Logoraški dani Steve Žigona, čuvenog Krigera iz “Otpisanih”

17. jul 2022.

komentara: 2

Logoraški karton Steve Žigona

PRIREDILI: Veljko Kubat i Jovica Krtinić

Istraživanja arhivske građe iz Drugog svetskog rata često dovedu do nenadanih otkrića. Takav je slučaj i sa otkrićem dokumenata, koji svedoče o logoraškim danima čuvenog glumca Steve Žigona. On je u nacističkom koncentracionom logoru Dahau proveo celu 1944. godinu, dočekavši oslobođenje 30. aprila 1945. godine. Ironijom sudbine, danas ga generacije pamte po tumačenju uloge zloglasnog Krigera, majora Gestapoa u okupiranom Beogradu (u seriji “Otpisani” i “Povratak otpisanih”).

Slučajan i izuzetno vredan nalaz dokumenta, delo je saradnika Porekla Veljka Kubata, koji već godinama uporno istražuje arhivsku građu, koja je iz godine u godinu sve dostupnija i preko interneta.

Dokument do kojeg je došao kolega Kubat, evidentiran je na stranici United States Holocaust Memorial Museum, a iz njega se otkriva da je Stevo Žigon popisan kao zatvorenik logaora Dahau 8. januara 1944. godine. Ovo je unekoliko drugačiji podatak od onog o kojem je sam Stevo Žigon svedočio, navodeći da je u logor Dahau prispeo mesec dana ranije. To, naravno, ne mora biti netačno, tj. moguće je da nije odmah po prijemu evidentiran. Naime, iz dokumenata se saznaje da je Žigon uhapšen u Ljubljani 9. oktobra 1943. godine. Inače, u dokumentima je naveden tačan datum njegovog rođenja (8. decembar 1926. godine), kao i mesto (Ljubljana – Laibach). Takođe, navodi se i da je u to vreme bio student, a iz dokumenta se vidi i broj koji mu je dodeljen – 61185.

Stevo Žigon je u svojim memoarskim zapisima, opisao dane provedene u logoru Dahau, koje ovde prenosimo.

Odlomci iz nedopisanih memoara (str. 5-9, 14 i 18) iz knjige Stevo Žigon, Žigon (hronika), Beograd 1998.

Američki vojnici ispred kapije logora Dahau 1945. godine

Amerikanci su 30. aprila 1945. godine oslobodili koncentracioni logor Dahau. Već sam taj čin je bio predstava svoje vrste. Zamislite s jedne strane oko 30.000 preživelih logoraša, a s druge, između dvostrukih žičanih ograda, pod strujom visokog napona – kule. Na svakoj kuli po 12 nemačkih soldata i svakoj od tih kula, sa mašinkom u ruci, gotovo kao na filmu, približavaju se tek po jedan, dva američka vojnika. Bili su to specijalci, jer je glavnina vojske Minhen osvojila okružujući ga, a Dahau je bio u sredini tog okruženja. Stiglo je desetak džipova i, dobro se sećam, iz prvog džipa prva je iskočila lepa žena u uniformi. Ratni dopisnik, pričalo se posle.

Kulu, koja je bila najbliže mestu gde sam ja stajao u gomili izbezumljenih kostura, napao je visok, snažan crnac. Još uvek ne mogu da verujem, međutim, drugovi koji su bili pored mene uveravali su me da sam dobro zapamtio: stao je na nasip, okrenuo se prema masi s druge strane žice i pozdravio nas stisnutom pesnicom, komunistički!

Nemci na kuli izvesili su belu zastavu, sišli, postrojili se i crnac je počeo da ih razoružava. S ove strane rulja je tražila, na svim jezicima, da ih pobije. Crnac je ćutke radio svoj posao. Međutim, kad mu je poslednji soldat, a svi su oni bili stariji ljudi, trećepozivci, predavao revolver, nešto se desilo među njima dvojicom i crnac je, brzo reagujući, opalio. Nemac je pao. Ostalo ih je jedanaest, nenaoružanih.

