene tokove razvoja i napretka.
   Radni odnos zasniva 1962. godine u Tekstilnoj fabrici „Bilećanka» u Bileći, koja je tek bila u osnivanju i izgradnji.
   Od male fabrike,razvijala se i narasla u veliki Tekstilni kombinat u kojoj je Obrad radio do kraja 1984. godine. Bio je zamjenik generalnog direktora, a potom i generalni direktor u dva mandata. Sa ove funkcije 1985.godine prešao je u Opštinu Bileća za predsjednika opštine.
   Brak je sklopio 1971. godine sa Milojkom Ilije Kašiković iz Milavića, dobili su troje djece koje su odgojili i školovali (Snežana je doktor medicine, Nataša je diplomirani pravnik, a Dejan diplomirani ekonomista).
   U Sarajevo odlazi 1986.godine za predsjednika Udružene tekstilne industrije Bosne i Hercegovine.
   Za direktora Ljubljanske banke – Osnovne banke u Bosni i Hercegovini izabran je 1990.godine i na toj funkciji ostaje do početka rata u BiH. Zbog ratnih prilika ponovo se vraća u svoju Bileću, i naravno u TK „ Bilećanku», a kasnije odlazi u „ Žitopro- dukt» Bileća za direktora.
   Zbog svojih stručnih, radnih, rukovodnih i ljudskih kvalite- ta Ukazom Predsjednika SFRJ, odnosno Predsjedništva odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem i Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvijezdom.
   Penzionisan je, 2001.godine.
   Preminuo je u bolnici u Podgorici 10.oktobra 2008. godine i sahranjen na Toriču u porodičnom groblju.

   Odgovori

3. 10. oktobar 2017. u 05:30

   Vojislav Ananić

   III

   Šešlije u Brataču kod Nevesinja

   Prvi bratstvenici koji se sele iz postojbine – Bilećkih rudina – čiji se ogranci razvijaju u stablu bratstva, od prvog po imenu znanog Đura (1640), do današnjih dana jesu Nevesinjci u Brataču i Stočani u donjem Poplatu. Oni se ovamo doseljavaju zbog siromaštva. U Bratač se prvi pojavljuje Gavbrilo, zvani Vučić. Računato po pasovima (Gajo 1831), to je bilo početkom 19. a možda i s kraja 18. vijeka. Naime, prema rodoslovu (rukopis popa Bogdana iz Risana), inače Jeftov praunuk Nikola, Joko i Jefto koji su u pasu sa Gajom, Gavrilovi su sinovi. Gavrilo-Vučić je znači, pas prije njih, a to se već vraća na kraj 18. vijeka. S druge strane, Milovan Mitrov s Toriča gotovo je izričit da je Gavrilo brat a ne sin Perov, pa to odvodi u vreme za dva pasa prije Gaja ili oko 1765.
   Inače, Vučić je u Bratač dospio preko Blagaja kod Mostara, gdje se izvjesno vrijeme bio nastanio. Vele da je bio vrlo smio, reskirant i sklon raznim majstorlucima. Dobro je klesao kamen a bio je i majstor u gradnji kuća.
   Naši preci bili su veoma duhoviti. Šešlije u Brataču su prema predanju, tamo dospjeli zbog žune (ovce). Priča djed Miloš: „Omače se Vučiću da uskoči u kumovski tor. Trebalo je spremiti pecivo za Lučindan, pa otuda donese brava. Sazna se to, pa puče bruka. Kum duhovni srodnik, svetinja! Pero, uz blagoslov ostalih bratstvenika i popa u crkvi u Bileći, protjeraju Vučića. Majka mu napuni torbu brašanice, a on od nemila do nedraga dospije u Bratač. Od njega su Šešlije u Brataču. Bez obzira na epilog ove legende, kažu da su čestiti i cijenjeni u kraju gdje žive. Pričaju stari da u stara vremena nije bio neki grijeh dići brava u tuđem toru. Smatralo se to više nekom vrstov viteštva, snalažljivosti, čak i nekom vrstom šale, nadmetanja. Ali u kumovskom! S druge sdrane, dići i najmanju sitnicu iz dvorišta ili tuđe kuće, bila je krađa i neoprostivi grijeh. Vjerovatno takvo vjerovanje i shvatanje je neki ostatak iz vremena nomada, a možda i ranijih plemena kada je lov bio jedini izvor ishrane.

