Poreklo prezimena, selo Zagorak (Danilovgrad)

Poreklo stanovništva naselja Zagorak, opština Danilovgrad – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Nalazi se na desnoj strani doline Zete, oko potoka Smrdana i poviše njega do pod Zagaračku stranu. Njegov poveći dio, zvani Selišta, stere se naviše – sjeveroistočnom stranom Srednje gore. Ovim donjopješivačkim selom Stara Crna Gora se, zalazeći prema dolinskoj ravni, neposredno graniči sa rijekom Zetom. Ona, inače graniči Zagorak sa sjeveroistoka, sjevera i ka sjeverozapadu, gdje se granica nastavlja rječicom Dobrik, koja izvire ispod Strane, ističući od istoimenog vrela (dug je 1 a uliva se u Zetu). Prema zapadu granica se penje Stranom — pravcem na Pećinu (Potkapinu, ili, kako ovdje kažu, Prigredinu), pa dalje iznad nje vrhovima Strane do vrha Podića; odatle opet silazi niza stranu do njenog podnožja, a zatim ide prema: jugu podnožjem Strane i kraškom koji iz Zagorka izlazi na staru cestu Danilovgrad–Bogetići; od nje se ponovo penje uza Stranu do njenog vrha, nedaleko od Ćeranovog kuka te od njega pravcem između Selišta i Bogmilovića na Plijevor i na Đinovu glavicu; Odatle ka jyry na Ćukovac (voda u gnjili, tj. glini, — brizgalina), pa sa njega na Tušinu kilu i dalje na Obadov brijeg, odatle se žicom strane vraća do Zubalj–kuka; Od njega se opet spušta na pomenutu cestu i njome vodi natrag do puta uz Nerezine, te pravcem na Mominu glavicu i prema do crkve u Zagorku, odakle preko Donjih lutova izlazi na Zetu. U tom okviru atar je (SZ-JI) dug 2,2, širok (SI-JZ) 1,8 km i zahvata 3,84 km2. Naselje je (kod crkve) na visini od 63 m.

Istorijat.

Selo sa Danilovgradom i Nikšićem vezuju dva puta; Na prvi, stari put, koji vodi preko Orje Luke, nalazi krčanikom dugim oko 1 km, a na drugi novi, što vodi preko Slapa i Glave Zete, konjskim putem preko mosta (izgrađenog 1961. g.), takođe dugim 1 km. Od Danilovgrada je udaljen 10, od Titograda 30, od Nikšića 16 i od mjesnot središta na Slapu 6 km. Poljskim putanjama vezuje se sa Tunjevom (Drenovštica) i sa Kujavom.

Na ataru sela naselje je, sudeći prema materijalnim ostacima, toponinima i predanjima, postojalo od davnina u, po nazivu karakterističnim, Selištima bilo je starijeg naselja; bratstva koja sad u njima žive, a tu su se nastanila negdje krajem 17. vijeka, pričaju međutim, da y selu nijesu nikoga zatekli. Pokazuju od starijeg naselja jednu crkvu na vrhu Ploče i groblje pored nje. To je kažu bilo španjsko. U blizini selišta su Bogmilovići, za koje Rovinski drži da su dobili ime po bogumilima, a oko crkve u Zagorku bilo je veliko groblje staro; pri zidanju crkve mnoge su od tih ploča upotrijebljene. Prema typskim defterima iz 1521. i 1523. g., Zagorak je kao mahala nahije Pješivci imao 26, odnosno 15 kuća. M. Bolica ne pominje Zagorak, za Dipre kaže da je on početkom 19. vijeka imao 25 domova i 57 vojnika.

Godine 1889. imao je 35 d. sa 323 stanovnika (164 m. M 159 ž.; pismenih 29 m.), a…1903. 27 d. i Selišta 33 d. Erdeljanović je u selu (uključujući Selišta) evidentirao 59 d., a. 1925. g. bilo ih je 69 sa 229 stanovnika. Do 1948. broj prvih smanjio se za 10, a drugih povećao za 28. Zatim je bilo: 1953 (52:261), 1961 (55:243) i 1971 (46 :.200). Od zadnjeg broja te godine je y selu od rođenja živjelo 179, a 21 se doselilo, i to 10 do 1945. a ostali poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (7:5), sa 2 (10:7), sa 3-5 (13:11), sa 5-8 (17:21) i sa 8 i više (8:2). Istovremeno je sasgav glavnih starosne-polnih grupa bio: prve 95:70 (ž. 33:27), druge 104 :88 (ž. 60:50) i treće 44 :42 (ž. 28 :22).

