Poreklo stanovništva sela Štitari, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Zahvataju prostor na kome se stiču granice Katunske, Riječke i Lješanske nahije. Razvili su se u relativno velikom ulegnuću okruženom krševitim stranama Stavora, Biocata, Ćete, Crnijelja, Sokolskih krša, Vodnika, Releze i Oraha. Morfološki gledano sastavni su dio gornjolješanske površi, na kojoj se razvio kompleks brojnih sela i njihovih zaselaka. Preko ovog „tromeđnog“ prostora vodili su stari putevi iz Zetske i dijelom Bjelopavlićke ravnice prema Cetinju i Kotoru i obrnuto. Značaj položaja štitarskog područja u prošlosti naročito potvrđuje, činjenica da je tu, na obroncima Stavora, nedaleko od sela Štitari i starog puta koji je preko Đinovića vodio ka Cetinju bio podignut Soko–grad, kao izrazito srednjovjekovno bedemasto utvrđenje. Podignut ovdje, u unutrašnjosti Stare Crne Gore, on je bio odbrana od upada osvajača, koliko onih što su nadirali preko lješanske, toliko i drugih koji su dolazili preko sjeveroistočnog dijela Riječke nahije. Smješteni po nižim dijelovima izrazite kraške zavape, Štitari su okruženi njenim širim obocom na kome su poređana naselja: Orasi, Ćepetići, Releza, Progonovići, Zagora, Đalci i Đinovići. Sva ona su bila upućena na stari štitarski put, koji je vodio od Cetinja preko Đinovića i dalje preko Progonovićkog prevoja ka lješanskoj nahiji, Komanima i Nješkopolju.
Takav središnji položaj Štitara u ovom dijelu Stare Crne Gore, zajedno sa ostalim prirodnim odlikama, dao im je obilježja relativno istaknutog i velikog naselja. Njihov atar, zahvatajući površinu od 1384 hektara, od susjednih naselja razgraničava linija, koja počev sa sjeverozapada vodi od Rađenove pećine ka jugo–istoku i preko Medove šume i Grabove kose izlazi na Kunovo prisoje (kod škole). Odatle produžava preko Novakova obera, Kunića, Crne glavice, Ždrijela, Resne i Crkvina do na Vodnik, odakle skreće na sjeverozapad i preko Dubokog dola i Soko–grada izlazi na Komačev laz, pa dalje prema sjeveru preko Oštre glavice, Pećine, Gušine rupe, te istočnom stranom Dabojevog vijenca i preko Jastrebove aluge izbija na Rađenovu pećinu. Dužinom (SZ–JI) od 7,2 i širinom (SI–JZ) od 1,9 km, atar zauzima prostor od 13,44 km? Selo je (kod crkve) na visini od 480 m. Štitari teritorijalno pripadaju lješanskoj nahiji; danas su y sastavu Mjesnog područja Đinovića, odnosno cetinjske opštine. Kolskim putem (dugim 2,5 km izgrađenim 1956. god.) povezani su sa pomenutim putem što vodi od Oraha preko Progonovića, te jednim krakom preko Buronja i Krusa, a drugim preko Krnjičke kamenice (na putu za Cetinje) za Titograd. Ovim putevima udaljeni su od Titograda 31 i od Cetinja 33 km.
Istorijat.
Štitari se prvi put pominju y Cetinjskom ljetopisu. U njemu se navodi da je Ivan Crnojević potvrdio „granice meždu Štitare i Tomiće“. Zatim se u kotorskim spomenicima pominju 1520. godine, tj. y vrijeme uprave Ivanovog sina Staniše (Skender-bega). Prema jednom popisu iz 1592. god. Štitari su zajedno sa Mikulićima imali 41 kuću a dvije decenije kasnije, prema Boličinom popisu, selo je imapo 15 d. i 30 vojnika. Početkom prošlog vijeka Somijer kaže da je y selu bilo 18 d. i 20 vojnika, a Dipre, takođe 18 d. i 40 vojnika.
Godine 1865. imali su 52 d., a 1879. 62, sa 341 stanovnikom (168 m. i 173 ž.); 1883. god. zajedno sa Orasima imali su 114 d. i 1903 (samo selo) 90 d. U selu je 1879. bilo 10 d. sa po 8—10 članova i 2 sa po 12.
