O nekim neobičnim prezimenima kod Srba (4. deo)

10. novembar 2020.

komentara: 2

ZATARJE, DONJE POLIMLJE I STARI VLAH (4)

Zlatarsko jezero u praskozorje (iz privatne kolekcije autora)

RONČEVIĆ

Rončevići su u Zatarje došli iz Banjana oko 1720. godine. Prema porodičnom predanju, u Banjanima su bili dosta imućni. Zbog nasilja koje im je činio neki tamošnji aga, oni ga ubiju i pobegnu u Pivu, zatim na Durmitor, i konačno pređu Taru i nastane se na Đurđevića Tari. Zbog loših uslova za život, nisu se tu dugo zadržali, već se presele na Ograđenicu, gde i ostanu[1]. U 19. veku neki se nasele u Bobovo, a odatle i u Gradac, Višnjicu i Nange[2], Kovačeviće[3], Jabučno, Šula[4]. Posle 1912. godine, neki su se naselili i u Pljevlja[5], premda je bilo pojedinaca iz ovog roda koji su i u 19. veku živeli u varoši. 1974. godine Milan Rončević iz Ograđenice nastanio se u Drobnjaku, u Kovačkoj Dolini[6].

Od zatarskih Rončevića ima iseljenih ogranaka u Užicu i Podrinju. U selu Nerići kod Han Pijeska postoje Rončevići koji potiču od doseljenika iz Bobova, ne zna se tačno kada, verovatno polovinom 19. veka. Ove Rončeviće zovu još i Kurjevići. Od istog roda su i Rončevići u Janji kod Bijeljine, kao i Odovići na Sokolcu. Za razliku od Rončevića u Zatarju, koji slave Nikoljdan[7], ovi Rončevići slave Svetog Luku[8].

Prezime Rončević nalazimo u staroj župi Onogošt kao veoma staro. Pop Rončević se pominje kao savremenik Ivana Crnojevića[9]. Za njih se kaže da su živeli u tom kraju pre doseljenja Nikšića (druga polovina 14. veka), koji ih smatraju Lužanima[10], odnosno starijim slovenskim stanovništvom. Naseljavali su polje oko grada Onogošta, a za njihovo matično mesto smatraju se Popi, uz sam grad[11]. Pod pritiskom nikšićkih Turaka, iseljavali su se na razne strane, tako u Župu Nikšićku (u Jugoviće)[12], ali i na svoja letnja staništa u Rudinama, gde su se neki trajno nastanili. Od ovih Rončevića, iz Pilatovaca, neki su se preselili u Žanjevicu kod Gacka (Gatačka Površ)[13]. Ono što se kod njih ne podudara je što nikšići i župljanski Rončevići slave Svetog Luku[14], a gatački Đurđevdan[15]. Od gatačkih Rončevića su, po predanju i Rončevići u severnoj Dalmaciji, u Golubiću kod Knina, gde su došli u 18. veku. Ovi kninski Rončevići slave Svetog Vasilija Velikog[16].

Postoje mišljenja da je matica Rončevića u Pilatovcima i da su im srodni Komnenići, bilećki Radovanovići, zatim Savići, Beatovići, Grubačići, Kukići i još neki rodovi[17]. Oni bi mogli biti ostaci starog plemena Pilatovaca.

Priču dodatno usložnjavaju Rončevići u Konavlima. Za njih se smatra da su poreklom ispod Čemerna kod Gacka. Prema njihovom predanju, koje se poklapa sa nekim do sada iznetim, „bila su u Nikšiću tri brata, od kojih jedan ostane u mjestu, a druga dva pređu u okolinu Gacka, odakle se jedan naseli 1526. u Konavlima. Konavoski i nikšića Pončevići se posjećuju“[18]. Činjenica da se nikšići i konavoski Rončevići posećuju, a da su ovi iz Konavala ogranak gatačkih Rončevića potvrđuje priču o srodstvu nikšićkih i gatačkih Rončevića. Podatak iz popisa iz 1673/4. godine, gde je u Konavlima zabeležena kuća Boška Vukova Hrončevića biće važan za objašnjenje etimologije ovog prezimena. Već u sledećem popisu, 1706. godine, nalazimo prezime u obliku Rončević (Đuro Božov)[19]. Nešto drugačiju verziju predanja iznosi Studo, gde su se Rončevići u Gacko (Žanjevicu) „doselili iz Pilatovaca, u koje su još ranije došli iz Konavala“[20].

Konačno, postoje Rončevići i u Babićima (Crkvice) u Pivi, tu doseljeni iz sela Ozrinići kod Nikšića. Oni slave Malu Gospođu (Rođenje Presvete Bogorodice)[21].

Moglo bi se, isprva, zaključiti, naročito zog različitih slava, da svi ovi Rončevići nemaju veze jedni s drugima. Međutim, upadljivo je da imaju dodirnih tačaka u svojim predanjima, pa ih, osim retkog prezimena, povezuje i geografija, ali i svest o zajedničkom poreklu. Ako bismo prihvatili pretpostavku da se ovde zaista radi o jednom raseljenom starom rodu, njegovi istorijski pravci kretanja mogli bi biti ovakvi: najstarija davnina roda mogla bi biti u Pilatovcima, odakle se deo seli u Onogošku župu. Raseljavanjeide dalje ide iz Pilatovaca prema Gacku, a iz Gacka za Knin i Srbiju. Što se Konavala tiče, logičnije zvuči seoba iz Pilatovaca, nego iz Gacka. Rončevići u Rudinama verovatno zauzimaju i delove susedne oblasti kasnijeg plemena Banjana, s obzirom na predanje zatarskih Rončevića o poreklu iz Banjana. S obzirom na predanje pivljanskih Rončevića o doseljenju iz Ozrinića kod Nikšića, moguće je da je ovo pravac seobe: Nikšić (Ozrinići), privremen boravak u Banjanima (gde su verovatno imali svoja letnja staništa, kao i mnogi žitelji Nikšićkog Polja), zatim Piva, i odatle deo preko Tare.

Što se različitih slava ovih bratstava ili ogranaka jednog starog bratstva tiče, i za to se može naći objašnjenje. Pretpostavimo da je slava pilatovičkih Rončevića (Đurđevdan) izvorna slava ovog roda. Onaj deo koji se naselio u Onogoškoj župi, kasnije je prihvatio slavu jakog plemena Nikšića (Sveti Luka). Oni Rončevići koji su se iselili u Pivu dolaze iz sela Ozrinići kod Nikšića, koje su naselili rodovi iz ovog velikog plemena, po kojem i selo nosi ime. Mala Gospođa je jedna od tri glavne slave / prislužbe plemena Ozrinića (Aranđelovdan, Sveti Ilija, Mala Gospođa). Proslavljanje Male Gospođe kao krsne slave inače nije baš često, pa se nameće taj zaključak o vezi sa slavom plemena Ozrinića i okruženjem u kojem su Ozrinići najbrojnije stanovništvo. Zatarski Rončevići su, verovatno, deo iste ove grane, pa su iz nekog razloga u novoj sredini uzeli i novu slavu. Isto važi i za ogranke Rončevića kod Han Pijeska (ogranak zatarskih) i kod Knina (ogranak gatačkih Rončevića).

Naravno, zajedničko poreklo svih ovih Rončevića je samo pretpostavka koju bi genetika potvrdila ili opovrgla. Pominjući genetiku, postoji jedan rezultat[22] na osnovu kojeg bismo mogli zaključiti da ovo bratstvo pripada haplogrupi I2a, starijoj grani YP3120, takozvani „dinarik severni“, što ukazuje na slovensko poreklo roda.

Pomenuto je da ima Rončevića u Srbiji, nalazimo ih u Mačvi i Valjevu. Oni, najverovatnije potiču od gatačkih Rončevića. U selu Zasavica u Mačvi ima jedna kuća Rončevića popisana 1829. godine (Tefter poreskih glava knežine Mačvanske za 1829. godinu)[23]. U Valjevu je 1862. godine popisan abadžija Sava Rončević sa porodicom (Popis žitelja i njihove imovine u varoši Valjevu 1862. godine)[24]. Prezime Rončević postoji i u Daruvaru, gde su „jedni od srpskih žitelja parohije Daruvar. Njihova krsna slava je Sveti Nikola. Preci im se tu navode 1898. godine, u Šematizmu Pakračke eparhije“[25].

Prezime Rončević se sreće i kod rimokatolika u zapadnoj Hercegovini i južnoj Dalmaciji. Veliko bunjevačko bratstvo Rončevića pominje se 1605. godine u Senju i Lici[26].

