Poreklo prezimena, selo Kovilje (Ivanjica)

12. maj 2018.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Kovilje, opština Ivanjica – Moravički okrug. Prema knjizi Ljubomira M. Markovića i Svetislava LJ. Markovića „Stanovništvo moravičkog Starog Vlaha“, izdanje 2002. godine. Priredio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Kovilje se nalazi y dolini Nošnice, 30 km udaljeno od Ivanjice, u pravcu Sjenice. Sa jedne strane padine Javora, a s druge strane Koviljska planina zaklonili su ovo mesto od ostalog sveta. To je mala kotlina iznad ždrela kroz koje se probija Nošnica. Naselje se ne može ugledati ni sa koje strane dok se ne dođe na nekoliko stotina metara, na visove iznad mesta. To je centar za nekoliko, ranije pograničnih sela.

Tip sela.

Kovilje ima bogatu tradicijuju, i danas ima lep izgled, čime se ponosi. Tu se nalazi manastir, y kome je postojala manastirska škola.

Školstvo.

Prva narodna škola je ovde podignuta i otvorena 1870. godine. Bila je brvnara. Radilo se u njoj nekoliko godina. Stanovnici okolnih sela više su voleli da im deca čuvaju stoku nego da pohađaju školu. Za vreme prvog Javorskog rata (1876) škola je spaljena. Tek posle tog rata podignuta je druga školska zgrada y kojoj ce radilo do pre nekoliko godina.

Od 1955. do 1960. stanovnici okolnih sela, uz pomoć opštine y Kovilju i sreza Čačak, podigli su modernu školsku zgradu. Ona raspolaže pored ostalog, i salom za trpezariju i stanovima za prosvetne radnike. Ovu školu pohađalo je godišnje preko 300 učenika iz okolnih sela: Vučaka, Erčega, Vasiljevića, Medovina i Smiljevca.

Ostali podaci o selu.

Tu je pre četrdeset godina dom zdravlja iz Ivanjice, y zajednici sa školom i meštanima podigao vodovod. Voda je uvedena u školu i stanove školskih radnika. Koviljčani su 1968. godine uz pomoć ‘Elektromorave’ iz Čačka dobili električno svetlo, a kasnije su elektrificirana sva sela niskonaponskom mrežom. Kovilje će postati privlačno, ne samo za turiste, ljubitelje retkosti već i za ribolovce.

Verski objekti i njihov značaj.

Ovo skromno mesto u dolini Nošnice bilo je poznato nadaleko po svom manastiru. Danas se tu nalaze dve crkve pod istim krovom, skrivene ispod stena, na desnoj obali reke Nošnice. Posvećene su Svetim arhanđelima i Svetom Nikoli. Crkva Svetih arhanđela (u pećini) je znatno manja i datira još iz 13. veka, iz vremena kada je podignuta crkva y Pridvorici i manastir Studenica. Druga je sagrađena 1644. godine.

Kovilje se prvi put pominje 1606. godine u Kruševskom spomeniku, a zatim 1651. godine y jednom zapisu u kome se govori o obnovi manastira. Ovaj zapis, koji je y dva maha objavljen, nalazi se na jednom rukopisnom četvorojevanđelju koje je 1651. Godine poklonio manastiru Kovilju poslednji pećki patrijarh Gavrilo, rodom iz sela Štitkova kod Nove Varoši, iz čuvene kneževske porodice Raškovića. Iz sadržine zapisa vidi se da je patrijarh poklonio četvorojevanđelje manastiru sa starom crkvom Sv. Arhistrahika Mihajla i Gavrila i novim hramom Sv. Nikole. Dalje se iz zapisa saznaje da je Gavrilo, dok je bio raški mitropolit, naišao na davno opusteli manastir, obnovio ga 1644. godine. Kao ktitor obnove, u manastiru je ostao još neko vreme ·dok je konsolidovao monaški život i povratio manastiru neka oteta dobra. Iste godine je sagrađena crkva Sv. Nikole i, verovatno, živopisana (živopis je delimično očuvan). Obnoviviši Kovilje i sredivši prilike u njemu, piše R. Stanić, Gavrilo je postavljen za pećkog patrijarha.

