Mita Kostić: Srpska naselja u Rusiji

5. februar 2017.

komentara: 3

U digitalnoj biblioteci portala Poreklo između ostalih vrednih knjiga, nalazi se i studija Srpska naselja u Rusiji, autora Mite Kostića. Knjiga je objavljena davne 1923, a njen prikaz uradio je saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

 

Ovaj rad je u glavnom prilog istorijskoj etnografiji srpskog naroda i čini pokušaj da se u celini prikaže migraciona struja austrijskih Srba u Rusiju, koja je počev svoje kretanje za vreme Petra Velikog osnovala u Južnoj Rusiji prvo srpsko vojničko naselje, iz koga se dolaskom novih migracija za carice Ane razvio srpski husarski puk, a usled Horvatove i Ševićeve seobe Srba iz Pomorišja i Potisja razvila se vojnička naselja Srba u Rusiji: „Nova Srbija i „Slavsnosrbija”.

Na taj način se za vreme carice Ane iz Ugarske iselio veliki broj Srba u Rusiju, među kojima je bilo i članova iz najuglednijih srpskih porodica, što na sredinu u kojoj su one živele nije moglo ostati bez uticaja i tako se među narodom predispozicija za seobu u Rusiju sve više utvrđivala.

Najviđenije ličnosti, koje su se za vreme carice Ane iz redova srpske milicije u Ugarskoj u Rusiju odselile bile su: Jovan Stojanov, Stevan Vitković, Panić, Božić, Dimitrije Perić i kasnije Petar Tekelija. Svi su oni doživeli tamo najsjajnije vojničke karijere.

Za vreme Petra Velikog osnovano je prvo naselje austrijskih Srba u Rusiji, iz koga se usled novih migracija za carice Ane Jovanovne razvio srpski husarski puk a seobom većeg broja srpske milicije iz Pomorišja i Potisja: velike vojničke kolonije „Nova Srbija” i „Slavjanoserbija”.

Svakom ko pređe u rusku službu, obećava se tom gramatom vojnička plata, zatim „racioni i porcioni novci“ po činu i službi, koju su dobili od rimskog ćesara u poslednjem ratu bez ikakve razlike. „Koji od njih dođe u u našu imperiju i našu službu sa ženom i decom, dobiće za život rodne zemlje. Ako u većem broju dođu u našu državu, nagradiće se posebnim carskim privilegijama. Ko od Srba oficira, kaže se dalje, dovede u službu našu ceo puk, dobiće nad njim pukovništvo, a ko dođe bez oružja, dobiće naše oružje i husarsku platu.“

Od tih doseljenika je carica Ana 1727. obrazovala srpski husarski puk. Srpska milicija u Pomorišju i Potisju nalazila se baš zbog ukidanja Moriške i Potiške Krajine u nezadovoljničkom pokretu, iz koga se pod vođstvom Jovana Horvata i Jovana Ševića razvio emigracioni pokret i seoba u Rusiju, kojom su i osnovana tamo srpska naselja: Nova Srbija i Slavenosrbija.

Seoba Srba iz ukinute Moriške i Potiške Krajine u Rusiju pod vođstvom pukovnika Horvata (1751.) i Ševića (1752.) i osnivanje od njih srpskih naselja u Rusiji Nove Srbije i Slavenosrbije, dogodila se u dobu velike krize, u kojoj se nalazila spoljna politika Austrije.

Horvatovu i Ševićevu seobu Srba iz Pomorišja i Potisja u Rusiju izazvalo je ukidanje Moriške i Potiške Krajine. Ali ona unutrašnja uzbuna koja je Morišane i Potišane naterala na seobu, sastojala se iz socijalno-političkih, verskih i nacijonalno-političkih motiva.

Dok je Temišvarski Banat (između Moriša, Tise i Dunava) bio u rukama Turaka, imala je Moriška i Potiška Krajina prava na opstanak, u njihovim militarskim šančevima, koji su Banat u polukrugu od obala Moriša u blizini Erdelja do ušća Tise opkoljavali, gledale su okolne županije i svoje obezbene pozicije; ali kad je posle požarevačkog mira (1718.) Banat dobila Austrija i državne granice se pomerile duboko na Jug, nestalo je razloga njihovu daljem opstanku. Krajem prošlog veka, javlja Bestužev carici, doselilo se na poziv Cara Leopolda iz turskih oblasti pod vođstvom patrijarha Arsenija Čarnojevića oko 60.000 Srba. Njima su date privilegije, koje su svi dosadanji vladari pa i sama Marija Terezija potvrdili. Srbi su pomogli Austriji da oslobodi mnoge mađarske i srpske gradove od Turaka, da uguši pobunu Mađara a i u poslednjem ratu stekli su znatnih zasluga. No kako su Mađari sada na dvoru zadobili od svih drugih podanika veći uticaj, počeli su za odmazdu da gone Srbe pomoću svog sveštenstva najpre verski, zatim da rade na tom da ih carica izruči madžarskoj civilnoj upravi kako bi prigrabili posede mnogih bogatih Srba kad ovi postanu državna komorska dobra i Srbi postanu ugarski podanici.

U svemu su uspeli. Rešeno je da Srbi koji u ukinutoj Moriškoj i Potiškoj Krajini žele ostati, postanu ugarski podanici, ko to neće, mora se iseliti u Srem gde i bez toga ima već toliko naroda, da nedostaje zemlje i za pređašnje doseljenike. Na to su neki Srbi odgovorili da oni pod tim uslovima ne mogu ni na starim mestima ostati ni u Srem se preseliti, nego mole pozivajući se na verne usluge ćesarskom domu da dozvoli da mogu preći u službu ruske carice.

Čim je Bestužev Horvata izvestio da carica njegovu ponudu prima, otpočeo je on odmah među onih 2200 srpskih porodica koje su se iz Pomorišja spustmle u Banat i nalazile se još u selidbenom pokretu neznajući kuda da krenu, živahnu akciju da ih nagovori na seobu u Rusiju. Među ovim nezadovoljnicima je njegova propaganda lepo uspevala osobito kad je raširio među njih glas, da ih u militarskom staležu neće nikako ostaviti. Naročito su graničarski oficnri počeli uz njega da pristaju jer im je obećavao pored istog materijalnog stanja u Rusiji i jedan čin više nego što su ga u austrijskoj vojsci imali.

Na savremenim geografskim kartama Nove Srbije vidimo zabeležena imena gotovo svih srpskih šančeva iz ukinute Moriške i Potiške krajine u Ugarskoj, što nam daje jedan nesumnjiv dokaz više, da je to srpsko naselje u Rusiji osnovano od migracione grupe onih 2.200 srpskih graničarskih porodica, koje su se zbog ukidanja Moriške i Potiške Krajine spustile u Banat i većina od njih se odatle pod vođstvom generala Horvata i Ševića odselila u Rusiju a mali deo se zadržao.