   Šešlije u donjem Poplatu kod Stoca

   Šešlije su u selu Donji Poplat severozapadno od Stoca potiču takođe sa Toriča. Ovamo su se doselili zbog siromaštva, prije oko 170 godina, prema pomenutoj studiji dr Jevta Dedijera- prije 70 godina. No, ta studija je rad s kraja prošlog i početka ovog stoljeća, pa njihovu seobu ovamo licira na početaka 19 vijeka.
   Da li su i oni od ogranka vučića ili se granaju od nekog drugog pasa Šešlija sa toriča, nema pisanih tragova. Po Milovanu Mitrovu sa toriča, vučić je otišao u Blagaj kod Mostara, pa poslije kraćeg vremena na Poplat, a sa Poplata u Bratač. Tako proizlazi da jesu i da je prvi Šešlija u Brataču Gavrilo. To već odvodi u sredinu 19. vijeka. I po dr Jevtu Dedijeru. Nevesinjske Šešlije u Brataču tamo nastaju u 19. vijeku. Ali preciznije kada, generacije autora (1830) ili, bolje reći, prije Obrada Milovanova sa Toriča, kao potomka iz loze Pera, brata Vučićeva. Zbore na Poplatu je generacijama bila samo po jedna kuća Šešlija. Ilija Lučin iz Bratača veli i danas ima jedna kuća Šešlija u Poplatima.
   Kada je osnovana čeličana u Zenici 1934. godine, današnja Željezara Zenica tadašnji ministar industrije Stojadinović, pozvao je sve viđenije Srbe da pišu akcije za gradnju Željezare. Kada je došao red na Branka upitao je ministar Stojadinović koliki je prilog ili koliko akcija pišeš ti Šešlija. Branko je ustao i rekao: «Vi gospodine mi- nistre mislite da je u mene novaca samo da znate da sam ja rodnu Hercegovinu napustio sa jednim zavežljajem i štapom». Znam ja Šešlija koga sam sve pozvao i ko koliko može dati novaca – akcija. Za početak Branko daje 5.000.000 dinara. Tada je jedan dinar bio veći od dolara.
   Za vreme Drugog svetskog rata Branko i Milan napuštaju Kotorsko kod Doboja i sele se u Beograd. Za vreme rata kupuju dve kuće u Beogradu. Kuća na Crvenom krstu uz samo Beogradsko dramsko pozorište. U toj kući danas žive potomci Milana Šešlije. Posle rata u Kotorskom oduzeta im je sva imovina i nikada se nisu vratili u selo Kotorsko. Stanovnici sela Kotorsko u znak sećanja na Šešlije na njihovu dobrotu i čestitost promene ime sela u Šešlije po zasluzi braće Branka i Milana Šešlije. Braća Šešlije bili su veliki dobrotvori pomagali su gradnju pravoslavnih crkvi, čak su pomagali da se sagradi i katolička crkva u susednim mjestima.
   U toku rata braća Šešlije bivaju hapšeni od strane Ustaša i odvedeni u logor Slavonski Brod u kome je komadant bio Oršanić predratni pravnik Pavelićev pomoćnik. Zahvaljujući dobroti i ljudskosti koju su imali kako prema Srbima tako i prema Hrvatima koji su tu živeli i radili kod njih, pomoći koju su pružali u gradnji Katoličke crkve bili su puštani iz zatvora – logora Slavonski Brod. Radnici Katolici koji su radili u Logoru braći Šešlijama donosili su hranu.
   Posle rata Branko je bio direktor velike Trgovinske organizacije Gorica na Vračaru. Osim pojedinačnih odlazaka u Ameriku i drugdje, trbuhom za kruhom, niko se poslije Nevesinjaca i Stočana nije selio iz postojbine do kraja 19. i početka 20. vijeka.

