Poreklo čačanske košarkaške porodice Mišović

26. avgust 2022.

komentara: 0

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Miloš Timotijević

Mišovići iz Čačka su u više generacija vezani za košarku kao malo koja porodica u Srbiji. Čuveni Radmilo Mišović na mnogo načina simbolizuje košarku u svom gradu, koju su sa dosta uspeha igrali i njegova braća i sestre.

Mišovići starinom potiču iz Nove Varoši, gde su živeli krajem XVIII veka i slave Svete Kozmu i Damjana (Vračevi, praznuju se 14. novembra).

Jovan Mišović (1791- posle 1863), oženio je Jašu Jaković (1798 – ?) sa kojom je dobio četiri sina Damjana (1827), Aleksu (1828), Iliju (1832) i Nikolu (1835) i kćerku Sofiju. Svi su rođeni u Novoj Varoši, odakle odlaze pošto su Turci Jovanovom dedi pred sudom odsekli glavu, najverovatnije tridesetih godina XIX veka. Imanje u Negbini, zaseok Čitluk-Dorulja, prodali su begu Dolmagiću za 400 groša. Na tom imanju kasnije je naseljena familija Kurćubić. Dućane u Novoj Varoši prodali su Stevovićima. Kuću i plac su zaveštali pravoslavnoj crkvenoj opštini, a drugi deo imanja prodaju. Srpska pravoslavna crkva je na placu koji su poklonili Mišovići sagradila hram posvećen Svetoj Trojici između 1857. i 1869, koji i danas postoji.

Nije poznato kada se tačno Jovan Mišović sa porodicom preselio u Ivanjicu, koju je osnovao moravički kapetan Simo Jaković 1833. godine, inače rođak Jaše Jaković. U popisu iz 1835. Mišovići nisu zabeleženi kao žitelji ove varošice.

Jovanovi sinovi Damjan, Ilija i Nikola nisu se ženili, niti su imali dece, i preminuli su u Ivanjici. Ćerka Sofija udala se za hadži Nastasa Dunču iz Kragujevca, gde je i umrla 1902. godine. Nije imala dece.

Mišovići su u Ivanjici bili imućna porodica, koja je pored prezimena Mišović nosila i prezime Sinđelić. Njihova imovina procenjena je na 150 dukata, a mesečni prihodi od plate i privrede iznosili su 14 talira.

Prema podacima iz 1863. godine Jovan je bio zemljoradnik, Damjan trgovac, Ilija terzija, Nikola pisar  Primiritelnog suda. Aleksa Mišović (1818-1850), bio je trgovac u sopstvenom dućanu. Oženio je 1842. Janu Jeremić, sa kojom je dobio ćerku Jelisavetu (1847) i sin Miljka (1851). Aleksa je umro 4. novembra 1850. i sahranjen je u porti crkve u Ivanjici.

Aleksina ćerka Jelisaveta-Savka udala se za mehandžiju Todora-Toša Bojanovića iz Ivanjice. Sin Miljko rodio se nekoliko meseci po smrti svoga oca Alekse. Postao je abadžija i u braku sa Anom Popović (poreklom iz svešteničke porodice) dobio je sinove Iliju (1875), koji je umro po rođenju, i Nikolu (1884 – 1935), kao i ćerku Katarinu koja se udala za Mihaila Petrovića iz Ivanjice.

Nikola Mišović je već u Ivanjici bio imućan čovek, da bi 1906. po stupanju u brak sa Jelisavetom Katić (1889 – 1934) iz Trstenika dobio i veliki miraz. Porodica Katić bila je veoma bogata i uticajna. Trgovac Stevan Katić (1808-1873) imao je važnu ulogu u ponovnom izboru Miloša Obrenovića za vladara Srbije na Svetoandrejskoj skupštini 1858. godine.  Stevanov sin Petar Katić (1839-1916), tast Nikole Mišovića, Gimnaziju je završio u Čačku, da bi potom bio trgovac, narodni poslanik i senator. Kao i otac Stevan bio je pristalica liberala. Petrov stariji sin Svetislav bio je policijski pisar u Čačku i Trsteniku, potom i gradonačelnik Trstenika. Oženio je učiteljicu Zoru iz Čačka sa kojom je imao tri sina i dve ćerke. Mlađi Petrov sin Sreten bio je kafedžija i kao kaplar umro u Prvom balkanskom ratu (1913). Petrova kći Jelisaveta udala se za Nikolu Mišovića.