Što se etimologije ovog prezimena tiče, valja istaći da Šafarik u svom radu o prošlosti Slovena[27] navodi slovensko pleme Hronaca, tako prozvano po reci Hroni u današnjoj Slovačkoj, uz koju su živeli. Pripadnik ovog plemena u jednini je Hronac, što je istovetno osnovi prezimena Hrončević (Hronac – Hrončev – Hrončević), za koje smo videli da je izvorni oblik današnjeg prezimena Rončević. Možda bismo otišli predaleko da izvedemo zaključak da su Rončevići potomci plemena Hronaca, no ne treba ni tu mogućnost sasvim odbaciti. Druga, prihvaćenija verzija je da se radi o izobličenom prezimenu Romčević, koje je nastalo od nadimka (možda i ličnog imena) Hromac, koje samo za sebe govori zašto je nastalo[28].

ŠUNJEVARIĆ

Rod sa ovim prezimenom je iz novovaroškog kraja, tačnije iz Burađe na Uvcu. Raniji oblik prezimena je – Šunjevara, da bi od sredine 19. veka, počeli da dodaju -ić. U tefterima iz 1835. i 1840. godine, u Burađi su svi upisani sa prezimenom Šunjevara[29].

U Burađu su se, prema predanju, doselili u prvoj polovini 18. veka[30], iz Gornje Morače[31]. Rajko Raosavljević za Krejoviće, koji su ogranak Šunjevara, navodi da potiču od Raosavljevića iz Gornje Morače. Najpre su se iselili u okolinu Pljevalja, a zatim prešli na Uvac[32].

Da su Šunjevare dugo u Burađi, govori i činjenica da je ovaj rod raširen i po drugim naseljima novovaroškog kraja, kao i drugde po Starom Vlahu i zlatiborskom kraju. Od njih su nastali i neki ogranci koji su kasnije dobili druga prezimena. Iz Burađe su se naselili i u Ojkovicu, Amziće, Radoinju, Negbinu[33], Družetiće i Vranešu[34]. U Burađi i Ojkovici su brojni i imaju zaseoke koji se zovu po njima. Ima ih i u Drenovi i Zlakusi[35]. Oni u Drenovi su došli u vreme Prvog srpskog ustanka iz Radoinje, gde su već nosili prezime Krejović[36]. Od Šunjevara potiču i rodovi novovaroškog kraja sa prezimenima Zarić, Ćorović, Mitrović, Vakir, Radovanović[37], Stojanović i Džavović (u Kućanima)[38].

Prezime Šunjevarić nalazimo i u Nedakusima kod Bijelog Polja. Za razliku od novovaroških Šunjevara, koji slave Đurđevdan, Šunjevarići u Nedakusima slave dve slave – Svetu Petku i Nikoljdan[39]. Za ove Šunjevariće se kaže da su starosedeoci u Polimlju[40]. Ne zna se da li su srodni, ali bilo bi neobično da nisu, s obzirom da se radi o veoma retkom prezimenu, pri čemu moramo imati u vidu i predanje o poreklu iz Morače, kao i privremeni boravak u pljevaljskom kraju. Veoma je moguće da se tokom te seobe jedan deo Šunjevara naselio u Nedakusima, dok su drugi otišli u novovaroški kraj.

Zanimljivo etimološko objašnjenje za prezime Šunjevara / Šunjevarić daje profesor Velimir Mihajlović u članku o ovom prezimenu[41]. Osnovu šunj- srećemo kod još nekih prezimena (Šunja, Šunjić), kao i u toponimiji – Šunja i Šunje u Hercegovina. Dok je nastavak -var od glagola variti, kuvati. Analizom jednog toponima na ostrvu Lopudu na Jadranu, Mihajlović dolazi do značenja reči – šunj(a), lokalizam za zmiju[42]. Tako da bi Šunjevare bio nadimak za one koji kuvaju zmije! Kuvanje zmija bila je pojava ritualnog, magijskog tipa, dakle, nisu ih kuvali radi prehrane (mada, u vremenima gladi, ni to nije bilo isključeno), već da bi se kusanjem ove zmijske čorbe dobila naročita vidarska svojstva (zmija je univerzalni simbol travarstva, vidarstva, farmacije).

Genetika je pokazala najverovatniju vezu Šunjevarića sa moračkim Raosavljevićima. Testiran[43] je Šunjevarić iz Zlakuse i utvrđeno je da je nosila haplogrupe J2b M205, za koju smo ranije rekli da je tipična za staro preslovensko pleme Kriča, koje je živelo u oblasti Zatarja, ali u prošlosti verovatno i na širem području – Durmitora, Morače i Kolašina.

Prema predanju, od kneza Dobroja (ili Dobrije) iz Dobrilovine u Tari potiče veći broj rodova, uključujući i Raosavljeviće. Knez Dobroje je iz Dobrilovine prešao u susedno Prošćenje, odakle su se rodovi od njega nastali iseljavali, većinom u Drobnjak i Zatarje. „Od kneza Dobroja potiču: Dedejići, Španji – Španjevići, Jelići, Zejaci, Đogovići, Mikići, Raosavljevići, Vukovići, Kalpačine, Krejovići, Krvavci, Ratkovići, Ristanovići, Topovići, Vukadinovići, Raonići, Pejovići, Ćorići, Blagojevići i Medi – Medojevići“[44]. Međutim, veza ovih bratstava je upitna. Naime, genetička testiranja su pokazala da neki od pobrojanih rodova nisu međusobno srodni. Tako je za Medojeviće (iz Prošćenja) i Vukoviće (iz Štitarice kod Mojkovca) utvrđeno da su nosioci haplogrupe J2b M205, za Krvavce (iz okoline Pljevalja) da su I2a PH908, a Španjevići R1a. Možda odgovor na ovu šarolikost genetike kod bratstva Dedejića daje Luburić, koji je zabeležio: „Ove porodice nisu došle zajedno u Drobnjak, nego su se doseljavali pojedinačno i to sve kao uskoci zbog borbe s Turcima“[45]. Jasno je da je u samom Prošćenju bilo pribraćivanja, a možda i „lažnog predstavljanja“ prilikom iseljenja u drugi kraj. Rezultati Medojevića i Vukovića bi najpre mogli biti pokazatelj genetike pravih Dedejića, dok su rodovi drugačije genetike pribraćeni tom jačem bratstvu. Osim toga, dosadašnji rezultati ukazuju da se haplogrupa J2b M205 u ovom području može povezati sa plemenom Kriča, što nameće zaključak da su pravi Dedejići zapravo starosedeoci mojkovačkog kraja, dok su rodovi drugačije genetike potomci došljaka koji su ušli u to veliko starinačko bratstvo. U svakom slučaju, rezultat utvrđen kod Šunjevarića ukazuje na njihovo srodstvo sa glavnim bratstvom heterogenih Dedejića, a najverovatnije i da ta veza dolazi preko bratstva Raosavljevića.

KUVELJIĆ

Matični kraj Kuveljića je Vraneška dolina, nekadašnja župa Ljuboviđa. Ima ih u naseljima Grab, Lekovina, Pavino Polje i Stožer. Odatle su se iseljavali po Donjem Polimlju, u Pljevlja, Ilino Brdo (gde se deo preziva Knežević[46]), i sela oko Prijepolja – Babine[47], Mileševu[48], Sedobro[49], Bjelobabe[50], i Nove Varoši – Bistricu[51], Trudovo[52]. Doseljenje Kuvelja u Babine smešta se u 1707. godinu[53]. Deo Kuveljića u Babinama uzeo je prezime Popović po svešteniku popu Josifu Kuveljiću[54]. Njihovo iseljavanje iz Vraneša počinje još krajem 18. veka[55], a iseljavanje za autonomnu Srbiju iz Vraneša počinje od 1822. godine, kada je vladika crnogorski Petar I Petrović dobio odobrenje od kneza Miloša za useljavanje Crnogoraca u Srbiju[56]. Deo Kuveljića se iz Vraneša naselio u Komaranu, oblasti kod Brodareva. Po Srbiji su se naselili u više mesta. Zanimljivo je da Kuveljići u Zeokama u Donjem Dragačevu imaju predanje da im ovo prezime dolazi od nadimka pretka, koga su zvali Kuvelja, a da im je ranije prezime bilo Igore (?). Oni su se tamo doselili odnekud „od Sjenice“, što ukazuje da su u pitanju polimski Kuvelje[57].

