Među epizodama iz početka vladanja vladike Petra I ističe se naročito austrijsko vojno izaslanstvo u C. Goru, y vrijeme rusko–austro–turskoga rata 1788., a kojemu je na čelu stajao Hrvat Filip Vukasović, tada još mlad kapetan graničarske ličke regimente.
O toj je zanimljivoj epizodi dosta dobro pisano, prvi puta što ja znam, u austrijskom vojnom časopisu (Österr. Militärzeitschrift Wien 1528, Heft 5, 6) i to na osnovu suvremenih izvještaja u arhivu nekadašnjega vojnoga ministarstva bečkoga. Mnogo su slabiji prikazi ove epizode starijih crnogorskih historika Sime Milutinovića (1835), Milorada Medakovića (1850) i Dimitrija Milakovića (1856), a sva im je vrijednost u gdjekojem aktu ili pismu iz cetinjskoga arhiva, što su ih imali prilike, da umetnu u svoje knjige. Nešto su bolji prikazi kod Đorđa Popovića (1896) i Laze Popovića (1897), no danas je bez sumnje najbolje ono, što je o tome pisao Vladan Đorđević, u knjizi “Crna Gora i Austrija u XVIII veku. Beograd 1912”, kojoj pripadaju i “Ispisi iz bečkih državnih arhiva. Dokumenti za delo Crna Gora i Austrija. Beograd 1913”. Nešto je malo historijske građe, a koja je u vezi s pomenutom epizodom, iz ruskih državnih arhiva saopštio Marko Dragović u “Glasniku srp. učen društva”, knj. 72 (Beograd 1891).
Međutim i u zagrebačkom državnom arhivu čuva se lijep materijal o toj epizodi, a sastoji se od službenih dokumenata i izvadaka privatnih pisama (svega oko 120 komada) pisanih Filipu Vukasoviću ponajviše za vrijeme bavljenja njegova u Crnoj Gori, a onda kod tačno vođenih računa Vukasovićevih o potrošku svake pare za vrijeme crnogorske ekspedicije. Taj su zaista dragocjeni materijal, koji još niko nije iskoristio historijski, a koji znatno dopunjuje Đorđevićevu građu, štampom izdali Laszowski i Deželić y “Vjesniku hrv. slav. dalm. zemaljskoga arhiva”, Knj. XIX, 187-259, Zagreb 1917. pod natpisom: “Prilozi k ratnoj povijesti Hrvata. Vukasovićeva vojna u Crnoj Gori i njegov dobrovoljački zbor 1788-1790”. Dabome to još nije sve. U arhivu nekadašnjega vojnoga ministarstva y Beču ima još veliko mnoštvo neizdana i neupotrebljena materijala, a nešto ima čak i među rukopisima mađarskoga narodna muzeja u Budimpešti (hartije guvernadura Jovana Radonjića). Ne može da bude sumnje, da se dobra i važna materijala mora naći i u državnom arhivu u Veneciji (izvještaji iz Kotora i ostale ?(nečitko) “Albania Venata”), pa u državnom arhivu na Cetinju (svakako najmanje), a najzad možda i u Carigradu.
Ali iz vremena neposredno poslije Vukasovićeve ekspedicije ima još jedan štampan spis Josipa Krmpotića u formi prigodne pjesme: “Pjesma Crnogorcem ispjevana i vojvodi Filipu od Vukasovića pripjevana. U Beču kod Josipa Hrašćanskog 1789”. To je veoma rijetka knjižica od 16 stranica, a ima je samo biblioteka Jugoslavenske akademije u Zagrebu (iz Kukuljevićeva fonda).
Da li je još gdjegod ima po našim bibliotekama, ne znam; ali sumnjam. Takove se naime tanke prigodne knjižice, dabome nepovezane, lako izgube i brzo propadaju. Zato je dobro učinio pokojni profesor Vjekoslav Novotni, kad ju je prema zagrebačkom akademičkom egzemplaru – preštampao u “Prvom izvješću ob obospolnom kr. realnom gimnaziju i maloj realci u Bjelovaru koncem školske godine 1876/7, Bjelovar 1877”, str. 25–33. Najposlije i to je “Prvo izvješće” bjelovarsko danas već bibliografska rijetkost; jedva da se sačuvalo po gdjekojim našim gimnazijskim i drugim bibliotekama više od desetak komada.
