Dokle traje kršah i pušakah
I đetićah junačkijeh srcah,
U slobodnoj srpskoj Gori Crnoj,
Što zavisi od jedinog Boga,
I od svoga duha viteškoga.
(završni stihovi pesme Boj na Martiniće)
Ove godine navršava se 170 godina od smrti Petra II Petrovića Njegoša (1813-1851), vladike, vladara i pesnika, čiji lik i delo je poslednjih godina predmetom brojnih (iskrivljenih) interpretacija – od optužbi da je pozivao na etničko čišćenje muslimana (zbog čega je čak inkriminisan na suđenjima Tribunala u Hagu) pa do tvrdnji se nikad nije smatrao pripadnikom srpskog naroda. Ne ulazeći u polemiku sa ovim navodima, a posluživši se jednim savremenim dostignućem, rešili da proverimo u kojoj meri je Njegoš u svojim delima pominjao Srbe i Srpstvo.
Za analizu su uzeta Cjelokupna djela Petra II Petrovića Njegoša, objavljena u Beogradu 1935. godine (izdavač Narodna kultura), a u redakciji dr Danila Vušovića. Knjiga je dostupna onlajn u digitalnoj biblioteci „Milutin Bojić“ s mogućnošću pretraživanja u tekstu po bilo kom pojmu. Zahvaljujući tome, bilo je lako pronaći gde se sve i koliko puta u Njegoševim delima pojavljuju izrazi Srbin, Srpstvo, srpski i slično. Rezultat je bio sledeći – navedeni izrazi sa prefiksom srb- ili srp- pronađeni su čak 197 puta! Pri tome, na više mesta Njegoš ovaj srpski prefiks jasno stavlja ispred samog imena Crne Gore, njenih nahija, plemena, rodova, vladara i vojvoda.
Evo nekih izvoda iz Njegoševih Cjelokupnih djela, a svakome ostavljamo na volju da se i sam upusti u pretragu u napred navedenoj digitalnoj biblioteci:
O SRPSKOJ CRNOJ GORI:
Na pogreb se njegov znatni
Narod srpske Gore Crne
Vaskoličak okupio
(Slobodijada, pjesma peta, 30-35, sahrana vladike Danila)
Ponosi se, Goro Crna,
Sveti hrame srpske slave!
Dok svobode tvoje gnjezdo
Izležuje sokolove
Kako Nikca od Rovinah
(Slobodijada, pjesma peta, 555-560)
Al` se bojak prekrvavi
Ne prekida čas ni trenuć,
Od dvadesti ijulija
Do avgusta petnajesti,
No jednako top mletački,
Top turački grmi svuda
Dnevi noći neprestano
Oko srpske Crne Gore;
(Slobodijada, pjesma osma, 730-735)
Zmaj Stambola bješe ljuti
Već ognjene varovnice
Puštavati ustavio
Put gnjijezda Srbah mala,
I delije Bosne nagle
Bjehu tanke srpske šarke
Umudrile, razabrale,
Da bijesni svakog goda
Ne juriše istr’jebiti
Dične Gore srpskopleme;
Al’ viteštvu sudba neba
Vječito je otsudila
Da bez posla viteškoga
Dan ni sahat ne dangubi.
(Slobodijada, pjesma deveta, 5-10)
Dok c’ odjednom pomoliše
I spram srpske Gore Crne
Skite, hitri galebovi,
Na Nevtunska sjajna polja,
Kojijema nepostojni
Eol bješe brza krila
Raširio, rastreptio,
Da se brže stanu s braćom
Jednorodnom Slavjanima
ćerat Gala pleme gordo.
(Slobodijada, pjesma deseta, 65-70)
Sanak snila dizdar-aginica,
Vjerna ljuba dizdar Jakup–age,
U Žabljaku gradu krajinkome:
će se gusti oblak podignuo,
Od krvave srpske Gore Crne;
I pokrio grada od Žabljaka,
Na grad kišu krvavu pustio;
(82. Pohara Žabljaka, 1835. god. 10. marta, 5)
Od valjatne srpskeGore Crne
(82. Pohara Žabljaka, 1835. god. 10. marta, 145)
O SRPSKOJ CRNOGORSKOJ VOJSCI:
A u nji` se pet vojvodah
Su pet hiljad srpske vojske,
Ka sivijeh pet orlovah,
Umutili, upuštili.
Svaki vitez neprestano
Turke bije, krv im lije
Što mu ruke mogu dospjet.
(Slobodijada, pjesma osma, 990-995)
Kada tursku crnogorska
Ugna vojska vojsku u Spuž,
Onda hrabri vojevode
Povratiše slavorodnu
Crnogorsko-srpsku vojsku
Put okola i tabora
Koji bješe turske vojske.
U okolnu mnogu slavnu
Nađe dobit vojska srpska:
Šatorove razapete
I hatove brzotrčne
U ćusteke sve popete.
(Slobodijada, pjesma osma, 1010-1015)
U rukama bojem zlatne
Srpske vojske nepobjedne
Od Crmnice plodonosne.