   Odgovori

4. 10. oktobar 2017. u 05:32

   Vojislav Ananić

   IV

   Anegdeote naših djedova

   Djed Miloš ima sličnu legendu i za sebe kao za Gavrila Vučića koju je često pričao i njegov sin Obren još prije nego što se oženio, a oženjen je od Šagovnovića. Jedan od muških glava Šagovnovića digne brava u toru Šešlija u Podosoju. Djed Miloš to opazi, pa se kroza šumu privuče do kuće, pritaji se iza grma i čeka da vidi šta će Šagovnović sa bravom. Kada je vidio da ga je zaklao i unio u kuću, pošto je već bio dobro pao mrak, privuče se pod prozor da vidi štaće dalje sa bravom. Vidi, čeljad posjedala da večeraju, a brava tek pristavljaju u bakrač na verige da se kuva za sjutra. Jesenji dan, kiša, a djed uporan i čeka da čeljad zaspe. Kad su pospali, on se polako uvuče kroz prozor, skine kabanicu, pa sve ono meso iz bakrača izvadi na kabanicu. Kabanicu sa mesom preko vrata, opet kroz prozor pa bjež kući. Sutradan onaj koji se prethodnog dana starao o lovini, sjetio se naravno, pa je ljutito kroz zube prokomentarisao: „A Miloše, Miloše… nadmudrio si me, ma ćeš mi platiti.”
   Iako se za ovo znalo, ne samo u porodicama Šešlija i Šagovnovića nego i šire u kraju, kasnije su Milošu isprosili djevojku u Šagovnovića, što potvrđuje naprijed rečeno shvatanje oko dizanja brava, tim prije što se u to vrijeme veoma vodilo računa od koga se ženi i udaje, možda čak i više nego o tome kakav je momak ili djevojka. Najčešće se nijesu ni poznavali pre vjenčanja.
   Bili su to duhoviti ljudi kao i inače Hercegovci. Pričaju, o nekom Nikoli Vujnoviću iz Panika, zvali su ga Kabil. Bio je poznat samo po tom nadimku. Znao je poslova od dosta zanata: dobro je klesao kamen, izrađivao predmete od drveta, radio majstorske poslove oko izgradnje kuće, sve samouki. Jedini je imao skelu (barku) i prevozio ljude preko Trebišnjice, kirijao. Jednom prvosvješteni Leontije Ninković iz manastira Dobrićevo trebalo je preko rijeke da ide u Jaramaze da svješta novopodignutu crkvicu. Poruče po Kabila.
   Krene Kabil da preveze Leontiju. Kad su bili nasred rijeke gdje je inače bila jedna velika stijena, poput ostrvceta, Kabil sa barkom zastane i zamoli svještenika da stane na tu stijenu, samo dok on baci mrežu za ribu, pa će je pokupiti kada se bude vraćao. „Eno ondje u onaj ševar, da se ne prljaš, Vaša Svetosti”. Leontije izađe na stijenu da ga pričeka, a Kabil s barkom natrag. Kad je izašo na obalu, poviče: „E boga mi neću doći po tebe (persiranja tada nije bilo) dok ne kažeš popovima da mi daju košulju”. Leontije sa stijene viče: „Pa kako ću sad, ajde dođi đavoli ga nosili, pa daću ti”. Kabil. “Reko sam da neću, no zovi otole popa, a ja idem da uzmem, pa pravo u manastir”. Onom mlađem popu kaže: „Eno te zove otac Leontije”. Pop ispred manastira, pa povika: „Šta je, oče Leontije?” Podaj mu jednu novu košulju iz škrinje – odgovori Leontije. „Neću boga mi dok ne daš i čarape! „Podaj” – odgovori Leontije. „A onu oku meda?” – zavika Kabil. „Daj, ajde!” – zavika razjaren svještenik sa stijene, okasnih na osvještenje. Kabil onu košulju, čarape i med sakri pored obale, pa u barku po Leontiju. E pa oče Leontije, red je da i mi sirotinja vidimo kakve vajde od te narodne muke što Vam je donose”. „ Alal ti bilo! No ajde brže da ne okasnim” Kad su bili blizu obale, Kabil upita kada da dođe po njega da ga vrati, Leontije odgovori – u koji sat po podne, a Kabil se vrati po plijen pa kući.
   Mlađi pop iz Dobrićeva prošao je još gore. Šale su išle toliko daleko da bi danas bile i uvrjeda i osnov za svađu. Pop pritjera barku do obale i pozva popa da uskoči. „Ajde bliže, kaže pop, daleko mi je”. Kabil se još malo primakne, pa pruža ruku popu da mu tobož pomogne. Kad je pop zakročio, Kabil se oslovni na veslo, barka unazad, a pop koliko je dug i širok u mulj. „Kuku meni, šta bi?” – zavika Kabil i pita popa dok se ovaj vadi iz gliba: „Jesi li se ubio?” (udario, povredio). „Nijesam – odgovara pop, no odežda”. Vrati se pop da se presvuče, a Nikola sjede u barku da ga čeka, i reče: „I Bog, slava mu i milost, zna da vi svještena lica, samo uzimate a nikad ne dajete”. Evo ti popa, vraća se presvučen sa čarapama u ruci „Evo ti, Nikola” i pruži one čarape. „Hvala” – prekide ga pop: „Bogu hvala, moj Nikola!”.