Raniji oblik prezimena bio je Kuvelja. Tokom jednog razdoblja korišćene su obe varijante, da bi u 20. veku sasvim preovladalo prezime Kuveljić. Tako, među priložnicima Manastira Mileševa nalazimo oba oblika: Kuvelja 1884, 1885. i 1894. godine, Kuveljić 1884. godine, a na nekoliko mesta 1878. godine upisane su obe varijate (Kuveljić i Kuvelja kao raniji oblik)[58].

Istaknuti pripadnik ovog roda je vojvoda pop-Jevto Popović – Kuvelja, jedan od vođa Babinske bune 1875. godine. Njegovi potomci su uzeli prezime Protić, po očevoj tituli protojereja – prote. Protin unuk je poznati oficir kraljevske vojske Josif Protić, koji je vojničku karijeru počeo još 1903. godine kao komita u Staroj Srbiji, gde je nosio zavereničko ime „Smail-aga“[59].

Prema najuvreženijem mišljenju, Kuveljići su starinom iz Kuča. Kuveljići-Kneževići na Ilinom Brdu imaju predanje da su iz Morače, pri čemu Morača može biti privremeno stanište na putu iz Kuča. Međutim, neki drugi genetički rezultati možda ukazuju da su Kuveljići starosedeoci u Polimlju, odnosno u području između Lima i Tare, s obzirom da nalazimo nekoliko rezultata bliskih Kuveljićevom kod rodova u ovoj oblasti, pri čemu ti rodovi nemaju predanja o nekom ranijem zavičaju. To su Lončari-Radovići, kao i tri međusobno genetski veoma bliska roda u prijepoljskom kraju – Opančine, Langure i Đurovići. O svima njima je pisano i ranije.

Lončari, kao i Kuveljići, slave Đurđevdan, dok preostala tri roda slave Nikoljdan. No, i pored različite slave, i nekih razlika u markerima između ovih rodova, haplotipovi ukazuju da ovi rodovi verovatno imaju zajedničko poreklo u ne tako dalekoj prošlosti.

Prezime Kuveljić, kao i u obliku Kuveljija, nalazimo u Savini kod Herceg-Novog u 17. i 18. veku[60]. U Zmijanju postoji brdo Kuvelj, kao i rod sa prezimenom Kuvalja kod Prijedora[61].

Velimir Mihajlović prezime izvodi od osnove kuvel- , od grčkog prideva kuveo, u ženskom obliku kuvela, sa značenjem „prezreo (za smokvu) koji je Vuk Karadžić zabeležio u Boki Kotorskoj i Dubrovniku, a dolazi od grčkog koufos y značenju lak, prazan.

Isti pridev postoji i u bugarskom jeziku u kome glasi kuf, kuh i znači takođe

prazan, ali i metaforično neozbiljan… Širenje van Primorja može se objasniti uticajem dubrovačkih trgovačkih karavana po Srbiji i Bosni“[62].

KIJANOVIĆ

Za Kijanoviće iz Kamene Gore predanje kaže da su starinom iz Pive ili Riđana, dok vreme doseljenja u Kamenu Goru pada u prvu polovinu 18. veka[63], a prema nekim drugim mišljenjima 70-ih godina 18. veka[64]. Bratstveno predanje kao najstarijeg pretka pamti Bogića, koji je iz Zbljeva u Zatarju došao u Plavca (današnje Kašice). Od petorice njegovih potomaka razvilo se veliko bratstvo, koje se kasnije naselilo u naseljima prijepoljskog i pljevaljskog kraja – Kamenoj Gori, Svojčevu, Otilovićima, Seljanima, Orašcu[65].

Iako na prvi pogled deluje da je prezime patronimskog oblika, izvedeno od ličnog imena Kijan, treba reći da je Kijanović noviji oblik prezimena ovog roda, nastao u 19. veku, dok je starije prezime Kijanovića bilo – Kijačine[66]. Ovaj stariji oblik možda ukazuje na Pivu kao raniju maticu ovog roda, s obzirom da u Pivi nalazimo istovetni toponim – „Kijačina, na osamku greda, litica, visoka oko 50 m; stena koja deli Nudo na dva dela“[67]. Kijačina je verovatno nadimak, augmentativ od stare reči kijak – toljaga, malj[68], a u srednjem veku i vrsta oružja – kijak ili kijača, neka vrsta topuza sa vrhom u obliku višeugaone prizme[69]. Osnova svih ovih reči, pa i imena Kijan, i prezimena Kijačina i Kijanović, je praslovenska reč kij (ruski kiй) – toljaga, batina, a od nje i istovetni antroponim[70] – lično ime Kij: po ruskom predanju, jednom od trojice braće koji su zasnovali slovensku kneževinu 482. godine ime je bilo Kij (po njemu je nazvana i prva ruska prestonica Kijev)[71].

Ovo ne tako često prezime nalazimo u 16. veku (1551) u popisu Srba useljenih u Žumberak, gde je u Ivanoj Soli upisan Novak Kijanović[72]. Isti koren imaju i prezimena Kijac, Kijak, Kijačić, Kijavac, Kijović, Kijuk[73], itd.

Tek u drugoj polovini 19. veka, nalazimo veći broj Kijanovića upisanih u spisak priložnika Manastira Mileševa[74]. Kao mesta odakle su ovi Kijanovići, pored Kamene Gore, navode se i Pljevlja, Otilovići, Dušmanići, Seljani i Svojčevo. U ovom pomeniku u većini slučajeva za Kijanoviće je upisana starija verzija prezimena, i to u obliku Kejačina, pa i Kajačina. Možemo videti i vreme kada Kijačine počinju da se pišu kao Kijanovići: 1873. godine, uz prezime Kijanović, stoji napomena da su u pitanju Kijačine („Kejačina“), a od 1884. godine počinje i samostalno da se koristi prezime Kijanović. Po svoj prilici su bratstvenici želeli da posrbe svoje prezime dodavanjem nastavka -ić, pa su na kraju sasvim izmenili izgled prezimena. Doduše, kao što je rečeno, u osnovi oba je stara slovenska reč kij.

Od Kijačina / Kijanovića su Budraci iz Zvijezda. Neđeljko Budrak tri puta je priložnik Mileševi u razdoblju 1873-1885. godine. Pažnju privlači napomena „Budrak Neđeljko, Junčevići, od Kijanovića“[75], iz kojeg je jasno da su Budraci ogranak Kijanovića.

Ne znaju odakle im ovakvo prezime. Istorijski pomen ovog prezimena nalazimo u osmanskom defteru za Prizrenski sandžak iz 1571. godine. Naime, u selu Koznik u nahiji Bihor[76] upisana je baština Radiča Tohora koju drži Heratak (Herak?) Budrak iz sela Br(o)dareva[77]. I Koznik (Kozice) i Brodarevo su veoma blizu Kamene Gore[78]. Ne može se iz ovoga zaključiti da su zvježdanski Budraci rod koji je postojao u 16. veku, s obzirom da je njihovo prezime sa kraja 19. veka, međutim nije isključeno da su savremeni Budraci tako prozvani po lokalitetu (na primer, po zemlji na koju su se naselili) čiji se naziv može vezati za neke ranije Budrake, od kojih je možda bio i pomenuti držalac baštine iz 16. veka. Neki Budraci iz Prijepolja u novije vreme su svoje prezime promenili u Budraković.

Genetika je potvrdila srodstvo Kijanovića i Budraka. Oba roda su haplogrupe I2a RN908[79]. Takođe, rezultati još nekih rodova iz Kamene Gore pokazuju bliskost sa Kijanovićima, što bi ukazalo da se radi o starim zatarskim bratstvima relativno bliskog porekla, iako im se predanja o daljem poreklu razlikuju. To su Cmiljanovići[80] čije doseljenje u oblast Kamene Gore takođe pada u prvu polovinu 18. veka, dok je njihovo predanje o doseljenju iz Kuča[81] upitno. Zabeleženo je i unekoliko drugačije predanje po kojem preci Cmiljanovića u Kamenu Goru dolaze iz Ozrinića[82], a postoji i mešovito predanjsko rešenje, gde su Cmiljanovići iz Ozrinića otišli u Kuče, pa odatle u Kamenu Goru[83] (ovo bi bio zaista neobičan pravac seobe). Zatim i Gluščevići[84], sa predanjem o doseljenju iz Šaranaca početkom 18. veka, a daljom starinom iz Tušine od drobnjačkih Cerovića[85]. Gluščeviće i Cmiljanoviće vezuje i ista slava – Đurđevdan, dok Kijanovići i Budraci slave Nikoljdan.