Tako, vojsko slavorodna,
Vaše braće jaka ruka,
Sa pomoću Nebodršca,
Slomi dvije sile gorde“.
(Slobodijada, pjesma osma, 1160)
Sablja britka i tri puške
U vladike Petra ruke;
U trenuće srpskisivi
Sokolovi i orlovi
Na hiljade turske glave
Njinom mišcom posjekoše,
Na dar voždu ponesoše.
(Slobodijada, pjesma deveta, 740)
Pred ostrotom plamna mača
I osjenkom gromorodnom
Od barjakah Rusa, Srba;
Cavtat drevni na jurišu
Sa krvljenjem osvojiše.
(Slobodijada, pjesma deseta, 185)
Francuz s jedne, Srbin s druge
Strane oganj živi usu.
(Slobodijada, pjesma deseta, 315)
A Francuz se opet malo
S upornoga polja bitke
Sa svom silom natrag vrati.
I tu njemu mišca srpska
Na ravnomu polju uze
Šest barjakah, šest topovah.
(Slobodijada, pjesma deseta, 455-465)
U to srpske puške zapucaše,
.Jakup-agu ljuto obraniše,
Slomiše mu nogu u koljeno.
(82. Pohara Žabljaka, 1835. god. 10. marta, 320)
O CRMNIČKOJ I RIJEČKOJ NAHIJI:
Otkuda će koja sila
Na Srbaljah pleme udrit.
Pa dva paše dvotuglije
Na nahije srpske dvije
Narediše da udare –
Na Crmničku i Riječku;
(Slobodijada, pjesma druga, 270)
Srpska Brda udariše:
Niz Pipere silu tursku
Salomiše, prizajmiše,
U selo joj pet stotinah
Vitezovah posjekoše.
(Slobodijada, pjesma šesta, 245)
Da udari Mehmed-paša
Na Crmnicu, srpsko krilo
(Slobodijada, pjesma osma, 685)
Od kad pamte i pričaju ljudi,
Crmnica je turačka krvnica,
Crmnica je srpska perjanica.“
(55. Kula Đurišića)
O PLEMENIMA:
No kako se turska sila
Johnu listom svakolika
I otide širom hitra,
Ka će srpska sva plemena
Opkoliti, zadušiti,
Da im cigli duh se ne bi
Kud sakrio i uteka.
(Slobodijada, pjesma osma, 705)
O MARTINIĆIMA:
Martinići srpski sokolići,
Svagda li se spravni nalazite,
Te careve paše ispravljate,
Sa pucima vašijeh šarakah,
Da se ne bi koji prevario,
I u dublje s vojskom udario, –
Vi ste krilo srpskojGori Crnoj.
(Udarac na Martiniće, 185-190)
Al’ diči se, selo Martinići,
Martinići, srpski sokolići!
***
Dokle traje kršah i pušakah
I đetićah junačkijeh srcah,
U slobodnoj srpskoj Gori Crnoj,
Što zavisi od jedinog Boga,
I od svoga duha viteškoga.
(Boj na Martiniće, godine 1832, 23. aprila, 110 i 125)
O VLADARIMA BALŠIĆIMA:
Na Balšiće, srpske kneževe
(Lažni car Šćepan mali“, treće djejstvije)
O LUMBARDIĆIMA IZ KOTORA:
Kako odoh iz slobodnih gorah,
Mišljah u njih Srpstvo ostaviti,
A međ tuđim uljesti narodom,
Kom običaj ni jezika ne znam:
Vjera druga, carstvo, misa druga;
Mišljah prezren, ka i krvnik, biti
Radi vjere — svijeta nesloge.
No ja sasvim drugojače nađem:
Bih dočekan u Kotoru krasno
U srpskojzi kući Lumbardića.
Tu tri dana ka u trenuđ prošli
Pravom čašću i veseljem srpskim;
(Srbin Srbima na časti zahvaljuje, 5-10)
O SMRTI SESTRIĆA PAVLA:
Đed ti stoji tužan osamdesetljetni,
Sijedijeh vlasah a pognute glave;
Oko njega krugom a podobno njemu
Vojevode srpske, gnjezdo sokolovah.
(45. Plač ili žalosni spomen na smrt mojega desetoljetnog sinovca Pavla Petrovića Njegoša, 65)
O SRBIMA KOJI SU PROMENILI VERU:
Mi smo Srbi narod najsrećniji:
Svaki Srbin koji se prevjeri,
Prosto vjeru što zagrli drugu,
No mu prosto ne bilo pred Bogom
Što ocrni obraz pred svijetom
Te se zvati Srbinom ne hoće.
Ovo ti je Srbe iskobilo,
Robovima tuđim učinilo.
(Lažni car Šćepan mali, 315-325)
IZVOR: Petar Petrović Njegoš, Cjelokupna djela, Narodna kultura, Beograd, 1935.
PRIREDIO: Jovica Krtinić ([email protected])
Komentari (0)