   „Neka, možda nemaš ni ti još dosta, mlad si”. – odgovori Kabil. „Uzmi, uzmi od Boga je” – reče popo. Pričao je kasnije Kabil kako je najviše vozo popove, a nikad nijesu plaćali, dok svaki drugi i najveći siromah, lati se da plati. „Šćeo sam, veli, kad me dopao onaj glavni prvosješteni da naplatim za sve”.
   Ima o Kabilu još dosta dosjetki i šala, no vratimo se još na koju anegdotu iz našeg bratstva. Sve osobine iz postojbine prenijeli su i upražnjavali tamo gde su se naseljavali, naročito ako su naseobe bile u većim koncentracijama naroda iz tog kraja. Pjesme, veselja, igre i zabave, govor i dikcija, očuvani su u krajevima koje su naseljavali, tako da se po tome ne razlikuju od onih koji i danas žive u bilećkim rudinama. Duhovitost tih ljudi, bez pretjerivanja može se reći, u mnogome je odskakala od mještana koje su tamo zatekli, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost.
   Duhovitost nije bila samo u šalama i dosjetkama nego, ne rijetko, saopštavanje ozbiljnih misli i razgovora. Nekad se u njoj ogledala visoka inteligencija, filozofija čak.
   Negdje pred rat (drugi svetski) pamte ovu anegdotu i današnje generacije, a riječ je o dijalogu između djeda Gligora Gajova i sreskog načelnika, izvesnog gospodina Zečevića koji je u to vrijeme bio načelnik u srezu nerodimskom u Uroševcu. Zečević nije poznavao djeda Gligora niti je kad dolazio u selo Plešinu.
   Dobije sreski načelnik premještaj iz Uroševca za Prijepolje, pa pred odlazak dođe da se pozdravi sa pokojnim Pavlom sa kojim je inače drugovao. Gligor je već odavno prepustio vođenje domaćinstva sinu Pavlu. Zečević na čezu sa seizom pa pravo u Plešinu. Gligor je nedaleko od kuće nešto raio na guvnu, pa kada je Zečević naišao pored njega, upita: „Đe je kuća Pavla Šešlije?”. Đedu ne bi pravo što nije nazvao Boga, pa se samo uspravi, podiže ispruženu šaku na čelo iznad očiju, pogleda u prolaznika, a drugu ispruži u pravcu kuće i reče: „Eno je onamo”. Zagolica to malo i Zečevića pa siđe sa čeze, priđe bliže Gligoru i nazva: „Dobar dan, čiča! Đed se ponovo uspravi od posla koji je radio i odgovori: „Dobra ti sreća”. „Jesi li se umorio? Šta to radiš?”- nastavi Zečević. „A jadi ga znali, pomalo, a i nijesam”. Kako je đed metlom brisao guvno bio je bos. „Dobro, stari, što si bos? Gde su ti cipele?” Đed ponovo ruku na čelo, pa prolaznika odmjeri od glave do pete. Vidi, vozi se čezom, nije običan čovjek. Biće u najmanju ruku poreznik. Odgovori mu: „Eto ih na tebi”. Vidi načelnika da je vrag popio šalu, pa produži put Pavlove kuće. Ispred kuće je bila ogromna lipa. U njenoj hladovini je poveći sto. Ljeti se tu najčešće i ručavalo.
   U razgovoru pod lipom Zečević sa simpatijom ispriča kako je prošao sa jednim starim čovjekom, kad ga je pitao. Gdje ti je kuća. Kad je objasnio Pavlu gdje je to bilo, ovaj mu odgovori: „Pa to je moj otac”. Ne prođe dugo, evo ti đeda. Znao je satima da priča, veoma razgovjetno, da se nikada ne ponovi, bez obzira što je prevalio devedesetu. Ljudi su ga sa uživanjem slušali. „Sjede” ga pop Pavle u čelo trpeze i reče: „Evo đede, sreski načelnik premješten za Prijepolje pa došao da se pozdravi. „Lijepo je to od njega” – veli đed. Zečević u šali upita: „Kako su, čiča tvoje cipele na meni?” „Da đe su?” – odmah će đed. „Udarili ste ovoliki porez pa se ne da ni disat. A za taj premeštaj sinko, da ti ispričam, pa ti pričaj tamo dalje šta narod o vama misli. To ti je isto ono kao kad ja, ne budi primijenjeno, pripnem onoga mog ždrijepca na livadu da pase, pa kad sve opase, ja ga pripni na drugo mjesto”. Pavle će: „Neka đede…” A đed nastavi: „I ne zaboravi, sinko! Vazda narod o carevini tako misli pa ma čija ona bila. No ajde da popijemo po jednu” – i nazdravi. „Koliko imaš godina, čiča?” upita Zečević. „Na Vučijem Dolu mi bila 26-ta” – odgovori đed i nastavi: „Umalo zbog vrčanice na opanku ne padok u ruke Turcima”. Prekinula se vrčanica, a onda je preveže, iznenadiše ga Turci, pa zamalo u klopku. Tu je ranjen u nogu. Iznijeli su ga mlađi brat Miloš i neki Deretić.