Pripadalo je lješanskoj kapetaniji. Erdeljanović je y Štitarima popisao 76 kuća, a prema podacima iz 1925. godine selo je imalo 75 d. sa 426 stanovnika. Do narednog popisa 1948. broj domaćinstava se smanjio za 10, a stanovnika za 113. A zatim je bilo: 1953 (78 d. :347 stan.), 1961 (87:339) i 1971 (63:224). Promjene y sastavu domaćinstava prema broju članova y zadnjoj međupopisnoj dekadi bile su takve da ih je sa 1 članom bilo 15:11, sa 2 (16:19), sa 3–5 (32:20), sa 5–8 (18 :8) i sa 8 i više 6 : 5. U isto vrijeme je sastav glavnih starosno-polnih grupa bio sljedeći: prve 133 :78 (ž. 63 :36), druge 145 :92 (ž. 89:61) i treće 61:54 (ž. 33:27).
Struktura stanovništva.
Ujedno su prema obrazovnim obilježjima mještani bili: bez škole 152:91 (ž. 89:61), sa četvorogodišnjem 111:84 (ž. 98:36), sa osmogodišnjom 9 : 12 (ž. Z : 8), sa srednjom 3 :3 (ž. 1:0), sa višom školom 0 : 1 i kvalifikovanih radnika 0:3, a nepismenih je bilo 93:76 (ž.82 :58) lica.
S druge strane, promjene u strukturi domaćinstava prema posjedu i izvorima dohotka y istoj dekadi pokazuju sljedeći podaci: bez zemlje ih je bilo 8:0, sa posjedom do 2 ha 8 :44, sa 2—5 ha 64:17, sa 5—10 ha 5 :2 i sa 10 i više ha 2 :0, a prema dohotku — poljoprivrednih 72 :32, mješovitih 9 : 17 i nepoljoprivrednih 6 : 14.
U 1953. godini 126 aktivnih izdržavalo je 200 lica; u poljoprivredi 116 : 186, dok je sa ličnim primanjima bilo 21. Taj odnos se za dva naredna međupopisna perioda promijenio tako da je aktivnih bilo 110 :73, izdržavanih 216 : 122; u poljoprivredi 105:66 i 203 : 88, a sa ličnim primanjima 13:29.
Tip sela.
Kao naselje kraškog karaktera, Štitari su se od svog starog središta, koje i danas sa 22 kuće predstavlja glavninu sela, širili uokolo, zahvatajući pogodnije lokacije pored ili blizu ziratnih površina, pretvarajući se vremenom u selo razbijenog tipa. Pored svoje glavnine sa zbijenim kućama, smještene pomeđu glavica — Boljinac, Murovi krš, Malin krš i Stojanove glavice – selo sačinjava još 13 više–manje razbacanih naseljenih sublokacija. To su: Gornja sela (1 kuća), Kovačev do (1), Grabovi do (3), Ljeskov do (1), Kod Pločne (2), Miogost (3), Plitki do (3), Presjeka (1), Komačev laz (5), Velja lozina (5), Dubrave (3), Drum (3) i Vardišta (17 kuća). U selu ima 8 napuštenih kuća, tako da je y nastanjenim kućama popisan 61 stan sa 2376 m2 površine. Srednja udaljenost kuća od središta naselja je oko 0,4 km. Prizemnih kuća je 35, a na izbi 27; pod tiglenim krovom su 44, slamenim 9 i pločastim 9; daščani plafon imaju 44, malterisani 14 i bez njega su 4 kuće. Njihova starost (prema popisu stanova) je: iz prvog perioda su 32, iz drugog 8, iz trećeg 14 i iz četvrtog 6. Karakteristično je naglasiti da je 1971. god. bilo 59 stanova sa otvorenim ognjištem, a samo jedan je bio sa podom od zemlje; inače su svi bili bez električnog osvjetljenja. Od svih stanova samo je jedan bio dvosobni, dok su ostali jednosobni i garsonjere (30) i posebne sobe (30); svi su bili nastanjeni, osim jednog, koji se·koristio za odmor i rekreaciju.
Stanovništvo.
U selu su avgusta 1973. živjeli:
-Čelebići (35 d.),
-Vujovići (12),
-Perišići (6) i:
-Čičarevići (7).
Prema kazivanju starih mještana, odavde se iselilo oko 240 lica, od kojih u periodu 1920—41. Godine oko 60, a ostali poslije 1945. U prvom periodu 25 mještana preselilo se u Metohiju, 10 u Petrovo Selo kod Kladova, a ostali y Podgoricu, Cetinje i druga mjesta. Poslije 1945. u Vojvodini je kolonizovano 14 d. sa 90 članova; tamo ih je ostalo 6, a ostala domaćinstva su se vratila.