Iz Moriške Krajine nose imena ovi novonaseljeni šančevi u Novoj Srbiji: Čanad, Nadlak, Semlak, Pečka, Glogovac, Manderlak Pavliš; iz Potiške Krajine: Feldvar, Sentomaš, Petrovo Selo, Senta, Kanjiža, Martonoš, Bečej. Sem tih šančeva postojala su, što se i na karti vidi, još mesta: Subotica, Pančevo, Zemun, Varaždin, Čongrad, Vukovar, Dmitrovica, Beška, Vršac i Slankamei.

Nova Srbija i Slavenosrbija su zbog prestanka zanavljanja novim srpskim doseljenicima i jakog priliva Malorusa u koje su stari doseljenici naglo tonuli, sve više gubila svoj prvašnji srpski karakter, a time i pravo na dalji opstanak. Stoga su u Petrogradu odlučili da oba srpska naselja ukinu.

Horvat je u svome naselju zaveo upravo tiranski režim. Dok je u ostalom delu Nove Srbije vladalo materijalno blagostanje, dotle su se doseljenici u Horvatovoj neposrednoj okolini nalazili u očajnom stanju. Generalmajor Simeon Piščević nam je u svojim memoarima (koji za istoriju srpskih naselja u Rusiji predstavljaju izvor prvoga reda) vrlo živopisno opisao taj strahoviti Horvatov režim, od koga je i on sam mnogo prepatio. Iz brojnih primera vidnmo tu, da je Horvatova volja u Novoj Srbiji bila zakon. Surov i do krajnosti drzak nije ni od čega prezao, da postigne svoj cilj. U „kancelariji novosrpskog naselja“ u Novomirgorodu je stvari sasvim proizvoljno rešavao. Gramzivost mu nije imala granica. Veći deo državnog novca za izdržazanje naselja je za sebe zadržao tako, da su naseljenici trpeli oskudicu. Kad su doseljenici iz Srbije i Crne Gore od kojih je 1760. g. osnovao „novomirgorodski garnizon“ primorani glađu došli da mu se žale, prikazao je on to kao pobunu i rasterao ih je kartečom. Od porodice svoga rođenog brata oteo je novac za prodati imetak u Ugarskoj. Sve oficire oko sebe imao je u rukama, jer ih je materijalno potčinio i pomoću svojih intriganata uvek gledao, da razbije solidarnost među njima.

Pošto su na taj način mnoga Horvatova nedela utvrđena, lišen je ukazom od jula 1763. generalskog čina i uprave nad Novom Srbijom i prognan je na sever Rusije u Vologdu, gde je 1780. g. umro. Imanje mu je rasprodano i deficit od 64.999 r. proneverenog državnog novca namiren, a Nova Srbija do daljeg ukaza podčinjena Vojnoj Kolegiji.

Ta Horvatova osuda pružala je dovoljno razloga, da se oba srpska naselja preustroje. U tu svrhu poslate su tamo dve komisije da stanje prouče i podnesu predlog o reformi. Ukazom od 22. marta 1764. g. Nova Srbija pretvorena je u „Novorosijsku Guberniju“ a 11. juna (22. jula) t. g. je i Slavenosrbija s utvrđenom „Ukrajinskom linijom“ nazvana „Ekaterinska provincija novorosijske gubernije“ i 1775. g. je dodana Azovskoj guberniji. Te iste godine uništen je i tabor zaporoških kozaka, Sič, jednim veštim manevrom generalmajora Petra Tekelije, koji je kao nagradu za to od carice Katarine dobio veliko imanje u Vitebskoj guberniji.

Dok se tako trag srpskim doseljenicima u Rusiji sasvim izgubno, održao se do danas jedan deo stare topografske nomenklature Nove Srbije.

 

IZVOR: Mita Kostić, “Srpska naselja u Rusiji”, knjiga 14, uredio Jovan Cvijić, Štamparija Rodoljub, a. d. Knez Mihajlova ulica broj z, Beograd, 1923. Priredio saradnik portala Poreklo: Vojislav Ananić

 

Komentari (3)