„Kuća Katića” u Trsteniku proglašena je za kulturno dobro velike vrednosti, i jedan je od važnih simbola grada koji spaja moravski stil sa primesama orijentalne arhitekture. Ono što je važno, književnik Dobrica Ćosić je u svojim romanima upotrebio porodicu Katić kao model za prikazivanje istorijskog razvoja Srbije i iznošenje svojih vlastitih intimnih stavova prema životu, čoveku, naciji, smislu postojanja.

Nikola i Jelisaveta Saveta Mišović imali su dvoje dece, sina Jovana i ćerku Anu, i najpre su živeli u Trsteniku. Pošto je Nikola Mišović 1913. na javnoj licitaciji dobio posao izgradnje zdanja Gimnazije u Čačku, odlučili su da se presele. Iste godine kupili su kuću oficira Pantića podignutu pored crkve u Čačku, u kojoj i danas žive potomci Mišovića.

Posle Prvog svetskog rata izgradnju Gimnazije preuzelo je drugo preduzeće, a Nikola Mišović je kupio mnoga imanja od svoje kuće do Zapadne Morave, ka i sa druge strane reke na Suvom Bregu. Podigli su strugaru, otvorili ciglanu, sagradili mlin. Posedovali su placeve u varoši, mnoge ekonomske zgrade i kancelarije. Kuća Mišovića bila je ispunjena luksuznim predmetima, posedovali su dva klavira, ugošćavali uticajne ljude, među njima i episkopa Nikolaja Velimirovića.

Bili su bogati i obezbedili obrazovanje svome sinu Jovanu (6. januar 1911 – 30. decembar 1961), koji je završio Gimnaziju u Čačku, a u Beogradu Trgovačku školu; odlično je govorio francuski, služio se nemačkim, svirao violinu i klavir. Njegova sestra Ana (22. maj 1908 – 2. januar 1991) svirala je klavir, školovala se u Francuskoj i udala za Nikolu Trohara u Beogradu sa kojim nije imala dece.

Jovan je u Čačku relativno rano ostao bez oba roditelja. Oženio je Čačanku Milicu Stefanović (1913-1992), rođenu u Smederevu od oca Stevana i majke Mileve. Miličin rođeni brat bio je Ratomir Ratko Stefanović (1915-1943), mehaničar, predratni član KPJ, komandir Druge čačanske partizanske čete 1941, kasnije komandir čete Druge proleterske brigade. Poginuo je u bici na Pljevljima 6. decembra 1943. godine. Prema usmenom i neproverenom predanju porodice Stefanović, oni su po ženskoj liniji u određenoj familijarnoj vezi sa Šantićima iz Hercegovine.

Posle 1945. nova vlast je Mišovićima oduzela imanje, placeve, preduzeće i u kuću im uselili stanare. Uzeli su im i svo luksuzno pokućstvo, oba klavira. Prema saznanjima porodice Mišović (koja tek treba potvrditi) jedan njihov klavir nalazi se u Šabačkoj gimnaziji, sve sa pločicom vlasnika. Oduzetu imovinu nikada nisu povratili.

Kuća im nije oduzeta, i u njoj su Jovan i Milica nastavili da žive sa svoje petoro dece: Nikolom (1937-2008), Petrom (1938-2001), Anom – Cucom (1946-2011), Milevom – Mimicom (1949-2010) i Radmilom (1943), koji su se svi sa manje ili više uspeha bavili košarkom.

Nikola Mišović (31. mart 1937 – 1. novembar 2008), prvi je počeo da igra košarku, najpre u „Borcu”, potom u „Železničaru”. Po završetku igračke karijere dugo godina je bio trener. Radio je sa seniorima „Borca”, „Železničara”, „Sloge” iz Kraljeva, „Studenta” iz Niša, „Maribora ’66” iz istoimenog grada, ženskom ekipom „Borca” i sa mlađim ekipama iz Čačka i Kraljeva. Sa juniorima „Borca” 1979. osvaja jugoslovensku titulu. Bio je i trener ženske ekipe „Agros” sa Kipra (2000-2001). Trenirao je mnoge talentovane košarkaše i reprezentativce: Dragana Đukića, Josipa Farčića, Željka Obradovića, Sadika Zejnilovića, Dragana Todorića, Dragana Arsića i mnoge druge. U braku sa Emilijom Blagojević, koja je takoše igrala košarku za „Borac” i „Crvenu zvezdu”, dobio je tri kćerke: Ivonu (1973), Irenu (1979) i Isidoru (1988). Ivona i Irena igrale su jedno kraće vreme za „Borac”, a Isidora je imala dobru košarkašku karijeru u klubovima „Gradac”, „Moravac”, „Karaburma”, „Voždovac” i igrala niz prvoligaških sezona.