Najviše iseljenih živi y Titogradu, Cetinju, Nikšiću i Beogradu. Većina njih (naročito iz Titograda i Cetinja) povremeno dolazi u selo. Sada ovdje žive 62 lica koja su starija od 55 godina; od njih su 18 penzioneri. Dnevnih migranata ima 7. Ranije su na rad u Ameriku išla 22 lica. Ovi podaci dovoljno jasno ukazuju na populaciju patrijarhalnog tipa, te ujedno na teške uslove života zbog kojih se stanovništvo iseljavalo. Samo y periodu 1961—71. broj domaćinstava se smanjio za 24, a stanovnika za 115.
Vode.
Selo se vodom opskrbljuje iz 60 privatnih bistijerni, od kojih je 27 izgrađeno poslije 1945. godine. Ranije, dok ih je bilo manje, obično su bile y svojini bratstava, pojedinih njihovih ogranaka ili grupe kuća. Novopodignute su uglavnom manje kubature, a njihovi vlasnici, ukoliko na neki način nijesu regulisali pitanje udjela y zajedničkim bistijernama, zadržali su prava njihovog korišćenja. Stare vode koje su ovdje najranije korišćene bili su ublovi. Takvi cy: Grabovi, Miogost i Presječki ubao u istoimenim zaseocima, zatim Gostič u podnožju Kunovog prisoja, Crnijelj u Plitkom dolu – zajedničko vlasništvo Štitara i Mikulića i Mećeđa –– (na domaku Velje lazine), koji je, smatra se, iz doba Ivana Crnojevića, a kolektivna je svojina Štitara, Đinovića i Kosijera. Sem ovih Štitari imaju zajedničke vode na Stavoru. To su: Pribilovica, Jaštreb i Bijeljina. One su, osobito ranije, kada je stoke bilo mnogo više, bile vrlo značajne, jer ljeti, iako se smanjuju, ne presušuju.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Zbog relativno znatne udaljenosti. sela od Titograda i Cetinja, njegove razbijenosti, te udaljenosti nekih njegovih dijelova od puta, kao i zbog otežanih uslova za uvođenje električnog osvjetljenja, Štitari, za razliku, recimo, od sela Donje lješanske nahije, još nijesu zahvaćeni većim preobražajem stambenog i drugog standarda. Izvjestan izuzetak y tom pogledu su dijelovi sela koji su pored ili na bliskom domaku pomenutog puta. U njima se uglavnom na mjestu starih grade nove kuće, ili, što je još češće, prepravljaju, tako da se one tzv. „izjedna“ građene kuće pregrađuju na kuhinje i sobe. Novijim iseljavanjem uveliko je smanjen pritisak na stari stambeni fond, pa je time otvorena mogućnost za njegovo racionalnije korišćenje. Gradnja novih i prepravka starih kuća uglavnom je inicirana i bitno potpomognuta od iseljenih mještana iz najbližih pomenutih gradova. Oni dobrim dijelom, bilo za vrijeme vikenda ili godišnjeg odmora borave ovdje (i sa svojim porodicama), pomažući svojima y obradi imanja. Sve češći su oni koji ovcje dolaze svojim automobilima. Od ranije naglašene bratstveničke veze i dalje se y znatnoj mjeri održavaju. O praznicima iseljeni bratstvenici navraćaju i obilaze se; najvećom obavezom smatra se učešće na sahranama bratstvenika i prijatelja. U pojedinim dijelovima sela na okupu žive bratstveničke grupe (na primjer u Vardištima samo Čelebići), pa se u nevoljnim prilikama, posebno u smrtnim slučajevima, vodi računa o bratskom razumijevanju, pomaganju i prijemu i ispraćaju saučesnika y pokajanju. S druge strane i sami iseljenici se u najvećem broju slučajeva sahranjuju na starim predačkim grobljima, što sve pored ostalog utiče na održavanje veza sa starim domaćim ognjištem i na moralne obaveze prema njemu i njegovom, prema novim uslovima, preobraženom napretku. Ovakve savremene čežnje iseljenika za selima y kojima su rođeni i gdje su izvjesno vrijeme živjeli moguće je istaći kao opštu i karakterističnu pojavu za čitavu Staru Crnu Goru. One su glavni nosilac osavremenjavanja načina života, što se prvenstveno ogleda u readaptaciji kuća i korišćenju nbvih elemenata standarda. Dinamiku ovog procesa primarno Određuju dva činioca: Udaljenost određenog sela od grada, odnosno postojanje puta, i y ovom slučaju – prigradske saobraćajne veze i zastupljenost električnog osvjetljenja. U slučaju Štitara prvi faktor je aktiviran tek zadnjih godina, tako da je njegovo dejstvo već dalo izvjesne početne rezultate.