Masa gladnih „gledalaca“, kao u nekom rimskom cirkusu, tražila je, urlajući, smrt i za preostale Nemce. Crnac se dvoumio. Međutim, pod pritiskom tih izbezumljenih ljudi – senki popustio je i pobio ih jednog po jednog. Bila je to tužna ratna predstava sa „hepiendom“.

Kad su Amerikanci u krugu dahauskog krematorijuma našli preko pet hiljada leševa, koje Nemci nisu uspeli da spale, izdali su naredbu da se ubije svaki uniformisani Nemac. A sahranu nespaljenih lešava takođe su iskoristili za svirepu predstavu: naterali su seljake iz okoline da na svoja velika kola, koja su vukli debeli bavarski konji, natovare leševe, a posle u tužnoj povorci da prođu kroz čitav Dahau. Dahau je bio ulickan, ratom nedirnut barokni gradić. Kola su u tišini prošla kroz špalir stanovnika koje su Amerikanci pod pretnjom isterali na trotoare da bi bili svedoci te tužne procesije. Zamislite taj prizor: leševi, koji su u krematoriju dugo ležali na dnu gomile, već su počeli da se raspadaju pa su se sa poslednjih kola u povorci, cedili kao gnoj iz rane rata. I grad, pun anđelčića, heruvima sa trubama, pun kamenih venaca i elegantnih balkona, zavio se u takav smrad da je ono što se dešavalo u srednjem veku, za vreme epidemije kuge, sigurno bilo nešto što se sa ovim prolaskom kuge rata prema zajedničkoj grobnici, ni izdaleka nije moglo uporediti.

Stanovnici Dahaua posle su bili dužni da operu grad, a njihova deca prisiljena da im donose vodu.

U komandi logora, bar u vreme poslednje dve godine kad sam ja tamo bio pod brojem 61185, komandanti su se često menjali. Svaki od njih zaveo je neku svoju „specijalnost“. Jedan je, na primer, dozvolio da se otvori biblioteka! Zahvaljujući otimačini od uhapšenika, kažu, bila je to jedna od najbogatijih biblioteka u Bavarskoj. Mnogi koji su dolazili mislili su, znači, da će u logoru čitati! Knjige su mogli da podižu robijaši, a i njihovi stražari. I ja sam uzimao knjige, pa sam u nekoj nemačkoj istoriji literature (Geschichte der Russischen Literatur), sećam se, pročitao, kako je Dostojevski „poznati ruski pisac kriminalnih romana“! Drugi komandant se, opet, dosetio da za robijaše otvori javnu kuću. Radnu snagu su sačinjavale dobrovoljke iz ženskog logora Ravensbrik. Taj komandant imao je očigledno voajerske sklonosti. Jugoslovenska ilegalna logorska organizacija, odmah je, naravno, zabranila Jugoslovenima posetu toj „nedostojnoj“ baraci, na samom kraju Lagerštrase.

Opet, neki treći komandant dosetio se da osnuje logorski simfonijski orkestar. U logoru se nalazilo mnogo odličnih instrumentalista; na primer – prvi klarinet Praške opere, pa violinisti opera i orkestara iz čitave Evrope, dirigenti, među kojima i jedan Krips! (Do danas nisam mogao da saznam da li je to bio onaj veliki Krips iz Bečke filharmonije. Ali, svirajući na poslednjem, šestom pultu druge violine, mogao sam da se ubedim da se radi o prvoklasnom dirigentu.)

Da bi koncert što bolje uspeo, nama orkestrašima podelili su iz logorskog fundusa razna odela. Da bismo više ličili na ljude, valjda. Bilo je tu zaplenjenih diplomatskih svečanih uniformi, uniformi liftboja, oberkelnera, našao se i poneki husarski kostim iz neke operete i slično. U svakom slučaju, iza svakog od tih „kostima“ krila se nečija tužna i svirepa sudbina nestanka. Gospoda iz komandature, koja su na koncertu sedela, naravno, u prvom redu, hteli su da uživaju ne samo u muzici, nego su htela da koncert dožive i kao lepu predstavu. Svirali smo, između ostalog, potpuri iz Bizeove opere „Karmen“.