O nepouzdanosti i, u više slučajeva – netačnosti predanja o poreklu iz Kuča je već ranije pisano. Isto važi i za Drobnjak i Ceroviće, što u ovom primeru potvrđuje i genetika. Detalj iz glušačkog predanja o dolasku iz Šaranaca, dakle iz područja oko reke Tare, bi već mogao biti tačan. S obzirom na utvrđenu genetiku ovih rodova, koje nema ni kod Drobnjaka[86] ni kod Šaranaca[87], moglo bi se zaključiti da su ovi „Kamenogorci“ potomci nekog starog slovenskog roda iz Zatarja koji se odande sasvim iselio tokom prve polovine 18. veka i prešao u Donje Polimlje.

TOROMAN

O prezimenu Toroman lep članak napisao je Petar Rudić[88], te će u ovom članku biti izneti neki njegovi zaključci ukratko, kao i neki podaci o Toromanima iz Poblaća kod Pljevalja.

U navedenom radu, Rudić se bavi Toromanima sa Njeguša, koje su, kao starince tu zatekli Herakovići – Petrovići (crnogorska vladarska kuća) i Popovići. Iako Toromani za sebe tvrde da su ogranak Popovića, ovi im to spore i kažu da je njihov predak Herak kad se tu doselio, zatekao Toromane. Ovog prezimena na Njegušima više nema, jer su se Toromani vremenom počeli pisati kao Popovići, a kad su u Crnoj Gori uvedena obavezna prezimena (1907), oni su se upisali pod prezimenom Popović.

Rudić dalje navodi ono što je na Njegušima o Toromanima zabeležio Jovan Erdeljanović u svom kapitalnom radu „Stara Crna Gora“. Navodno prezime Toroman dolazi od zanimanja pretka tog roda, koji je „gradio torove“. Drugo, za Erdeljanovića pouzdano je kazivanje Petra Popovića (Toromana) sa Njeguša, koje govori kako je u drugoj polovini 19. veka bila „živa trgovina sa stokom između naših krajeva u negdašnjem sandžaku i Kotora (odnosno Italije). Na tom putu Njeguši su bili neka vrsta stanice. Jedan od naših predaka, kaže g. P. Popović, radio je s jednim od poznatijih trgovaca, koji se zvao Toroman (vrlo verovatno iz Polimlja). Trgovina, koja je tada od mojih zemljaka smatrana kao zanimanje niže vrste (slučaj sa zanatima, specijalno kovačkim), društvo sa “Turcima”, kako su oni zvali sve one koji dolaze sa turske teritorije, ma bili oni i Srbi, nije bilo simpatično. Pored toga, ime Toroman, koje je njima moglo izgledati smešno, pogrdno. Sve je to doprinelo da okolina (ljudi iz drugih bratstava) u izvesnoj ironiji prenese ime, što uostalom nije redak slučaj, s trgovca na tog člana porodice, a zatim na celu porodicu (bratstvo)[89]“.

Njeguški Toromani (trojica bratstvenika, perjanika) poznati su kao izvršioci verolomnog ubistva kneza Nikole Vasojevića, po naređenju vladike Petra II Petrovića, u Zagarču 1844. godine[90].

Zatarski Toromani su, uz Gole, najstariji stanovnici u Poblaću. „Za njih se priča da su obnovili crkvu u Poblaću – Ocrkavlje, na starim ruševinama, našavši čitav kazan dukata crkvenoga novca“[91]. Ima ih i u okolnim selima na sever od Pljevalja (danas u sastavu područja Opštine Priboj) – Plašće, Borak, zatim Dubrave i Stupovi (zaoseoci sela Kaluđerovići). Ovi Toromani nisu sasvim sigurni da imaju veze sa njeguškim Toromanima, ali ne isključuju mogućnost da potiču od njih. Imaju i istu krsnu slavu – Đurđevdan[92].

Od ovih Toromana ima iseljenih i u selima Bjelušine i Plema nešto zapadnije, danas u sastavu područja Opštine Rudo. U Plemi su dobili novo prezime Gavrilović, a jedan njihov ogranak još novije prezime Bandović[93]. Istog porekla najverovatnije su i Toromanovići u (Gornjoj) Gorevnici kod Čačka, sa ranijim oblikom prezimena – Toroman, kako su upisani 1823. godine u Tevteru čibučkom za Nahiju rudničku[94].

U selu Srđevac u Polimlju, na sever od Berana, postoji lokalitet (zemljište) sa nazivom Toromani[95]. S obzirom da se radi o selu pretežno naseljenom muslimanskim stanovništvom, teško je ovaj toponim dovesti u vezu sa pravoslavnim Toromanima iz Zatarja. Da je Toroman prezime turskog porekla, možda potvrđuje i postojanje više muslimanskih rodova sa ovim prezimenom. Tako, postoji veliki rod Toromanovića u Cazinu i okolnim naseljima, a postoji i selo po njima prozvano (Toromani)[96]. Od ranijih istorijskih zapisa ovog prezimena izdvajamo muslimanski rod Toromana u Kruševljanima kod Nevesinja, sredinom 18. veka, koji se kasnije odatle sasvim iselio[97], a u popisu sarajevskih zanatlija iz 1848. godine nalazimo timurdžiju Mehmed-agu Toromana i sarača Ibrahima Toromanovića[98]. Muslimana Toromana bilo je u Sarajevu i između svetskih ratova[99].

Istini za volju, ovo prezime, pored zatarskih Toromana, nose još neki srbski rodovi. Tako imamo veliki rod Toromanovića u Sredskoj kod Prizrena, u selu Stajkovce[100]. Toromana ima i u Trejaku u Vranjskoj kotlini, a potiču iz Turije kod Bujanovca. Rod pod tim prezimenom tu postoji od kraja 18. veka. Rodonačelniku je ovo bilo lično ime ili nadimak, da bi ga kasnije njegovi potomci poneli kao prezime. Ovaj rod se kasnije razgranao na više novih prezimena. U selu Bujkovac postoji rod sa nadimkom Toromanci, za koje se ne zna jesu li istog porekla[101]. Zatim, nalazimo Toromane u Porodinu kod Požarevca, koji su tu došli iz Banata[102].

Sa ovim prezimenom ima i Hrvata. Tako nalazimo, Toromane u okolini Pakraca i Toromanoviće u Osijeku[103].

No, u svakom slučaju, najverovatnije je da se radi o turcizmu. Narodno objašnjenje sa Njeguša, da je rodonačelnik tamošnjih toromana gradio torove, zvuči prilično nategnuto, u pokušaju da se objasni nejasno prezime. Teško je prihvatiti da se prezime izvedeno od zanimanja u srbskom jeziku gradi sa nastavkom -man, koji je, na našim prostorima, svojstven za turcizme. Postoje i mišljenja da je Toroman vlaško, predslovensko ime na području Balkana[104]. U Hercegovini postoji lokalizam „toromanka“ – za zatvor, apsanu[105]. Ali, prezime Toroman teško da je izvedeno od ovoga, pre će biti da je obrnuto. Po analogiji sa etnonimom i toponimom Torlak, koji ima istu osnovu tor-, a imajući u vidu i pomenuti lokalizam – toromanka, može se doći do određenijeg zaključka. Etimologiju toponima Torlak sam obradio u jednom od nastavaka „Toponimije Beograda“: „Torlak je turska leksema „neiskusan, neuk, nevešt mladić“; toponim Torlak, brdo kod Beograda; prezime Torlak (Škalj. 1966; Skok, Rj. pod tárlak). Uz oronim Torlak piše „brdo, pojate, krompirište, obložine“ (Dinić, I.). Jedno od značenja u objašnjenju je °pojate*; nije jasno da li je motiv imenovanja oronima tor, trlo ili antroponim, nadimak onoga kome je to zemljište pripadalo. Torlak, Torlaci su stanovnici Timočke doline čiji se govor razlikuje od govora toga područja“. „Torlak: Ovo staro naselje, nastalo je u Beogradskom polju. Naziv je turski i znači – vetrogonja[106].

Dakle, predlog tor- ukazuje na nekog vetropirastog, nestalnog, možda i problematičnog čoveka ili sl. U tom smislu, reč toromanka bi mogla biti kovanica za zatvor, u smislu mesto gde ljudi sa takvim karakterom (iliti, toromani) završavaju.

Što se daljeg porekla zatarskih Toromana tiče, do sada nismo imali ni jednog genetički testiranog pojedinca od ovog roda. Postoji rezultat Gavrilovića iz Čajniča, koji bi mogao biti od Gavrilovića iz Pleme. Njegov rezultat je J2b M205, koji je svojstven rodovima nastalim od zatarskih Kriča, što se u slučaju Toromana podudara sa činjenicom da su oni starosedeoci tog kraja. Međutim, nemamo pouzdanu potvrdu da se radi o toromanskim Gavrilovićima.