   Odgovori

5. 10. oktobar 2017. u 05:35

   Vojislav Ananić

   V

   Šešlije u Debelom Lugu kod Prokuplja

   Pre Gligoreve seobe sa porodicom na Kosovo, s kraja 19. vijeka, iz te porodice od Gajovaca protjerana je samo uža porodica Miloševa, žena Rista sa devetoro đece preko Baljaka za Crnu Goru. Naime, četiri Gajova sina: Gligor, Miloš, Ivan i Mitar bili su četiri različita svijeta. Gligor je bio radnik i domaćin. Miloš je bio najkrupniji, hrabar, četovao je još za vrijeme Turske, pre austrougarske okupacije. Znao se sa crnogorskim perjanicima a i knjazom Nikolom lično. Ivan je bio boem i bekrija, a Mitar još u to vrijeme intelektualac.
   Poslije Berlinskog kongresa i aneksije Bosne i Hercegovine, Miloš je sa ostalim hercegovačkim prvacima odlazio u Sarajevo da se izbori za veća prava Srba. Znajući da je volio da odlazi za Crnu Goru da mu Crnogorci ne ometaju prelazak granice, a i inače da bi im mogao biti od koristi, da radi za njih, Austrijanci počinju da ga vrbuju da „špija” u Crnoj Gori, da mu neće smetati da tamo odlazi kad god hoće i da će mu dati druge pogodnosti Miloš prihvati, a ovi kroz razna zaduženja na provjeru. Miloš ode kod knjaza Nikole i ispriča mu dogovor sa Austrijancima. Knjaz je to već bio saznao, pa mu je Miloš ostao vjeran što je došao da mu to i on lično kaže. Knjaz zatraži da se pred igumanom zakune i da će mu biti vjeran. Miloš se zakune i zada božju vjeru, a Knjaz reče još ponešto šta treba da radi. Posebno mu skrene pažnju da se čuva od turčina Misirlića. Odmah poruči od perjanika da nađu i dovedu Misirlića da mu kaže da niko ne dira Miloša. Miloš nije znao da je Misirlić knjazov agent u Austro-Ugarskoj i da je imao njegov blagoslov da Miloša smakne, ali ga je i lično poznavao. Zabrinut što ga je knjaz upozorio da se čuva Misirlića, Miloš je vazda bio na oprezu. Tako tragajući Misirlić za Milošem (bili su često u pokretu, a kod kuće to je bilo teško izvodljivo), Miloš, preko doušnika dozna gdje je i na prevaru smakne Misirlića.
   Austrijanci saznaju da Miloš radi za Crnu Goru, pa po Miloša da ga uhapse! Miloš im takoreći ispred nosa pobjegne. Kad je čuo bakat cokula ispred kuće, on iz sobe iskoči kroz prozor, s druge strane kuće, pa bjež u Bileću i preko Baljaka u Crnu Goru. Tada su uhapsili oca mu Gaja, kundačili ga i mučili da prizna gdje je i tražili da ga dovede. Sazna se da je prebjegao u Crnu goru, pa Austrijanci zbog ubistva, traže da im ga isporuče da mu sude. Crnogorci im odgovore da je u zatvoru i da će mu oni suditi. Austrijski poslanik na Cetinju zatraži od Plamenca, ministra inostranih dela kod Knjaza, da se uvjeri da je Miloš u zatvoru. Plemenac pozove Miloša i kaže mu da treba da ga zatvore samo dok prođe austrijski poslanik, da se uvjeri da je u zatvoru, pa će ga odmah poslije toga pustiti. Poslije toga austrijske vlasti Miloševu ženu i djecu protjeraju za Crnu goru. Gajo sa sinovima Gligorem i Ivanom otpratio ih je i pomogao do Baljaka, a tamo, pošto su malo odmakli od granice prije Vilusa, dočekao ih je Miloš.
   Miloš je sa bratom Gligorom učestvovao u bici na Vučijem dolu; lični je poznanik i saradnik knjaza Nikole; protjeran iz Austro-Ugarske u Crnu Goru 1896. god. Naselio se u Debeli Lug kod Prokuplja 1900, a na Kosovo 1929. go. Solunac; u 66 godini života prešao Albaniju pješke. Nosilac Albanske spomenice.
   Miloš će naići na nevolje i u Crnoj Gori. Naime, zbog zahteva Ausro-Ugarske Crnoj Gori da izvrše njegovu ekstradiciju, te da mu tamo više nema slobodnog povratka i života, Knjazu je bilo jasno da mu on više ne može biti od koristi u ostvarenju dogovora koji je sa njim učinio. S druge strane zbog ubistva Turčina Misirlića, znatno mu je oslabilo uporište da iz susjedne Austro-Ugarske, inače osvajački orijentisane carevine, dobija informacije. Kada je Knjaz sanao da je Miloš učesnik u likvidaciji Misirlića, učini ga za to odgovornim. Miloš se branio time da on za to ništa nije znao jer mu je on (Knjaz) rekao da se pripazi od Misirlića. Perjaninci, koji takođe njesu znali ulogu Misirlića, zavikaše „Neka te Milošu, svetila ti se! I đe ti god koja turska glava dopadne, sijeci! „Pa čestiti knjaze, ti dijeliš ordenje onom ko najviše turskih glava posiječe”. Knjaz ga tako oslobodi i naredi da ga sa familijom proteraju i daju mu pasoš da ide iz Crne Gore.
   Znajući da ga u Podosoju čeka robija, Miloš pokupi ženu i djecu pa ode u Srbiju i nastani se u Debelom Lugu kod Prokuplja, kraj Berlinskog kongresa i prisajidinjenja Crnoj Gori oslobođe- nih krajeva: Pive, Golije, Drobnjaka, Nikšića, Grahova, Banjana sve do Jablanice, Toplice i samo očuvali do današnjih dana, nego sa sobom nosili i gdje su se god dalje selili, možda bolje čuvali od onih koji su se direkto niz postojbine, kudgod naseljavali.
   Tako je prva porodična seoba Šešlija, iako, vidjeli smo, vrlo trnovita, pa bi se prije mogla nazvati progon nego seoba iz postojbine, poslije Šešlija koji su već uveliko osnovali grane bratsva u Brataču, Donjem Poplatu – bila seoba porodice Miloša Gajova iz Podosoja, s kraja 19. vijeka

