Poreklo prezimena Peulić

1. mart 2012.

komentara: 4

Prezime Peulić pojavljuje se u Republici Srpskoj kod Prnjavora, kao i u Srbiji, kod Čačka. O ovom srpskom prezimenu prilog nam je poslao naš saradnik Aleksandar Peulić:

U optšini Prnjavor (Republika Srpska), selo Gornji Vijačani, postoji zaseok Peulići, na pruzi Banja Luka – Doboj. Moje poreklo je iz tog kraja. Peulići su tu mnogo stradali za vreme Drugog svetskog rata kao i za vreme poslednjeg rata, što pobijeni sto pokatoličeni.

Krsna slava Peulića je Sveti Georgije (Đurđevdan, 6. maj).

U okolini Čačka, selo Milićevci, takođe postoji zaseok Peulići, i tu živi petnaestak porodica Peulića. Razgovarao sam sa studentima iz tog kraja, koji se prezivaju Peulić, i njihova saznanja su da su “od uvek” u selu Milićevci. Od uvek znači da njihove dede, starosti 80-tak godina ne znaju odakle su doseljeni.

Na jednom sličnom hrvatskom sajtu istaknuto je da su “Peulići isključivo Hrvati, mada ima i Srba” i da je istorija tog prezimena “oko 100 godina”, što je tačno jer su sadašnji Peulići Hrvati nastali migracijom i pokatoličavanjem srpskog stanovništva iz područja opštine Prnjavor, Republika Srpska.

Peulići su, dakle, Srbi, pravoslavci koji slave Đurđevdan, i ima ih na pomenutim područjuima Republike Srpske i Srbije mnogo duže od 100 godina.

Inače, prezime Peulić se pominje i u jednom tekstu o poreklu stanovništva Kozare i Potkozarja.

Takođe, postoji i jedna pesma, koju je zabeležio Vuk Stefanović Karadžić, iz pokosovskog ciklusa, a u kojoj se pominje prapredak Peulića – Peul kapetan. Reč je o pesmi “Peul kapetan i Hrnjetina Mujo”, koju objavljujemo u celini:

 

PEUL KAPETAN I HRNJETINA MUJO

Mili Bože čuda velikoga!

Kad se d’jeli sreća od nesreće,

Tavna noćca od bijela dana,

Udbinjska se otvoriše vrata,

Te iziđe jedna četa mala,

U četi su trideset i tri druga.

Ja ko li je četi četobaša?

Četobaša Hrnjetina Mujo,

Barjak nosi Sirotan Alile.

Primiše se gore uz Kunaru,

Uz Kunaru visoku planinu;

Kad dođoše k vodi čobanici,

Tuna Turci konje odjahaše,

A u zemlju barjak udariše,

Vodu piju, avdes uzimaju.

Malo bilo, za dugo ne bilo,

Evo druge čete od Udbinje

I u njojzi za trideset druga.

A ko li je četi četobaša?

Četobaša Tanković Osmane,

Barjak nosi Ramo barjaktare;

Primiše se polja Udbinjskoga

I vrletne Kunore planine;

Kad dođoše k vodi čobanici,

Te se dvije čete sastadoše,

A sjedoše dvije četobaše,

Šećer iju, a rakiju piju,

Dokle malo ćeiv zadobiše,

Tad’ odoše riječ govoriti:

‘Vako veli Hrnjetina Mujo:

”Bre sestriću, Tanković-Osmane!

”Dokle li si četu podigao?”

”Đe si pusta opazio blaga?”

Ali veli Tanković Osmane:

”Moj daidža, Hrnjetina Mujo!

“Evo sam ti četu podigao

“Do Varada ukraj mora grada,

“Jer mi tako čudno čudo kažu:

“Šenluk čini Varada bane,

“Sina ženi, milu ćer udaje,

“Čudan šićar na košiju tura,

“Kažu, tura tri tovara blaga,

“A pod blago tri konja buina,

“Uz bujine tanana robinja,

“Te je, kažu, u Stambolu nema;

“Hoću ići ka Varadu gradu,

“Jal’ dobiti, jali izgubiti;

“No daidža, Hrnjetina Mujo!

“Dokle si ti četu podigao?

“Do koga li kaurskoga grada?