Kako je poznato, Joso Krmpotić bio je katolički vojni svećenik (Feldkaplan) u četi kapetana Filipa Vukasovića, pa je i sam lično učestvovao u crnogorskoj ekspediciji. Živio je u drugoj polovini XVIII. st. – između 1750 i 1800 – a rodom je bio Ličanin iz seoca Barlete nedaleko od Gospića. I Vukasović je bio Ličanin katolik (1755—1809), pa i ona četa, koja je s njime došla u Crnu Goru, oko 400 momaka, bila je sastavljena od samih Graničara: po 200 njih iz ličke, a 200 iz otočke regimente. Dakle sve su to bili naši Srbi i Hrvati Graničari. Međutim Krmpotić se vidno ističe u Vukasovićevoj ekspediciji. Ne samo što je bio desna ruka Vukasovićeva kao njegov lični sekretar, nego je Krmpotić i napisao opširan i detaljan izvještaj o čitavoj ekspediciji u ime Vukasovićevoj za bečki dvor, i to neposredno poslije povratka iz C. Gore, u Beču, datiran 14 nov. 1788. Taj je izvještaj sada štampan u zbirci Vladana Đorđevića (“Ispisi” str. 147 –195) i jedan je od glavnih sintetičkih izvora Vukasovićeva vojnog izaslanstva u Crnu Goru 1788. Zna se, da je ta ekspedicija svršila veoma traljavo i bez pravoga rezultata; tek je Crnu Goru zaplela u ratovanje sa susjednim skadarskim Mahmut–pašom Bušatlijom. Zna se i to, da su se tada Crnogorci pocijepali u dvije grupe: jednu manju, s guvernadurom Jovanom Radonjićem na čelu, koja je bila za protektorat bečkoga dvora i čak mu se nudila kao “prevjerni podložnici”, dok je druga, veća, pod vodstvom vladike Petra I, bila za ruski protektorat, iako ih je ruski dvor brzo napustio i potpuno prepustio austrijskom. I baš zbog toga trvenja među Crnogorcima, Vukasovićeva ekspedicija svršila je – kako već rekoh – vrlo traljavo i bez rezultata.
Sve je to dabome veoma dobro znao i Joso Krmpotić. Pa ipak u njegovoj pjesmi — ispjevanoj očito po uzoru narodnih junačkih pjesama i fra Andrije Kačića – stvar se prikazuje kao velik uspjeh Vukasovićev i Beču vjerne crnogorske grupe, dok se o protivnicima, o vladici Petru I i njegovim privrženicima, ne govori baš ni riječ. Onaj ko bi uporedio Krmpotićev izvještaj bečkomu dvoru od 14 nov. 1788. c ovom pjesmom, koja je skoro potom u istom Beču štampana[1]), jedva može da vjeruje, da je jedno i drugo rad jednoga istoga čovjeka. Šta ćemo – poezija i proza! Dok se u izvještaju Crnogorci u glavnom crtaju kao vjerolomni pljačkaši, halapljivi samo za parama, i vazda spremni proliti ma čiju bilo krv, dotle ce oni y pjesmi uzdižu visoko, kao vjerni podložnici bečkoga ćesara. Na glas naime, da im dolazi Filip Vukasović, a to im javlja “vila iz visoke planine”, Crnogorci, oduševljeni, odmah se hvataju oružja.
“Pa štogoda muško biše
I oružje nosit može,
Od radosti komaj diše,
Pali puške, trza nože,
Filipu se naklanjaše,
Tvrdu vjeru uhvatiše.
Pod zapov’jed njegvu staše,
Duge zbore učiniše,
On im carsku knjigu čita
I potanko sve razlaže.
Crnogorce redom pita,
Što ko misli, neka kaže.
Svi dadoše odgovora,
Svi na maču prisegoše,
Svi primiše carskog dara,
Svi se Caru podložiše,
Pak u kupu zakliknuše:
„Živi, živi rimski care,
Slobode nam vrati naše,
Bud nam vječni gospodare”.
Ali mnogo je zanimljivija Krmpotićeva pjesma s nacionalne grane. Znamo, da je bio Ličanin katolik, dakle Hrvat. Pa ipak on naziva i Crnogorce i svoje zemljake, koji su s Vukasovićem došli Crnu Goru, Srbima. Eto, već prvi glas, kojim vila javlja dolazak Vukasovićev,
“Razbuđuje Srbe iznenada
Po svoj Zeti ća do Skadra grada”.