   Šešlije u Gračanici na Kosovu u 19-om vijeku

   Nekako u isto vrijeme, možda koju godinu ranije, Gajov najmlađi sin Mitar završio je veliku školu u Sarajevu. Osnovnu je učio u Bileći a gimnaziju u Banja Luci. Kao intelektualac, inače jedan od vrlo retkih u to doba, mrzio je Austrijance kao okupatore. Kada je trebalo da ide u vojsku, zakleo se da neće nipošto služiti okupatorsku vojsku. Odluči da ide za Srbiju. Ali kako? Kako doći do pasoša? Bilo je to nemoguće. Međutim, on je bio uporan. Rizikujući sopstveni život, krene da krišom pređe granicu. Imao je sreću, pa mu je uz pomoć prijatelja pošlo za rukom. Kada je prešao granicu i stupio na tlo Srbije, kleknuo je i poljubio zemlju. Prijavio se u Srbiji da služi vojsku. Nije bio odslužio ni pola vojnog roka, kada ga kao intelektualca i učenog čovjeka oslobode daljeg služenja, pa poslije izvjesnog vremena postave ga i upute za učitelja u Gračanicu kod Prištine.
   Bila su to vremena kada je Srbija, učene ljude, odane patriote, sposobne i mudre, slala na još neoslobođene teritorije u Tursku (Kosmet i Makedonija) da tamo ne samo vaspitavaju i uče srpsku djecu, nego i narod i da rade za Srpsku stvar. Tako je Mitar, pored Gračanice, gde se oženi ćerkom popa iz Gračanice Sofijom, učiteljovao još u Bitolju, Velesu i Skoplju koje je i sam nazivao carevim gradom. Tu s kraja 19. i početka 20. vijeka stekao je svoju kuću. U mjestima gdje je službovao bio je veoma cijenjen, a među svojim kolegama, koji su takođe tamo slani na zadatak kao i on, bio je vrlo uvažavan i poštovan. Bio je stalno na udaru i progonu od tamošnjih vlasti pa je doživeo da ga osude na do- životnu robiju. Oslobođenje 1912. spasava ga te robije. U knjizi Plamen Janićija Popovića i knjizi žandarmerije ima podosta teksta. Mitar je po svojoj umnosti, hrabrosti i djelima za svoj narod, bez pretjerivanja, veoma markantan Šešlija tog vremena. Pjesma ih je održavala i bodrila, a djed Miloš priča dalje
   „Knjigu piše kralj Srbije A iz zemlje slobodije,
   Pa je šalje turskom dvoru, Carigradu na Bosforu. Tražim, care, Kumanovo, Gračanicu i Kosovo…
   Ako care, nećeš dati,
   Mi ćemo se ljuto klati.
   A kosovski epski spjevovi su uvjek liječili dušu:
   „Kad je Lazar vino pio, Vojvodama nazdravio:
   „Zdrav si, Juže, moj viteže! Zdravo, devet Jugovića, Zdrav, Toplica Milane, Zdravo, zete Brankoviću, Zdrav, Miloše Obiliću…
   Prvi svjetski rat zatekao ga je u Skoplju. Odatle, sa bratancem Ristom koji je već bio prebjegao iz Podosoja i u Skoplju držao kafanu i svojim najstarijim sinom Ivanom, koji još nije bio ni regrut, stupe kod Kačanika u Srp- sku vojsku. Preko Albanije, kod Ljum kule (prema Skadru) ostane bez sina Ivana. Tu ga sa bratancem sahrane, ožale i produže sa vojskom. Pored ordena Obilića sa zlatnim vijencem, koji je već ranije imao, na Solunskom frontu odlikovan je Albanskom spomenicom i ordenom Svetog Save. Poslije oslobođenja bio je postavljen na visoku dužnost u Vladu Jugoslavije, ali želio je da se vrati svom pozivu u Sko- plje. Umro je 1924 god. u Skoplju.
   „Niko ne zna šta su muke teške, dok ne pređe Albaniju pješke” – ostala je u narodu izreka. I to ne slučajno. Bili su to neopisivi napori i teškoće. Možda više zbog gladi, iznemoglosti, neprijateljstva i stalne opasnosti od tamošnjeg stanovništva da iznemogle vojnike iz zasjede napadne, ubije ili opljačka, nego zbog krševitosti i bespuća. Mnoge je Albanija sahranila. U knjizi Vitezovi Prvog svjetskog rata zapisana je i ova anegdota. Narednik objašnjava vojsci: „Samo da stignemo do mora pa smo spaseni”. „Napred, napred, idemo braćo! – bodrio je narednik vojnike, krvave, mokre, glibave, gladne… Kad su stigli na čuku iznad mora, napadnuti od tamošnjeg naprijatelja, pohvataju zaklone i odbiju napad. Poslije narednik u osmatranju opazi more i sav radostan povika: „Braćo Srbi, more, more”! A vojnik polako izvlači glavu iza zaklona, podiže malo krvavu, kaljavu i mokru šajkaču sa obrva i pogleda pa će: „U dete mu j.., pa ovo voda”. Nesalomiv je to duh. Ko će ga pobijediti? Uostalom, srpski narod uvijek je i ginuo u oslobodilačkim a nikad u osvajačkim ratovima.
   Pored Mitra Gajova i Rista Gligoreva, od Šešlija koji su prije Prvog svetskog rata iz Podosoja naseljeni u Srbiju (Toplicu i Kosovo), Albaniju su prešli pješke još i: Miloš Gajov, Andrija i Obren Miloševi, a kući se hvala bogu, živi i zdravi vratili preko Soluna. Nosioci su Albanske spomenice. Dok je pored Ivana oficir Topličkog puka srpske vojske, poginuo na Ceru. Todor Glilgorev, iako još nije bio ni vojni obveznik, ni regrut, kao dobrovoljac, poginuo je na Kolubari. Jeremije Gligorev bio je u Americi odakle se kao dobrovoljac prijavio u srpsku vojsku i stigao direktno na Krf. Poginuo je na Solunskom frontu, dok je Stevan Milošev podlegao ranama i bolesti na Bizerti.