“Čiju li ćeš ucv`jeliti majku?”

Ali veli Hrnjetina Mujo:

“O sestriću, Tanković-Osmane!

“Kad me pitaš, da ti pravo kažem:

“Evo sam ti čedu podigao

“Do bijele Krlje vinograda,

“A otole moru na zakuku,

“Jer mi čudo u primorju kažu,

“Čudno čudo kulu Peulovu,

“Oko kule mermerli avliju,

“Na avliji dimirli kapiju,

“Na kapiji sedam rusih glava

“Od Udbinje naših poglavica,

“Uz njih kažu sedam dževerdana,

“A pokraj njih sedam britkih sablji;

“I suviše, moj mio sestriću!

“Kažu ljudi četiri seira:

“Dvije kćeri i dva mila sina

“Sve staroga Peul-kapetana.”

“Pak u ešku Turčin povikao:

“Ded’, Alile, oči ti ispale!

“Ponesider zelena barjaka,

“Daleko je moru putovati.”

A kad čuo sirotan Alile,

On poskoči od zemlje na noge.

A dovati zelena barjaka,

Otište se moru niz planinu.

Ode pravo Hrnjetina Mujo

Ka bijeloj Krlji vinogradu,

Peulovu duboku podrumu;

A otide Tanković Osmane

Ka Varadu ukraj mora gradu.

Dobro bješe Turčin ugrabio:

Tek izišli konji na košiju,

A ud’riše Turci Udbinjani,

Te oteše u polju košiju;

Ni im loša sreća preskočila;

Peul bio u zemlji Latinskoj,

Te kovao svijetlo oružje,

Pa pošao ka Varadu gradu,

Da on pušti vranca na košiju;

A kad viđe, šta su učinili,

Među Turke juriš učinio,

Pogubi im dvije poglavice,

Pa im veza u terćiju glave,

A ote im tri dobra šićara,

I rašćera trideset Udbinjana,

Pa otide rujno piti vino,

A za kulu ni habera nema.

No da vidiš Hrnjetine Muja!

Kada dođe Krlji vinogradu,

Na podrumu obiše kapiju,

Željni Turci vina primorskoga,

Pa odoše rujno vino piti;

Al’ ne pije Hrnjetina Mujo,

Već povadi durbin od biljura,

Pa on gleda moru na zakuku,

Dok ugleda ukraj mora kulu

I na kuli zelenu jabuku,

Oko kule mermerli avliju,

Na avliji dimirli kapiju,

Kapiji se otvoriše vrata.

A naljeze dvanaest soldata,

Gole sablje nose u rukama,

Pravo idu Krlji vinogradu,

A za njima od zlata kočije,

U kočijam’ četiri buina,

Na kočijam’ četiri seira,

Mlada đeca Peul-kapetana.

Kad to viđe Hrnjetina Mujo,

Baci durbin o mermer-kaldrmu,

Pa veselo u družinu reče:

“Bac’te vino, na zlo vama bilo!

“Čudan šićar ide k vinogradu:

“Eto idu od zlata kočije

“I u njima četiri buina,

“A na njima četiri seira.

“A prati ih dvanaest soldata;

“No pobrže druma uvatite,

“Pogubite dvanaest soldata,

“Uvatite od zlata kočije;

“Ko uvati od zlata kočije,

“Daću njemu stotinu dukata.”

Kad to čuše Turci Udbinjani,

Uvatiše druma širokoga.

Kad naljeze dvanaest soldata,

U glas puče trideset pušaka,

Te pogibe dvanaest soldata,

A dopade dijete Alile,

Te pogubi mlada kočijaša.

I ustavi od zlata kočije.

“O bratiću, dijete Alile!

“Hajde sade pravo uz planinu,

“I ti vodi od zlata kočije,

“Pa me čekaj kod vode čatrnje;

“A ja odoh kuli Peulovoj,

“Da obiđem kulu Peulovu,

“I da uzmem turske ruse glave,

“Da zakopam pod mermer-kaldrmu,

“Pa ću stići k vodi u planinu.”

Posluša ga dijete Alile,

Ode s robljem uz Kunor planinu,

Mujo ode prebijeloj kuli,

Pa pred kulom odsede đogina,

Zavede ga za bijelu kulu,

A on ode uz bijelu kulu.