Tako je, na primjer, anketar ovdje zapisao da od 60 d. 41 koristi samo ognjište, a 19 ognjište i običan šporet, da pretežni dio njih koristi tranzistore i raspolaže pojedinim novijim dijelovima namještaja i drugog pokućstva. Zadržale su se, pak, i mnoge stare stvari (skrinje, kašuni, crepulje i sač, stare vrste stolica i sl.).
Na drugoj strani gotovo su neprimjetne promjene kod pomoćnih objekata, koji su po pravilu sastavni dijelovi dvorišta. Iako se praktično bez izuzetka nalaze (pored) u sastavu svake kuće, oni su, sem tu i tamo promijenjenih slamenih krovova, bezmalo ostali isti. Većinom su omanjih dimenzija i građeni u suvomeđi. Fond sitne stoke je jako smanjen, a krupnu drži gotovo svako domaćinstvo, a isto tako, svinje i živinu. Pčelarstvo je, međutim, veoma opalo.
Imovina mještana je, adekvatno razbijenosti sela, razbacana po kraškim „zaravnima“ i dolovima. Oko kuća su vinogradarske površine najčešće terasirane sa podzidama, te se one uglavnom smatraju okućnicama. Oranične površine, koje se inače u zadnje vrijeme naglo smanjuju, takođe su bliže kućama, dok su livade i pasišta više udaljeni. Zavisno od konfiguracije prostora najveći broj „raštrkanih“ parcela je ograđen suvomeđom. Nekadašnje pravo preče kupnje po bratstveničko-rodovskim pravilima svelo se sada na pitanje dobre volje licitatora; postepeno preteže ključ – ko da više. Istina, ovdje se to pitanje jače ne nameće, jer je y selu, srazmjerno broju domaćinstava, relativno malo bratstava. U prirodnom pogledu olakšavajuće je to što ovdašnje dubodoline i dolovi nijesu toliko izraziti kao u nekim dijelovima Katunske nahije, naročito u Cucama i Bjelicama, do kojih se zbog dubine i zabitosti teško dolazi. Ovdje su ti oblici „pliće“ zastupljeni, pa su stoga pristupačniji.
Središte, bolje reći zborište seoskog života y Štitarima, bilo je, kako rekosmo, y glavnini sela. Tu su kuće sa svojim starim temeljima dosta zbijene. Ima i većih „dvobojnih” sa povećim taracama ispoc kojih ljeti planduje stoka. Ondje je i bratstveničko, zvano Velje guvno (staro više od 100 godina, a obnovljeno 1951. g.), na kome su se održavali glavni skupovi Štitara. Središnja uloga ovog dijela sela potencirana je i u novije vrijeme, i to lokacijom prodavnice mješovite robe sa njenom bistijernom i motornim mlinom. Oba ova objekta su za čitav kraj od krupnog značaja.
Štitari su višestruko vezani za svoju planinu Stavor, koja ih razgraničava od Bjelica. Na njoj su ukomunjene ispaše i šume. Ispaša je korišćena tako što je od Blagovijesti (6. aprila) do Ilindana (2. avgusta) na nju stavljan zabran, radi kosidbe sijena. Podjela dionica za kosidbu vršena je o Petrovdanu (12. jul); one što nijesu pokošene do određenog roka (2. avgusta) korišćene su sa svim ostalim za zajedničku ispašu. Korišćenje šume, tačnije listosjeka, naplaćivano je seoskoj „vlasti“, a dobijeni novac namjenjivan je za puteve, vode, crkvu i kasnije školu. U sastav komunica ulazile su i stavorske pećine, koje su se koristile za plandišta.
Dobar dio štitarskih domaćinstava imao je na Stavoru svoje staje, koje su danas najvećim dijelom zapuštene. No, zbog relativno male ljetnje piće na stavorskim ispašama, štitarski stočari davali su (prije 1941. god. gotovo 50, a poslije 1945. oko 20 njih) sitnu stoku drugima na čuvanje, bilo na Lukavici, Komu ili Lovćenu. Stavorska pasišta, prema tome, poglavito služe za jesenje ispaše, tj. poslije povratka stoke od pomenutih planina.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)