Poštovani,
ova stranica je u pripremi.
Pozivamo vas na saradnju.
Pošaljite nam svoj prilog, sve što znate o ovom prezimenu na osnovu usmenog predanja ili citiranjem navoda iz knjiga (navedite kojih) ili onog što je već objavljeno na ostalim internet sajtovima (napomenite kojim).
Obavezno napišite i koju krsnu slavu slavite i područje u kojem se ovo prezime pojavljuje.
Navedite i ime poznate ličnosti (gde je rođen-a, čime se bavi), koja nosi ovo prezime.
Vaš prilog ostavite u komentaru ili pošaljite na i-mejl:
3. novembar 2018. u 05:42
Vojislav Ananić
SELIMOVIĆ (m), u Zaušju (Bileća). Dedijer tvrdi da su Selimovići, Ćorići i Ovčine “jedna porodica sa tri prezimena”. Po jednima su porijeklom od pravoslavnih Vujovića iz Vranjske, a po drugima iz Herceg Novog i najstarije prezime im je Babahmetovići (59:170). Živjeli su u Bileći i “zaseocima koji joj gravitiraju”, u Trebinju i okolini (97:173,151). Od bilećkih Selimovića potiče književnik Mehmed-Meša Selimović (1910-1982), pisac romana Derviš i smrt. Tišine, Tvrđava… Bio je član SANU i ANUBiH, dobitnik više nagrada i priznanja. O svom porijeklu Meša kaže: “Moji bliži preci su iz Bileće…Selimovići su porijeklom iz Vranjske na granici Hercegovine i Crne Gore, od drobnjačkog bratstva Vujovića…Negdje valjda početkom 17. vijeka, moj daleki predak Vujović iz Vranjske okupio je oko sebe sinove, devet ih je bilo, pa su se dogovorili da dvojica prime neprijateljsku vjeru, da brane ostalu braću i rodbinu. Ko zna da li su ih žrtvovali, odlikovali ili birali od oka. Izgleda da moji časni preci nisu bili suviše kruti što se tiče religije, a ni suviše iskreni: više ih je interesovala moguća korist, ili manja šteta nego vjera. Za nas, za svoje nepoznate potomke, nisu mnogo marili. I možda su tu ravnodušnost prema svakoj vjeri prenijeli do mene u krvi moji docniji rodaci, a možda su svoju prevjeru plaćali većom revnošću u novoj vjeri. I desilo se ono što je predački savjet zamislio, pa su dva brata, jedan Selimović, jedan Ovčina, branili braću i rođake, generacijama pamteći da su rod. Kad su rođaštvo počeli da zanemaruju, pa da zaboravljaju, pa da preziru, i kad se sasvim zatrla rodbinska veza, teško je reći: to je dio naše teške i neispitane istorije. Nekadašnja želja da se pomogne rođacima polako se pretvorala u crnu mržnju. Možda su Selimovići pobjegli iz Crne Gore u Bileću da se spasu od istrage poturica, možda su se zakrvljeni rođaci tukli i zatirali što su mogli žešće, i nije prošlo ni dvjesta godina a Selimovići i Vujovići nisu više ni znali da su iste krvi, a možda su nastojali da to što prije zaborave i sakriju… Porodična tradicija je znala za četiri gradske generacije Selimovića, u Bileći, bili su trgovci i zlatari. Dalje od toga se nije znalo, pa sam pretpostavljao da se tim zaboravom prikrivao hrišćanski korijen. Ne znam kako smo se obogatili, ni kada. Znam kad smo osiromašili: pred Prvi svjetski rat. Ali je otac poslije rata opet imao veliku štalu lijepih konja i uspješno se bavio trgovinom” (211:20-29). Mešin otac Alija rodio se u Visokom, a Meša u Tuzli. Umro je 11. jula 1982. u Beogradu, gdje je i sahranjen. Selimovića ima u Šabančićima i Slatini (Jablanica). U Slatinu im je predak došao prije 1878. Rodom je iz Šabančića, a bio je “tabor-imam” (79:149). Ima ih i u Mostaru.
Izvor: Risto Milićević – Hercegovačka prezimena, Beograd, 2005.