   Odgovori

6. 10. oktobar 2017. u 05:49

   Vojislav Ananić

   VI

   Šešlije u Gatnju kod Uroševca na Kosovu

   Pored Mitra Gajova, koji je završio visoke škole, veoma talentovan, načitan i obrazovan bio je Risto Gligorev. Potpuno samouk dospio je do visokog položaja u Konzulatu u Čikagu. Još dok su živjeli u Podosoju, po povratku sa rada u americi, držao je trgovačku radnju u Bileći, a odmah poslije Balkanskih ratova, kafanu u Skoplju. Jedno vrijeme, odmah po Prvom svetskom ratu bio je predsjednik opštine u Gatnju. Poslije Prvog svjetskog rata imenovan je na visoku diplomatsku dužnost u konzulatu u Čikagu. Drugi svjetski rat zatekao ga je na dužnosti zamenika konzula. Poslije rata biran je za glavnog urednika Srbobrana, na toj dužnosti ostaje do penzije. Kao penzioner živio je u Pitsburghu i Westmoniliju. Umro je 19. septembra 1961.g. u 77. godini života, u Čikagu.

   Šešlije početkom XX vijeka u Postojbini

   Do kraja 19. vijeka od bratstva Šešlija, iz postojbine odselili su se: potomstvo Vučića za Bratač kod Nevesinja i u Donji Poplat kod Stoca (iz Toriča) početkom 19. vijeka, a iz potomstva Gajova, porodica Miloševa – za Debeli Lug kod Prokuplja i Mitar – u Gračanicu na Kosovu.
   Početkom 20. stoljeća u postojbini – Bilećkim rudinama – živjele su sljedeće Šešlije i to:
   1. Na Toriču:
   1.0. Mitar Radov koji je imao sinove: Nikolu, Milovana, Spasoja, Savu i Pera;
   2. U Ljubišićima:
   2.0. Petar Todov koji je imao sina Todora (Mujo);
   2.1. Stojan Todov koji je imao sinove: Rista, Vasa, Todora, Jovana i Dušana;
   2.2. ilip Mićanov koji je imao sinove: Lazara, Blagoja i Filipa
   2.3. Šćepan Mrdakov (Ćikov) koji je imao sina Šćepa;
   2.4. Luka Savin koji je imao sinove: Savu, Lazara, Kosta, Toma i Iliju;
   2.5. Petar Savin koji je imao sinove: Todora (Mujo), Rada, Obrena i Milovana;
   3. u Šobadinama:
   3.0. Simo Bajov koji je imao sinove: Todora (Dvizac), Nikolu, Petra, Vasa i Gligora;
   3.1. Spasoje Bajov koji je imao sinove: Ivana i Lazara;
   3.2. Okica Bajov koji je imao sinove: Savu, Jovana i Obrena;
   3.3. Ilija Bajov koji je imao sinove: Marka, Rista i Mijajla;
   4. u Podosoju:
   4.0. Gligor Gajov koji je imao sinove: Rista, Todora, Jeremiju, Rada i Pavla;
   4.1. Miloš Gajov koji je imo sinove: Mata, Andriju, Stevana, Obrena, Savu, Rada, Nikolu i Veska. 1900 prebegao u
   Crnu Goru. Sva Miloševa djeca, osim Nikole i Veska koji su rođeni u Debelom Lugu, rođena su u Podosoju.
   4.2. Ivan Gajov koji je imao sinove: Milovana i Sima;
   4.3. Mitar, najmlađi Gajov sin, nije bio ženjen, pa je prebjegao za Srbiju kao mladić
   4.4. Šćepan Krstov, čija je kuća uz kuću sa Gligora Gajova, imao je sinove: Todora, Iliju, Andriju, Pera i Marka;
   4.5. Mijajlo Krstov imao je sina Boška;
   4.6. Đorđe Krstov nije imao djece;
   4.7. Dakulini, Petko Pejov, koji je imao sina Marka. I oni su bili kuća uz kuću sa Gligorem Gajovim i Šćepanom Krstovijem. No kad je Jeremije Gligorev otišao za Ameriku (koji se najviše starao o jagnjilu na Prlima) onda je Petko sagradio kuću na tim janjilima i tu se nastanio, gdje i danas živi Markov sin Bogdan sa porodicom.
   4.8. Šundro, zbore da mu je najbliža loza Todora (zvani Mujo) nije imao muške djece, nego samo ćerke Savu udatu za Zelenovića i S…. udatu za Radmilovića.
   Ovdje pobrojani i njihova potomstva, kao i oni u Brataču i Donjem Poplatu sa svojim potomstvima, od zajedničkog su pretka Đura (1640. god.) Ovaj rad nije uspio sa rodoslovom dalje od 1640. godine, pa Šešlije koje nijesu u genealoškoj liniji u poglavlju IV ove knjige, grane su stabla prije toga vremena.
   Iz ovog pregleda vidi se da je početkom 20. stoljeća u postojbini živjelo 78 muških glava Šešlija. Istini za volju, oni su iz tri pasa. Bili su zdravi i kršni ljudi, pa ćemo se i ovdje pomoći onom Njegoševom: „Po tri pasa vrte se u kolo, sve bi reka jednogodišnjaci”. I zbilja, svi brastvenici i danas su pretežno visoki, kosmati i krupni ljudi. U isto vrijeme već se uveliko razvija bratstvo (treći a možda i četvrti pas) u Brataču i D. Poplatu.
   Jedan broj bratstvenika nikada se nije klasičnom seobom, prodajom imanja i kupovinom na drugim mjestima ili kolonizacijom odselio iz postojbine. Pa ipak, odselili su se jer se tamo nikada više nijesu vratili da žive. To su ratnici koji su se aktivirali kao vojna lica, zatim druga služba, školovanje ili slično, koji se nisu vraćali. Tako je ne mali broj migrirao bez klasičnih seoba.

   Izvor: VOJISLAV VOJO MITROV ŠEŠLIJA I TOMISLAV TOMO PAVLOV ŠEŠLIJA, TRAGOM NAŠIH PREDAKA, BRATSTVO ŠEŠLIJA, PRVO DOPUNJENO IZDANJE, Beograd, 2011.