Odgovorite

3 komentara

  1. Vojislav Ananić

    SVEDOČANSTVO IZ BANATA

    Iz knjige „Jednom u Perlezu”
    …….
    Godine 1731 Banat je bio u svakom pogledu opustošen: sa desetkovanim stanovništvom, popaljenim selima i razorenim tvrđavama.Beogradskim mirom 18. septembra 1739, godine granica je ponovo utvrđena na Dunavu i tu je ostala sve do 1918. godine. Tada je ponovo organizovana Banatska zemaljska milicija.Još jednom se potvrdilo da je Potisko-pomoriška granica izgubila razlog postojanja. Konačno razvojačenje započeto je 1741. Godine i trajalo je do 1751. Srbi nikako nisu hteli da se odreknu privilegija dobijenih od austrijskog dvora, pa su tražili da ostanu vojnici, a ne da ih mađarski feudalci pretvore u svoje kmetove i sluge bezemljaše. Treba naglasiti da su u to vreme Srbi iz Vojne krajine,koja se protezala od Rijeke do Erdelja, činili više od polovine austrijskih vojnih snaga, koje su brojale 150.000! Tokom Sedmogodišnjeg rata, od 1756. do 1763. godine, Srbi militari pokazali su se kao izuzetno hrabri, dobro obučeni i disciplinovani ratnici.Zabeleženo je tada da su „od njihovih kopalja i sabalja imali Prajzi (Prusi) užas i stra”.Zahteve graničara da ostanu vojnici, Bečki dvor je prihvatio 1747. godine, uz uslov da se presele u Južni Banat i Srem i da uđu u službu Srpske milicije koju je organizovao još grof Mersi.Austrijski dvor je učinio neke ustupke graničarima. Veći gradovi su postali kraljevski slobodni gradovi, a formirana su i dva krunska dištrikta – Potiski i Velikokikindski. Bile su to teritorijalne jedinice izuzete iz nadležnosti mađarskih županijskih vlasti. U to vreme, započeto je doseljavanje Srba iz Potisja. Pomorišja i Erdelja u Tamiški Banat, pa i u oskudno naselje Sigu. Porodice su uglavnom bile stočarske, sa dosta ovaca i koza. Kako su tih godina vođeni mnogi ratovi, Bečkom dvoru je za snabdevanje vojske bilo potrebno mnogo hrane. Okolnosti su išle na ruku novim doseljenicima koji su počeli vidno ekonomski da napreduju, prodajući sitnu stoku državi. Može se pretpostaviti da je u to vreme izgrađena stara crkva Svetih Arhangela Gavrila i Mihaila u Sigi Šancu.Rumuni su u to vreme živeli u planinskom Banatu. Tek od 1739.godine počinju da se preseljavaju ravni Banat. Glavna masa pristigla je iz Oltenije i Vlaške. Posle rumunskog ustanka pod vodstvom Horije i Kloška 1788. godine počeli su da se doseljavaju i Rumuni iz Erdelja.Dvorski ratni savet poslao je generala Engelshofena, guvernera Banata, da Srbima okupljenim u Aradu objasni razloge ukidanja Potisko-pomoriške krajine i potrebu njihovog preseljenja na jug, uz Dunav i Savu, gde je granica sa Turskom. Srbi su bili razočarani, te su ovako svom komandantu odgovorili:„Srbi još ni suza nisu otrli za svojim, u poslednjoj vojni palim sinovima i braćom, od kojih su ostale udovice i maloletna deca u sirotinji i krajnjoj bedi, a od drugih roditelji u tuzi i starosti bez pomoći. Nama ni taj gubitak naše pale braće i sinova ne bi bio još toliko nepodnošljiv pošto mi ostajemo pri tome da služimo do kraja života, ali nas ispunjava ogorčenjem što čujemo da za svu tu našu službu treba najposle da idemo u podanstvo Mađarima ili da razorimo svoje domove i pređemo tako dalek put preko Dunava na Savu, i naselimo na granici nove šančeve, čemu nikako pristupiti ne možemo”.Oni koji ni to nisu prihvatili, odselili su se u Rusiju. Bilo je više seoba. Započete su 1723, a trajale su do 1757, godine. Ne zna se koliko se Srba u to vreme preselilo u Rusiju. Oficiri su tamo dobili više činove, ali su za nekoliko desetina godina potpuno nestali u velikom ruskom pravoslavnom moru. Samo 1,000 ljudi je 1862, godine poznavalo svoje srpsko poreklo, a 1900. godine Srbi se više u Ukrajini ne pominju. I nazivi njihovih naseobina Slavjano Serbija i Novaja Serbija izgubili su se, kao i imena mnogih sela koje su emigranti nazvali prema svojim naseljima u Granici iz kojih su došli.U skorije vreme jedini izuzetak je ruski pisac Vladimir Vojnovič.On zna da mu je poreklo srpsko. I ruski kosmonaut Pavel Popovič davao je nagoveštaje o svom srpskom poreklu, ali te svoje tvrdnje ničim nije potkrepio.Prilika je da sada zabeležim nešto više podataka o srpskim seobama u Rusiju, jer smatram da su i one jednim delom oslabile srpski „nacion”, kako je u to vreme imenovan narod, odnosno nacija.Veze srpskih oficira sa Rusijom počinju krajem 17. veka, godine 1699, kada su u vreme Karlovačkog mira uspostavili kontakte sa ruskim diplomatima i poslanikom u Beču, Prokopijem Bogdanovičem Voznjicinom, glavnim ruskim predstavnikom u pregovorima i po zaključenju Karlovačkog mira. Voznjicin je obišao nekoliko sremskih manastira i susreo se sa više naših oficira. Srbi su već tada izrazili želju da se isele u Rusiju. Ideja je osnažena u vreme Rakocijevog ustanka, kada je od Mađara stradalo mnogo Srba, Caru Petru Velikom prvi je išao 1704. godine obršter Pana Božić iz Titela, iz tadašnje Poisko-pomoriške granice. Obršteri Jovan Tekelija iz Arada i Vulin Ilić iz Segedina, uputili su zajedničko pismo caru Petru sa molbom da misli o njima i srpskoj zemlji.Kada je Rusija 1712. godine zaratila sa Turskom, ova dvojica i njihov pretpostavljeni obršter Mojsije Rašković, ponudili su Rusiji 10.000 srpskih vojnika. Car je potom 1723. godine poslao Jovana Albaneza, Srbina poreklom iz Pomorišja, sa pozivom Srbima da se presele u Rusiju i priključe carskim konjičkim pukovima. Srbi su
    se odazvali, pa se godinu dana kasnije, u Rusiju, iselilo njih 1.000, gde su formirali srpski husarski puk.Jedno manje iseljenje, koje je vodio Petar Tekelija, dogodilo se 1737. godine. Kada je ukinuta Potisko-pomoriška granica, ideja o odlasku u Rusiju je osnažena. Oficiri Rajko Preradović, Jovan Šević i Jovan Horvat krenuli su u Rusiju sa dosta Srba vojnika. Kada su stigli u Kijev, unapređeni su u generale, sa zadatkom da između Buga i Dnjepra osnuju naselje Novuju Serbiju.Austrijske vlasti, a u prvom redu carica Marija Terezija i baron Engelshofen, odlučili su da obuzdaju, odnosno spreče ta iseljavanja,jer je postojala opasnost da se granica prema Turcima isprazni. Carica je jednim dekretom zaštitila Srbe iz razvojačene Potisko-pomoriške granice i obećala im je trogodišnje oslobađanje od poreza,ako se presele u srednji i južni Banat. Oficirima koji nisu hteli da se odsele dodelila je 50 plemićkih titula. Uz sve ovo uvedene su drakonske kazne za one koji podstiču iseljavanja.Ipak se 1752. godine dogodila još jedna seoba 2.000 graničara iz bivše Potisko-pomoriške i Slavonske granice. Nju su vodili oficiri Jovan Šević i Rajko Preradović.U drugoj polovini 18. veka u ruskoj vojsci je bilo preko 250 oficira i više od 10.000 vojnika (srpskog porekla). Ovom broju treba dodali i neutvrđeni broj članova njihovih porodica. U to vreme prosečna srpska porodica imala je 4,6 članova.Da dodam još ponešto o svojim precima: nas Zorića je bilo duž Vojne granice, od Karlovca do Temišvara. Bili su konjanici i pešaci – obični vojnici, podoficiri, oficiri, i generali. Kasnije je od Zorića bilo pravnika, učitelja, sveštenika, činovnika,…Jedan moj predak, oficir Simeon Zorić, u smutno vreme oko 1750. godine, kao i mnogi Srbi graničari, nezadovoljan svojim položajem u austrijskoj vojsci, otišao je u Rusiju. O tom odlasku srpskih oficira i vojnika doživljeno i zanimljivo pisao je Simeon Piščević, koji se i sam našao u iseljeničkom konvoju i zaputio se u, kako su tada verovali, „obećanu“ zemlju Rusiju. Potom, mnogo kasnije, veoma je nadahnuto o tome pisao i Miloš Crnjanski u svojim „Seobama”.Taj Simeon Zorić, ratujući godinama hrabro na južnim granicama Rusije sa Turcima, dobio je od carice Katarine Velike generalski čin i ogroman spahiluk u Belorusiji, u blizini grada Šklova.Za vreme jednog primirja, našao se u dugom nizu caričinih ljubavnika u Sankt Petersburgu. Katarina Velika je volela mnoge, ali joj je posebno ostao u sećanju kao dobar muškarac, kršni i lepi Simeon Zorić, pa je u to vreme zapisano da je sa setom jednom prilikom rekla:- Siromah, moj glupi Sima! Nikad ga neću zaboraviti!A Zorić je, kada ga je u caričinom krevetu zamenio neki od njenih sledećih ljubavnika, bezbrižno živeo i uživao u svom prostranom posedu, na beskrajnoj beloruskoj niziji….

    Petar Žebeljan

    Izvor: Društvo Sveti Sava, BPATCTBO, XIX, Beograd, 2015.

  2. Vojislav Ananić

    SUDBINA ODSELJENIH SRBA U UKRAJINI

    Zbornik radova Etnografskog instituta, Beograd, 5, 1971, str.139-150.