ROMANDIĆ

Romandići su starosedeoci Banje kod Priboja. U osmansko doba su najpre bili čifčije, a posle i vlasnici većeg dela Cikota, jednog od najplodnijih delova Banje[107]. Ima ih i u Draževićima i Bistrici kod Nove Varoši, Drenovi, Mileševi i Ivanju kod Prijepolja, a u novije vreme i u Čačku i Ivanjici. Slave Đurđevdan.

Upravo zbog činjenice da su jako dugo u Donjem Polimlju, o njima nema mnogo podataka, niti imaju kakvo predanje o nekoj daljoj starini. Prijepoljski Romandići čuvaju neko maglovito predanje da su tu došli iz bjelopoljskog kraja (Vrba? Rakita?)[108].

Isto prezime nalazimo znatno severnije, u Mačvi, u Ravnju i Zasavici, gde su stari rod. Navodno su prezime dobili po planini Romaniji odakle su se doselili[109].

Romandića, svakako drugačijeg porekla, danas ima u Gorskom Kotaru u Hrvatskoj, u naselju Klana[110], a bilo je i Romandića Dubrovčana, što se vidi iz dokumenata iz 18. veka[111].

Za ove dubrovačke Romandiće, tumačenje etimologije prezimena je da je u pitanju patronimik koji potiče od ličnog muškom imena Romanda (figlio di Romanda), koje je oblik izvornog imena Roman (po analogiji sa Ivan – Ivanda, Pilip – Pilipenda, i sl)[112]. Kod ovakve etimologije, prezime je akcentovano na prvom slogu. Međutim, s obzirom da se prezime polimskih Romandića u matičnom kraju izgovara sa dugim akcentom na poslednjem slogu, pre bi se moglo zaključiti da je izvedeno od reči (imena? toponima?) – Romandija (akcentovanje po analogiji sa imenima i od njih izvedenih prezimena – Milija – Milić, Andrija – Andrić, Poleksija – Poleksić, kod kojih je došlo do sažimanja sloga „ji“ – Milijić, Andrijić, Poleksijić). Otuda, možda slična reč – romandžati, koja se u nekim krajevima koristi za nekoga ko govori vlaški, latinski, ali i uopšte govori nerazumljivo i nerazgovetno[113], može dati drugačije tumačenje. U ovom slučaju, možda su kasnijim doseljenicima preci Romandića govorili nekim lokalnim, njima ne naročito bliskim narečjem, te su oni za njih „romandali“, pa su ih prozvali Romandama ili, pre, Romandijama. Nije isključeno ni da su starosedeoci ovog kraja, potomci Vlaha koji su krajem srednjeg veka naselili ovo područje, te da su govorili nekom mešavinom slovenskih i vlaških govora, tako reći – romandali.

Verovatno su isti rod i Ramandići iz Drenove, čije je prezime, po svemu sudeći, nastalo zbog pogrešnog upisa.

ZELENKAPA

Zelenkape su šire bratstvo koje se razgranalo na više rodova iz Velike Župe kod Prijepolja[114]: Novakovići, Malešići ili Milišići i Đolovići. Njihova prezimena su iz novije prošlosti, zasnovana u 19. veku. Slava svih rodova nastalih iz ovog bratstava je ne tako česta kod Srba – sveti car Konstantin i carica Jelena – Konstantinovdan.

Stariji rod Zelenkapa je iz Lopiža, sela jugoistočno od Zlatara, a na sever od Sjenice. Za Zelenkape postoje dva različita predanja. Prema jednom, oni su se u Lopiže doselili u 18. veku iz Crne Gore[115], a prema drugom iz Hercegovine[116]. S obzirom da je veliko područje severa današnje Crne Gore istorijski bilo deo Hercegovine, ova predanja ne moraju biti oprečna.

Nakon Karađorđevog pohoda na Sjenicu, 1809. godine, veliki deo pravoslavnog življa sjeničkog kraja se iselio sa srpskom vojskom na sever. Tako kasniji doseljenici u ovaj kraj zatiču samo jednu kuću Zelenkapa u Lopižama koja je tu preostala[117]. Zelenkape su se stalno iseljavali iz Lopiža i dalje tokom 19. veka, tako da 1912. godine tu ponovo postoji samo jedno njihovo domaćinstvo[118]. Da Zelenkapa ima u Donjem Polimlju već u vreme posle Drugog srpskog ustanka govori i podatak da se među prvim doseljenicima u novozasnovanu varoš Ivanjicu (1834) iz novovaroškog kraja, nalazi i jedan Zelenkapa. Njegov sin Vuk Zelenkapa bio je ugledni ivanjički trgovac (umro 1903. godine)[119].

Sredinom 19. veka Zelenkapa ima u nekim naseljima Velike Župe kod Prijepolja – u Ivanju, a od njih dalje u Miljevićima i Dušmanićima[120], a kasnije će se razroditi na uža prezimena, tako da su jedini koji su sačuvali izvorno prezime – Zelenkapići iz Lopiža. U spisku priložnika manastira Mileševa[121] u razdoblju 1864-1894. godine, već nalazimo njihova nova prezimena – Novaković i Mališić. Pomenik nam govori i da su Mališići najverovatnije ogranak Novakovića. Naime, kod dvojice priložnika Novakovića (Vukota 1873. i Savko 1885. godine) stoji napomena „potom Mališić“. Deo Mališića je kasnije u javnim knjigama, verovatno greškom, upisan kao Malešić, tako da im je to ostalo zvanično prezime. Sredinom 19. veka, zasnovano je još jedno prezime Zelenkapa u prijepoljskom kraju – Đolović (najraniji pomen prezimena je iz 1864. godine[122]).

Genetičkim testiranjima koja su sprovedena zahvaljujući trudu saradnika „Porekla“ Zorana Malešića, testirano je još nekoliko rodova u zapadnoj Srbiji, kojima je zajednička ne tako uobičajena krsna slava – Konstantinovdan, i za koje je postojala mogućnost da su ogranci Zelenkapa. To su Đapovići iz Radoševa (Arilje), Kostići iz Brestovca (Knić) i Topalovići iz Planinice (Mionica). Genetička testiranja su pokazala vrlo blisku vezu između svih ovih rodova, što dokazuje da su oni jedno bratstvo koje se razgranalo u poslednjih nešto više od dva stoleća, kao i da su nastali od Zelenkapa[123], verovatno od onih iseljavanih tokom 19. veka iz Lopiža[124]. U jednom od ovih rodova (Đapovići) postoji predanje o poreklu „od Bileće“[125].

Prema mestu koje su naseljavali sredinom 19. veka i koja naseljavaju ovi rodovi iz Velike Župe danas, a prateći udaljenost po markerima, moglo bi se zaključiti da su se njihovi preci doselili iz Lopiža u Ivanje negde početkom 19. veka. Pre sredine 19. veka deo odlazi u Dušmaniće gde nastaje bratstvo Đolovića, a ostali u Ivanju dobijaju prezime Novaković (u Divcima[126]). Od ovih Novakovića deo prelazi u Miljeviće (kasnije u Vinicku i Kovačevac) gde dobijaju prezime Mališić / Malešić. Haplotipovi ostalih iseljenika (Đapovići, Topalovići i Kostići) se od haplotipa Zelenkapića razlikuju na dva, odnosno tri markera, što verovatno ukazuje da oni nisu od prijepoljske grane Zelenkapa, već od iseljenika koji su se neposredno iselili iz Lopiža u druge krajeve.

Zašto Zelenkape (odnosno današnji Zelenkapići) iz Lopiža nose ovo prezime, ne znaju pouzdano, ali je etimologija jasna. Predak je verovatno nosio zelenu kapu, što baš i nije uobičajena boja za kapu u prošlosti našeg naroda, naročito u oblastima gde su se uvek nosile crne ili mrke šubare, beli ćulafi ili crvene i crveno-crne dinarske kape, pa je po tome prozvan i on i njegovo potomstvo.

GOBELJIĆ

Gobeljići su stari rod iz okoline Sjenice. Slave Lazarevu Subotu. Kako ćemo kasnije videti, oni nisu jedini rod a ovim prezimenom. U Šušure, selo na zapad od Sjenice, doselili su se u 17. veku iz okoline Gacka[127]. Kasnije su prešli i u sela na istok od Sjenice, Čipalje i Bagačiće, a u 19. veku i u samu sjeničku varoš. Svakako je ovo preseljenje bilo davno, s obzirom da ih u Čipaljima ostali rodovi smatraju starosedeocima[128]. U novije doba većina se iselila u gradske sredine – Sjenicu, Kraljevo, Čačak i Gornji Milanovac.