Struktura stanovništva.

Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 91:74 (ž. 73 : 55), sa četvorogodišnjom 71:58 (ž. 28 : 19), sa osmotodišnjom 18:32 (ž. 5 :14), sa srednjom 7:6 (ž. 0 2), sa višom 0:3 i kvalifikovani radnici 3:8 (ž. 0 : 1), a nepismonih je bilo 54 :49 (ž. 51 :45).4

Tada je struktura domaćinstava prema posjedu i izvoriia dohotka bila: bez zemlje (0:0), do 2 ha (26 :23), 2–5 (26:23) i sa 5–10 (3:0), odnosno poljoprivrednih 31 : 14, mješovitih 24 : 21 i nepoljoprivrednih 0 : 11.

U 1953. g. 86 aktivnih izdržavala je 172 lica; u poljoprivredi 58 :74, a sa ličnim primanjima bilo je 3. Taj odnos se u naredna dva popisa promijenio ovako: aktivnih je bilo 118 : 86, izdržavali: 111 : 93; y poljoprivredi 94:62 i 67:38, a sa ličnim prilanjtia 14 :21.

Tip sela.

Izuzimajući unekoliko Selišta do kojih se dolazi dosta okomitom stranom, ostali dijelovi naselja, naročito oni što su u ravnici, imaju relativno povoljan geografski položaj. Takvim ga čine dva nedaleka puta, obilje vode, župna klima i blizina Zete. Topografski činioci i  razmještaj posjeda, međutim, uticali sy na raspored pojedinih ili grupa kuća, tako da selo pripada .polurazbijenom tipu naselja. Dolaskom y selo (od mosta preko Zete) nailazi se na sljedeće naseljene lokalitete: Krvavci (3 kuće), Ograđe (3), Čolanovica (7), Ropotine (4), Solino guvno (2), Mramor (3), Zagorak (4), Selišta (3), Krivače (4), Ploče (7), Topole (13) i Han (bivši, na cesti, 1 kuća). Srednja udaljenost kuća od središta naselja je 200–250 m. Prizemnih kuća ima 43, a na izbi 10; sve su pokrivene tiglom; daščani plafon je y 35, a malterisani y 18 kuća. U periodu 1918–41. god. prepravke i dogradnjavršene su na 7, a poslije 1945. g. na 13 kuća. Godine 1971. popisano je 46 stanova sa 2.420 m2, od kojih su 8 iz prvog, 17 iz drugog, 12 iz trećeg i 9 iz četvrtog perioda; 3 su imala ognjište 1 zemljani pod, a 43 električno osvjetljene. Prema vrsti su: 22 dvosobna, 18 jednooobnih i garsonjere, 3 trosobna i 3 posebne sobe; od kojih se 3 koriste za ommor i za vrijeme sezonskih radova.

Rodovi.

U selu su juna 1973. g. živjeli:

-Vulanovići (4 d.),

-Lakićevići (8),

-Markovići (6),

-Đurovići (6),

–Radojičići (11),

–Đukići (3),

-Perkovići i Mitrovići (po 2) i:

-Milunovići, Perovići, Jankovići i Ilići (po 1 d.).

Poslije 1945. god. iselilo se 69 mještana (u Titograd, Nikšić, Danilovgrad, Beograd i mnoga druga mjesta). U periodu 1918–41. iselilo se 17. U Vojvodinu su kolonizirana samo 2 d. Ranije je na rad u Ameriku išlo 26 mještana. Dnevnih migranata je bilo 20. Sada u selu žive 63 lica starija od 55 godina i 21 penzioner.

Vode.

Selo ·se opskrbljuje izvorskom, bunarskom i bistijernskom vodom. Izvori su: Dobro polje (tu su 2 mlina sa 4 vitla y privatnom posjedu; rade već oko 100 god.), Dobrik i Jabukovac. Bunara ima 12, od kojih su 7 napravljeni u novije vrijeme; stariji su Useinovac, Plijevori i Gradina. Bistijerne su novijeg datuma, jedna je (velika 150 m3) poviše kuće y Rapotinama; iz nje se padom koristi voda y kućama, zajednički je izgrađena 1972. god., a druge dvije su privatne. Logično, selo je najprije koristio samo izvore a zatim, šireći se i udaljavajući se od njih, pravilo bunare i najzad u dijelu sela na krševigim stranama – bistijorne. Ipak, mogućnosti ovdašnjih voda (y prvom redu tekućica) nijesu dovoljno iskorišćene. U ravnom dijelu atara navodnjavanjem bi se mogli znatno uvećati prinosi, naročito kod povrća.