    Proučavanje manjine u nekoj zemlji, to jest ispitivanje njihova načina života i tradicionalne kulture (odnosno praćenje asimilacije te manjine sa etničkom sredinom u kojoj živi ili pak njeno opiranje i održavanje u toj sredini) od interesa je za više naučnih disciplina, a, možda, najviše za etnologiju. Na primerima proučavanja manjina kao na konkretnim i očiglednim ilustracijama mogu se donositi određeni zaključci o etnogenezi i razvitku pojedinih naroda i sadržaju njihove kulture. Pre svega, dakle, takvo je proučavanje od opšteg naučnog i metodološkog značaja. Ali kod pojedinih autora takva proučavanja mogu da imaju i sentimentalnih pobuda i motiva, kao što su pitanja šta je bilo ili šta biva sa njihovim sunarodnicima u tuđoj sredini? Jer, poznato je da su u raznim vremenima i na raznim stranama od jednih naroda ili njihovih delova postajali drugi narodi, ili su pak pojedini narodi ili njihovi delovi i fizički istrebljivani od drugih.
    1
    U ovom prilogu mi ćemo se, makar na osnovu samo nekih ali sigurno nedovoljnih podataka, osvrnuti na sudbinu Srba odseljenih u Rusiju pre više od dvesta godina.O srpskim naseljima u Rusiji pre pedesetak godina Mita Kostić je uradio jednu lepu studiju. On je tu studiju pisao kao istoričar i prirodno je što se u njoj prvenstveno govori o (ondašnjim) političkim i društvenim odnosima u Austriji i Rusiji, koji su i uslovili pokret Srba graničara iz katoličke Austrije (i Ugarske) u pravoslavnu Rusiju. Međutim, od toga vremena objavljeno je i novih podataka o tim kolonistima. Sem toga, mi smo nedavno bili u mogućnosti da posetimo dva-tri od naselja u Ukrajini, u kojima su bili Srbi nastanjeni, zapravo koja su oni tamo zasnovali. Ali da pre svega sažeto kažemo kako, odakle i zašto su Srbi odlazili u Rusiju? Kada su pri kraju prve polovine 18. stoleća ukinute Pomoriška i Potiska krajina, Srbi graničari iz tih krajina našli su se dublje u austrijskoj teritoriji, zapravo u Ugarskoj. Trebalo je da se pomaknu na drugu liniju prema Turskoj, na primer, u južniji banatski deo granice. Ili, ako ostanu i dalje tamo gde su se tada zatekli, trebalo je da izgube vojničke povlastice i postanu paori (ratari). To je jedno. Drugo, tih godina su Madžari na bečkom dvoru postali dosta uticajni. A oni su tada još bili kivni na Srbe, uz čiju je pomoć nešto ranije Austrija i ugušila neku njihovu bunu. Sem toga,oni su bili ljubomorni i na neke privilegije koje su Srbi graničari imali. I, kada ih je zapalo, posebno preko crkve, Madžari su stali da kinje Srbe, osobito one iz ovih dveju ukinutih krajina. Zato se kod ovih Srba tada i razvio pokret za odseljavanje u Rusiju. Austrija je u prvi mah ma odseljavanje svojih podanika u Rusiju gledala tolerantno jer joj je Rusija bila saveznik protivu Turaka i Pruske. Rusija je opet u to vreme trebala vojnika, osobito iskusnih kao što su bili Srbi graničari, jer su joj južne delove (Ukrajine) držali Turci i Tatari. Pa i kasnije, 1804, u krimskoj stepi se pominju auli (naselja) i kibitke (šatori) Nogajaca, koji su bili, u jednom aktu piše „savršeno tuđi ljudi za Evropljane”. Srbima opet, koji su ispred Turaka napustili svoju domovinu i izbegli u Austriju (1690. i 1737),bila je kao zavetna misao da se i dalje bore protiv Turaka ne bi li se kadtad, kako kaže Crnjanski, ponovo vratili „u svoju Serviju”.Eto tako su 1752. i 1753. nastale dve vojničko ratarske (u prvi mah više vojničke) naseobine Srba u Rusiji. To su bile Nova Srbija, sa središtem u Mirgorodu (danas Novomirgorod), i Slavenoserbija u području reke Lugana.
    2.
    Odmah se postavlja pitanje koliko je Srba tada odseljeno u Rusiju? Nemamo sigurnih podataka o tome koliko je porodica ili ljudi tada u tom migracionom pokretu učestvovalo. U jednom ruskom podatku govori se da je 1760. u obe srpske naseobine u Rusiji bilo 26.000 duša. Ali i kada bi ta brojka bila sasvim tačna, mi moramo računati na to da je u takozvanim srpskim naseobinama u Ukrajini bilo i drugih doseljenika, a ne samo Srba. Sem toga, delom se i mesno (malorusko ili ukrajinsko) stanovništvo iskazivalo tada za Srbe i to zato da bi se dobile određene vojničke povlastice. Još nešto, u Rusiju nisu odseljavani samo Srbi iz Ugarske. Vladika crnogorski Vasilije Petrović dosađivao je tih godina u Petrogradu sa molbama za pomoć da bi, navodno, preveo u Rusiju veliki broj Crnogoraca.Jednom prilikom on je čak i proteran iz Rusije.Kod Sremske Mitrovice prelazili su preko Save ljudi iz Bosne i Srbije i kazivali se za Crnogorce, ne bi li se lakše ‚preselili u Rusiju. Samo 1757, piše Piščević, bilo je takvih oko hiljadu.Zatim meću tadašnjim doseljenicima u Rusiju bilo je Makedonaca,Bugara, „poslovačenih Rusina”, Arbanasa, Moldavaca, Madžara, Nemaca. Uostalom, zna se da su i sami glavni inicijatori seobe Srba iz Ugarske u Ruoiju (Horvat i Šević) rado primali u svoje odrede i pripadnike drugih narodnosti samo da bi ispunili data obećanja da će određene brojeve ljudi dovesti u Rusiju i tamo ih organizovati u odgovarajuće vojničke jedinice. Oni su to svakako radili ne toliko radi odbrane južnih granica bratske im Rusije, koliko radi dobijanja visokih činova i prostranih imanja. Kolike su opet te jedinice ponekad bile, može se suditi iz pisanja jednog od ondašnjih oficira graničara. Naime, Piščević u svojim memoarima piše da je u početku u svojoj četi imao 11 redova jednog narednika i dva kaplara.U vezi sa malo pre pomenutom brojkom od 26.000 duša u srpskim kolonijama dodajemo ovde i zaključak Kostića, koji na jednom mestu kaže da je za odseljavanje u Rusiju kao osnovna brojka bila 2200 porodica, koje su iz pomoriških i potiskih šančeva 1750. Preseljene u Banat.No, u svakom slučaju, može se smatrati da polovinom 18. Stoleća i nije veliki broj Srba odseljen u Rusiju. Uostalom, baš tih godina (1752), kada se bila razvila najživlja propaganda za odlazak Srba iz Ugarske u Rusiju, u Beču je objavljen takozvani, „kazneni pagent”, akt koji je bio uperen baš protivu onih koji su vrbovali domaće,austrijske, podanike u stranu službu….