S obzirom na geografsku blizinu i tradicionalne pravce seoba, najverovatnije od sjeničkih Gobeljića potiču Gobeljići iz Smiljevca ispod Golije, na sredini puta između Sjenice i Ivanjice. Oni imaju predanje da su se u Smiljevac doselili „iz Crne Gore“[129]. Od ovih Gobeljića potiču Anđelkovići u Trnavi kod Čačka. Prema predanju, „trojica braće Gobeljića su jednoga dana sekli drva u šumi i tada je jedan od njih poginuo. Zvao se Anđelko. Njegova braća su promenila svoje dotadašnje prezime u Anđelković, u znak sećanja na prerano izgubljenog brata“[130]. Postoji rod Gobeljića u selu Kusovac u Gruži, za koje ne možemo pretpostaviti da li imaju veze sa sjeničkim Gobeljićima. Sasvim poseban rod su Gobeljići u Velikom Selu kod Beograda. Ranije su se prezivali Petrović i poreklom su sa Kosova, iz okoline Vučitrna (Gornja Sudimlja). Odatle su im preci najpre prešli u Mutnicu kod Paraćina, a oko 1825. rodine dolaze u Veliko Selo[131]. Ovi Gobeljići slave Nikoljdan. Na Rudniku nalazimo Gobeljaš kao porodični nadimak.

Gobeljića ima i rimokatolika, u Petrićevcu kod Banja Luke (ranije su upisivani kao – Gobelja), kao i muslimana u selu Gobelje kod Vlasenice. Vrlo je moguće da je i sjeničkim Gobeljićima raniji oblik prezimena bio Gobelja.

Konačno, od iste osnove možemo navesti i prezime albanskog roda Gobeljar u selu Brasaljce u novobrdskoj Krivoj Reci. Potiču od fisa Krasnići, a prezime su dobili u Brasaljcima[132].

Čest je i toponim Gobelja. Najpoznatiji je, svakako, drugi po visini vrh Kopaonika. Zatim imamo kupasti breg Gobelja na ulazu u Brus sa leve strane Rasine[133] (na kojem se nalaze se ostaci srednjevekovnog utvrđenja, po kojem narod ovo brdo naziva i Gradište[134]), brdo Gobelja kod Višegrada, kao i selo (danas zaselak sela Vrh) kod Studenice (u različitim dokumentima, ovo selo je zapisivano kao Gobelj ili Gobelja), i konačno lokalitet Gobeljinac u Sirinićkoj župi.

Reč gobelja je zastupljena gotovo na celom srbskom jezičkom području. Nalazimo je u etnografskoj građi o Kosovu, Metohiji, Kosovskom Pomoravlju, Raškoj, Pešteru, Ibru, Starom Vlahu, Polimlju, Hercegovini, svim krajevima Bosne, Lici, Dalmaciji, Bukovici, Baniji… Najuprošćenije rečeno, gobelja je deo kolskog točka. Gobelja je otesan komad drveta koji se savija, obično na četvrtinu kruga. Kad se sastave i učvrste četiri gobelje dobija se pun krug, odnosno osnova točka[135]. U nekim krajevima točkovi imaju samo tri gobelje, a negde nalazimo da se točkovi prave i iz 12 delova – gobelja. Ponegde se za gobelju kaže i gobela i gombela, a u južnoj Bosni – gobile (sa kratkim redukovanim i)[136]. Za gobelje postoji i stara narodna slikovita izreka: „U životu – jedna gobelja iz blata, druga u blato“.

Petar Skok[137] etimologiju reči gobelja izvodi iz keltske („galske“) osnove cambita, cambella. U prilog ovome navodi i reči za kola carrus, carruca, koje su takođe keltske etimologije. Prelazni oblici ka gobelji bili bi u albanskom (gavell) i istroromanskom (gaveja). Velimir Mihajlović[138], međutim, navodi zaključak Miloša Škarića koji „dokumentovano tvrdi da je ova naprava (gobelja, nap.aut), izrazito krivog oblika, postala od italijanskog apelativa Gobba (lat. Gibbus – savijen, kriv) koji je poslužio kao osnova za pridev gobast, gobeljast – kriv“. Nadalje, Mihajlović opominje na oprez za zaključak da je gobelja tuđica, s obzirom na prisustvo osnove gob- i u ruskom i poljskom onomastikonu. Zaista, s obzirom na rasprostranjenost reči gobelja na našem jezičkom području, sve i ukoliko reč ima keltsko poreklo, ona je morala jako rano ući u govor Srba, verovatno posredstvom zatečenog romanofonskog stanovništva, prilikom slovenskog naseljavanja Ilirika.

Dakle, prezime Gobelja / Gobeljić moglo je nastati od nadimka koji je nosio predak, a koji je bio savijen, kriv kao gobelja. U Jablanici postoji lokalizam gobeljati – ići teškim korakom, teturati se[139], što može podsećati na teško kretanje zaprežnih kola i neravnomeran hod njihovih točkova (gobelja), a što bi takođe moglo biti osnova za nečiji nadimak. Konačno, ovo prezime je moglo nastati i po zanimanju – onaj koji izrađuje gobelje. Ovoj verziji najbliže stoji pomenuti porodični nadimak na Rudniku – Gobeljaš, kao i albanski rod sa severa Kosova – Gobeljar.

Međutim, ako bismo prihvatili da je neko prozvan Gobeljom zbog svoje povijenosti ili načina hodanja, ostaje otvoreno pitanje po čemu su nazive dobili svi pobrojani toponimi, a najčešće se radi o planinskim vrhovima, brdima ili brdskim lokalitetima. Ako razmotrimo na kojim mestima se nalaze ta današnja uzvišenja a na kojima su se nalazila npr. u srednjem veku, ove Gobelje su možda mogle dobiti naziv od srednjelatinskog gabella – carina[140]. Na taj način je i nekadašnji slovenski trg Drijeva poneo naziv Gabela (gradić na Neretvi u Hercegovini)[141]. Ako uzmemo ovu pretpostavku za mogućnu, nije isključeno ni da su neki od pomenuti rodova Gobelja prezime dobili po toponimu Gobelja, ukoliko su živeli u njegovoj blizini.

VILOAN

Jedno neobično prezime koje danas više ne postoji, a nalazimo ga 1884. godine u mileševskom Pomeniku. Naime, upisani su Ilija i Akin[142] iz Miševića sa prezimenom Viloan. Odgonetku o kojem rodu se radi daje upis da oni „pripadaju Bojovićima“[143]. U Miševićima živi veliko i brojno bratstvo Bojovića, tu doseljenih iz Vasojevića, iz Bojovića kod Andrijevice[144]. Od ovih Bojovića je vojvoda Petar Bojović, rođen upravo u Miševićima, kao i vladika žički između svetskih ratova – Jevrem.

Šta znači upis Viloan u Pomeniku, nisam uspeo utvrditi, ali je, očito, u to vreme korišćen kao prezime dela Bojovića. Blizina sela Vilovi bi mogla ukazati da ovo neobično prezime možda dolazi od tog toponima: Vilovi – Vilovan – Viloan. Međutim, ovde bismo imali jedan neuobičajen prezimenski nastavak -an, za prezimena koja su izvedena od toponima. Svakako da bi od toponima Vilovi najpre bilo izvedeno prezime Vilovac.

– NASTAVIĆE SE –

Flag Counter


 

[1] Mileta Vojinović, Pljevaljski kraj – prošlost i poreklo stanovništva, Pljevlja 1997, str, 177, 178.

[2] Bidoje Despotović, Naša sela, Informativni centar Pljevlja, 2003, str. 167, 182, 207, 209.

[3] Slobodan Mišović, Stanovništvo pljevaljskog kraja, Zavičajni muzej u Pljevljima, Pljevlja, 2013, str. 289.

[4] Joknić, Stanovništvo u pljevaljskom kraju, “Proleter” AD Bečej, Pljevlja, 2006, str. 120.

[5] Vojinović, 248

[6] Stojan Karadžić, Vuk Šibalić, Drobnjak – porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, Stručna knjiga, Beograd,:1997, str. 738.

[7] Tanasije Pejatović, Srednje Polimlje i Potarje, Pljevlja, izdanje iz 1986, str. 123.

[8] Jovo Krsmanović. Savo Sokanović, Mirko Kosorić, Han Pijesak, prostor-vrijeme-ljudi, Han Pijesak, 2011, str. 441, 442.

[9] Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, izdanje „Slovo ljubve“, Beograd, 1978, str. 665.

[10] Milan Peković, Nikšićka Župa, Beograd, 1974, str. 80.