Ovo uživanje, međutim, nije dugo trajalo, jer je novi komandant ukinuo orkestar. Ali meni je taj orkestar možda spasao život. Dodelili su mi, naime, uniformu nekog ambasadora. Bila je od vunenog crnog štofa, sva izvezena srebrnim maslinovim grančicama i ja sam tu uniformu, februara 1944. koji je bio izuzetno hladan, oblačio ispod tankog, platnenog robijaškog odela. To je, naravno, bilo strogo zabranjeno. Kad sam uniformu morao da vratim, zima je već popuštala.

Uopšte, violini imam da zahvalim mnogo toga. Uskoro, posle ukidanja orkestra, neko je na bloku prozvao moj broj i umesto da mi se desi nešto strašno, kao što sam u prvi mah pomislio, kapo – Čeh po narodnosti, odveo me u jednu od najboljih radnih komandi (Arbeitskommando), koja se zvala „Pracifix“. Tamo su izrađivali ventile za avionske motore, vijke za blokove tih istih motora, a posle 1944. proizvodili smo čak i nekoliko delova za čuvene rakete FAU-1 i FAU-2 koje su letele na London. Bio je to mali kolektiv izvrsnih metalaca, a privatni vlasnik fabrike, da bi podigao produktivnost i kvalitet proizvodnje, svašta je činio za svoje radnike-robove, pa nam je tu i tamo uz ručak servirao i nešto kao jogurt ili bi nam, umesto margarina, ponekad, udelio parče prave svinjske masti.

Eto, u tu „srećnu“ radnu komandu stigao sam zahvaljujući violini. Vlasnik je naumio da osnuje mali „šramel“ sastav koji je trebalo da podiže radni elan. Tako smo, između dve smene ili nedeljom, održavali kratke koncerte, na kojim asmo svirali više-manje glupe nemačke marševe i melodije kakva je, na primer, Per aspera ad astra… Možda nije bitno, ali imam dokaze da je pored moje mašine, obilazeći fabriku, prišao Erih fon Braun, konstruktor FAU-1 i 2 i potonji konstruktor američke rakete „Saturn“ i šef projekta osvajanja Meseca.

Bila je to, takođe, svojevrsna predstava: buljuk elegantnih, u belo obučenih ljudi i lepih žena – bio je jul 1944. – namirisanih, veselih, koji su s trudom izbegavali da delovima masnih mašina ne zaprljaju svoju belu blistavost, prolazio je pored mršavih, neobrijanih, prljavih i smrdljivih radnika sa brojevima na robijaškim, zebrastim odelima. Ne znam ko je tu bio publika, a ko izvođač. Znam samo da je kroz pakao prolazila grupa „zalutalih anđela“ i da je to bilo veoma atraktivno.

Jedan od komandanata smislio je da tu i tamo prikaže za robijaše poneki film. Sagradio je baraku i u njoj sam jednom gledao nemačku varijantu filmske biografije Roberta Šumana u kojoj je Klaru Šuman igrala naša vojvođanska lepotica, Švabica, Hilde Kral.

Negde februara 1945. godine opet su nam obećali da ćemo gledati film. Svečano raspoloženi, svrstali smo se u četvororede (u „Precifiksu“ nikad nije bilo više od 450 radnika) i krenuli iz fabrike u logor. Posle kolektivnog kupanja gde su, kao i obično, puštali čas vrelu, čas potpuno hladnu vodu, krenuli smo prema bioskopskoj baraci. Međutim, ošurena četa prošla je baraku, nevidljiva ruka je otvorila glavnu kapiju logora i zaokrenuli smo desno, niz žicu sa spoljne strane – prema krematorijumu. Opet je neka nevidljiva ruka pred nama otvorila vrata, sada krematorijumska i, kada smo ušli u krug, opet ih tiho zatvorila. Čula se komanda: „Prvih sto!“, pa druga, i tako smo se postrojili u kvadrat i počeli da buljimo u vešala pred nama. Vešala su bila u obliku drvenog vratila sa koga su visile četiri žice sa omčama od kožnih traka. Svako od nas pitao se, nije li on kandidat za jednu od tih omči. Bila je ciča zima.