    Mirko R. Barjaktarović

    Izvor: Društvo Sveti Sava, BPATCTBO, XIX, Beograd, 2015.

  3. Vojislav Ananić

    Jerej dr Saša B. Jašin
    Srpska Pravoslavna Eparhija temišvarska, Temišvar, Rumunija

    SRPSKO PLEMSTVO IZ BANATA U DRUGIM PRAVOSLAVNIM ZEMLJAMA

    Srpska socijalna elita iz Banata od srednjeg veka pa sve do modernog doba, suočavajući se sa svim istorijskim, religioznim i društvenim prilikama svoga doba, uspela je da očuva svoju elitnu odliku aristokratskog sistema. Iako su izazovi vremena u kojem su živeli srpski plemići od jednog perioda do drugog bili veoma različiti, traganje za očuvanjem socijalnog identiteta odvela je srpsko plemstvo u druge pravoslavne zemlje, poput Rusije, Vlaške i Moldavije. Od velike je važnosti, prema tome, pokazati na koji su način potomci srpskog plemstva iz Banata očuvali svoj identitet u drugim zemljama i koliko su doprineli političkom, verskom i društvenom životu u novoj domovini.
    Ključne reči: srpsko plemstvo, Banat, Rusija, Vlaška, Moldavija.
    Nepobitna je činjenica i istorijski dokazana da su pripadnici srpskog plemstva iz Banata odigrali veoma značajnu ulogu u istorijskim deša- vanjima svoga vremena. Od kada se pojavilo, elitno društvo, koje je govorilo srpskim jezikom i upražnjavalo pravoslavlje u Banatu, zainteresovalo je tadašnje vlastodršce da im povere značajne misije političkog, vojnog i duhovnog karaktera. Međutim, ugled kojeg su pripadnici plemićkih porodica uživali u svojim obitavalištima nije bilo dovoljan da se oni i zadrže na političkoj i istorijskoj sceni tadašnjeg vremena. Srpskom srednjovekovnom plemstvu od velike je važnosti bilo ne samo afirmisanje pred ugarskim kraljevima, nego su pripadnici blagorodnih porodica čuvali svoj ugled, a svoj uticaj utvrdili i van granica Despotovine ili Ugarske.
    Vreme do konačnog pada Despotovine 1459. godine, pružalo je nadu o eventualnom vaspostavljanju stare srpske srednjovekovne države, dok se borba za očuvanje vere i narodnosti gajila u okviru poslednjeg bastiona srske državnosti. Međutim, padom Smedereva 1459, dokazano je da ideja o obnovi stare srednjovekovne države postaje sve teža. Većina srpske elite iselila se u ugarske predele i ugarskim kraljevima pružila pomoć u raznim dinastičkim borbama i ratu protiv Turaka. Očigledno, pripadnici plemićkih porodica nisu se mogli pomiriti se idejom o nestanku njihove porodice sa istorijske scene tadašnjeg visokog društva. To je dovelo pripadnike srpskog plemstva u situaciju da, po ugledu na tadašnje elitno društvo, sklapa rodbinske veze sa pripadnicima znamenitih vladarskih i plemićkih porodica van granica Ugarske, ili da stupa u službu ruskih, vlaških i moldavskih vladara. Upečatljivi su primeri blagorodne despotske porodice Branković, plahovitih, ali viteških Jakšića i bogatih Crepovića. Delokrug njihovog uticaja prostirao se i van granice tadašnje Ugarske.
    Prvi koji se odazvao pozivu da svoju delatnost nastavlja van granice Ugarske bio je despot Đorđe Branković, narečen u monaštvu Maksim, potonji prvi vlaški mitropolit. Vreme u kojem je živeo Maksim Branković bilo je nepovoljno po pripadnike loze Brankovića. Upokojenjem despota Jovana Brankovića 1502. godine, izumrla je muška linija ove porodice. Maksim Branković odbio je da primi despotsko dostojanstvo, pa je, na poziv vlaškog vojvode Radula, sa majkom Angelinom i sinovicama Despinom Milicom i Jelenom, 1504. godine prešao u Vlašku. Maksimu je bilo povereno osnivanje mitropolije za Vlašku jer je vojvoda Radul mogao računati i na ugled porodice Brankovića kako bi od carigradskog patrijarha Nifonta izdejstvovao priznanje mitropolije [Cerović, 1997: 31]. Još za vreme boravka u Veneciji i Sremu, Maksim Branković upoznao je jeromonaha Makarija, sa kojim je 1504. godine prešao u Vlašku i u Trgovištu osnovao prvu štampariju, gde su štampane prve bogoslužbene knjige na slovenskom jeziku: Služebnik 1508, Oktoih 1510. i Četvorojevanđelje 1512. godine [Cerović, 1997: 33].
    Nekada svetovni, a sada duhovni vođa, mitropolit Maksim je u svojoj ličnosti i delokrugu aktivnosti spretno uspeo da objedini izvršavanje duhovnih i svetovnih funkcija. Osnivao je manastire, podizao crkve i potkrepljivao je povereni mu narod, ali, u isto vreme, postao je i glavni politički faktor stabilnosti, obavljajući niz diplomatskih misija na dvoru ugarskog kralja Lajoša, mireći vlaškog i moldavskog vojvodu i spasavajući narod od krvoprolića. Najverovatnije je pomirenje vlaškog vojvode Radula i moldavskog Bogdana bilo sprovedeno po nalogu ugarskog kralja kojem je pretila opasnost od turskog nadiranja. Mitropolit Maksim se starao oko učvršćivanja pravoslvlja među Rumunima iz Vlaške i javno istupio protiv novog vlaškog vojvode Mihnje Zloćudnog, koji je, navodno, želeo prevođenje pravoslavnih Rumuna na uniju. Uz pomoć vlaškog plemstva, Maksim je uspeo da izbegne krvavu osveu Mihnje i prebegao u Erdelj. Ovde je upoznao Neagoja Basaraba, potomka znamenite porodice koja je dala Vlaškoj više vojvoda. Prijateljstvo vladike Maksima i Neagoja Basaraba krunisano je udajom Despine Milice sa Neagojem Basarabom. Despina Milica bila je ćerka Jovana Brankovića, brata mitropolita Maksima i Jelene Jakšić, ćerke Stefana Jakšića. Mihnja Zloćudni nije mogao zaboraviti neprijateljstvo i mržnju prema mitropolitu Maksimu i njegovoj porodici, koja je, preko Despine Milice, postala vladajuća dinastija u Vlaškoj. Ujedinjene porodice Branković i Jakšić povele su borbu protiv zloćudnog vladara, a vrhunac svega toga je bio krvavi obračun na stepenicama katedralnog hrama u Sibinju 12. marta 1510. godine, kada je Dimitrije Jakšić Mlađi ubio Mihnju Zloćudnog i, u tom pokušaju, i sam poginuo.