   Odgovori

7. 10. oktobar 2017. u 05:52

   Vojislav Ananić

   Šešlije u Vojvodini

   Šešlije u Vojvodinu, Među i Sečanj kod Zrenjanina, naseljavaju se septembra 1945. god. neposredno poslije Drugog svjetskog rata.
   Valja naglasiti da su se porodične seobe bratstvenika iz Postojbine-bilećkih rudina, odvijale uglavnom, po etapama, u talasima, što se poklapa sa periodima istorijskih promena društveno-političkih odnosa, bolje reći određene okupatorske vladavine s jedne i oslobađanja pojedinih teritorija naše zemlje, s druge strane. No ipak, u osnovi tih seoba je razlog, golet, krš i kamen, pasivnost i siromaštvo zbog toga, a nekad samo siromašluk i ta pasivnost (seoba sa Toriča u Donji Poplat kod Stoca na primer). Razlozi za seobu, u ostalom su sasvim isti kao i kod ostalih Hercegovaca iz tih krajeva.
   Tako, sve seobe Šešlija iz svoje postojbine, bilećkih rudina, mogli bi smo svrstati u četiri grupe ili etape i to:
   – Prve seobe, koje se odvijaju od naseobe u Podosoje spočetka 15-tog vijeka do bitke na Vučijem Dolu, odnosno aneksije BiH. 1878. godine, obuhvataju seobu Šešlija za Vojkoviće kod Sarajeva, odmah u 15-om i s početka 19-gog vijeka;
   – Druga seoba je, seoba od aneksije do balkanskih ratova i obuhvata seobu porodice Miloša Gajova iz Podosoja, najprije za Crnu goru, pa odatle za Srbiju u Debeli Lug kod Prokuplja;
   – Treća seoba je, seoba na Kosovo, uoči Prvog i između Prvog i Drugog svetskog rata i obuhvata seobu porodicea Glilgora i Ivana Gajovih iz Podosoja, u selo Plešinu kod Uroševca,
   pred Prvi svetski rat. Zatim, između dva rata, porodice: Mihajla Krstova i njegovog sina Boška, pa Todora, Ilije i Andrije sinova Šćepana Krstova iz Podosoja u Tankosić kod Uroševca; onda porodice Rista i Mijajla sinove Ilije Bajova, iz Šobadina u Ajvaliju kod Prištine i njegovog najstarijeg brata Marka, koji kada se penzioniše kao žandarmeriski narednik, komandir stanice u Bosanskom Šamcu kupuje kuću i naseljava u Prištinu. Preseljava i Miloš Gajov sa porodicom šest sinova, iz Debelog Luga kod Prokuplja u Vlaške Bare kod Uroševca, dok porodica najstarijeg sina Mata, koji je poginuo na Cerskoj bici, ostaje u Debelom Lugu. Početkom četvrte decenije doseljava sa porodicom i Obren Okičin iz Šobadina u Šljivovo kod Uroševca a nešto kasnije i Pero Sava Mitrov sa Toriča i Jovan Stojanov iz Ljubišića. Time je okonačan seoba brastvenika na Kosovo, odakle će svi bez izuzetka za vrijeme drugog svetskog rata biti protjerani, a imovina spaljena i opljačkana. Po završetku rata vratiće se na svoja imanja, pa ponovo iseljavanje, zbog poznatih grešaka u vođenju poratne politike, o čemu je napred bilo iscrpno riječi; i
   – Četvrta seoba je, seoba poslije drugog svetskog rata, koja kao što smo vidjeli, obuhvata seobu bratstvenika iz postojbine u Vojvodinu, Sečanj i Među.
   Drugih porodičnih seoba iz postojbine nije bilo. Porodičnih kažemo, zato, što je u drugoj polovini 19-tog vijeka pa dalje bilo pojedinačnih odlazaka za Ameriku i drugde na rad. Kao i kasnije vođeni mjestom službe i školovanja pa kasnije zapošljavanja i sl.

   Izvor: VOJISLAV VOJO MITROV ŠEŠLIJA I TOMISLAV TOMO PAVLOV ŠEŠLIJA, TRAGOM NAŠIH PREDAKA, BRATSTVO ŠEŠLIJA, PRVO DOPUNJENO IZDANJE, Beograd, 2011.

   Odgovori

8. 10. oktobar 2017. u 05:54

   Vojislav Ananić

   Šešlije u Međi

   – Milovan Gligora Simova sa porodicom

   I u Vojvodinu kao na Kosovo, ili bilo gdje da su selili iz postojbine sa sobom su nosili čuvali i gajili izvorna obeležja svojih predaka, običaje, govor, pjesme i veselja, radne navike i druga obeležja iz postojbine.
   Već smo rekli, za razliku od Kosova ovdje su bratstvenici kao i ostali naseljenici, kada su naseljavali iz Hercegovine zatekli znatno viši nivo kulture, civilizacije i uopšte napredka u radu, konforu i kvalitetu življenja nego na Kosovu. Razlog je isti. Ovi predeli su bili pod dominacijom Austrougarske za sve vreme dok je Kosovo bilo pod dominacijom Osmanlijskog carstva tj. sve do 1918. god.
   Pa ipak, vidna su unapređenja i napredak njihovih domaćinstava u odnosu na staromještane, koji su ostali da žive u tim krajevima.
   Ne mali broj bratstvenika naseljenih ovamo danas žive i rade po gradovima Vojvodine, Novom Sadu, Zrenjaninu, Pančevu i drugim, a ima ih dosta u Beogradu i po drugim mjestima po Srbiji, pa i u dijaspori.

   Izvor: VOJISLAV VOJO MITROV ŠEŠLIJA I TOMISLAV TOMO PAVLOV ŠEŠLIJA, TRAGOM NAŠIH PREDAKA, BRATSTVO ŠEŠLIJA, PRVO DOPUNJENO IZDANJE, Beograd, 2011.

   Odgovori

9. 10. oktobar 2017. u 05:56

   Vojislav Ananić

   Šešlije u Sečnju

   U Sečanj su naselile septembra 1949. godine sledeće porodice bratstvenika:
   Iz Ljubišića:
   – Šćepo sin Šćepana Mrdakova-Ćika, sa porodicom i Šćepov sin Gojko sa porodicom;
   – Milovan Petra Savinog, sa porodicom;
   – Rade Petra Savinog sa porodicom;
   – Jovan Stojana Todorovog sa porodicom;
   – Dušan Stojana Todorovog sa porodicom; i
   – Jovana, rođena Ninković, udovica pok. Rista Stojanova sa porodicom.
   Iz Šobadina:
   – Novica Save Okičina sa porodicom.

   Izvor: VOJISLAV VOJO MITROV ŠEŠLIJA I TOMISLAV TOMO PAVLOV ŠEŠLIJA, TRAGOM NAŠIH PREDAKA, BRATSTVO ŠEŠLIJA, PRVO DOPUNJENO IZDANJE, Beograd, 2011.

   Odgovori

10. 5. novembar 2018. u 05:18

    Vojislav Ananić

    ŠEŠLIJA(p), u Brataču (Nevesinje) i Donjem Poplatu (Stolac). Ranije su živjeli u Toriču (Bileća), odakle su u 19. vijeku doselili u Bratač i Donji Poplat. Smatra se da su Šešlije, Kokolji i Sudžumi u bilećkom kraju isto pleme. Slave Lučindan (59:166.213,293). Ima ih u Mostaru, Konjicu i drugim mjestima.

    Izvor: Risto Milićević – Hercegovačka prezimena, Beograd, 2005.

    Odgovori