Stevo Žigon kao major Gestapoa Kriger

Što se, u stvari, desilo? Mi smo, naime, već bili zaboravili događaj koji se desio još u maju prošle godine. Nemac iz Alzasa, Hans, poliglota, bivši socijaldemokrata, koji je robovao već oko osam godina, dobar čovek, izveo je, kao rukovodilac grupe, trojicu svojih najboljih drugova da urede fabričku rondelu, sadeći po njoj „dan i noć“ i razno drugo cveće. Hteo je da im učini uslugu, da se radeći napolju, malo opuste. Dan je bio vruć. Njegovi radnici su bili jedan poljski fotograf, koji je stalno pokazivao fotografije svoje petoro dece, jedan Ukrajinac, besprizorni mladić, koji nije baš uvek bio spreman da se odrekne neke sitne krađe i jedan ozbiljni, mladi, a ćelavi, pomalo tajanstveni Rus, Nikolaj, za koja niko nije mogao da sazna, ko je i šta je. Ja samo znam, da je bio dobar prema meni. Naterao me, na primer,da ujutro popijem litru vruće vode, koja se zvala čaj: „Jeste da nije čaj, ali je vruće. Biće vam to kao termofor, bar dva sata“. Dakle, ti njegovi radnici nisu baš marljivo radili na majskom suncu i upravo u trentuku kada je Hans, iznerviran kriknuo: „Hoćete li da radite ili nećete?!“ prošao je pored grupe SS-šturmfirer, pitao u čemu je stvar i zapisao brojeve „lenjivaca“.

Ti nesrećnici pojavili su se u belim košuljama do peta, duge kose drhteći od zime, i stali na dasku ispod omči, tog hladnog februarskog dana. Hans, u stroju „gledalaca“ pao je u nesvest i dvojica robijaša su ga pridržavali. Dok je dželat – takođe robijaš – navlačio mašću namazane omče, Poljak – fotograf, kao u bunilu, stalno je ponavljao: „Hans, warum hast du mir dass getan?“ (Hans, zašto si mi to učinio?“). Nikolaj je ćutao bled i skamenjen. A besprizorni, kome je kosa, koja mu je porasla u zatvoru, žuta kao zrelo žito, padala na ramena, odjenom je raširio ruke i iz sveg glasa počeo da izvikuje: „Da zdravstvujet velikaja socijalističeskaja oktobarskaja revoljucija!“ Sećam se, da sam se pitao otkud mu snaga, da izgovori tako glasno, tako razgovetno, parolu tako dugačkih reči.

Nesrećni logoraš nije završio svoj  uzvik. Negde na sredini reči „revoljucija“, SS oficir u zelenom kožnom šinjelu, stao je na polugu, daska se okrenula i ostatak reči je nestao u vrhovima jela, koj su tu pored nas, pucale od zime.

Posle kratkog govora, u kome nam je oficir obećao da ćemo svi tako proći ne budemo li marljivo radili, čula se opet komanda „prvih sto“, i tako dalje, vrata su se ponovo sama od sebe otvorila i mi smo pognutih glava napustili „gledalište“.

Ponekad mi se čini da je upravo to tajanstveno, nevidljivom rukom ili mehanizmom pokretano otvaranje tih velikih kapija pakla učinilo, da sam kasnije, kao reditelj, uvek pokušavao da za svoje režije izmislim scenografije koje su se same pokretale i kao neki, nekad poslušni, a nekad svojeglavi roboti, učestvovale u radnji komada.

Bilo je, znači, u Dahau mnogo izvođača, još više „publike“. I mada su predstave bile tužne, svirepe, ponekad sa zverima u glavnim ulogama, ipak su dokazivale da čovečanstvo bez predstava ne može, čak ni u paklu.

* * *

Logoraši u logoru Dahau proslavljaju oslobođenje

Kad su nas Amerikanci oslobodili sve su „zapadne narode“ veoma brzo evakuisali, što avionima, što autobusima, uz svakojaku medicinsku i ostalu negu. Ostali smo samo mi, divlji Sloveni – Rusi, Poljaci, Srbi, Česi, Ukrajinci, Slovenci… Valjda su čekali da se opredelimo protiv socijalizma koji je uzeo vlast u našim zemljama i da postanemo emigranti. A možda su, naprosto, čekali da umremo, da smanje troškove transporta. Često su sa kula bacali bombone i čokolade, a posle kamerama snimali metež koji bi nastao kada bi zatvrenici počeli da se otimaju o slatkiše.