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Prvobitno jezgro naselja bilo je y istoimenom dijelu sela. Iz Zagorka su se prije, a naročito poslije zadnjeg rata preseljavali y druge dijelove atara, i to y današnje zaseoke – Mramor, Pločice, Krivače, Ograđe, Krvavce, Topole i Solino guvno. U zadnjih šest decenija u njih se iz Zagorka preselilo više od 20 domaćinstava, tako da su neka od njih ona i formirala. Do balkanskih ratova umjesto zaselaka bile su staje, koje su korišćene za stoku i rad na imanjima; y njih su preko ljeta silazili mještani iz Selišta i Zagorka. Najprije se tu nijesu htjeli naseljavati i zbog zdravstvenih razloga (malarija). Sada su međutim u Zagorku vidna mnoga kućišta koja su preseljenici ostavili. Primjetne su, naime, zidine 12 bivših kuća. No, Zagorak je bio i ostao zborište sela.

Poslije uvođenja električnog osvetljenja 1963. g. mještani su pribavili 9 električnih šporeta, 7 televizora, 13 frižidera, 18 radio-prijemnika i 7 gramofona. Samo ognjište sada koristi 2 d., ognjište i običan šporet 4, ognjište i elekgrigčni šporet 5, obični i električni šporeg 4, a ostali samo obični šporet. U zadnje tri decenije, osobito poslije odnosne godine, nastale su krupne promjene i y opremi kuća novim stvarima. Posebno su one vidne y renoviranim i novoizgrađenim kućama. U njima već preovlađuju elementi komfora gradskog tipa. U starijim kućama, pak, u znatnoj upotrebi su starije stvari, bilo one što su vezane za otnjšpte i upretnjak, ili one aa ostavu, sjedenje ili sitnije pokućstvo. Prvih je, normalno, više u kućama lociranim u ravnom dijelu atara nego u drugim, koje su razmještene na brdskim padinama. Do ovih prvih kuća može se doći kolskim putevima, a do drugih stazama i krčatšcšia. Time su pored ostalog uslovljene razlike kako y vanjskom tako i y unutrašnjem pogledu jednih i drugih kuća. Isti činioci unijeli su i ambijentalne razlike u njihovim lokacijama. Prve su sa većim i oblikovanim, uglavnom oorađenim dvorištima i prikladnije raspoređenim i većim pomoćnim objektima nego druge. Isti je slučaj i sa okućnicama i njihovom veličinom, blizinom i korišćenjem. Za selo je karakterističan relativno veliki broj štala (40), pored kojih su obično obori. Izgrađeni su vrlo umješno u suvomeđi, najčešće od, kako ovdje kažu, „sige“; u stvari od stvrdnutih, brečoidnih fluvijalnih naplavina, koje su tu, na dohvat ruke, sedimentirane. Od „dvobojnih“ kuća, njih 6 koristi donji „sprat“ za stoku, a 3 za magazin.

Budući da su se kuće, tačnije njihove grupe, „raštrkale“ po ravnici, locirajući se pored imovinskih potesa, to su imanja, bar njihove glavnine, nedaleko od kuća. Njihovi sastavni dijelovi obično su i okućnice. To su oranice i livade, mahom podjednako udaljene. Ima doduše i dionica koje su od ovog ili onog zaseoka više udaljene, ka Zeti ali, s obzirom na ravničarsku povezanost, i one su relativno blizu. I pored izvjesnih novih promjena, glavni dijelovi bratstveničkih potesa su ipak očuvani. Na drugoj strani, posjedi u planinskom području, prema Lastvi (čevskoj) su na velikoj udaljenosti. Oni su inače bez ziratne zemlje, pa se jedino koriste za ispašu; poslije 1945. gotovo ih niko ne koristi. Na njima su (Lupoglav) prije 1941. god. 34. d. imala svoje staje, a do danas se zadržalo 5. Dio domaćinstava ljeti je davao ovce na čuvanje u Drobnjacima i Uskocima, a preko zime stoka se sadržavala u selu. Sada samo 3–4 d. drže po koju desetinu ovaca; sve se više drže po 1–3 krave, a volova i tovarnih životinja je takođe malo.

IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.