Potom im vila kaže, da je svrha ove Vukasovićeve vojne i njegove vojske,
“Da sakupe mlade Crnogorce
Do Nikšića i do Podgorice,
Da na Turke udru sa sve strane,
Da osvoje srpske pokrajine,
Da razbiju od gradova vrata,
Gdje no dosti Nemanjića zlata,
Da preotmu dvore Nemanjića,
Kojino su u Otmanovića,
Da povrate slavu glasovitu
Nemanjića rodu plemenitu,
Da dobiju zlatno perno krilo,
Koje prije despotovo bilo
Da razore pretavne tavnice,
Gdjeno tužno srpsko vene lice,
Da krv srpsku osvete rumenu,
Po bedemih srpskih prolivenu,
Da zaplijene Zetu zemlju ravnu,
Despotovu državu odavnu,
Da odrenu turke b’jele ovce,
Da ugrabe Nemanjića novce,
Da porobe Turke nevjernike,
Da dovedu konje povodnike,
Da popale mečit i munare,
Da podignu crkve i oltare,
Da sataru ‘holu vjeru tursku,
Da rašire svetu hrist’jansku,
Da izvade iz ropstva djevojke,
I njihove razvesele majke,
Da povrate Srpkinje ljubovce,
Da utiše jadne udovice”.
Za vojsku Vukasovićevu pak kaže Krmpotić:
“Ostali su roda viteškoga,
Pravi Srbi, pravo slave Boga,
Et’ igraju konje ognjevite,
Oštrim mačem turskoj gizdi vrite”.
Poslije toga vila sjeća Crnogorce stare narodne slave. Krmpotić pjeva ovako:
“Pogledajte stare vitezove.
Pune snaga bane i knezove!
Nije l’ vitez Miloš Kobilnću
I delija Bajazetoviću?
Ne pjeva l’ se od Crnojevića
I od mlada Stjepe Kosarića?
Glasovita bana Zrnnovića
I svijetla Frankopanovića
Slavi Lika, slavi Slavonija,
Slavi Bosna, slavi dalmacija.
Od Despota i od Relje, mala
Od Novaka i Grujice hvala,
Ne cvate li u rumenu cv’jetu
Dan današnji po slavanskom sv’jetu?
Nije l’ Srbljin Kraljevinu Marko,
Od kog’ srpski znade pjevat svako?
Nije l’ bilo slavna od koljena
Silno carstvo Nemanjić Stjepana?
Ne slavi li slavna Srbljin cara
Od svojega naroda Lazara?
Isti Jurje Kastriotić biše
Srbljin, kako otac Kačić piše.
Druge kralje, druge vojevode,
Koj’ od slavna roda proishode,
Da vam pjevam tri godine dana
I bez jela i bez slatka sana,
Od svrhe bi još daleko bila,
Doklen bi ih redom ispjevala.
Dvi hiljade jur imale ljeta,
Otkad Srbljin slavom puni sv’jeta.
Kad gledamo posvuda junake,
Porođene od slavonske majke,
Il Hrvate ili Dalmatince,
Il Slavonce ili Bošnjanine,
Hercegovce, Bugare, Pemake,
Silne Ruse, viteške Poljake:
Svi su ovi od slavna koljena,
Svi hrabreni našega vrimena!
Vidit ćete, kad od Like ravne
Nova četa iznenada bave,
Da lošiji nisu vitezovi,
Neg’ su bili stari sokolovi.
Indi, ko je od roda srpskoga,
Nek izvadi britka mača svoga!
Nek zagrće do lakata ruke,
Nek udara viteški na Turke,
Nek zazvoni nova po sv’jetu
Srpska slava u prolitnu cv’jetu!
Nek poznadu turske haramije
Ljute srpske sjedoglave zmije.
Nek od straha u gradovih venu,
Neka Srbom gospodit pristanu.
Nek naplate odavne krivine,
Koje Srbu čine brez izmine.
Neka bježe preko sinjeg mora
I prek srpskih bregovitih gora”.
Kako vidimo, taj Joso Krmpotić, “Feldkaplan”, graničarski, imao je veoma toplo narodno srce i jake osjećaje za Slavenstvo, koje on očito identifikuje sa Srpstvom, davno prije Šafarikova objašnjenja Prokopijevih “Spora”.
Joso Krmpotić zaista ne bi smio da bude zaboravljen, kad se jednom bude pisala historija ideje Našega narodnoga ujedinjenja.
AUTOR: Ferdo Šišić
IZVOR: Zapisi, časopis za nauku i književnost, knjiga 4, Cetinje, 1930, str. 219-223
[1] Na naslovu Vukasović još je uvijek samo „od“, to jest obični plemić („von“). No on je carskom diplomom od 10 dec. 1788, izdanom u Beču, uzdignut na baruna. Iz toga treba zaključiti, da je Krmpotić spjevao svoju pjesmu još pretkraj 1788. god. ida je naišla štampom odmah u početku 1789., ako ne još krajem 1788.
Komentari (0)