Ipak, zahvalan sam onim prvim američkim vojnicima koji su nas oslobodili. Oni su bili dobrovoljci. Međtuim, u toj svojoj dobrovolji postupili su, zacelo nenamerno, nerazumno. Odmah su otvorili magacine pune hrane, konvervi i svakojakih stvari, od čebadi do nezaobilaznih kondoma. (Dahau je bio administrativni centar SS – Hitlerove garde). Zbog nekontrolisanog uzimanja hrane prvog dana umrlo je, govorilo se, više od 300 zatvorenika.

Ponekad je neki robijaš u mnoštvu koje se šetalo po Lagerštrase na majskom suncu prepoznao – verujem da su često bili prepoznavani pogrešni ljudi – nemačkog dželata, koji je navukao zebru i pomešao se, ošišan, sa nama, želeći tako da spase život. Trebalo je samo pokazati prstom na takvog uljeza i rulja bi se navadila na njega ne proveravajući. Nekoliko minuta trajala bi neviđena predstava i kada bi glumci pogurenih glava otišli sa scene, glavni glumac ostao bi da leži na lagerskoj „štrase“ u obliku krvave, izgažene mase. I mi – publika, sa takvih predstava razilazili bismo se pognutih glava.

* * *

Vreme je proticalo, a Amerikanci nikako da nas transportuju kućama. Zbog toga, nestrpljivi, uskoro smo ja i dobri moj drug Toljanić sa Krka odlučili da pođemo peške u otadžbinu.

* * *

U Salcburgu, UNRA nas je pristojno obukla i nahranila. Ja sam propušio cigarete „Kamel“ i ovako američki kostimiran, jednog lepog dana, posle svih mitinga u sabirnom centru i posle romantičnih noćnih šetnji  stazama Mocartberga, seo u voz koji je kretao na jug i stigao u otadžbinu elegantan, sa cigaretom u jednoj, a malim Unrinim koferčetom u drugoj ruci. Ispred stanice u Ljubljani unajmio sam fijaker i sišao pred očevom kućom, kao da sam se upravo vratio sa nekog lepog vikenda. Kao da se ništa nije dogodilo.

Stevo Žigon sa porodicom u Ljubljani, dan po povratku iz logora Dahau (Foto: Iz knjige Stevo Žigon, “Žigon – hronika”, Beograd, 1998, str. 24)

 

KRATKI BIOGRAFSKI PODACI

Stevo Žigon rođen je u Ljubljani 8. decembra 1926. od oca Štefana, krojača iz Slovenačkog Primorja, i majke Marije rođene u Trstu. Maturirao u Ljubljani. Od novembra 1946. do kraja maja 1948. završio osam semestara Lenjingradskog Teatralnog Instituta (odsek glume). Od septembra 1948. angažovan u JDP, čiji član ostaje do prevremene (boračke) penzije. Ostvario je niz velikih uloga na filmu i u pozorištu, a ostavio je zapažen trag i kao reditelj. Preminuo je u Beogradu 28. decembra 2005. godine.

* * *

IZVORI:

Stevo Žigon, Žigon (hronika), Beograd 1998, (izdavači ZM, Beograd, Infotek, Beograd)

Stevo Žigon, Monolog o pozorištu, Beograd, 2002. (izdavči McMilan, Brčko i KIZ „Altera“ Beograd)

United States Holocaust Memorial Museum – https://www.ushmm.org/

 

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara

  1. Nebojša Babić

    Bravo, odličan članak!

  2. Maren

    “Ne interesuje mene da li su oni zapisani, ja želim da oni budu otpisani, razumete li me? Otpisani!”

    Sa takvim životnim iskustvom, vrhunski, ledeno, je odigrao lik majora Krigera (koji nije izmišljen, bio je jedan od starešina u logoru Banjica)