Manastir je imao svoje imanje i stoku. Otuda potiče toponim – Ambarina, mesto gde je manastir imao svoje ambare. Prema jednoj legendi, kaluđeri manastira y Kovilju su napustili ovaj kraj pod pritiskom Turaka, a po drugoj jedan manastirski đak je ubio Turčina i zbog toga se čitava bratija manastira odselila preko Save i Dunava u manastir Kovilj kod Novog Sada. I dok su bili y Kovilju, kaluđeri su oprezno radili. Plašili su se Turaka. Za vreme slave manastira, postavljali su jednog ili dvojicu ljudi na mesto karaulu odakle su osmatrali da li nailaze Turci. Odatle su mogli da osmatraju sve prilaze Kovilju i manastiru. Ukoliko se pojave Turci, osmatrači su javljali drugim koji su se nalazili na saborištu, a ovi kaluđerima, i tada se narod razilazio.

Koviljski manastir je radio i posle 1688. godine kada “izgiboše Srbi na Goliji” i posle čega je ovaj kraj bio skoro pust. Čak je tada pri manastiru radila manastirska škola. Manastir je bio rasadnik pismenosti ovog kraja. Naučnici su utvrdili da su dečaci u ovom manastiru pripremani za sveštenički poziv. Uvek je tu bilo po desetak manastirskih đaka. Ne zna se tačno kada je manastirska škola počela sa radom. Podaci govore da je na početku 18. veka takva škola postojala y ovom manastiru.

Administrativno-teritorijalna pripadnost sela u novije vreme.

Kovilje i gornja sela bili sastavni deo Užičko-starovlaške nahije, a potom (1934) i istoimenog okružja. Od 1937. godine ovaj kraj pripada Moravičkom srezu. U srezu Moravičkom (1947) nalazi se 18 mesnih narodnih odbora, y koje ulaze i odbori y Vučaku, Erčegama i Smiljevcu (koji je iste godine promenio ime y MNO Kovilje). Sa osnivanjem opština y Moravičkom srezu (1951) opštinski centri postaju Erčege i Kovilje. Od 1955. godine y srezu Čačak egzistira opština Kovilje sa selima Vasiljevići, Vučak, Erčege, Kovilje, Smiljevac i Medovine. Opština Kovilje, sa svim selima, pripojena je 1959. godine opštini Ivanjica. I danas je administrativno stanje nepromenjeno.

Stanovništvo.

Stanovništvo ovog kraja je živelo y velikim porodičnim zadrugama i najviše se bavilo stočarstvom. Bile su to velike zadruge i nadaleko poznate:

-Avrama Jerotijevića, sa 19 članova i:

-Petra Radojčića, sa 18 članova,  su iz Rovina;

-Milana Kovačevića, sa 22, iz Trća;

-Nikole Deletića, sa 16, iz Vasiljevića;

-Todora Palibrka, sa 41, iz Medovina;

-Jovana Dramićanina, iz Vučaka sa 20 i:

-Milovana Ćojbašića, sa 18, iz Medovina i dr.

U takvim zadrugama postojala je podela rada. Zadruge su imale višak stočarskih proizvoda: sira, kajmaka, suvog mesa i vune, koje su odnosili na konjima y ravničarske krajeve i tamo prodavali, a otuda doterivali žitarice, jer planina nije mogla da obezbedi dovoljno hleba za članove ovakvih zadruga. Uz to su se ljudi bavili u slobodnom vremenu, pogotovu preko zime, izradom raznih alata od drveta i sudova za pokućstvo, a žene su tkale.

Jovan Cvijić o ovim prostorima.

Interesantan je govor stanovnika ovog kraja. Jovan Cvijić na jednom mestu kaže:

“Na prvi pogled y oči pada velika sporost y govoru i y pokretima. Starovlašani se dozivaju i razgovaraju na daljini, čak s jednog brda na drugo… i zbog sporosti u govoru, oni govore uopšte češće, ali i bolje nego Šumadinci. U zgodnim primerima (Starovlah) zna upotrebiti poslovice i šale, zaplesti pitanja, gubiti se u opisivanjima, ne razumeti ono što mu se ne dopada”.

IZVOR: Prema knjizi Ljubomira M. Markovića i Svetislava LJ. Markovića „Stanovništvo moravičkog Starog Vlaha“, izdanje 2002. godine. Priredio saradnik Porekla Milodan.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.