    Političke prilike prve decenije šesnaestog veka omogućile su uplitanje Porte u politički život Vlaške, te je mitropolit Maksim, uz po- moć Turaka, uspeo da svoga rođaka postavi na presto Vlaške 1512. godine. U tim rodbinskim vezama, pojavljuje se i znamenita porodica Jakšić od Nadlaka. Udajom Jelene Jakšić za srpskog despota, stvorene su mogućnosti da se ova porodica rodbinskim vezama što čvršće veže za despotsku porodicu, čiju pomoć, zaštitu i uticaj je mogla iskoristiti. Neagoje Basarab i Despina Milica uživali su veliki ugled u tadašnjem društvu. Uskoro su se posvetili ktitorstvu i krunisali ovaj poduhvat velelepnom zadužbinom u Kurtea de Arđeš, koje je pravo graditeljsko remek-delo majstora sa srpskog Primorja [Cerović, 1997: 33]. Ova svetinja osvećena je 1517. godine. Izrodili su Jovana, Petra i Angelinu, koji su se upokojili ubrzo po rođenju. Teodosije je, na kratko vreme nakon oca, došao na presto Vlaške i upokojio se u Sibinju, dok su Stana i Ruksandra ostale sa svojom ožalošćenom majkom. Mirno doba u neizvesnim političkim prilikama ubrzale su pojavu novih izazova. Rumunska istoriografija okarakterisala je život Despine Milice kao život sa malo sreće i puno suza. Naime, posle upokojenja Neagoja Basaraba 1521. godine, Despina Milica i svoje maloletne ćerke otputovale su u Erdelj i stavile se pod zaštitu ugarskog kralja. Ruksandra se udala za vojvodu Radu de la Afumaci, dok se Stana udala za Štefanicu unuk Štefana Velikog. Despina je nastavila da živi u Sibinju. Poslanstva je slala u prestonice Trgovištu i Sučavi sa pozdravima i skupocenostima, a u Sibinju palila voštanice za njene pokojnike. Nažalost, Despina je ubrzo videla i pogibiju svojih zetova: Štefanicu su boljari otrovali 1527. godine, a Radua su takođe boljari na prevaru uhvatili i ubili 1529. godine. Ruksandra i Stana vratile su se svojoj majci i nastavile da žive u Sibinju. Ubrzo se Stana zamonašila dobivši ime Sofronija, dok se Ruksandra preudala za Radu Pajsija. Zajedno sa ćerkom i zetom, nastavila je da živi u okolini Bukurešta; kada je doživela da vidi tragičnu pogibiju i trećeg zeta Radu Pajsija, vratila se u Sibinju i upokojila 30. januara 1554. godine [Gane, 1991: 50-52].
    Sestra Despine Milice, Jelena, udala se za moldavskog vojvodu Petru Rareša. Petru Rareš bio je sin Štefana Velikog. Usled nesporazuma sa bratom Bogdanom, otišao je u Poljsku i, uz pomoć Poljaka, uspeo je da se domogne moldavskog prestola posle upokojenja Štefanice 1527. godine. Jelena je bila ktitorka hramova u Botošanju i Sučavi. Na jednom ktitorskom natpisu pominje se: ,,Jelena despotova, gospoža Petra Voevode, dšči Joana despota“ [Cerović 1997: 34]. Njihova ćerka Roksandra udala se kasnije za moldavskog vojvodu Aleksandra Lapušnjana.
    Svetli primer Ane Jakšić, ćerka Stefana Jakšić i Milice Belmužević upečatljiv je dokaz o orijentisanju srpskog plemstva prema pravoslavnoj Rusiji. Ana Jakšić se udala za Vasilija Lvoviča Glinskog. Porodica Glinski dala je ruskom carstvujuščem domu više knezova novgorodskih i moskovskih. Najznačajniji od njih bio je potonji ruski car Ivan prozvani Grozni, sin Vasilija Glinskog i Jelene, ćerke Ane Jakšić.
    Udajom Ane Jakšić na ruski dvor porodice Branković, Jakšić i Belmužević osigurale su sebi i uticaj u celom pravoslavnom svetu, imajući u vidu da je padom Carigrada, uticaj Carigradske patrijaršije umanjen, a Pećka patrijaršija ukinuta i vaspostavljena tek 1557. godine. O životu Ane Jakšić u Moskvi istorija je sačuvala veoma malo podataka. Jedan od razlog mogao bi biti prevrat ruskih boljara prilikom smenjivanja porodice Glinski. Pouzdano se zna da je 1547. godine učestvovala u proslavi rođendana potonjeg cara Ivana, kojem je tada bilo 17 godina, a kao uzdarje, poklonila mu je ikonu Svete Ane koja se danas čuva u Manastiru Vatopedu [Tihomirov 1969: 156]. Postoje pouzdana svedočanstva da je Ana Jakšić donosila na carski dvor ikone Srba svetitelja, što će dalje uticati povoljno na raspoloženje Ivana Groznog, koji je, u više navrata, pomagao manastir Hilandar na Svetoj Gori, a ponajviše 1556. godine, kada je ovom manastiru poklonio posed u Moskvi. Čak postoje mišljenja, među ruskim istoričarima umetnosti, da je diakovsku crkvu, u blizini Kolomenskog hrama (praobraz hrama Hrista Spasa), car Ivan podigao u znak sećanja na svoje pretke: Tomu Paleologa i Anu Jakšić [Nekrasov, 1923: 68]. Ana Jakšić Glinska pominje se i 20. januara 1544. godine, kada je, zajedno sa svojim sinom Mihajlom Vasiljevičem Glinskim, poklonila 137 rublja za izdržavanje Troicko-sergijevske lavre.
    Opšte je prihvaćena teorija da je i ona preživela dane bune 1547. godine. Stradao joj je sin Juri Glinski u požaru prilikom bune 1547. godine. Ana Glinska je u to vreme bila sa svojim sinom Mihajlom Vasiljevičem u Rževu, pokušavajući da pridobije vlast za njega. Njih pominje i jedan zapis o donaciji 100 rublja od 12. aprila 1553. godine, ali se kneginja Ana već pominje pod monaškim imenom Anisija [Seliščev, 2006: 2]. Primer Ane Jakšić sledili su čitav niz srpskih plemića iz Banata u modernoj istoriji ovog područja. Godine 1552. Temišvar sa okolinom bio je osvojen od strane Turaka i pretvoren u pašaluk. Sve do požarevačkog mira 1718. godine, pod turskom okupacijom, bilo kakav vid plemićkog staleža u Banatu nije mogao razviti se. Tek oslobođenjem Banata stvorene su prilike da se pojedinci takođe putem sablje pokažu kao hrabri ratnici i za svoje podvige budu nagrađeni kao plemići nove Austrijske monarhije.