Petar Mišović (12. april 1938 – 19. jul 2001) imao je veliki talenat za košarku, ali zbog bolesti nije imao sportsku karijeru niti se ženio.

Ana Mišović – Cuca (22. februar 1946 – 22. april 2011) bila je istaknuta košarkašica „Borca”, a jedno kratko vreme igrala je i u beogradskoj „Crvenoj zvezdi”. U braku sa Slobodanom Mijatovićem („Bata Džo”) rodila je sinove Dejana (1968) i Darka (1973). Dejan je igrao košarku za „Borac” i druge prvoligaške timove, da bi se veoma rano posvetio trenerskom poslu. Kao selektor mlađih kategorija reprezentacije Srbije postigao je izuzetne rezultate (osvojio je bronzanu medalju na evropskom prvenstvu sa mladom reprezentacijom u Grčkoj 2014. godine; sa juniorima osvaja dva puta srebrnu medalju na svetskim prvenstvima 2011. i 2013. godine; na evropskim prvenstvima sa selekcijom do 18 godina osvaja zlatnu medalju u Španiji 2007. i bronzanu u Litvaniji i Letoniji 2012).

Mileva Mišović – Mimica (11. jun 1949 – 5. septembar 2010) igrala je košarku za „Borac”. Nije se udavala i nije imala dece.

Radmilo Mišović (14. mart 1943) počeo je da igra košarku kao pionir već 1951, a za prvi tim „Borca” nastupao je 20 sezona, od 1958. do 1978. godine. Karijeru je završio u čačanskom „Železničaru” u sezoni 1979/1980 (15 utakmica, 259 koševa). Za 12 sezona u Prvoj saveznoj ligi SFR Jugoslavije odigrao je 249 utakmica i postigao 6.669 koševa, prosečno 26,8 po meču. Pet puta je bio najbolji strelac Prve lige: 1968 (645 koša – 30,7 prosečno po utakmici), 1969 (625 – 28,4 prosečno po utakmici), 1971 (645 – 29,3 prosečno po utakmici), 1972 (662 – 31,5 prosečno po utakmici) i 1974 (821 – 32,5 prosečno po utakmici). Na „večnoj listi” Prve jugoslovenske košarkaške lige Radmilo Mišović je drugi strelac (prvi je Vinko Jelovac). Procenjuje se da je u svim prvenstvenim i kup utakmicama dao oko 10.000 koševa. Bio je trener juniora „Borca” (1967) i ženske ekipe „Borca” (1969). Posle završetka igračke karijere nastavio je da radi u „Borcu” na raznim funkcijama sve do 2010. godine.

Zbog sukoba sa selektorom Rankom Žeravicom za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je svega 15 utakmica i nije dao ni jedan koš. Sa reprezentacijom je osvojio zlatnu medalju na Balkanskom prvenstvu 1966. godine. Bio je i ostao najpopularniji sportista Čačka koji mu je 1973. dodelio Oktobarsku nagradu; dobio je i Orden rada sa srebrnim vencem. Grad Čačak mu je 2008. dodelio Decembarsku nagradu. Proglašen je i za najboljeg sportistu Grada Čačka u XX veku, da bi od 2000. do 2003. bio i narodni poslanik u Skupštini Republike Srbije na listi Stranke srpskog jedinstva. Venčao se 6. avgusta 1970. sa Vesnom Marković, košarkašicom „Borca”, sa kojom je dobio ćerke Anu (1972) i Jovanu (1978).

Izvori:

Čačanski kraj u narodnooslobodilačkoj borbi : 1941-1945. : pali borci i žrtve (Čačak : Centar za kulturu, 1977);

Srpski biografski rečnik. [Knj.] 4, I-Ka (Novi Sad : Matica srpska, 2009);

Svetislav LJ. Marković, Radmilo : [monografija o Radmilu Mišoviću]  (Čačak : Udruženje Majstor basketa, 2013);

Biografski leksikon Narodne Biblioteke „Jefimija“ u Trsteniku (http://www.bibliotekajefimija.rs/lang/lat/digital-library/biographical-lexicon/k.html);

Intervju sa porodicom Mišović u Čačku.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.