Kad iziđe na ćoška prvoga

Od mermera studena kamena,

Al’ na njemu dvanaest stolova,

Đe siđelo dvanaest soldata.

Te čuvalo prebijelu kulu.

Ode Turčin na ćoška drugoga,

Al’ na njemu dva astala zlatna,

Na jednome dvije prelje zlatne,

Đe siđele dvije mile kćeri,

Prele svilu na zlatno vreteno;

A na drugom divit i hartija,

Đe siđela dva nejaka sina,

Te vodila po knjizi jaziju.

Ode Turčin na ćoška trećega,

Al’ on zastrt svilom i kadivom,

Pa na njemu četiri jastuka,

I pod njima četiri dušeka,

A po svemu puli risovina

Sa suvijem podnizana zlatom,

Đeno sjedi Peul kapetane,

Kad umoran iz krajine dođe.

No da vidiš Hrnjetina Muja!

Ode pravo na ćošak četvrti:

Al’ da vidiš čuda još većega:

Na njemu je sedam rusih glava,

A pokraj njih sedam dževerdana;

Pozna glavu Kovačine Rama

I njegova laka dževerdana,

Pa ga od stra’ uvati groznica,

Te se pogna kuli na prozora.

Al’ da vidiš jada još gorijeh:

Eto poljem Peul-kapetana

Na vrančiću konju pomamnome,

Krvave mu noge do koljena,

A Peulu ruke do ramena,

Bijela mu brada do pojasa,

Pa se kroz nju toke prosjajuju,

Ko jarko kroz goricu sunce;

Dvije nosi u terćijam’ glave;

Pravo dođe pod bijelu kulu.

A kad viđe, da je kula pusta,

Baci dvije iz terćije glave,

Pa otide tragom za kočijam’.

Kad to viđe Hrnjetina Mujo,

Od starca se Turčin prepanuo,

Ode mislit’, kud će pobjegnuti;

Sve mislio, na jedno smislio,

Od pravo tragom za Peulom,

I ponese dvije ruse glave.

No da vidiš Peul-kapetana!

Kada viđe dvanaest soldata,

Đe su njemu redom izginuli,

Proli suze niz bijelu bradu,

Pa otide tragom uz planinu

Dokle stiže u planini Turke;

Na njih starac juriš učinio,

Nekoliko glava ukinuo,

I međ’ njima glavu Alilovu,

Pa povrati konje i kočije.

Al’ eto ti Hrnjetine Muja!

Kad ga viđe Peul kapetane,

Priviknu mu iz grla bijela:

“Stani kurvo, hrnjavi Mustava!

“Čiju li si kulu poharao?

“A čiju l’ si đecu porobio?”

Pa poteže koplje ubojito

Na Mustavu u prsi junačke;

No Turčinu dobra sreća bila,

Konj mu pade na prva koljena,

Visoko ga koplje preturilo;

Kad to viđe Hrnjetina Mujo,

On poteže kopljem ubojitim

Na Peula u prsi junačke,

Ne pogodi na konju Peula,

No vrančića među oba oka.

Vranac pade u zelenu travu,

A dopade Hrnjetina Mujo,

Da Peulu odsiječe glavu:

No ga dobro starac dočekao

Na njegovu pušku Danickinju,

Pogodi ga u čelo junačko,

Đe sastavlja samur i obrve.

Ture pade, a Peul dopade,

Sabljom manu, otkide mu glavu,

Priveza je đogu u terćiju,

Pa otište pravo u primorje,

Te ukopa dvanaest soldata,

Pa otide prebijeloj kuli;

Bolje čuva u primorju kulu.

I odrani dva nejaka sina

Do dobroga konja i oružja,

A udade dvije kćeri mlade

Preko mora u zemlju Latinsku,

Te on steče dobre prijatelje.

Bog mu dao sa životom zdravlje!

Vama, braćo, na srećno veselje!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

  1. Mihajlo

    Zna li se odakle su se doselili peulici na podrucije opstine prnjavor?

  2. Tanja

    Peulici iz Hrvatske podrucija Slavonije su SRBI.
    Srpsko prezime na podruciju Srbije , Republike Srpske i Hrvatske.
    Pozdrav