    Pošto su, kroz istoriju, stvoreni povoljniji uslovi da srpske vojskovođe nastave svoju oficirsku karijeru u ruskoj vojsci, Pantelejmon Pana Božić iz Titela je 1704. godine otputovao u Rusiju i od cara Petra Velikog pokušao da izdejstvuje primanje Srba u rusko podanstvo. Članovi porodice Vujić su neko vreme obavljali dužnost vojnih oficira austrijske vojske u okviru Potiske vojne granice. Već 1751. godine bilo je očigledno da oni žele da napuste Austriju i postanu oficiri ruske vojske. Tu su, na prvom mestu, bili kapetani Petar Vujić i Maksim Vujić, kao i korneti Vasilije Vujić i Stevan Vujić, rodom iz Martonoša. Porodica je dobila plemstvo preko Arsenija Vujića, koji je 28. novembra 1741. godine, zajedno sa suprugom Anom i sinovima Lazarom, Petrom, Pavlom i ćerkama Vasilijom i Julijom, bila unapređena u red mađarskih plemića. Lazar Vujić je kasnije, 1746. godine, dobio ponovno priznanje plemićkog dostojanstva u Bačkoj županiji. Dana 1. marta 1751. godine, u red mađarskih plemića bio je priznat i Maksim Vujić iz Martonoša, kao i njegova supruga Marija Čorba i sinovi Jovan i Đorđe. Članovi porodice Vujić dobijali su kasnije potvrde o plemićkom dostojanstvu: Maksim Vujić 1752. godine i Vladislav Vujić iz Temišvara 1792. godine. Na Temišvarskom saboru, održanom 1790. godine, pominje se plemić temišvarski armalista Toma Vujić [Cerović, 1997: 164; Duišin, 1939: 139; Kostić, 1923: 7, 8, 14; Leščilovskaja, 2003: 278]. Po stupanju u vojnu službu ruske vojske, porodica je bila priznata u red ruskog plemstva u gubernijama Bologda, Jekaterinoslavsk, Petersburg, Pjazan, Harkov i Herson [Duišin, 1939: 139]. Vujići su u rusku vojsku dospeli do zavidnih položaja: general Nikolaj Vasiljevič Vujič (1765-1836), borac protiv Napoleonove vojske i nosilac Ordena Svetog Georgija, pukovnik Vasilije Afanasijevič Vujič (1785-1821), takođe vitez u borbama sa Napoleonom i nosilac Ordena Svetog Georgija, general-major Ivan Vasilevič Vujič (1813-1844), potonji profesor Nikolajevske vojne akademije i državni savetnik Emanuil Ivanovič Vujič, direktor policije [Cerović, 1997: 125; Brokgauz, 1892: 442].
    Veoma zapaženo mesto u husarskim vojnim jedinicama i na Kavkazu imao je Georgije Arsenijevič Emanuel. Georgije je rođen u Vršcu od plemenitog Arsenija Emanuela 2. aprila 1775. godine. Istoriografija je zabeležila da je staro prezime ove porodice bilo Manojlović. Mladom oficiru austrijske vojske Georgiju službovanje u austrijskoj vojsci činilo se bez ikakve perspektive, te je on već 1798. godine prešao u službu carske ruske vojske i, ubrzo, već 24. septembra 1800. godine, postao pukovnik. I on je 1812. godine učestvovao u ruskom ratu protiv Napoleona. Budući ranjen 26 decembra iste godine, odlikovan je činom general-majora. Vojne operacije koje su savezničke trupe odvijale u okolini Pariza i uspešno ratovanje tokom 1814. godine doneli su mu čin general-lajtanta. Posle okončanja rata sa Francuskom, Georgije je primio novo zaduženje kao glavni komandant vojvnih jedinica na Kavkazu i komandant kavkaske oblasti 25. juna 1826. godine. U tom svojstvu učestvovao je sa svojim trupama u rusko-turskom ratu 1828-1829. godine, što mu je donelo priznanje konjičkog generala 25. jula 1828. godine. Bio je član Ruske akademije nauka, a 1829. godine učestvovao je u ekspediciji na planini Elbrus. Georgije Arsenievič Emanuel bio je nosilac brojnih priznanja i ordena: Ordena Svetog Aleksandra Nevskog, Ordena Svetog Vladimira I stepena, Ordena Svetog Georgija III i IV stepena, Ordena Svete Ane I klase, Zlatnog oružja za hrabrost, pruskog Ordena Crvenog Orla I stepena i švedskog Vojnog ordena Mača II klase. Georgij Arsenijevič Emanuel preminuo je 14. januara 1837. godine u Jelisavetgradu [Leščilovskaja, 2003: 278].
    Jedna od najznačajnijih plemićkih porodica Srba u Banatu i Pomorišju bila je porodica Popović-Tekelija. Jovan Popović Tekelija dobio je priznanje plemićkog dostojanstva 16. marta 1706. godine, kada je kupio dobra Vizeš i Kevermeš. Jovan je imao četiri sina: Ranka, Jovana, Mihajla i Savu. Najstariji sin Ranko oženio se Alkom, ćerkom Mojsija Raškovića i imao je sina Petra, Jovana, oca čuvenog dobrotvora Save Tekelije, Dimitrija, Pavla i Lazara. Petar je rođen u Aradu oko 1720. godine. Preovladalo je očevo mišljenje da nastavi vojnu karijeru, što je Petar i uradio, ističući se najpre u borbama oko austrijskog nasledstva [Duišin 1939: 152].
    Po ukidanju Potiske-pomoriške vojne granice, Petar je 1747. ili 1748. godine stupio u rusku vojnu službu, najpre kao poručnik, a zatim i kao kapetan. Učestvovao je u Sedmogodišnjem ratu (1756-1763) i bio ranjen prilikom bitke kod Gros Jegersdorfa 19. avgusta 1757. godine [Kostić 1923: 15]. Po oporavku, nastavio je ratovanje i uspešno okončao poverene misije prilikom opsade tvrđave Kostšin na Odri, što mu je donelo priznanje i čin pukovnika. Godine 1761. pukovnika Petra Tekeliju srećemo na čelu Srpskog husarskog puka [Leščilovskaja, 2003: 590]. Petar Tekelija učestvovao je i u borbama sa Poljacima, a po okončanju rusko-turskog rata 1774. godine, bio je unapređen u čin general-majora i nagrađen Ordenom Svete Ane I stepena. Ubrzo je bio unapređen u čin generala lajtanta 17. marta 1774. godine i odlikovan Ordenom Svetog Georgija III stepena [Leščilovskaja, 2003: 290]. Petar Tekelija nije bio samo iskusan ratnik, već je i bio iskusan diplomata, zbog čega je bio nagrađen Ordenom Svetog Aleksandra Nevskog [Kostić, 1923: 132] i posedom sa 500 kmetova u guberniji Vitebsk, a poverena mu je i komanda nad glavnom armijom, koja je tada brojala oko 18.000 vojnika sa zadatkom očuvanja istočne obale Crnog mora. Godine 1786. Petar je stekao čin feldmaršala, a 1787. godine postavljen je za komandanta Dragonskog puka u Nižegorodu, gde je pod svojom komandom imao 84.000 vojnika. Nakod zadobijene povrede 1788, skončao je svoju sjajnu vojnu karijeru. Upokojio se 1793. godine u Mirgorodu i sahranjen je u tamošnjoj crkvi. Iako je daleko od svojih sunarodnika uspeo da izgradi sjajnu vojničku karijeru, Petar Tekelija nije zaboravljao svoje sunarodnike. Pomagao je crkve i manastire i neprestano slao finansijku pomoć za održavanje glavnih srpskih institucija karlovačke mitropolije. Poklonio je srpskoj crkvi u Aradu 2000 rubalja i okovano Jevanđelje, drugoj aradskoj crkvi 500 rubalja, manastiru Hodoš Bodrog 1000 rubalja i manastiru Bezdin 500 rubalja [Popović 1939: 348].
