Poreklo stanovništva sela Brijege, opština Bar – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Jadranskom magistralom na 5. kilometru od Virpazara, odvaja se krak puta (dug 0,7 km) izgrađen 1937 /38, a asvaltiran 1971. godine, koji vodi y omanje, izgledno i staro selo Brijege. I imenom se njegovim kazuje da je položeno na stranama bregova niže kojih su uzdužna pitoma ulegnuća. Sa sjevera ga zatvara brdo Ostrik (422 m), ca sjeveroistoka potez udoline između Ostrika i Bjelasice koji ga razgraničava od sela Dupila, sa istoka i jugoistoka Bjelasica i prevoj Glibovi (ka magistrali Titograd—Petrovac), sa juga brežuljkasti nagibi zvani Balije, a sa jugozapada i zapada terasaste forme zvane Opeka – na potezu prema Donjim Brčelima.
Istorijat sela.
Tragovi naselja su vrlo stari. Pri Ostriku su ostaci ilirske gradine, a y susjednim Brčelima nađene su amfore. Brčeli su u srednjem vijeku bili značajno mjesto i y vezi sa njima se y povelji Ivana Crnojevića 1482. godine, u kojoj se navode granice posjeda manastira sv. Nikole na Vranjini, spominju i Brijege. U pomenutim defterima se ne pominje, a Bolica ga navodi sa 30 kuća i 70 vojnika. Iste podatke za selo navodi i Dipre, nazivajući ga Brijest, a Somijer kaže (početkom H1H vijeka) da ima 27 kuća.
Tip sela.
Kuće y selu su u jednom nizu, zbijene; od njih su 5 prizemne, 15 na izbi i 2 dvospratne; pokrivene su tiglom; 15 ih je sa daščanim, a 7 sa malterisanim plafonom. U međuratnom periodu prepravkom i dogradnjom na 4 kuće napravljene su 4 sobe i dvije kuhinje, a poslije 1945. godine na 5 kuća, 6 soba i 3 kuhinje. Kuće su 1971. popisane kao 17 stanova sa 970 m2, i to 4 izgrađena u prvom, 3 u drugom, 3 u trećem i 7 u četvrtom periocu; 8 je dvosobnih, 2 jednosobna i 1 trosobni. Električno osvjetljenje uvedeno je 1965. god., samo je 1 stan bez instalacija, a jedan se pak povremeno koristi za odmor.
Vode.
Brijege su, kao i sva ostala crmnička sela, u odnosu na mnoge druge krajeve Stare Crne Gore dobro snabdjevene vodom. Tu su dva izvora – Studenac, kao glavna voda za piće, i Laz niže sela, koji se sada uglavnom koristi za napajanje bostana i pojenje stoke. Podno Ostrika, kod kuća Mijovića je jedan, a na brijegu zvanom Vignjište (tu je ranije bio viganj, tj. kovačnica) drugi ubao. Bistijerni ima 9; privatne su i više se koriste za druge potrebe nego za piće.
Stanovništvo.
Ovdje žive:
-Markovići (7 d.),
-Mijovići (7) i:
-Ulićevići (3).
Povremeno dolazi 7 domova; 6 domova iz Podgorice i 1 iz Cetinja. Isto tako, i desetak njih koji su članovi ovdašnjih domaćinstava, ali su zaposleni y Titogradu, Baru, Cetinju i Budvi.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
U panorami sela prisutan je određeni poredak linija i čistota njegovih obrisa. Vanjskim izgledom kuće djelimično liče gradskim. Poniže kuća je uličica koja ih spaja izvjesnom intimom. Kolorit ambijenta upotpunjen je voćem, naročito lozom, narom, orahom i dr.
Selu pripada četvrti dio u planini Bjelasici; ostali dijelovi pripadaju Sotonićima, Orahovu, Dupilu i Bukoviku. Njen veći dio je privatno vlasništvo, koje se ranije djelimično obrađivalo. Postojali su i torovi, odnosno pojate, izgrađene u suvomeđi i pokrivene slamom. Sada su ih dvije i gotovo se ne koriste. U Bjelasici su postojale i bratstvenička i seoska komunica. U bratstveničkoj se mogla zajednički goreti krečana, koristiti drvo za ogrev i brati list za stoku. Za seosku komunicu postojala su zajednička prava čitavog sela, i to poput prava pojedinih bratstava u bratstveničkim komunicama. I jedne i druge su sada šumsko državno gazdinstvo. Na drugoj strani y Orahovskom polju imali su veoma plodne posjede sa kojih su najviše ubirali kukuruz i pasulj. Sada su oni u posjedu Agrokombinata „13. jul”, koji ih je kao prvu klasu zemlje otkupio 1960. godine.
U samom ataru, u jednoj vali pored kuća Markovića, kao kolektivna tvorevina radila je tiglana. Poznato je inače da je domaća crmnička tigla kanalica ili koritača bila na glasu tokom prošlog i početkom ovog vijeka. Tiglane su po grupnom dogovoru seljaka iz pojedinih sela bile organizovane u Crmničkom polju, gdje su zalihe gline dobrog kvaliteta omogućavale relativno veliku proizvodnju. Tigla se prodavala ne samo u svim nahijama Stare Crne Gore nego i y drugim krajevima, u primorju, Skadru, Podgorici.
Potkraj prošlog i početkom ovog vijeka mještani ovog kao i mnogih drugih sela Crmnice i Stare Crne Gore uopšte brali su ruj, sušili ga, mljeli i prodavali stranim kupcima na Rijeci Crnojevića, manje u Virpazaru i Petrovcu, Odakle je izvožen u Italiju i Austriju radi korišćenja u hemijskoj industriji. Sakupljali su takođe i ljekovito bilje radi prodaje u istim mjestima.
Mala, ali složna bratstva u selu su u mnogim pomenutim zajedničkim poslovima i običajima ispoljavala solidarnost! Ako je ovdje, na primjer, ma kojem mještaninu ostala ovca y planini, nije se htjelo večerati u selu dok se ovca ne nađe – pričaju stari mještani. Čuvanje stoke, gorenje krečana, rad u tiglanama, okopavanje i najčešće bogate berbe kukuruza u Orahovskom polju, pomoć u podizanju kuća, domaća radinost, slave i običaji bili su jaki činioci zajedništva.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)