Poreklo prezimena, selo Radonjica (Leskovac)

Poreklo stanovništva sela Radonjica, Grad Leskovac – Jablanički okrug. Prema knjizi Jovana Jovanovića „Leskovačko Porečje“.   Priredio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Radonjica je najčistije ravničarsko naselje u Porečju. Ovo selo je udaljeno od Leskovca 13 kilometara, idući preko Strojkovca. Kroz njega ne protiče nijedna reka, pa je korito Veternice udaljeno od sela i zaobilazi ga sa jugoistočne strane na oko kilometar udaljenosti. Rečica Botunja protiče kroz njegov atar zapadno od sela, ali ne protiče kroz sela. U blizini nema šuma i oko njega se nalaze samo njive.

Ime sela.

Ovo selo je dobilo ime po nekom Radonji, koji se nekada ovde prvi naselio.

Vode.

Kroz selo, kao što je rečeno, ne protiče ni jedna tekućica. Međutim, izdanske vode ima u izobilju i Radonjičani kopaju bunare usvojim dvorištiima iz kojih koriste vodu za svoje potrebe.

Postanak sela i prošlost.

Radonjica spada među najstarija sela u Porečju. O njoj se nalazi trag u povelji kneginje Milice i sinova joj Stefana I Vuka iz 1395. godine, kojom su Milica i njeni sinovi dali ruskom manastiru Sv. Pantelejmonu u Svetoj Gori, između ostalog, i selo Vinu „s metohom i s međama, i zabelom i međa zabelu tomu do reke Sušice i do radoninske međe“. U ta vreme se atar sela Radonjice, baš kao isada, protezao na severozapadnoj strani duboko u oblast Sušice, koja je u ono vreme bila sva pod šumom.

Han pominje Radonjicu i beleži da je 1858. godine imala 30 kuća. Posle oslobođenja od Turaka ona je imala 69 poreskih glava.

Radonjica je pod Turcima bila podvlašćeno selo i imala pred pad turske vlasti sedam gospodara. Verovatno je plodna zemlja u ataru ovog sela namamila Turke, naročito muhadžire, da nameću njegovim stanovnicima za „zaštitnike“ Radonjica je imala više paraspura. Tako je postojao paraspur Ćosinog roda, Dunijskog roda, Jovanov paraspur. Neki od Radonjičkih gospodara bili su rđavi i prema raji svirepi, pa su ih čak i turske vlasti zbog toga kažnjavale.

Budući gospodarsko selo, Radonjica je plaćala agrarni dug – ali u ovom selu je bilo meštana koji nisu mogli da izmiruju svoje obaveze pa je dug naplaćivan prinudnim putem prodajom celokupne imovine agrarnog dužnika.

Zemlje i šume.

Atar sela Radonjice ima uhupno 634 hektara zemlje. Od ove površine na obradivu površinu spada 359, pod šumom je 170 a pod livadama 45 hektara.

Zemlja nosi ove nazive: Jabuke, Željkarica, Bazovi, Sredpolje, Trline, Kude Groblje, Gornje Garine, Donje Garine, Selište, Bare, Kućište, Pegavac, Karamanac, Mala Botunja, Liša,Šipkovica, Kas’movo, Orlov Brest, Blagunje, Crkvište-Rosulja, Bunarište, Spasino Kućište, Cerak, Kruškar, Šavarika, Lozjačka Dolina, Zapis-Dolina, Jazbine, Rojenice, Veverice, Jazerina, Kućetine, Pšeničište, Ovsište, Sadikov Jendek-Ševarke i Na Dunje.

Poreklo stanovništva.

Radonjica je podeljena na pet mahala prema rodovima koji u njima žive: Ćosinska, Mišinska, Duniska, Krstinska i Bojkovska.

Prema popisu stanovnika iz 1959. godine uselu je bilo130 domaćinstava sa 880 stanovnika. Ova domaćinstva su pripadala sledećim rodovima.

Starosedeoci:

-Ćosinci, Bojkovi, Zdravkovci, Mišinci, Dunici („Bija Dunija“), Nikolašinci, Stojankinci, Perkinci, Dačinci, Krstinci, Đorinci, Rakini, Džanini, Ristini i Velinci.

-Buštranci su doseljeni iz Buštranja – Vranje.

-Stojan Ranđelović je iz Gara – Vlasotince.

Zanimanje stanovništva.

Radonjićki su zemljoradnici. Seju sve vrste žita a najviše pšenicu i kukuruz. Stočarstvo je stajsko. Svaka kuća ima po dve krave. Volove ne ćuvaju. Neki imaju još bivole. Nekada su gajili mnogo a sada znatno manje ovaca. Svinja ima u selu oko 400. Ne tove za pijacu, samo za lokalnu prodaju, izuzev prasadi. Iako imaju dobru zemlju, u proseku po dva hektara po domaćinstvu, nisu u mogućnosti da se prehrane. Zbog toga traže zaradu na drugoj strani. U fabrikama ima oko130 radnika, uglavnom uVučju, manje u Leskovcu. Bave se i sezonskim poslovima: ciglare, idu u pintere i sl. Među Radonjičanima ima po jedan abadžija, kožar, stolar i pinter (bačvar).

U selu nema nema zapuštene zemlje. Sve je obrađeno.

IZVOR: Prema knjizi Jovana Jovanovića „Leskovačko Porečje“. Priredio saradnik Porekla Milodan.