[11] Bogumil Hrabak, Nikšić do početka XIX veka, Beograd 1997, str. 166.

[12] Peković, isto.

[13] Jevto Dedijer, Obren Đurić-Kozić, Milenko Filipović, Ljubo Mićević, Hercegovina, antropogeografske studije, „DOB“, Gacko, 2010, str. 229.

[14] Peković, isto.

[15] Hercegovina, 229.

[16] Sava Nakićenović, Kninska Krajina, Naselja i porijeklo stanovništva, Priređeno prema drugom izdanju Srpskog kulturnog društva „3ora“, Knin – Beograd, 1999, str. 43.

[17] Kosto Perućica, Oputna Rudina, Beograd, 1989, str. 141.

[18] Jovan Vukmanović, Konavli, SANU, Posebna izdanja knj. DXXVII, Odeljenje društvenih nauka knj. 85, Beograd, 1980, str. 434.

[19] Isto.

[20] Novak Mandić Studo, Zemlja zvana Gacko 2, Gacko, 1995, str. 750.

[21] Svetozar Tomić, Piva i Pivljani, “Srpski etnografski zbornik“, knj. LIX, „Naselja i poreklo stanovništva“ knj. 31, Beograd, 1949, str, 502.

[22] Rezultat je deo poduhvata testiranja većeg broja rodova čiji će rezultati biti sastavni deo knjige koja je u pripremi, tako da se još uvek ne može javno iznositi.

[23] Milivoje Vasiljević, Mačva, Narodna biblioteka Šabac, Bogatić, 1996, str. 244.

[24] Branko Peruničić, Grad Valjevo i njegovo upravno područje 1815-1915, Istorijski arhiv Valjevo, 1973.

[25] Aleksandar Bačko, Predrag Gojković, Srpske porodice pakračkog i daruvarskog kraja, Zbornik za srpsku etnografiju i istoriju knjiga 9, Beograd, 2017.

[26] Stjepan Pavičić, Seobe i naselja u Lici, JAZU, Zbornik za narodni zivot i običaje Južnih Slavena knjiga 41, Antropogeografska istraživanja III, Zagreb, 1962, str. 240.

[27] Pavel Jozef Šafarik, O poreklu Slovena, 1823, izdanje Arhiv Vojvodine Novi Sad – Slovenski institut Novi Sad, posebna izdanja knjiga 7, Novi Sad, 1998, str. 114.

[28] Pandan prezimenu Romčević je prezime Topalović, od turcizma topal – hrom, sakat u nogu (Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika 3, JAZU, Zagreb, 1973, str. 481).

[29] Tefter poreskih glava kapetanije Rujno užičke nahije iz 1835. godine; Tefter poreskih glava okruga užičkog, srez Rujanski iz 1840. godine (Danilo Stanojević, Stanovništvo Zlatibora u XVIII i prvoj polovini XIX veka, Narodni Muzej Užice, 2013, str. 234, 317, 318).

[30] Stanojević, str.51.

[31] Isto, 38.

[32] Isto 51.

[33] Isto, 50, 51.

[34] Pero Pećinar, Seobe kroz Užički okrug u 19. veku (od Babinske bune zaključno sa 1900. godinom) knjiga 2, Užice, 2012, str. 117.

[35] Isto, 38.

[36] Isto, 45, 51.

[37] Isto, 51.

[38] Pero Pećinar, Seobe kroz Užički okrug u 19. veku (od 1800. do Babinske bune) prva knjiga, Užice, 2012.

[39] Jovo Medojević, Pravoslavno stanovništvo Bijelog Polja i njihove krsne slave, Bijelo Polje, 1994, str. 40, 53.

[40] Milovan Jevrić, Stanovništvo Nedakusa prigradskog naselja Bijelog Polja, Glasnik Srpskog geografskog društva 67, Beograd 1987, STR. 26; Poreklo stanovništva sela Nedakusi, opština Bijelo Polje Crna Gora. Prema knjizi Milisava V. Lutovca „Bihor i Korita“, izdanje Beograd 1967. godine. Priredio saradnik Porekla Milodan. https://www.poreklo.rs/2019/07/08/poreklo-prezimena-naselje-nedakusi-bijelo-polje/

[41] Velimir Mihajlović, Prezime Šunjevarić, Onomastica Jugoslavica Vol. 8, Glasilo Međuakademijskog odbora za onomastiku SFRJ pri Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1979, str. 121-124.

[42] Videti detaljnije u navedenom radu Velimira Mihalovića.

[43] Rezultat sa 23andMe.

[44] Savo Mikić, Sirovac i Bare, uskočka sela u Crnoj Gori, Grafo Crna Gora, Podgorica, 2011, str. 460.

[45] Andrija Luburić, Drobnjaci, pleme u Hercegovini, Beograd, 1930, str. 212.

[46] Vojinović.

[47] Grupa autora, Novovaroški kraj kroz istoriju (od neolita do 1941), Nova Varoš, 1991, str.

[48] Zoran Malešić, Pisanija Manastira Mileševe 1863-1897, Prijepolje, 2016.

[49] Isto.

[50] Ljutomir Rvović, Aljinovići, Kulturno–prosvetna zajednica Srbije, Biblioteka Hronika sela, Beograd, 2004.

[51] Diko Pejatović, Bistrica kroz vreme, Kulturno prosvetna zajednica Srbije, Nova Varoš, 2004, str. 270.

[52] Novovaroški kraj kroz istoriju, 291.

[53] Milorad Radojčić, Prota Jevta F. Popović Kuvelja (1823-1912) – vođa Babinske razure, Istorijski arhiv Valjevo, Glasnik 46, Valjevo, 2012, str.7.

[54]www.vranes.eu

[55] Zoran Malešić, Pravoslavna bratstva koja žive u Prijepolju, rukopis, str, 31.

[56]www.vranes.eu.

[57] Radojko Nikolić, Koreni i vreže, LIO, Gornji Milanovac, 2002, str. 171.

[58] Zoran Malešić, Pisanija Manastira Mileševe 1863-1897, Prijepolje, 2016..

[59] Milorad Radojčić, Besmrtni ratnici Valjevskog kraja u ratovima 1912 – 1918. (Vitezovi Karađorđeve zvezde), Međuopštinski istorijski arhiv Valjevo, 2014, str. 329.

[60] Akim i Vukota Miljanići, Prezimena u Crnoj Gori, Beogradska knjiga, Beograd, 2007, str. 237.

[61] Vladimir Skarić, Porijeklo pravoslavnoga naroda u sjeverozapadnoj Bosni, Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1919, str. 254.

[62] Velimir Mihajlović, Srpski prezimenik, Aurora, Novi Sad, 2002, str, 639.

[63] Petar Mrkonjić, Srednje Polimlje i Potarje u novopazarskom sandžaku, Srpski etnografski zbornik, knjiga IV, Naselja srpskih zemalja, knjiga I, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1902, str. 325.

[64] Jovo Kijanović, Kamena Gora u prošlosti, danas i sutra, Simpozijum „Seoski dani Sretena Vukosavljevića IV“, Prijepolje, 1976, internet izdanje.

[65] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 28.

[66] Joknić, 22.

[67] Radojka Cicmil-Remetić, Toponimija Pivske planine, SANU, Biblioteka onomatoloških priloga, Knjiga 1, Beograd 2010, str. 213.

[68] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika 2, JAZU, Zagreb, 1972, str. 78.

[69] Sima Ćirković, Rade Mihaljević, Leksikon srpskog srednjeg veka, Beograd, 1999, str. 475.

[70] Mihajlović.

[71] Vikipedija.

[72] Dragan Vukšić, Žumberački uskoci – unijaćenje i odnarodjivanje, Srpsko narodno vijeće, Zagreb, 2015, str. 116.

[73] Mihajlović, 533.

[74] Malešić, Pisanija…

[75] Isto.

[76] Danas selo Kozice sa ostacima srednjevekovnog grada Koznika, severozapadno od Brodareva.

[77] Tatjana Katić, Opširni popis Prizrenskog sandžaka iz 1571. godine, Istorijski institut, posebna izdanja, knjiga 58, Beograd, 2010, str. 462.

[78] Prezime Budraković nalazimo sredinom 17. veka u Dalmaciji, u dokumentu iz 1668. gde se spominje sinjski hajduk Božo Budraković (Stjepan Banović, Dva priloga poznavanju historijskih lica naše narodne epike, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena 1953, Zagreb, 1953, str. 208).

[79] Ivica Todorović i drugi, Etnologija i genetika, Etnografski institut SANU – Društvo srpskih rodoslovaca Poreklo, Beograd, 2015.