    Jedna od najznačajnijih porodica koje su aktivno učestvovale u prelasku velikog broja Srba iz Pomorišja i Potisja u Rusiju bila je porodica Horvat. Porodica je stekla plemstvo još 1689. godine od cara Leopolda, kao podanik Habzburške monarhije. U darovnici su pomenuti Anastasije, Jovan, Marko i Nikola, tom prilikom zabeleženo je i da su ,,grečeskog poroda“, što svedoči o njihovom pravoslavnom ispovedanju vere i jasno ih odeljuje od mađarsko-bunjevačke plemićke porodice Horvat [Duišin, 1939: 162; Popović, 1939: 153]. Car Karlo VI nagradio je Samuila Horvata 1726. godine posedom Kurtić kod Arada. Imanje je porodica prodala 1751. godine i prešla u Rusiju. Pešadijski pukovnik Jovan Horvat je tom prilikom predvodio grupu od oko 4.000 ljudi iz Potisja i Pomorišja i, posle otpusta iz austrijske vojske koje im je dodelila carica Marija Terezija, naselili se u novoosnovanu pokrajinu Nova Srbija. Sam Jovan Horvat je pred kraj 1751. godine otputovao u Petersburg kako bi izmolio od carice Jelisavete Petrovne dozvolu da se Srbi nasele na teritoriju ruskog carstva [Cerović 1997: 123]. Porodica Hrovat je ujedno bila priznata i uvedena u red ruskih plemića Harkovske, Hersonske i Kurske gubernije. Jovan Horvat je, pre prelaska u Rusiju, obavljao dužnost pešadijskih oficira u Pečku, pored Arada. Po prelasku u Rusiju, značajno je doprineo organizovanju novih naselja za pridošle Srbe, ali je i dalje organizovao seobe Srba u Rusiju. Upokojio se u Vologdu 1780. godine [Kostić, 1923: 43, 127-128, 131; Leščilovskaja, 2003: 284-285]. Članovi porodice Horvat su većinom prihvatili vojnu karijeru. Oko 1750 godine pominje se Mihajlo Horvat komandant srpskog pandurskog puka iz Krilova [Lalić 2005: 311]. Članovi ove porodice susreću se čak i u dvadesetom veku. Dimitrije Horvat, rođen 1858 godine bio je jedan od osnivača Belog pokreta monarhista na Dalekom Istoku. Upokojio se 1937 godine [Brogkaus 1892: 559].
    Porodiča Čorba potiče iz pomoriškog naselja Nadlak. Kapetan Jovan Čorba učestvovao je u buni Pere Segedinca 1734. godine. Po razvojačenju Pomoriške vojne granice, članovi porodice odlučili su da se odsele u Rusiju. Kapetan Nikola Čorba i Teodor Čorba su zatražili austrijski pasoš i prešli u Rusiju 1751. godine, organizirajući dolazak Srba iz Pomorišja. Teodor Čorba bio je odlikovan Ordenom Svetog Georgija III stepena, a od 1784. godine izabran je za predstavnika plemstva Jekaterinoslavske gubernije [Cerović, 1997: 125; Polovcov, 1913: 438-439].
    Iz izloženih primera naše uzburkane istorijske prošlosti, mogli smo videti da je srpsko plemstvo učinilo potrebne korake radi očuvanja svog elitnog identiteta. Naravno, istorijske prilike i epohe u kojima je živelo spomenuto srpsko plemstvo, obuhvataju skoro četiri stotine godina i dve različite epohe: srednjovekovnu i modernu. Srednjovekovno poimanje feudalnog sistema znatno se razlikovalo od modernog poimanja feudalizma. Srednjovekovnom plemiću očuvanje elitnog identiteta i položaja bio je prvobitni cilj, ponekada čak i nauštrb vere i nacionalnog identiteta, koji ionako nije bio znatno razvijen među plemstvom srednjeg veka. Srednjovekovni plemići pokušavali su da očuvaju sebe od zaborava, da sklapaju rodbinske veze sa viđenijim porodicama i svoj uticaj što više prošire. U žiži pažnje srednjovekovnog srskog plemstva iz Banata na prelomu epoha, naročito pre osvajanja ove teritorije od strane Turaka 1552. godine, bilo je veoma aktuelno pitanje o uspostavljanju dobrih odnosa van granica Ugarske, koja je već bila na udaru Turske. Srpsko plemstvo je gajilo sveže uspomene progonstva iz zavičajnih krajeva, a stupanje u službu ugarskog kralja potpisivalo se sa sabljom u ruci i krvlju na papiru. Iako je Ugarska ovoj srpskoj eliti pružila priliku sticanja velikog blaga i ugleda, ipak nije bila garancija očuvanja identiteta plemićkih porodica. Sa druge strane, stupanje u bračne veze sa vlaškim, moldavskim i ruskim članovima blagorodnih porodica govori o ugledu kojeg je uživala srpska elita u Banatu u srednjem veku. Prema tome, ne može se govoriti o čisto verskim ili nacionalnim pobudama koje su stojale iza sklapanja porodič- nih aliansi koje smo naveli. Bila je, dakle, to prva vizit-karta srpske elite koja se formirala i afirmisala u veoma nepovoljnim uslovima.
    Međutim, plemstvo u modernoj epohi nije imalo moć da se uzdigne do položaja i ugleda srednjovekovnog. Nesumnjivo da su i istorijski i politički uslovi otežali formiranje ovog elitnog sloja. Srpska elita u novoj epohi trebalo je da odgovori izazovu racionalizma, duhu prosvećenosti i antifeudalnoj težnji, čiji će vrhunac biti revolucija 1789. godine. Pored svih tih poteškoća, viteško srpsko ime poslužilo je srpskom vojnom plemstvu da očuva svoj identitet u carskoj Rusiji. Nesumnjivo da se i ovde podaništvo branilo sabljom i istorija pisala krvlju, ali je bezbednost duhovnog života i očuvanje vere bilo obezbeđeno. Većina srpskog vojnog plemstva se vremenom pretopila u rusko stanovništvo, ali, dok je postojalo, održavalo je vezu sa svojim sunarodnicima između Moriša, Save i Dunava. To će se kasnije odraziti i na duhovni život Srba u Banatu. Nekada su prve štampane knjige za crkvene potrebe organizovale srpske plemkinje u Vlaškoj, a sada je srpsko plemstvo iz Rusije posredovalo nabavku bogoslužbenih knjiga iz ruskih štamparija. Možemo reći da je ovaj segmenat srpskog plemstva doprineo, u velikoj meri, očuvanju pravoslavnog duha među Srbima na području ugarske i austrijske krune.