[80] Isto.

[81] Pejatović, 129.

[82] Kijanović.

[83] Malešić, Pravoslavna bratstva…., 66.

[84] Todorović, 178.

[85] Žarko Leković, Drobnjak od 1850. do 1918. godine, Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori, Odjeljenje za istoriju, Posebna izdanja, Knjiga 2, Nikšić, 2011, str. 551.

[86] Ranije je pominjano da stožer Drobnjačkog plemena čine bratstva sa haplogrupom I1 P109.

[87] Svi do sada testirani šaranski rodovi su nosioci haplogrupe E V13.

[88] Petar Rudić, Nešto o prezimenu Toroman, Istorijski institut Crne Gore, Istorijski zapisi 3–4/1999, Podgorica, 1999, str. 179-182.

[89] Erdeljanović, 435.

[90] Ilija Petrović, Crnogorska pohara Kuča, Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća Crne Gore, Biblioteka Dokumenta, Podgorica, 2011.

[91] Pejatović, 127.

[92] Rudić, 182.

[93]Stjepo Trifković, „Višegradski Stari Vlah“,

https://www.poreklo.rs/2017/10/15/poreklo-prezimena-selo-plema-rudo/

[94] Radoš Madžarević, Tevter čibučki za Nahiju Rudničku od 10. marta 1823. godine, 1987, str. 23, 24.

[95] Milisav Lutovac, Bihor i Korita, SANU, Srpski etnografski zbornik LXXXI, Naselja i poreklo ctanovništva, knjiga 40, Beograd, 1967, str. 94.

[96] Milan Karanović, Pounje u Bosanskoj Krajini, 1925, str. 564, 605.

[97] Hivzija Hasandedić, Muslimanska baština Bošnjaka u istočnoj Hercegovini, Sarajevo, 1990, str.152.

[98] Riza Muderizovič, Popis sarajevskih zanatlija iz god. 1848, Glasnik zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini XLI, Sarajevo, 1929, str. 12, 30.

[99] Adresar Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Naklada Jugoslovensko Rudolf Mose a.d, Beograd, 1927, str.438.

[100] Jovan Čukalović, Sretečki rodoslov, IRO „Prosveta“ Niš, Biblioteka Monografije, ogledi, sgudije, rasprave, Niš, 1989, str. 223.

[101] Jovan Trifunoski, Vranjska kotlina, Knjiga druga – posebni deo, Skopje, 1963, str. 20, 32, 108.

[102] Mihailo Miladinović, Požarevačka Morava, 1928, str. 104.

[103] Leksik prezimena SR Hrvatske, Institut za jezik, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1976, str. 685.

[104] Ivan Mužić, Vlasi u starijoj hrvatskoj historiografiji, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split 2010, str. 232.

[105] Ratko Šutić, Jedan izbor reči, sintagmi i rečeničkih formula iz govora istočne Hercegovine, Izvornik, Godišnjak Vukove zadužbine – Ogranak u Gajdobri, Gajdobra, 2013, str. 533.

[106] https://www.poreklo.rs/2019/04/30/toponimija-beograda-2/#_ftn12

[107] Milutin Marjanović, Banja na Limu kod Priboja – selo, manastir i banjsko lečilište

od praistorije do 1941 godine, Biblioteka Hronika sela, Kulturno prosvetna zajednica Srbije – Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede – Odbor za proučavanje sela SANU, Beograd 1998, str. 90.

[108] Malešić, Pravoslavna bratstva…, 54, 55.

[109] Milivoje Vasiljević, Mačva – istorija, stanovništvo, str. 188, 244, 272.

[110] Leksik prezimena SR Hrvatske (1976), Institut za jezik Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1976, str. 565.

[111] Nikola Čolak, Regesti marittimi Croati / Hrvatski pomorski regesti 2, Središnjica za proučavanje hrvatske povijesti – Venezia, Padova, 1993, str. 222.

[112] Isto.

[113] Skok, Etimologijski rječnik 3, 157.

[114] Velika Župa je područje sa više naselja na jug od Prijepolja u dolini Lima, na levoj obali reke, do sela Lučice i Gračanica.

[115] Mila Pavlović, Sela sjeničkog kraja, Univerzitet u Beogradu Geografski fakultet, Beograd, 2009, str. 474.

[116] Zoran Malešić, Velika župa (Prijepolje) do 1912. godine, internet izdanje, Poreklo, 2015.

[117] Slavoljub Vasojević, Hronika sela Lopiže, Biblioteka „Hronika sela“, Beograd,1996, str. 261.

[118] Vukoman Šalipurović, Popis stanovništva Sjeničke kaze 1912. godine, internet izdanje.

[119] Zoran Malešić, Poreklo prezimena Zelenkapa, internet izdanje, Poreklo, 2018.

[120] Pejatović, 111. Pejatović je građu za svoju knjigu prikupljao krajem 19, a objavio je početkom 20. veka (1902), međutim podaci koje je on beležio za ovo područje su prepisani iz osmanskih poreskih knjiga koje većinom datiraju iz sredine 19. veka.

[121] Malešić, Pisanija…

[122] Malešić, Pravoslavna bratstva… 21.

[123] Svi ovi rodovi su nosioci najčešće kod Srba haplogrupe I2a PH908.

[124] Zoran Malešić, Rodovi koji slave Svetog cara Konstantina i caricu Jelenu, internet izdanje, Poreklo, 2015.

[125] Isto.

[126] Divci su zaselak Ivanja.

[127] Mila Pavlović, Sela sjeničkog kraja, 229.

[128] Pavlović, 195.

[129] Vukosav Vukosavljević, Trnava kod Čačka – stanovništvo, knjiga 1, Biblioteka Hronike sela, Odbor SANU za proučavanje sela, Kulturnoprosvetna zajednica Republike Srbije, Beograd, 1997, str. 45.

[130] Isto.

[131] Milan Gobeljić, Hronika Velikog Sela kraj Beograda, Biblioteka Hronike sela, Kulturno-prosvetna zajednica Srbije, Veliko Selo, 2006, str. 115.

[132] Atanasije Urošević, Novobrdska Kriva Reka, SANU, Odeljenje društvenih nauka, Srpski etnografski zbornik knj. LX, Naselja i poreklo stanovništva knj. 32, Beograd, 1950, str. 66.

[133] Aranđel Jeličić, Bruski tragovi prošlosti i sadašnjosti, Biblioteka Hronika sela, Odbor za proučavanje sela SANU – Kulturno prosvetna zajednica Republike Srbije – Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede,:Brus, 1999, str. 925.

[134] Za ovu rasinsku Gobelju vezana je zanimljiva legenda o izgradnji „Jerinine brane“: „Kad je silna Jerina zidala grad Koznik. zaželela je da pored njega ima i jezero gde bi se sa svojim dvorkinjama, kupala i šetala. Zato je naredila da se Rasina pregradi, kod gobeljskog tesnaca, visokom branom i da se voda skrene prema Župi u reku Vrataricu kako bi u njenoj dolini navodnjavali njive i vrtove. Jezero je sagrađeno uz veliko stradanje naroda, kaže legenda“ (Jeličić, isto).

[135] Detaljniji opis u: Slavica Garonja Radovanac, Miloš Škarić: Život i običaji srpskog naroda u Lici i Krbavi, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj 0, SANU, Odbor za istoriju Srba u Hrvatskoj, Beograd, 2015, str. 385, 386.

[136] Radosav Đurović, Prelazni govori južne Bosne i visoke Hercegovine, 1992, str. 117.

[137] Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika 1, JAZU, Zagreb, 1971, str. 583.

[138] Mihajlović, 245.

[139] Nikola Stanković, Govorite li prekopčelački? – rečnik govora meštana iz okoline Caričinog Grada, Biblioteka Hronike sela – posebna izdanja, Kulturno-prosveta zajednica Srbije, Beograd, 2012, str. 34.

[140] Skok, Etimologijski rječnik, 541.

[141] Isto.

[142] Pravo ime mu je bilo Aleksandar. Poznat je u rodoslovu Bojovića, onog ogranka koji živi „pod Zlatarom“ (Vilovi?); živeo je 96 godina (1843-1939), (Desimir Bojović, Miševići kod Nove Varoši, Biblioteka Hronika sela, Kulturno–prosvetna zajednica Srbije, Nova Varoš, 2005, str. 237, 242).

[143] Malešić, Pisanija…

[144] Bojović, 237.

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara

  1. Nebojša Babić

    Genetički rezultata Gobeljića:

    R1a Z280 Y2902

    https://forum.poreklo.rs/index.php?topic=6513.20